|
otok Cres biciklom
tekst i slike: Peter Polić
bicikl na vidikovcu iznad Valuna
Kasno popodne prekasno je za početak putovanja, ali kad su dani vrući i nema vjetra činilo mi se razboritim pričekati jedan od kasnijih trajekata za dolazak na Cres i početak biciklističkog obilaska otoka. U lučici Merag propuštam automobile koji su sa mnom došli trajektom i polako krećem uzbrdo. Cres odmah poželi dobrodošlicu s najvećim izazovima otoka: brdovitim terenom koji iziskuje dobru kondiciju da uopće negdje dođete. Dobrodošlicu su mi poželjele i ovce. Prije nego sam došao do velikog plakata "Cres otok ovaca" cijelo stado lijeno se kretalo cestom, kao da je samo njihova. Zasigurno ih na otoku živi daleko više nego stanovnika, usudio bih se reći čak i više nego turista. Kako sam se približavao prvom prijevoju iznad mene je počeo krstariti još jedan simbol otoka: bjeloglavi sup. Ovce i supovi pratiti će me tijekom cijelog putovanja. Kao vjerni čuvari našeg najvećeg otoka.
Otok Cres daleko je od prilagođenog otoka za bicikliste. Osim u gradu Cresu, biciklističke staze gotovo da ne postoje. Brojni usponi izmorit će i iskusne bicikliste ali u isto vrijeme će fantastični pogledi nagraditi svakog tko se odluči ipak zavrtiti pedale na otočkim strminama. Ja sam na otok došao preko trajektne linije Valbiska - Merag. Nemojte se nadati da ćete biti pošteđeni uspona ukoliko odaberete liniju Brestova - Porozina. Čak naprotiv, čekat će vas još izazovniji usponi. S druge strane, odmah će vas dočekati i vrhunski pogledi prema Istri i južnom dijelu otoka a kad se napokon popnete do prijevoja Križići pred vama će se otvoriti cijeli Kvarner i Kvarnerić kao na dlanu. Krk će se činiti kao da se može dobaciti kamenom a u daljini nazirat će se Rab, Sv. Grgur, Goli, Lošinj, Prvić i drugi sjevernojadranski otoci. Rubom obzora dominira magični Velebit koji se uzdiže poput zida koji razdvaja Mediteran i kontinentalnu Hrvatsku.
kameniti pejsaž na vrhu Sis
Ja sam na prijevoj Križići došao iz strane Cresa. Odlično uređenom cestom vozio sam se gotovo sam. Sezona još nije na vrhuncu i prometa je neusporedivo manje nego na Krku. S druge strane me mimoilaze dvije djevojke te jedna viče drugoj: "pogledaj gore, tamo je Sis, najviši vrh otoka. Super je vidikovac." Nije sasvim u pravu. Najviši vrh otoka Gorice (648 m. n. v. ) je još dalje oko kilometar i pol na sjeveroistok, no kako do vrha ne vodi planinarska staza (mali naknadni ispravak kojeg dodajem dok uređujem ovaj tekst: Gorice su dobile označenu stazu i to tijekom markiranja planinarske transverzale preko otoka Cresa i Lošinja, Via Apsyrtides koja prolazi vrhovima ova dva otoka koja su nekad činili jedan) te nema nikakav pogled, slikoviti Sis smatra se glavnim planinarskim ciljem na Cresu. S prijevoja Križići je tek nešto više od kilometar do vrha no neka vas ne zavara blizina: gotovo okomita planinarska staza iscijedit će u trenutku svu energiju iz tijela, posebno po jakom suncu. Uzmite dovoljno vode! Potrebno je oko pola sata za relativno kratak ali strm uspon pri čemu se krećete po grebenu s prekrasnim pogledima na sve strane. Na samom vrhu je lijep vidikovac i oznaka vrha te pečat. Sis je jedan od vrhova hrvatske planinarske obilaznice.
Slikovita cesta omeđena suhozidima vodi dalje prema Belom, jedinom naselju na sjevernoj strani otoka. Barem jedinim koje je i dalje naseljeno, nekoliko sela pojavljuje se na karti u šumama Tramuntane ali gotovo nikoga više tamo nema. Iseljavanje nije zaobišlo ni Beli. Tijekom zime, gradić je gotovo prazan. Bez priključka na vodovod i s ograničenim mogućnostima za razvoj, Beli se sve više pretvara u turističko naselje a sve manje u jedno od najstarijih naseljenih mjesta na Jadranu. Većina posjetitelja dolazi zbog bjeloglavih supova, prekrasnih strvinara koji u Belom imaju svoj centar zaštite. Kad sam došao, nije bilo nijednog supa u centru. Što je zapravo dobar znak: svi su živi i zdravi i vraćeni u prirodu.
Iako je zemljopisno grad Cres u središnjem dijelu otoka zapravo ozbiljnija ljudska prisutnost na Cresu započinje tek ovdje i nastavlja se prema jugu. U tom smjeru slijedim i glavnu prometnicu koja me ponovno izaziva s nekoliko itekako zahtjevnih uspona ali i nagrađuje s prekrasnim pogledima. Tijekom vrućina, slavina s hladnom vodom u zaselku Belej doima se kao eliksir života. Ukoliko tražite plaže, svakako skrenite lijevo prema Orlecu, plaža Mali Bok po meni je jedno od najljepših mjesta na otoku koje morate posjetiti. Ja nastavljam na jug, uz Vransko jezero prema Osoru, još jednom gradiću nevjerojatne povijesne baštine u kojem su se nekad Cres i Lošinj spajali u jedno, čineći jedan otok Apsyrtides, sve dok stari rimljani nisu prokopali kanal. Zanimljivo, izvorni kanal nalazio se oko pola kilometra sjevernije te je Osor bio zapravo lošinjski gradić. Podizanje razine mora i praktični razlozi (nekadašnji izvori vode bili su na mjestu današnjih boćastih bara na sjeveroistoku Osora i za pristup vodi trebalo se prelaziti preko kanala) potaknuli su Rimljane da iskopaju još jedan kanal, ovaj koji se i danas koristi te preko kojeg je izgrađen pomični most.
Smještam se u kampu "priko Mosta", po meni jednom od posljednjih pravih kampova na našoj obali koji su zadržali ono što bi kampovi trebali biti: jednostavan, povoljan smještaj u minimalno narušenom prirodnom okruženju s najosnovnijom ponudom. Dok danas razni glampinzi, kamp resorti i elitni kamp smještaji gotovo u potpunosti preoru obalu i stvaraju smještaje pri kojima se zamućuje granica između kampa i elitnih hotela, pravo je osvježenje postaviti šator u čistom prirodnom okruženju, tik uz more, s pogledom na antičke zidine Osora. I to za samo desetak eura po noći.
Osor mi je prvenstveno bio baza za istraživanje Lošinja, južnog sijamskog blizanca Cresu koji je odvojen pred dvije tisuće godina i danas čini manjeg ali daleko naseljenijeg i razvijenijeg brata Cresu. Ipak nisam odolio da još jednom ne posjetim staru gradsku čevrt Osora. Zajedno s našim youtuberom Branimirom Kamberom kojeg sam slučajno sreo u kultnom osorskom kafiću Gavda razgledavamo gradski muzej s izvrsnom multimedijalnom postavom antičke prošlosti grada. U vrijeme Rimljana, Osor je bio daleko veće mjesto nego je to danas. I daleko važnije. Ostaci nekadašnjeg rimskog naselja i dalje privlače velik broj arheologa dok nekad itekako prometan osorski kanal danas dva puta dnevno propušta jedrilice i jahte u njihovoj plovidbi Kvarnerom. Zvonik crkve dominira gradskom vizurom, dok antičke zidine i dalje okružuju stari dio grada, još jednom nas podsjećajući kako vrijeme na Cresu teče nešto sporije nego u ostatku svijeta. Kažu No stress on Cres, zar ne?
zalazak sunca iznad Vranskog jezera
Na povratku odabirem pastirske staze sa zapadne strane Vranskog jezera i preko gotovo zaboravljenog zaselka Grmov nastavljam prema Valunu i zaselku u kojem je doslovno vrijeme stalo u antičko doba: Lubenicama. Praćen stalnim blejanjem ovaca sakrivenih u hladu brojnih pašnjaka prolazim gotovo zaboravljenim pastirskim stazama s povremenim pogledima prema jezeru, duboko kroz netaknutu šumu hrasta crnike, tek ponekad isprekidanom malim i skrovitim pašnjacima kojima dominiraju biljke za koje industrija ljepote izdvaja velike novce. Smilje, kadulja, šmrika i koromač samo su najčešće od onih na koje ćete naletjeti. Dolaskom na raskrižje kod Malog Podola vraćam se na asfalt ali i započinjem najteži uspon cijelog otoka: onaj prema Lubenicama. Jarko sunce i brojne serpentine učinile su relativno kratki ali visinski izuzetno zahtjevan dio puta velikim izazovom. Ipak kad se sa zidina ovog prekrasnog malog zaselka koji nažalost polako ali sigurno gubi svoje stanovnike i pretvara se u gradić duhova pruži prema plaži sv. Ivan, surovoj zapadnoj obali Cresa te otoke Zeča i Unije na jugu i razvedenu istočnu obalu Istre na zapadu, oprostit ćete si svaku kap znoja i prepustiti se mjestu u kojem se prošlost i sadašnjost stapaju u jedno.
Iako me čekalo još dosta pedaliranja do Meraga i završetka ovog biciklističkog putovanja, Lubenice su bile svojevrstan vrhunac obilaska Cresa. Ovaj put nisam imao vremena spustiti se na prekrasnu plažu do koje vodi planinarska staza i zahtjeva barem pola sata spuštanja a kasnije do dva sata ne baš laganog uspona natrag gore. Bilo mi je dovoljno promatrati ju sa vidikovca i prisjetiti se kako smo se namučili pred nekoliko godina prijatelj i ja noseći kajak do plaže i natrag. Prekrasna mjesta ponekad potiču nevjerojatne pothvate, za koje se kasnije i sami pitate kako vam je to uspjelo. Cres ima takva mjesta na svakom koraku.
Kako doći
Ukoliko planirate na Cres biciklom, najlakše je doći trajektom Jadrolinije iz Valbiske na otoku Krku ili iz Brestove na istočnoj obali Istre.
Pretražite vozni red i detaljnije cijene.
Nažalost katamaran iz Rijeke koji vozi prema Cresu i Lošinju ne nudi opciju prijevoza bicikala.
U samom gradu Cresu također možete iznajmiti bicikle na više mjesta. Bicikli su uglavnom dobre kvalitete i ako dođete dovoljno rano na raspolaganju je širok izbor modela i veličina.
Booking.com
objavljeno: 2022-07-13
| 
