Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:


Bijele i samarske stijene

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
pogled na dvorac, Samarske stijene

Iako se često u turističkim brošurama koristi pojam "netaknuta priroda", zapravo je veoma malo mjesta koje se zaista mogu pohvaliti epitetom "netaknutosti". Utjecaj čovjeka prisutan je gotovo svugdje, pa je stoga sve manje mjesta na kojima ljudska noga još nije kročila. Ipak, gotovo netaknuta priroda nalazi se gotovo u samome središtu naše države, gdje su markacije za staze koje to zapravo u potpunosti i nisu, već su više djelomično utabani smjerovi kroz različite konfiguracije terena jedini vidljivi utjecaj čovjeka. Jedno je to od rijetkih mjesta gdje barem deklarativno priroda i dalje ima veća prava od čovjeka, strogi rezervat Bijele i samarske stijene.


Prema propisima, kretanje u strogom rezervatu prirode jest ograničeno, dozvoljeno je isključivo na označenim stazama i putevima kojih ima nekoliko u svakoj od ove dvije skupine stijena. U pravilu, staze predstavljaju zapravo samo oznake postavljene na tlu, drveću ili stijenama, dok njihovu konfiguraciju čine stope pješaka i planinara koji su ovim putevima prošli. Osim vihoraškog puta, svojevrsne glavne staze kroz rezervat koja povezuje bijele i samarske stijene, gotovo sve druge staze prilično su tehnički zahtjevne i ne preporučuju se početnicima. Ali upravo zbog toga su među najatraktivnijim planinarskim putevima u Hrvatskoj. "Nekada je put bio ovom stijenom ravno, ali počelo je drvo rasti pa su morali označiti put okolo", govori mi gospodin Ante dok pokazuje mlado drvo crnogorice koje raste upravo na dijelu gdje bi prema već ispranim oznakama trebao započeti jedan od uspona na stijenu. Gospodin Ante je vodič iz Splita koji je posebni zaljubljenik u ovo područje a kojega sam sreo na putu prema Samarskim stijenama. Sada put zaobilazi to drvo i čini se zahtjevniji, iako gospodin Ante tvrdi kako je zapravo sigurniji, jer je manje opasnosti za proklizavanje.

some_alt
Amfiteatar

Najpopularnije staze kod Samarskih stijena su kružna staza koja prolazi kroz južnu skupinu i staza koja prolazi kroz zapadnu skupinu i uključuje najviši vrh Samarskih stijena (1302 m). Zapravo i najmanje zanimljiv vrh, jer se osim visinom ničime ne može mjeriti sa nekoliko drugih uspona, ni pogledom ni zahtjevnošću. Obilasci zapadne i južne skupine uglavnom traju oko šest sati, iako putokazi pokazuju na nekim mjestima i četiri sata. Staze nisu duge te nemaju preveliku visinsku razliku, no unatoč tome za prolazak je potrebna dobra fizička kondicija i koncentracija, jer se pretežito sastoje od doslovno penjanja rukama i nogama po stijenama. Nisu to alpinistički ni penjački usponi po vertikalnim stijenama, ni blizu. Penjanje je to po prekrasnim, prirodnim djelovanjem izobličenim gromadama kamena na visinama od nekoliko metara. "Lijeva noga u udubinu, rukama se uhvati za izbočinu, povuci se metar prema gore, sada desna noga u udubinu sa strane, dok se sa barem tri hvatišta držiš čvrsto i potom korak okomito gore lijevom nogom i tako dalje". Tako otprilike izgledaju usponi na Piramidu, Dvorac, Stepenicu ili neki od drugih vrhova, odnosno kamenih kula koje se uzdižu iz crnogorice i šumi bukve te sa kojih se pruža veličanstven pogled na divljinu Gorskog Kotara. Kada se jednom popnete na jedan od tih vrhova, pred vama se pojavljuje more crnogorične šume sa bijelim, kamenim otocima, nevjerojatnim prirodnim formacijama drugih stijena koje se doimaju poput remek-djela pomahnitalog kiparskog genija usred divljine.

some_alt
kroz veliki kanjon

Najteži dio puta jest uspon kroz Veliki kanjon, usjeklinu u stijeni u zapadnoj skupini Samarskih stijena. Ovaj uspon od nekih desetak metara visine odrađuje se u veoma uskom prolazu, a ima i oznaku opasnog dijela puta, pa je stoga pristup ovoj stijeni na vlastitu odgovornost. Gospodin Ante koji već desetljećima vodi grupe u ovome području savjetuje jednostavno zaobići ovaj prolaz, osim ako stvarno niste sigurni da znate što činite. "Posljednji puta kada sam ovuda prolazio, zapazio sam tragove krvi. Kasnije sam saznao da su ispred mene bila dvojica planinara iz Zagreba, pri čemu su zaglavili u stijeni, jedan je ozlijedio ruku, dok je drugome odronio komad kamena na glavu. Morao je po njih doći GSS." Ipak onome tko ispenje ovaj kanjon, to će biti nezaboravno iskustvo. Proći kroz usjeklinu kroz koju se jedva može čovjek provući, stisnut između dvije goleme kamene gromade ne zaboravlja se. Ipak koliko god ovo iskustvo bilo posebno, ono nije vrijedno riskirati život.

some_alt
pod stijenama

Samarske stijene povezane su sa bijelim stijenama vihoraškim putem, svakako najpoznatijim i najpopularnijim putem u ovome rezervatu. Prvi puta markiran 1974. godine, Vihoraški put spaja ove dvije skupine stijena koje zajedno čine strogi rezervat prirode. Tehnički zahtjevan, iako manje zahtjevan od južne i zapadne skupine u Samarskim stijenama, veoma je zanimljiv i raznolik planinarski put. Nema toliko penjanja na Vihoraškom putu, osim malo na Ljusci, te uspon uz pomoć sajle na sami vrh Bijelih stijena. Trajanje planinarenja vihoraškim putem ovisi o polazištu, pri čemu je prosječno za kružnu turu od 13. kilometra (mjesta na šumskoj cesti od Tuka Vojnog sa kojeg kreće većina uspona na Bijele i samarske stijene) potrebno oko šest sati. S druge strane Vihoraški put je kondicijski zahtjevan jer se često izmjenjuju doline i kamenite uzvisine, pa iako je razlika najviše i najniže točke puta tek nekoliko desetaka metara, prolaskom cijelog puta čini se ukupno uspon i do tisuću metara. Unatoč tome, kada se jednom popne na vrh Bijelih stijena, sa pogledom prema Samarskim stijenama koje se čine tako blizu, gotovo nadohvat ruke, razbacane poput otoka u moru šume prašumskog tipa, ponajviše visokog zimzelenog drveća, pa poznati Prsti, geomorfološko remek-djelo majke prirode gdje se uske ali duge stijene u obliku ispruženih prstiju na ruci uzdižu u zrak, biti će nagrada za svakog zaljubljenika u prirodu i planine. S druge strane pružiti će se pogled prema Bjelolasici, najvišem vrhu Gorskog kotara te prema Kleku, legendarnoj planini koja ima posebno značenje za svakog planinara u Hrvatskoj. Prsti su i najčešće fotografirani motiv Bijelih stijena, svojevrsni prirodni fenomen koji predstavlja zaštitni znak Gorskog Kotara. Najljepši pogled na prste pruža se sa Slonove brade i Kapelice.



some_alt
masiv Bijelih stijena

Bijele stijene razlikuju se od Samarskih stijena po tome što su kompaktnije, imaju svoj centralni greben na kojem su raspoređene kamene formacije, te čine svojevrsni kameni masiv, gledano iz daljine. Sam vrh bijelih stijena (1333 m) je golema stijena okomitih strana. Za razliku od vrha Samarskih stijena koji se ističe isključivo visinom, vrh Bijelih stijena je i zanimljiv zbog morfologije stijene kao i pogleda sa vrha. Okružene su zelenim dolinama, ponajviše obraslim papratnjačama iznad kojih se uzdižu visoka stabla jela, smreka i jarebika, no isto tako česta je i bukva. U zavjetrini vrhova stijena, ali na liticama često se može pronaći i runolist, veoma rijetka biljka karakteristična za planinske vrhove koja je zaštićena u cijeloj Europi. Niži dijelovi stijena, posebice udubine u kojima se zadržava voda gusto su obrasle zelenom mahovinom koju poput spužve natopi voda, pa čak i tijekom sušnih ljetnih mjeseci često biva skliska. Najteži ali i najzanimljiviji dio uspona jest Ljuska, nazubljena prirodno izrezbarena stijena za čiji je prolazak potrebno dosta spretnosti. Pri tome se koriste ugrađene sajle i klinovi, bez kojih prolazak kroz ovaj dio stijene vjerojatno ne bi bio moguć. Pitao sam se doduše kako to da su se uopće smjeli ugraditi ovi elementi u stijenu u strogom rezervatu, no gospodin Ante napominje kako su ugrađeni sredinom sedamdesetih, dakle prije proglašenja rezervata. Tako sada predstavljaju jedan od rijetkih zahvata čovjeka u ljepotu stijene.

some_alt
čovjekolika formacija stijene

Na Bijele stijene se može stići i nešto kraćom Begovom stazom, koja započinje na istoimenoj šumskoj cesti koja povezuje Bjelsko i Jasenak pored Ogulina sa Tukom pored Mrkoplja kroz masiv Velike Kapele. Staza kreće makadamom, nakon čega skreće desno uhodanom šumskom stazom sa značajnom uzbrdicom te prolazi pored planinarskog skloništa "Miroslav Hirtz". Od skloništa vode dva puta prema vrhu Bijelih stijena, lakši i teži put. Teži put je, slično kao i kod Samarskih stijena, tehnički zahtjevniji te traži veću upotrebu ruku pri kretanju, ali je daleko atraktivniji. Između Bijelih i Samarskih stijena nalazi se veoma zanimljivo Ratkovo sklonište, mala kućica, zapravo brvnara izgrađena ispod stijene u polušpilji. Golema stijena Šerpas koja se nalazi iznad nje služi i kao prirodni krov (iako sklonište ima svoj krov). Nedavno je obnovljeno, no treba imati na umu kako se radi o skloništu prije svega namijenjeno za bivanje u izvanrednim situacijama a ne za redoviti boravak, pa stoga ukoliko se želi prespavati potrebno je osim vreće za spavanje ponijeti i podlogu, jer nema madraca.

some_alt
karta Samarskih i bijelih stijena sa stazama

Oštre stijene izrazito su nezgodne za lošeg vremena, te vodite računa i o tome koliko je skliska staza. Tijekom duge goranske zime, od sredine studenog pa sve do travnja može biti veoma opasno pohoditi ovo područje, posebice južnu i zapadnu skupinu. Bijele i samarske stijene područje su sa veoma velikom količinom padalina tijekom godine, pa stoga ukoliko planirate planinariti na ovome području, vodite računa o vremenskoj prognozi. Zanimljivo, unatoč tome na ovome području ne postoji niti jedan izvor ili vrelo vode. Ukoliko je lijep i sunčan dan, Bijele i samarske stijene su odličan izbor za izlet i bijeg u prirodu, onakvu kakva bi trebala biti, prekrasna i netaknuta, tamo gdje se zaista može disati punim plućima. Ukoliko vrijeme nije sasvim dobro, često je bolje jednostavno otići nekamo drugamo, a ove stijene ostaviti za drugi puta. Kako gospodin Ante kaže: "planina će ostati tu, ne treba se žuriti".

Pogledajte i naš video sa uspona na Samarske stijene:


Kako doći

Do Samarskih i bijelih stijena veoma je teško doći bez osobnog automobila, iz jednostavnog razloga što to zahtijeva mnogo hodanja po šumskoj cesti. Alternativa može biti biciklom do trinaestog kilometra a potom uspon pješice. Kako biste došli uopće u mogućnost za odlazak prema početku staze, potrebno je najprije doći do Tuka ili do Jasenka, najbližih sela stazama. Tuk se nalazi pet kilometara od Mrkoplja, sela u Gorskom Kotaru koje je dva puta dnevno autobusom povezano sa Rijekom. Tamo se nalazi i jedan od najbolje opremljenih planinarskih domova u Hrvatskoj, Planinarski dom "Bijele stijene - Tuk" (Radojka Matijašić 099/84-01- 998, 051/833-589) u kojem je noćenje dostupno za 120 kuna (sa planinarskom iskaznicom 60 kuna), a dostupan je i ručak te doručak kao i usluga pića.

Više fotografija potražite u našim albumima na Facebooku ili Flickru.


Booking.com

objavljeno: 2016-10-26



Aktualno:

Krf iz Venecije za 48 eura povratno

Zakinthos iz Venecije za 68 eura povratno

Ibiza iz Venecije za 54 eura povratno

Dubai iz Budimpešte za 122 eura povratno

Basel iz Osijeka za 29 eura povratno



Povezano:

Vlakom Putevima Slave Raškaj do Ozlja

Vollo i Uber zajedno nude besplatnu vožnju

Wizzair i Germanwings otvaraju letove iz Osijeka

Easyjet ekspanzija prema Hrvatskoj u 2017

Hostel na kotačima HŽ-a i tijekom jeseni

Unije: otok različitosti

Ston

Najeftinija putovanja vlakom

Bieszczady nacionalni park

Cinque Terre

Nepal: zemlja Bude i Himalaje



Pogledajte još:

Maroko (I. dio)


Najljepši prirodni lukovi


Unije: otok različitosti


Minhen


Bieszczady nacionalni park