Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Indija

some_alt


Glavni grad: New Delhi
Pozivni broj: 353
Valuta: Rupija
Površina: 3.287.263 km
Stanovništvo: 1.21 milijarda (2011.)
Himna: Jana Gana Mana
Pogledaj galeriju slika iz Indije na Facebooku


Prikaži Indiju na većoj karti

Indija je druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu te sedma po veličini zemlja svijeta. Indija graniči s Bangladešom, Mianmarom, Kinom, Butanom, Nepalom i Pakistanom, a na jugu je oplakuje Indijski ocean, gdje ima susjede Šri Lanku i Maldive. Najveća gradska područja su Mumbai na jugozapadu i Calcutta na rijeci Ganges. Ime Indija potječe od Sindhu, lokalnog imena za rijeku Ind. U prastarim spisima Vedama (starim 5000 godina) spominje se prvo ime za Indiju - Bharata Varsa. Kasnije su razne političke stranke predlagale za Indiju različita imena, među kojima su bili Hindustan, Hindu Rashtra i Bharath. Ime Bharat potječe od dva hinduska kralja po imenu Bharata. "Bha" na sanskrtu znači znanje ili svjetlost, a "rat" je glagol "raditi", pa je "bharat" onaj koji traži znanje. Indija je bila poznata i kao Hindustan (zemlja Hindusa), ali to se ime izbjegavalo nakon neovisnosti 1947. godine, jer je indijski narod odlučio da će Indija biti sekularna država. Zemlja je podijeljena na 28 država, šest federalnih administrativnih saveznih teritorija i teritorij nacionalnog glavnog grada, a njihov popis nalazi se u nastavku: 1. Države: Andhra Pradesh, Arunachal Pradesh, Assam, Bihar, Chhattisgarh, Goa, Gujarat, Haryana, Himachal Pradesh, Jammu i Kashmir, Jharkhand, Karnataka, Kerala, Madhya Pradesh, Maharashtra, Manipur, Meghalaya, Mizoram, Nagaland, Orissa, Punjab, Rajasthan, Sikkim, Tamil Nadu, Tripura, Uttaranchal, Uttar Pradesh i Zapadni Bengal. 2. Savezni teritoriji: Andamanski i Nikobarski Otoci, Chandigarh, Dadra i Nagar Haveli, Daman i Diu, Lakshadweep i Pondicherry. 3. Teritorij glavnog grada: Delhi. Za putnike u neke dijelove zemlje potrebne su posebne dozvole. Za putnike vrijede ograničenja u sljedećim pokrajinama, odnosno teritorijima: Arunachal Pradesh, Mizoram i Nagaland, Sikkim, Manipur, za Andamanske i Nikobarske otoke kao i za Otoke Lakshadweep. Geografski je Indija ekstremno raznolika s krajolikom koji se proteže od snijegom pokrivenih planinskih lanaca do pustinja, nizina, brežuljaka i visoravni. Indija obuhvaća većinu Indijskog potkontinenta i ima obalu dugu preko 7000 km od koje većina leži na poluotoku koji je isturen u Indijski ocean. Indija graniči na zapadu s Arapskim morem, a na istoku s Bengalskim zaljevom. Plodna indogangeska nizina zauzima većinu sjeverne, srednje i istočne Indije, dok visoravan Dekan zauzima većinu južne Indije. Na zapadu zemlje nalazi se pustinja Thar, koja se sastoji od mješovite stjenovite i pješčane pustinje, dok indijske istočne i sjeveroistočne granice čini visoki himalajski lanac. Najviša točka u Indiji je sporna zbog teritorijalnog spora s Pakistanom. Prema indijskoj tvrdnji najviša je točka (smještena u spornom teritoriju Kašmira) K2 na visini od 8611 m. Najviša točka na neospornom indijskom teritoriju je Kangchenjunga na 8598 m. Indijska se klima nalazi pod jakim utjecajem Himalaja i pustinje Thar. Himalaje, uz planine Hindukuša, osiguravaju prepreku hladnim vjetrovima iz središnje Azije. To čini veći dio indijskog potkontinenta toplijim od većine lokacija na sličnim geografskim širinama. Pustinja Thar je odgovorna za privlačenje vlagom bogatih monsunskih vjetrova koji osiguravaju većinu indijskih padalina. Teško je generalizirati klimu Indije. Njena ogromna veličina uvjetuje da su klimatski uvjeti u Kashmiru malo povezani s onima na krajnjem jugu. Štoviše, različita topografija zemlje uzrokuje da malene regije imaju vlastitu mikroklimu. Klima se u Indiji proteže od tropske na jugu do umjerene klime na sjeveru. Dijelovi Indije na Himalajama imaju polarnu klimu. Meteorolozi dijele godinu u većini zemlje na četiri glavna godišnja doba: monsun, ljeto, zima i povlačenje monsuna. Dijelovi Indije koji leže u himalajskoj regiji prolaze kroz pet godišnjih doba: proljeće, ljeto, monsuni, jesen i zima. Ravnomjerno padanje snijega pojavljuje se samo na najvišim dijelovima.


Kada posjetiti?

Najbolje vrijeme za posjetu Indije jest tijekom indijske zime, odnosno u razdoblju između studenoga i ožujka. Zime započinju u sjevernoj Indiji u studenome, a u južnoj Indiji u kasnom prosincu. Zime na Indijskom poluotoku karakteriziraju blagi do topli dani i prohladne noći. Dalje prema sjeveru temperatura je niža. Temperature u nekim dijelovima indijskih ravni ponekad padaju ispod ledišta. Većina se sjeverne Indije tijekom ove sezone nalazi pod maglom.


Prijevoz:

Zračni prijevoz

Zrakoplovom se može do Indije doći iz raznih dijelova Europe, no kako avionske karte variraju, a niskotarifni zrakoplovi iz Europe prema Indiji ne lete, potrebno je redovito pratiti cijene karata na SKYSCANNERU te odabrati najpovoljnije datume za letove. Što se tiče unutarnjeg prometa, osim "starosjedioca" Air Indije koja je morala spustiti cijene da bi konkurirala novim niskobudžetnim kompanijama, ali koja i dalje ima primat u međunarodnom transportu, tu su avio prijevoznici koji su se specijalizirali za putovanja unutar Indije i do susjednih zemalja, a najpoznatiji među njima su: Jet Airways, GoAir, Kingfisher Airlines i Spicejet, koji nude cijene od oko 200 kuna na više za putovanja između većih odredišta, npr: Delhi-Mumbai, Chennai-Kolkata ili Delhi-Varanasi. Naravno, cijene ovise o raspoloživosti mjesta, sezoni, ali i festivalima, kojih u Indiji zaista ne manjka.

Brod

Budući da Indija ima i otoke u Bengalskom zaljevu i Arapskom moru, do njih je osim avionom moguće doći i brodovima. Cijene variraju ovisno o kategoriji smještaja, ali s obzirom da se radi o putovanjima i do 60 sati (Chennai-Port Blair), nije ni skupo za europske uvjete, jer najjeftinija palubna karta košta oko 2000 rupija (200 kn), dok je najskuplja u delux kabinama oko 100 eura, što je često skuplje od avionskih karata. Brodovi su često koriste i u lokalnom transportu preko rijeka, npr. u Kolkati je glavni način prelaska preko rijeke Hoogly pomoću malih brodića koji voze na fiksnim rutama, a karte koštaju od 5 do 10 rupija (0,50-1,00 kn)

skyscanner generic 728x90

Vlak

"Indian railways" je kompanija u vlasništvu države kojom upravlja Vlada Indije preko Ministarstva željeznica. Željeznička mreža u Indiji dugačka je oko 65 tisuća kilometara na kojima je smješteno oko 7500 stanica i kolodvora i na kojima svaki dan prometuje oko 10 tisuća vlakova. Posljednji podaci iz prosinca 2012. godine govore da se prosječno 25 milijuna putnika koristi željeznicom svaki dan. Tijekom 2012. godine kompanija je ostvarila prihod od 19 milijardi dolara, od čega najveći dio otpada na prijevoz tereta (12 milijardi dolara) i putnika (5 milijardi dolara). Neto dobit je iste godine bila 1,6 milijardi dolara. Sve je to lijepo znati, ali u praktičnom smislu vam te informacije ni najmanje ne koriste. Ono što je važno je da se, zbog izuzetne opterećenosti/popunjenosti vlakova, preporuča prije odlaska u Indiji kupiti karte preko interneta. Nažalost, nije to toliko jednostavno kao što zvući, budući da je za to potrebno imati sinkronizirane račune na stranici Cleartrip i službenim stranicama Indijskih željeznica. Nekada je taj proces bezbolan (čitaj: ne traje duže od 24 sata), ali nekada se zakomplicira do besvjesti, što je i inače čest slučaj u Indiji. Više o sinkronizaciji i kupovini karata preko interneta pročitajte ovdje, a rješenje za eventualne probleme možete naći na odličnom forumu IndiaMike.

Na vlastitom primjeru ću vam pokazati što se može dogoditi ako ne kupite karte na vrijeme. Srećom, sinkronizacija računa je tekla odlično i bio sam spreman za kupovinu karata više od 60 dana prije prve vožnje vlakom, a tih 60 dana je najranija granica za kupovinu karata preko interneta. Prva karta za vlak na liniji New Delhi - Bikaner je kupljena 58 dana prije puta i bilo je preko 300 slobodnih mjesta u kategoriji sleeper. To je izgledalo lagano i sigurno pa sam na desetak dana "zaboravio" na kupnju karata za sljedeće vlakove. Kada mi je sinulo da bih trebao krenuti dalje s time, imao sam šta vidjeti: karata za vlak Jailsamer - Jodhpur i Jaipur - Haridwar više nema! Odnosno ima, ali su u kategoriji "waitlisted", što znači da mogu kupiti kartu, ali se moram nadati da će netko otkazati svoj put i tako ustupiti mjesto meni. U prvom slučaju sam šesti na listi čekanja, u drugom slučaju šesnaesti i to bez obzira na činjenicu da sam karte kupio 50 dana prije puta. S obzirom da sam gore navedeni forum pročitao uzduž i poprijeko, saznao sam da se u kategoriji sleeper za važnije relacije otkaže i do 150-200 karata (od ukupno 350-400 raspoloživih), tako da ne bi smjelo biti problema što se tiče upada u te vlakove. Odmah sam krenuo bukirati i ostale vlakove, tako da za sada imam 5 sigurnih vožnji i dvije gdje sam na listi čekanja.

Mnogi govore da je veći gušt putovati spontano, da budeš u nekom mjestu dok ti ne dosadi pa kreneš negdje drugdje. Ima to svojih prednosti, ali isto tako i nedostatke - barem u Indiji. Sve te kupljene karte su za relacije od minimalno 300 km i to noćne vožnje, a s obzirom da karata za vlak ne bi više bilo, alternativa bi mi bila putovanje autobusom po standardno lošim indijskim cestama. Hvala, ali ne hvala.

Što se tiče raznih kategorija smještaja unutar jednog vlaka (kao kod nas prvi i drugi razred), detaljne opise i slike možete pogledati ovdje, a ja ću sam pokušati objasniti vrste karata i što znači biti na "waitlisted" ili "RAC" popisu. Ako želite putovati u najnižoj klasi, tzv. general compartment (koju ne možete kupiti online, nego samo na šalterima) trebate samo kupiti kartu za vlak, bez rezervacije. To naravno znači da nema garancije da ćete sjediti pa se ta kategorija preporuča samo za kraće vožnje, recimo do 2 sata.

Za sve druge karte treba na šalteru za informacije uzeti obrazac za rezervacije, popuniti ga i s njim ići na šalter za prodaju karata. S obzirom da su gužve na šalterima konstantne, dobro je uvijek imati nekoliko (napola popunjenih) obrazaca uz sebe. U početku se rezerviraju samo mjesta koja imaju osiguran ležaj. Nakon toga se mogu rezervirati RAC mjesta (reservation against cancelation), koja garantiraju sjedeće mjesto, ali ne i ležaj tijekom noći, koji se dobije tek kada/ako netko otkaže rezervaciju. Tek nakon što se rezerviraju i sva sjedeća mjesta, kreće se s prodajom "waiting list" mjesta. S tim kartama nije dopušteno putovati, ali ih se svejedno prodaje, budući da se velik postotak karata otkaže prije samog polaska vlaka. Tako npr. oznaka na karti WL40/WL10 znači da ste u trenutku kupovine karte trebali biti 40. na listi čekanja, ali je već 30 ljudi prije vas otkazalo svoju kartu pa ste sada na desetom mjestu liste čekanja. Stoga treba prije puta provjeriti preko neta ili na šalteru za rezervacije da li se ušlo s WL na RAC listu ili vam je u međuvremenu čak i potvrđena karta. RAC i WL karte se mogu vratiti uz naknadu od 20 Rs do 12 sati nakon polaska vlaka.

Ako kupite kartu za kategoriju sleeper, vaše ime i prezime će biti prikazano na ulazu u rezervirani vagon, kao i na oglasnoj ploči stanice na kojoj ulazite u vlak i to 2 sata prije polaska vlaka. Oznaka na vagonima za kategoriju sleeper je SL1, SL2, SL3, tako da bi u tom slučaju na vašoj karti pisalo npr. S3-27 (broj vagona i sjedala).

Kao inozemni turisti imate pravo koristiti usluge Turističkih rezervacijskih ureda (Tourist Reservation Bureau) koji se nalaze samo u većim gradovima. Tamo možete bez velike gužve kupiti karte za vlakove, a ako ih niste kupili unaprijed preko interneta, to vam je ujedno i najbolja prilika da nekoliko dana prije polaska vlaka dođete do karte. Ti uredi prodaju karte iz tzv. turističke kvote, a to u praksi znači da turistički značajniji vlakovi imaju rezervirano nekoliko mjesta u svim kategorijama isključivo za strane turiste. Tako sam primjetio da neki vlakovi u kategoriji sleeper imaju 2, 4 ili 6 mjesta rezervirana za turističku kvotu, dakle mali broj karata, ali mogu biti neprocjenjive, ako su vam sve druge opcije otpale. Karte iz turističke kvote ne mogu se kupiti preko inteneta, nego samo u Turističkim rezervacijskim uredima.

Postoje i tzv. Tatkal karte (hitne karte) koje se u prodaju puštaju u 8 sati ujutro dan prije polaska vlaka, a koje omogućavaju ljudima da putuju u zadnji tren, uz određenu naknadu, a to je za sleeper kategoriju 75 rupija. Za tim kartama vlada velika potražnja, tako da bi trebalo čekati u redu puno prije nego se puste u prodaju. A ukoliko nikako ne možete kupiti kartu za neki vlak, najbolje se obratiti brojnim putničkim agentima koji će vam vjerojatno uspjeti nabaviti kartu za željeni vlak, uz manju ili veću proviziju.

Mrežu Indijskih željeznica pogledajte OVDJE.

Autobus

Autobusi su vrlo često jedini način javnog prijevoza do određenih mjesta, posebno u podhimalajskom području. Jeftini su, relativno brzi i frekventni. Ipak, ne preporuča se putovanje noćnim busevima zbog loših cesta u planinskom području, nepoštivanja prometnih pravila, ali i neispavanosti vozača. Busevi dolaze u dvije glavne kategorije: ordinary (obični) koji staju u svakom selu i delux (luksuzni) koji su naravno skuplji, ali i brži i udobniji za duža putovanja. Primjera radi, cijena običnog busa između Haridwara i Shimle (udaljenost oko 300 km, nešto kao Rijeka-Šibenik) je oko 320 rupija, dakle 30 kuna. Lokalni busevi su dosta konfuzni za turiste, jer često nemaju table na latinici pa turisti zbog toga češće koriste rikše ili taksije. Isto tako znaju biti prenakrcani i vrlo upitne ispravnosti, a zbog konstantnih gužva na gradskim ulicama, znaju zapeti u prometu satima. Ostali prijevoz

Što se tiče taksija, turistima se savjetuje koristiti prepaid taksije koji se nalaze na svim većim autobusnim i željezničkim kolodvorima i aerodromima. Oni funkcioniraju na način da se na naplatnom automatu kupi karta za definiranu relaciju po fiksnoj cijeni i na ulazu u taksi (ne bilo koji, nego isključivo za prepaid vožnje) pokaže račun vozaču. U svim ostalim slučajevima mora se prije ulaska u taksi dogovoriti cijena (uz neizostavno cjenkanje), s tim da možete biti sigurni da ćete svejedno platiti više od lokalnog stanovništva. Taksisti gotovo u pravilu ne koriste taksimetre, iako ih imaju. Autorikše su motorizirane trokolice s platnenim krovom u koji stanu 2-3 osobe, ali se često mogu vidjeti i s duplo većim "teretom". Popularan naziv za ove rikše je i tuk-tuk. Uglavnom su 40-50% jeftinije od taksija, ali se također cijena mora dogovoriti unaprijed pa sve ovisi o vašoj snalažljivosti i umijeću cjenkanja. Tempos su "predimenzionirane" rikše u koje stane puno više ljudi, a uglavnom voze po fiksnim linijama i fiksnoj cijeni. Iako sve rijeđe u gradovima (zbog usporavanja prometa), rikše na pedale i dalje su česte u selima, a ovakav tip prijevoza ima i svoj šarm. Radi se o bicikli s dodatnom prikolicom za dvije osobe. Nešto su jeftinije od autorikši, ali se često daje manča vozaču s obzirom na trud koji treba uložiti u pedaliranje, pogotovo ako cesta nije ravna. Budući da je gradska vlast Agre zabranila sav motorizirani promet u krugu od 2 km od Taj Mahala zbog onečišćenja, rikše na pedale tamo obavljaju najveći dio posla. S druge strane, Kolkata je zadnja utvrda s ručnim rikšama, kod kojih čovjek svojom snagom vuče kola s dva kotača. Vozači rikši i njihov način obraćanja potencijalnim klijentima je isto zanimljiva tema. Iako sam tijekom cijelog puta, dakle u stotinjak dana, rikšu koristio samo desetak puta, svaki dan su mi prilazili njihovi vozači i nudili mi svoje usluge uz razne "navlakuše", bilo da se radi o davanju velikog popusta, cijeni za Indijce, jeftinoj turi po gradu ili besplatnoj turi jer mu se sviđate. Ali jedna stvar mi je bila posebno interesantna: ovisno u kojem dijelu zemlje sam se nalazio, oni su mi se najčešće obraćali s my friend, ali i sa Sir, brother pa čak i master, što znači gospodar i nekako mi zvuči degradirajuće za vozače rikši. Tako su me zvali isključivo u Mysoreu i nigdje drugdje. Vožnja u rikši je nešto što morate napraviti, ako želite reći da ste bili u Indiji. Mjesta za noge ima jako malo pa mogu zamisliti kako je teško iznadprosječno visokim ljudima. Ceste su pune rupa pa stalno poskakujete unutar kabine i udarate s glavom u krov rikše. S obzirom da rikše nemaju vrata, jako je važno čvrsto se držati za bilo šta jer zbog naglih manevara lako možete ispasti iz nje tijekom vožnje. To sam vidio u Bodhgayi, ali je srećom budistički redovnik završio samo s manjim ogrebotinama na laktovima i koljenima. I još jednom napominjem - OBAVEZNO dogovorite cijenu vožnje unaprijed, prije nego uđete u rikšu.

skyscanner generic 728x90

Automobil

Što se tiče putovanja vlastitim vozilom, potrebno je posebno biti oprezan. Autor navodi kako je putovao autobusom po nekoliko autocesta pod naplatom. Riječ "autocesta" bi se ipak trebalo uzeti sa zadrškom jer, iako se radi o cesti s dvije trake u svakom smjeru koje su odvojene fizičkom pregradom, one se razlikuju od naših autocesta. Kao prvo, za prelazak na drugu stranu autoceste nema podvožnjaka ili nadvožnjaka, nego se u naselje na drugoj strani ide kroz prolaz napravljen u fizičkoj pregradi čime se direktno sijeku dvije trake autoputa u drugom smjeru. Druga zanimljivost su motori i zaprežna kola koja masovno voze u suprotnom smjeru, iako se na tim cestama vozi preko 100 km/h. Osim toga, na prilazima naplatnim kućicama nalaze se nizovi ležećih policajaca koji izuzetno iritiraju i ometaju vožnju. Što se same podloge tiče, mogu reći da je većinom bila zadovoljavajuća, barem u odnosu na ostale ceste koje nisu pod naplatom.

Promet u gradovima i na otvorenoj cesti je podjednako lud, a najriskantnije voze upravo vozači autobusa, o čemu sam potvrdu dobio i od nekoliko Indijaca koji su se na njih žalili. Vožnja autobusima privatnih ili državnih kompanija je nezaboravno iskustvo. Nekima će se svidjeti i htjet će sjediti u prvim redovima da ga što bolje dožive, a neki strašljiviji će cijeli put provesti žmireći i moleći se da živi dođu do cilja. Vožnja je puna naglih kočenja i skretanja, uletanja u škare, kraćenja nepreglednih zavoja i prestizanja kolone, iako u drugom smjeru nailaze vozila. Autobusima se svi sklanjaju s puta, iako nisu u prednosti! Nakon nekog vremena došao sam do zaključka da je do takve situacije došlo zbog činjenice da vozači nisu i vlasnici tih vozila pa ih uopće nije briga niti za vozilo niti za putnike. Oni svaki put prije početka vožnje zapale mirisne štapiće, pomole se svojem zaštitničkom božanstvu i to je to - ako im je suđeno da poginu, poginut će, oni tu ništa ne mogu! Strašno! Svi drugi paze na svoja vozila, bilo da se radi o motorima, autima, kombijima ili kamionima - ceste su pune rupa i svaka neoprezna vožnja može oštetiti karoseriju. S obzirom da su oni vlasnici, njih je briga, vozače autobusa nije.

- Promet u gradovima je priča za sebe. Neki gradovi imaju semafore, ali ih se malo tko pridržava, ako u isto vrijeme promet ne regulira policija. Jednosmjerne ceste su pretvorene u dvosmjerne, ali samo zbog bezobzirnih motorista. Njih se prometni propisi ne tiču! Voze svugdje: u krivom smjeru, po pješačkoj zoni, kroz parkove, parkiraju tako da blokiraju ulaze u hotele ili trgovine, a često sam viđao i po četvero ljudi na motoru. Za pješake su oni najveći problem jer ih je vrlo teško uočiti zbog brzine kojom voze. A najviše sam poludio u Mumbaiju, koji je pun semafora i to onih koji odbrojavaju koliko je sekudi preostalo do paljenja ili gašenja određenog svjetla. Na svakom velikom raskršću upalilo bi se zeleno svjetlo za pješake, ali bi auti nastavili prolaziti kao da se ništa nije dogodilo. Zeleno svjetlo za pješake je trajalo 40 sekundi, a tek kada bi ta brojka postala jednoznamenkasta, auti bi se zaustavili, pričekali desetak sekundi i opet jurnuli naprijed. Jako iritantno. Vidio sam da turisti negoduju, ali Indijce jednostavno nije briga - oni se ionako nekako proguraju do druge strane, bilo na semaforu crveno ili zeleno. - Javni gradski prijevoz se uglavnom sastoji od starih autobusa. Cijene su "prigodne": za 5 do 15 rupija se može doći do bilo kojeg dijela grada. Autobusi su uvijek krcati, a često novi putnici ne mogu više stati pa moraju čekati sljedeći autobus. Nikako se ne preporuča putovati gradskim autobusima ako imate više prtljage, ne zbog eventualne krađe, nego zbog nemogućnosti provlačenja kroz autobus. Ima i izuzetaka: na nekim linijama u većim gradovima voze klimatizirani autobusi koji gotovo nikad nisu puni, a najčešće ćete naći i sjedeće mjesto. Razlog je cijena koja se kreće između 30 i 50 rupija za gradske relacije - puno previše za većinu Indijaca. Imajte na umu da kartu ne možete kupiti unaprijed ili od vozača. Svaki autobus ima konduktera koji prodaje karte i koji non-stop šeta duž autobusa kako bi naplatio putnicima koji su upravo ušli. Ako ništa drugo, sigurni ste da nećete platiti kaznu zbog švercanja. :-) Kao što sam već spomenuo, metro (podzemna željeznica) je u New Delhiju i Kolkati daleko najbolji način transporta: brz, čist, učinkovit, jednostavan za snalaženje i jeftin. Postoji i nadzemna gradska željeznica, ali taj način transporta sam koristio samo između Secunderabada i Hyderabada jer sam čuo da je u svim većim gradovima koji je imaju prava ludnica za vrijeme špice i te prigradske linije su jedino mjesto gdje još uvijek možete vidjeti ljude na krovu vlaka. Ne u onolikom broju koliko ih se može vidjeti na nekim starijim slikama, ali ipak...



Carpooling

Džipovi ili minibusevi koji voze na fiksnim linijama po fiksnim cijenama, često zamjenjuju autobuse na zahtjevnijim cestama. Funkcioniraju po principu da krenu kada se napune (dakle, bez definiranog voznog reda), a često se putnici prebacuju iz jednog u drugi, ako procjene da će ovaj prije krenuti. Gotovo uvijek su prekrcani, ali ponekad turisti plate punu cijenu (kao da je vozilo popunjeno) pa tako imaju privatan taxi do odredišta.


Granice

Indija ima jako različite granične režime, te se pitanje granica redovito mijenja. Ono što je za Hrvatske građanine najvažnije, za ulazak u zemlju je potrebna viza. Problem može biti ukoliko ste prije Indije posjetili Pakistan, tada se traže dodatni podaci i informacije jer su te dvije zemlje i dalje u veoma lošim diplomatskim odnosima (iako je moguće i kopnenom granicom doći iz Pakistana u Indiju, stoga izdavanje viza ne bi smjelo osim malo više formalnosti time biti otežano). Najčešće se izdaju šestomjesečne indijske turističke vize, mogu biti sa jednostrukim ili višestrukim ulaskom. Cijena vize za dvostruki ulazak je 370 kuna. Obavezno je treba napraviti prije puta, jer se pri slijetanju u Indiju ne može dobiti. Zahtjev za turističku vizu podnosi se u obliku ispunjenog obrasca i dvije fotografije formata kao za putovnicu. Online aplikacija za zahtjev za vizu nalazi se OVDJE. Više informacija potražite na stranicama Indijske ambasade.


Cijene

Cijene su u Indiji mnogo niže od cijena u Hrvatskoj kao i gotovo od svih europskih zemalja. Ipak za turiste često se nastoji postaviti "europske cijene". No ako izbjegavate isključivo za turiste namijenjena područja, krećete se lokalnim prijevozom i hranite se u područjima gdje se hrane "lokalni stanovnici", cijene su veoma niske. Za usporedbu, pogledajte popis prosječnih indijskih cijena te usporedbu sa cijenama u Hrvatskoj OVDJE. (uspoređujemo glavne gradove, drugi gradovi su naravno jeftiniji)


Poznavanje jezika

Engleski je raširen diljem zemlje, no nemojte očekivati da će svugdje svi pričati tečni engleski. Kako je u zemlji prisutno više od stotinu jezika, možete očekivati i velike probleme sa razumijevanjem naglasaka te različito znanje jezika u različitim područjima.

autori: Igor Linardić i Peter Polić

objavljeno: 2014-04-25



Aktualno:

Mauricijus iz Milana za 416 eura povratno

Maroko iz Venecije za 38 eura povratno

Tajland iz Milana za 377eura povratno

Japan iz Budimpešte za 377 eura povratno

Amsterdam iz Ljubljane za 58 eura povratno



Povezano:

Indija iz Trsta za 319 eura povratno

Indija iz Ljubljane za 382 eura povratno

Indija iz Zagreba za 359 eura povratno

Indija iz Ljubljane za 311 eura

Indija iz Beča za 280 eura povratno

Indija iz Ljubljane za 358 eura

Povratno do Indije za 299 eura

Povratno do Indije za 2300 kuna



Pogledajte još:

Maroko (II. dio)


Bilbao - srce Baskije


Oktoberfest


Maroko (I. dio)


Kajakom na more