Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Putopis: Litva, Latvija i Estonija

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
Početak putovanja, Suwalki, Poljska

Bila je to noć kada se nije dogodila ponoć. Svjetla supermarketa u Suwalkiju obasjavala su ulicu kojom su jedan za drugim kretali se veliki kamioni prema sjeveru i baltičkim zemljama. U tome malenom ali jako prometnom poljskom gradiću smještenom na samome vrhu države stajali smo ja i Jelena, te čekali da naša baltička avantura započne. Preda mnom je bilo tjedan dana putovanja Litvom, Latvijom i Estonijom, pred Jelenom tek jednodnevni izlet u Rigu. Ipak u tome trenutku trebali smo isto, i tako smo udružili snage.

Bilo je oko 23:30 kada nam je stao Kamil, mladi i simpatični poljski vozač omanjeg kamiona koji je vozio svoj teret od Pariza do Rige, idealno za nas. Veoma brzo smo se sprijateljili i već nekoliko trenutaka kasnije stajali smo na poljsko-litvanskoj granici, okruženi nepreglednim šumama i obasjani milijunima zvijezda. Iako je prošlo tek desetak minuta, sat je pokazivao 00:40. Ušli smo u drugu vremensku zonu i preskočili ponoć. U mračnoj litvanskoj noći baltička tura je započela.

Riga (Latvija)

some_alt
Panorama grada, Riga

Sljedeće jutro stigli smo u Rigu, glavni grad Latvije i najveći grad u tri baltičke zemlje. Sunce je potpuno zavladalo nebom i ugodno je ugrijalo te tako potpuno prikrilo činjenicu da se nalazimo veoma blizu polarnog kruga.

"Da ste došli samo dva tjedna ranije, bili biste zakopani u snijegu" ? kaže nam djevojka što radi u kafejnici na engleskom sa izrazitim ruskim naglaskom. Oko 30% stanovništva Latvije čine Rusi, pri čemu ih velika većina živi upravo u Rigi. Zajedno sa mnogim turistima iz susjedne Rusijem oni čine upravo ruski jezik dominantan u Rigi. Iako je Sovjetski Savez otišao pred više od dvadeset i pet godina, duh ruskog utjecaja itekako je i dalje prisutan. To se može veoma lako vidjeti i približavajući se centru Rige, kada panoramom dominira visoka zgrada akademije znanosti u Rigi, koja je izgledom gotovo identična varšavskome domu kulture, posebnom poklonu poljacima od Staljina.

Ipak što se više približavamo starome gradu to se više osjeća odmak od sovjetske prošlosti. Stare, trošne kuće zamjenjuju zapadnjačke moderne građevine, trgovački centri i uređeni parkovi. Tek pokoja pravoslavna crkva podsjeća na povezanost sa susjednom Rusijom. Latvija je zajedno sa svojim susjedima, Estonijom i Litvom među prvima istupila iz SSSR-a, a od 2004. godine članica je Europske Unije, čime je definitivno spremila u prošlost svoju usku povezanost sa Rusijom. Upravo je ove godine Latvija slavila najduže razdoblje samostalnosti, na što su Latvijci posebno ponosi.

some_alt
Gradski trg uz katedralu, Riga

Prava ljepota Rige njezina je stara gradska jezgra zaštićena od UNESO-a. Tu se nalaze mnoge art noveau građevine koje svjedoče o utjecaju Švedske, Njemačke i Rusije na prošlost ovoga grada. Posebno je zanimljiva crva sv. Petra sa čijeg se tornja pruža odlična panorama grada (ulaz 5/3 (studenti) lata). Nekadašnja katolička crkva još je u šesnaestom stoljeću postala luteranska crkva, te je ostala takva sve do danas. Nedaleko se nalazi i katedrala (ulaz 2 lata), najveće svetište na Baltiku, koja ima fascinantne orgulje sa 6768 cijevi koje su među najvećima u Europi. U središtu staroga gradskog trga nalazi se kuća mačaka, građevina koja na svojem krovu ima skulpturu mačke koja stoji na samome vrhu. Ta je mačka postala jedan od simbola grada te jedan od češćih suvenira koji se mogu kupiti. Vrijedan posjete jest i muzej okupacije Latvije, koji svjedoči o godinama nacističke i sovjetske vlasti, te o progonu židovskog i latvijskog stanovništva od strane sovjeta i nacista. Nažalost tijekom moje posjete je bio privremeno zatvoren, pa sam mogao pogledati samo vanjski dio muzeja, velikih ilustracija strahota totalitarističkih vlasti.

some_alt
Spomenik borbi za Slobodu, Riga

Nastavljajući kroz staru gradsku jezgru uskoro se dolazi do velikog spomenika na trgu Slobode koji je posvećen Latvijskoj borbi za slobodu te otporu okupatorima. Veliki je to obelisk sa prikazima srednjevjekovnih i modernijih latvijskih vojnika dok se na vrhu nalazi kip Milde koja drži tri zvijezde u zraku. Ispred spomenika se smjenjuje počasna straža, a osim vojnika kipovi prikazuju i Latvijce kako rade u polju i kako pjevaju. Nastavivši sa trga slobode prema sjeveru kroz ostatke starih gradskih zidina izlazim iz stare gradske jezgre te se približavam veoma lijepoj pravoslavnoj katedrali uz koju se nalaze i lijepi parkovi koji su tijekom lijepoga dana okupirani mladima u potrazi za tračkom sunčevih zraka.

Kako je polako počela padati noć tako je došlo i vrijeme za tračak noćnog života u Rigi, koji je poznat diljem Baltika. Od kada je Ryanair uveo povoljne letove prema Baltiku, također i mnogi stranci dolaze u potrazi za jeftinim noćnim životom u Rigu. Nažalost, često se i dalje čuju priče o prijevarama oko noćnog života, poput ekstremnih cijena koje su naplaćene posjetiteljima i slično. Naravno, pažljivim pristupom kao i svugdje drugdje može se zabaviti jako dobro. Mi smo odabrali par pubova, isprobali latvijska piva i zaista se dobro proveli. Glazba uživo, ugodna atmosfera i mnoštvo mladih ugrijala je hladnu noć (u samo nekoliko sati temperatura se spustila sa itekako ugodnih 25 na tek 5 stupnjeva).

Više fotografija iz Rige potražite ovdje



Sigulda, Latvija

some_alt
Teutonski dvorac, Sigulda

Sljedeće jutro, nakon doručka, došao je trenutak za rastanak. Kamil i Jelena krenuli su natrag prema Poljskoj, a ja sam nastavio svoje putovanje prema sjeveru. Odredište toga dana bijaše Sigulda, gradić u središtu Latvije poznat po prekrasnoj prirodi i dvorcima teutonskog reda. Grad se nalazi na ulazu u nacionalni park Gauja koji se proteže uz istoimenu rijeku. Prekrasna priroda i brdoviti pejzaž glavna su ljepota ovoga nacionalnog parka, naravno uz neizostavne guste šume. Ruševine staroga teutonskog dvorca iz trinaestog stoljeća jedan su od glavnih simbola Sigulde. Njegovi očuvani obrambeni tornjevi, sa oružarnicom i stražarskom kulom vraćaju posjetitelja natrag u srednji vijek. Gledajući u daljini puno bolje očuvan dvorac u Krimuldi, koji se uzdiže iz šume kao stražar izgubljen u vremenu, okružen brežuljcima prekrivenima šumom koja tek što nije svojim pupoljcima drveća probudila se u proljeću, lagano se mislima vratiti u razdoblje teutonskih vitezova koji su u srednjem vijeku vodili svoje pohode protiv poganskih latvijskih plemena, šireći tako kršćanstvo, ali dakako mnogo više svoje posjede i svoje bogatstvo.

Tijekom zime Sigulda je poznato središte zimskih sportova. Ovdje se voze utrke boba i sanjkanja, održavaju se natjecanja u skijaškom trčanju i raznim drugim sportovima. Iako zbog pretežito nizinskog reljefa Latvija nije pogodna za alpsko skijanje, duge i hladne zime omogućuju mnoge druge zimske sportove.

some_alt
Zidine starog dvorca, Sigulda

Nakon Sigulde (do koje sam putovao vlakom) putovanje nastavljam autostopom. Prolazeći kroz Cesis i Valmieru mijenjam nekoliko vozača, od kojih većina ne priča engleski, pa se komunikacija svodi na znakovni jezik. Ipak Janis priča engleski dosta dobro, jer često poslovno putuje. Prodaje proizvode od drveta, sirovine koje u Latviji zaista ima dovoljno. Priča mi svoja iskustva kada je kao jako mladi momak stajao na cesti i držao se sa drugim ljudima za ruke. Tvorili su nepregledni lanac. Vidim kako mu trnci prolaze na licu kada se prisjeća tih trenutaka. Bilo je to 1989. kada se nekoliko milijuna ljudi udružilo i povezalo rukama od Vilniusa do Tallinna, tvoreći ljudski lanac, u znak prosvjeda na godišnjicu sporazuma Ribentropp ? Molotov. Bio je to jedan od najfascinantnijih mirovnih prosvjeda u čitavoj povijesti. Već sam ranije gledao mnoge snimke toga baltičkog puta dostupne na YouTubeu. Nepregledni ljudski lanac dugačak stotine kilometara predstavljao je jedinstvo naroda koje je bilo nemoguće zaustaviti. Bio je to početak kraja Sovjetskog Saveza i početak nezavisnosti za baltičke zemlje. Janis nastavlja prepričavati svoje doživljaje iz toga razdoblja, priča o radosti i entuzijazmu ljudi, ali i o prisutnom strahu, jer su bili svjesni kako sve može još jednom završiti veoma krvavo. Kako sam kaže, zaista je pravo čudo da je sve završilo bez prolivene krvi. Za razliku od sudbine moje države, nisam mogao ne primijetiti. Možda bismo se trebali ugledati u ove baltičke državice. Sudbina nam je često bila slična, možda nas njihov primjer može čemu i poučiti.

najpovoljniji smještaj title=

Latvijsko-estonsku granicu prelazim u Valki odnosno Valgi, gradu koji je podijeljen na dva dijela. Jedan dio je latvijski, a drugi estonski. Usred ulice, gotovo u centru grada, nalazi se znak dobrodošlice u Estoniju. Pitam se da li možda nekome granica prolazi kroz dnevni boravak, kao što je to često bio slučaj u podijeljenom Berlinu. Juris, mladić koji živi i radi u Rigi, ali koji je odrastao u Valki mi priča kako je povijesno Valka bila latvijski grad, no zahvaljujući pomoći u jednom od ratova Latvijci su ga dodijelili Estoniji. Primjećujem kako je estonski dio grada mnogo stariji i u lošijem stanju nego latvijski, što mi Juris objašnjava time što je latvijski dio zapravo prije podjele bio livada, dok je grad sada ovaj estonski dio. Stanovništvo se jednostavno preselilo i preko granice izgradilo nove kuće. Odmah me priča podsjeća na slučaj Nove Gorice u Sloveniji.

Više fotografija iz Sigulde i unutrašnjosti Latvije potražite ovdje

Tartu, Estonija

some_alt
Spomenik zaljubljenim studentima, Tartu

Namjeravao sam svoj put nastaviti prema Tartu, pa kako je već pomalo padala noć (a to u svibnju na Baltiku znači oko 22 sata), pokušao sam pronaći neki autobus ili vlak za Tartu. Nažalost, bilo je prekasno, i morao sam okušati svoju sreću u stopiranju. Kako je promet bio veoma loš, odlučio sam pokušati pješice doći do nekog sljedećeg mjesta, u nadi da će biti na putu i neko raskrižje koje će popraviti moje izglede za stopiranjem. Iako hodanje kroz estonsku noć nije bilo nimalo ugodno iskustvo u tome trenutku, jer se temperatura spustila na tek 4 stupnja, a iz šuma koje okružuju cestu mogli su se čuti razni šumovi i zvukovi čudnovatog samo divljini poznatog porijekla, kada sa odmakom gledam na to vrijeme, bilo je to veoma zanimljivo i svakako nezaboravno iskustvo. Miris prirode koja se tek budi, uz nebo puno zvijezda te potpuna tišina ispune čovjeka čak i u ovakvoj nezavidnoj situaciji. Nakon par sati hodanja, došao sam nadomak Tsirguline, četrnaest kilometara udaljenog malenog sela u kojem zapravo nema ništa. Uvidjevši to, shvatio sam da mi ne preostaje drugo nego nastaviti stopirati. Smjestio sam se u malenu autobusnu kućicu od drveta i čekao da naiđe neki auto. Znao sam čekati i po petnaestak minuta do novog automobila, čija bih svjetla vidio par kilometara prije nego bi mi se približio. Napokon, oko jedan iza ponoći, jedan mladi par mi se smilovao i poveo me. Moja priča o hodanju u nadi da ću naići na neki drugi gradić ih je veoma nasmijala. Tada sam saznao da od Valge do Tartua na cesti postoji tek jedan gradić i to točno na polovici puta, što je oko četrdeset kilometara udaljenosti. Moje hodanje bilo je uzaludno. Četrdesetak minuta kasnije stigao sam u Tartu, prijatelji su me dočekali, pospremili moj ruksak i odmah me odveli u noćni život. Kako je bio dan studenata, grad je bio pun mladih ljudi u veoma veselom raspoloženju. Tartu je grad sa najstarijim sveučilištem na Baltiku, te je pravi grad studenata, od sto tisuća stanovnika, više od trideset tisuća su studenti. Naravno da takav omjer obećava burni noćni život i provod, koji se sastojao od isprobavanja estonskih piva do serije shootera. Kada je došlo vrijeme za počinak već je odavno počeo dan, no nakon napornog putovanja i zabave ništa nije moglo omesti san.

Nakon burne noći slijedilo je razgledavanje Tartua. Studentski dani su se nastavili, što je pratio sajam domaćih proizvoda u središtu grada. prekrasni proizvodi napravljeni od drveta, razni prehrambeni proizvodi uglavnom od voća i povrća samo su dio bogate ponude lokalnih estonskih obrtnika. Ispod same gradske vijećnice održavao se koncert, te je bilo zanimljivo slušati glazbu uživo na estonskom, jeziku koji se baš kao i finski te mađarski sasvim razlikuje od svih drugih europskih jezika.

some_alt
Wilde i Vilde, Tartu

Glavna znamenitost Tartua jest njihovo sveučilište. Nastalo je još u sedamnaestom stoljeću te je najstarije sveučilište na Baltiku. Glavna zgrada sveučilišta građena je u tipičnom renesansnom stilu, sa grčkim korintijskim stupovima pred ulazom te od snježnobijelog kamena. Na zgradi koja se nalazi s lijeve strane glavne zgrade, na fasadi se nalaze slike najpoznatijih profesora, a s druge strane se nalazi veliki crtež glavne zgrade. Iznad sveučilišta nalazi se uzvisina koja predstavlja područje za piknik, odnosno drugim riječima jedno od rijetkih mjesta gdje je dozvoljeno konzumirati alkohol u javnosti. Tijekom sunčanih dana, mladi to naveliko koriste.

Osim sveučilišta, zanimljivost grada jest i spomenuta gradska vijećnica, nekoliko crkava te mnogo manjih muzeja, kao što je muzej KGB-a, muzej estonskog piva, umjetnički muzej itd. meni se svidjela i skulptura Oscara Wildea te estonskog pisca Eduarda Vildea, koje osim sličnosti u prezimenu povezuje i sličan način pisanja te činjenica da su bili suvremenici. Stoga je napravljena skulptura u kojoj ova dvojica zajedno sjede i pričaju, predstavljajući susret koji je teoretski zapravo bio sasvim moguć.

Više fotografija iz Tartua potražite ovdje

Tallinn, Estonija


some_alt
Arhitektura glavnog trga, Tallinn

Predvečer, bilo je vrijeme za odlazak prema Tallinnu, glavnom gradu Estonije i vjerojatno najljepšem gradu na Baltiku. Nastavljajući svoju rutinu kombiniranja vlakova i stopiranja, ponovno je došao red na putovanje vlakom, koje traje oko tri sata. Po putu upoznajem Mirande, plavokosu studenticu germanistike u Tallinnu, koja je posjetila prijatelje u Tartuu. Priča mi kako se nada da će nakon što završi prve tri godine studija otići raditi u inozemstvo i možda tamo nastaviti studij. Sudbina je to koju odabiru mnogi mladi Estonci, unatoč tome što se zemlja uspješno nosi sa gospodarskom krizom posljednjih nekoliko godina. Uvođenjem eura, cijene su porasle, a plaće su i dalje relativno niske, i stoga mladi svoju perspektivu vide izvan zemlje. Iako su Estonci ponosan narod koji voli svoju domovinu, nažalost još se jednom pokazuje kako se ne živi od ljubavi prema domovini nego od kruha.

Iako spada među manje prijestolnice u Europi, zbog svojeg je kulturnog bogatstva, ponude noćnog života i ekonomskog značaja Tallinn itekako važan grad. Smješten na obali Finskog zaljeva, udaljen je od svojeg većeg brata kako Estonci vole nazivati Finsku osamdesetak kilometara zračne linije. Gotovo u svakom trenutku trajekti prelaze zaljev i povezuju Tallinn sa Finskom. Stara gradska jezgra koja potječe još iz trinaestog stoljeća, okružena zidinama najljepši je primjer srednjevjekovne arhitekture na Baltiku. Uske ulice koje se protežu uz visoke zgrade sjevernog tipa gradnje kao da i danas očaravaju atmosferu nekih prošlih vremena u gradu. Nedaleko gradskoj jezgri nalazi se katedrala Aleksandra Nevskog, pravoslavna katedrala, koja svojim izgledom neodoljivo podsjeća na zgradu Kremlja. Naravno, mnogo je manja ali ipak veoma zanimljiva. Nedaleko od katedrale nalaze se takozvane platforme, uzvisine sa kojih se pruža pogled na panoramu cijelog starog dijela grada. odabrao sam upravo ovo mjesto za početak razgledavanja, koje sam nastavio spuštajući se prema gradskom trgu. Tamo se nalazi gradska vijećnica, a Liis, moj domaćin u Tallinnu, postavila me u središtu grada na jednu šahtu, sa koje se vidi pet tornjeva. Prva tri je lako naći, no za druga dva treba dobro promotriti po krovovima srednjevjekovnih zgrada i otkriti gdje se i oni kriju. Osim glavnog gradskog trga, zanimljiv je i trg slobode, na kojem se nalazi modernistički spomenik palim za estonsku slobodu koji građani baš previše ne vole. Kako mi Liis kaže, taj spomenik je previše moderan i zapravo ne simbolizira ništa. Meni je ipak zanimljiv.

some_alt
Nevski katedrala, Tallinn

Jedna od glavnih atrakcija Tallinna svakako je pomorski muzej. (pogledajte naš kratki film o muzeju OVDJE) Smješten nedaleko od luke, ovaj muzej svjedoči o stoljetnoj povezanosti Estonaca sa Baltikom. Kroz svoju veliku postavu vodi nas kroz povijest estonske brodogradnje, prije svega gradnje jedrilica i plovila na vesla, ali i kroz ratnu mornaricu Estonije i njezine kontroverze. Naime, malena Estonija je bila svjesna da se ne može oduprijeti velikim silama kao što su Rusija i Njemačka na kopnu, ali se nadala da se barem može zajedno sa Finskom odupirati na moru. stoga i je jedan od glavnih simbola muzeja podmornica Lembit, estonska podmornica koja je nakon zarobljavanja od strane Rusa postala jedna od najopasnijih podmornica na Baltiku u drugom svjetskom ratu. Zanimljivo je kako je Lembit bio na sidrištu pored današnjeg muzeja sve do 2011. godine, što ga je činilo najstarijom još uvijek plovnom podmornicom na svijetu, sve dok izgradnjom muzeja nije konzerviran na suhome. Cijeli je muzej i građen tako da je najprije dopremljena podmornica u hangar, a zatim je oko nje izgrađen sastav muzeja.

Kako se dan bližio kraju tako nas je hladni sjeverni vjetar podsjećao koliko smo blizu polarnom krugu. Temperatura je veoma brzo pala ispod četiri stupnja, a uporno puhanje vjetra donosilo nam je hladnoću sa Finske. Gotovo svi priobalni gradovi na Baltiku su hladniji od unutrašnjosti, posebno radi hladnih sjevernih vjetrova. To sam već osjetio i u Rigi, koja je mnogo neugodnija tijekom večeri nego primjerice Tartu, no zbog svojeg najsjevernijeg položaja te otvorenosti moru prema sjeveru, Tallinn je ipak najhladniji. Stoga smo potražili utočište u jednom od mnogih pubova. Ponuda restorana, kafića i pubova u Tallinnu zaista je bogata, od starih tradicionalnih restorana i pubova koji njeguju srednjevjekovnu tradiciju pa do modernih otmjenih restorana i kafića, u Tallinnu se može pronaći ponešto za svakoga. Slično vrijedi i za noćni život, gdje je široka ponuda klubova od kojih je vjerojatno najpoznatiji klub Hollywood, nažalost u posljednje vrijeme na lošem glasu zbog previše prekomjerno pijanih turista. Ja i Liis smo svoju sreću okušali u jednom od pubova u društvu dvojice Talijana iz Napulja. Kako su nam rekli, planirali su put u Estoniju pred nekoliko godina, ali tada je jedan od njih upoznao svoju djevojku i više slobodnog vremena posvetio njoj. Kako za tjedan dana ženi, sada je ipak bila posljednja šansa da svoje planirano putovanje ostvare. Atmosfera u pubu je bila zanimljiva. Velike skupine ljudi okrenute prema velikim ekranima sa žarom su pratili utakmicu hokeja. Počelo je svjetsko prvenstvo u hokeju, a taj je sport u Estoniji mnogo popularniji nego primjerice nogomet. Zanimljivo, osim hokeja najpopularniji sport na Baltiku je košarka.

Više fotografija iz Tallinna potražite ovdje

Vilnius, Litva



Upravo je košarka ono po čemu je najpoznatija treća od baltičkih državica i moja posljednja destinacija, Litva. Zemlja smještena između ruske enklave Kaliningrad, Poljske, Bjelorusije i Latvije najveća je od ove tri baltičke države te ima i najveći broj stanovnika. Svojom površinom i brojem stanovnika podsjeća na Hrvatsku. Iako je klima mnogo hladnija te obala manje razvedena, Litva ima također svoje čari i prirodne ljepote. Šumovita unutrašnjost isprepletena rijekama i zanimljivim gradovima u kojima se miješa teutonska i istočno Pruska baština, utjecaj Poljske kao i ostaci nekadašnjeg utjecaja Njemačke, kao i utjecaj Rusije i SSSR-a koji bi Litvanci najradije izbrisali, glavne su karakteristike ove zemlje.

some_alt
Sakura park, Vilnius

Glavni grad Litve, Vilnius moja je prva destinacija. Grad u mnogočemu više podsjeća na Poljske gradove nego primjerice na Rigu ili Tallinn, što i ne čudi, uzme li se u obzir kako je određeni dio povijesti Vilnius zapravo bio dio sjeveroistočne Poljske a upravo je u ovome gradu rođen jedan od najpoznatijih poljskih (iako je zapravo rođenjem Litvanac) književnika i preporoditelja, Adam Mickiewitz. Iako će Poljaci tvrditi kako je zapravo njihov, Adam ili izvorno Adomis Mickievicius izjasnio se oko svoje nacionalne pripadnosti u pjesmi "Litva moja domovina". Ponovno usporedbe sa našim prostorima i vječnim raspravama čiji su Tesla ili Andrić.

Grad Vilnius se nalazi uz rijeku Neris, pri čemu je glavnina njegove stare jezgre smještena uz desnu obalu rijeke. Šetnica uz samu rijeku preuređena je u parkove, od kojih je posebno popularan park uz zeleni most, u kojem se nalaze nasadi japanskih trešnji koje u proljeće svojim izrazito obilnim bijelim cvjetovima ukrase čitav park. Kada to vrijeme dopušta, gotovo čitavi Vilnius se preseli u ovaj park, posebice za vikend, pri čemu se redovito uživa u suncu, igra neka sportska aktivnost ili jednostavno druži na otvorenom. U posljednje vrijeme posebno je popularno slikati se ispred jednog od tih drveća te naravno potom sliku staviti na Facebook. Gotovo da nije bilo drveta ispred kojeg nije barem jedna mlada duša pozirala u različitim pozama za svoju novu sliku profila, a kako mi kaže Ieva, visoka plavokosa ekonomistica specijalizirana za promociju i odnose sa javnošću, moj domaćin u Vilniusu, čak je i njihova predsjednica na svoj Facebook profil stavila sliku napravljenu ispred jednog od tih drveća. Kakvog li učinka globalizacije, fotografija japanskog drveta i napravljena u Litvi te postavljena na globalnu američku društvenu mrežu. Ieva se također želi slikati pored jednog drveta, a sa svojih 185 centimetara kroz objektiv kamere čini se kao da joj se kosa isprepliće sa vrhom krošnje drveta. Visina je posebno cijenjena kod mladih Litvanaca, jer čini važan preduvjet za bavljenje košarkom. Jedan od njezine braće također je košarkaš te trenutno igra u američkoj College ligi.



some_alt
Gornji dvorac, Vilnius

Nakon što se prijeđe preko jednog od mnogobrojnih mostova ulazi se u stari dio grada koji je od 1994. godine zaštićen kao UNESCO baština. Različita kombinacija stilova starih vladara ovoga grada čini jedinstvenu mješavinu utjecaja skandinavske koloristične arhitekture, obrtničke germanske arhitekture te slavenskog istoka. Uskoro nailazim na muzej terora, koji se nalazi u zgradi u kojoj je bilo nekadašnje središte KGB-a. "moj djed je ovdje bio zatvoren." Priča mi Ieva. Kasnije doznajem kako on nije jedini član obitelji koji joj je bio progonjen od ruke Sovjeta. Štoviše, mnogi Litvanci su osjetili čvrstu Staljinovu represiju. Zbog njihovih bliskih veza sa nacističkom Njemačkom, Litvanci su bili posebno izloženi odmazdama nakon drugog svjetskog rata. Tisuće ljudi deportirano je u Sibir ili je jednostavno ubijeno. Posljedice toga se osjećaju i danas, naročito prilikom posjete tržnicama sa second hand proizvodima kojih ima nekoliko u predgrađu Vilniusa. Stari, pomalo oronuli štandovi prepuni istrošenih mobitela, kućanskih aparata, alata za kuću i vrt te svakakvih drugih predmeta koje pokušavaju prodati za par litosa, uglavnom umirovljenici ili oni koji bi barem trebali biti u mirovini. Rekli bismo, kao naše kumice sa placa. Samo što ove "kumice" pričaju Ruski, litvanski tek nešto razumiju, i stoga ih Litvanci gledaju sa velikim nepovjerenjem. "Ako žive u našoj zemlji trebali bi pričati i naš jezik. Ja znam ponešto ruski, ali ne mislim ga pričati", ponovno mi kaže Ieva i jasno pokazuje koliko je Sovjetska vlast ostavila traga među mladima, čak iako mnogi od njih nisu bili ni živi u vrijeme SSSR-a. Upravo zbog straha od istočnog divovskog susjeda (iako je, ironije li, trenutno Rusija susjed Litvi isključivo na zapadu i to sa svojom enklavom Kalinjingrad), Litvanci su posebno entuzijastični oko Europske Unije. Iako je gospodarska kriza prisilila mnoge da potraže bolje zaposlenje u inozemstvu, zanimljivo je, većina ih se vraća u svoju zemlju prvom prilikom. Slična je priča i spomenute Ieve. Nakon što je završila fakultet u Litvi, otišla je raditi u London nekoliko godina, no prvom prilikom vratila se u Litvu i sada radi upravo za Europsku Uniju. Štoviše, zadužena je upravo za Hrvatsku. "Litva preuzima predstavništvo Europske Unije, i veseli me što upravo dok će Vilnius biti centar Europe Hrvatska ulazi u Uniju. Vaša je zemlja prekrasna, imate i more i planine te tako drage i dobre ljude.", Ieva govori sa oduševljenjem o Hrvatskoj. Pred dvije godine sa svojom je prijateljicom krenula na putovanje Europom autostopom, pri čemu je posjetila i Hrvatsku, koja joj je ostala u posebno dobrom pamćenju. "Trebate zaista biti sretni. Imate prekrasnu prirodu, odličnu klimu, savršen prometni položaj...", nastavlja Ieva svoje dojmove o Hrvatskoj. Kako mi kaže, prometni položaj je jedan od problema Litve. Iako je u Europskoj Uniji te dio Šengenske zone, Litva ima tek 154 kilometara otvorene granice prema zapadu i to prema Litvancima ne baš pretjerano drage Poljske. Na jugozapadu nalazi se ruska enklava Kalinjingrad a na istoku je Bjelorusija. Izlaz je moguć i preko Baltika te prema sjevernim susjedima Estoniji i Latviji, ali i te dvije zemlje zatvorene su Rusijom na istoku. "Moj je brat nedavno išao na izlet u Hamburg. Išao je na putovanje jedrilicom. Jednostavno nam je dosta da gdje god idemo moramo ili avionom ili kroz Poljsku", kaže Ieva i jasno pokazuje što misli o Litvanskoj geostrateškoj poziciji.

some_alt
Katedrala i spomenik Gediminasu, Vilnius

Strogi centar Vilniusa određuju četiri građevine: katedrala, dvorac koji se renovira i nadograđuje, kompleks sveučilišta i predsjednička palača. Svaka od ovih zgrada posebna je na svoj način. Katedrala mi je posebno zanimljiva, jer je građena sa grčkim stupovima dorskog stila, sasvim nekarakteristično za katoličku katedralu. Ukoliko ne bi pročeljem katedrale dominirao kip sa velikim zlatim križem u ruci pomislio bih kako se radi o nekom renesansnom ne sakralnom objektu. Da bude još zanimljivija, zvonik katedrale je izgrađen tako da je odvojen od same građevine, te djeluje kao sasvim nepovezani samostalni visoki toranj. Ispred katedrale nalazi se i spomenik prvog litvanskog kneza Gediminasa. Sa isukanim mačem kip se nalazi na visokom postoljem te svjedoči o ovome slavnom knezu Litve koji je vladao prostorom od Baltika do Crnog mora, a koji je također i osnivač Vilniusa. Zanimljivo, iako je postigao nekoliko sporazuma sa Papom i prihvatio dolazak katoličkog svećenstva u Litvu, do kraja života je ostao poganin. Slučajno ili ne, ukoliko se pogleda prema njegovom spomeniku pod određenim kutom, čini se kao da svojim isukanim mačem pokušava prepoloviti križ na katedrali.

Odmah iza katedrale nalazi se siva zgrada donjega dvorca koja se trenutno renovira i proširuje. Ovdje su litvanski kneževi imali svoja zasjedanja i suđenja. Dvorac su uništili rusi krajem devetnaestog stoljeća, a posljednjih nekoliko godina obnavlja se unatoč velikim troškovima. Dominantno iznad donjeg dvorca nalaze se ostaci gornjeg dvorca, koji je zapravo samo kula i dvorište. Prema dvorcu vodi kratka staza koja se ovalno diže prema uzvisini koja dominira Vilniusom. Tamnocrvene cigle dvorca na zelenom travom obraslom brežuljku čine sliku gotovo bajkovitom, a upravo je takva i panorama koja se pruža sa dvorca. Pogled na panoramu grada kroz koji poput zmije krivuda rijeka Neris nije jedan od onih pogleda koji ostavljaju bez daha, ali barokna pročelja, parkovi i zanimljivi krovovi i balkoni zgrada čine lijepi prizor. Dok je lagani povjetarac hladio prilično tople zrake sunca za baltičke prostore, popeo sam se na zid uz dvorac i promatrao krovove. Iako je panorama stare gradske jezgre prvo što privlači pogled, moje je zanimanje posebno privukao skup zgrada sa lijeve strane od samoga centra. Oronula fasada i izlizana boja crijepova na krovovima svjedočili su o tome kako ove zgrade već dugo nisu obnavljane. Na jednoj zgradi, na samome uglu podno samih crijepova nalazio se mali balkon čiji stupovi ograde već odavno nisu bijeli uslijed smoga i prašine, a koji mi je izgledao kao propovjedni balkon u starijim crkvama. Pitao sam se, koliko li je različitih vojski, policija i zastava marširalo ispod ovoga balkona, koliko li je samo prevrata svjedočio ovaj maleni vidikovac na vrhu zgrade, koji prolaznicima gotovo sigurno nije uopće vidljiv. Druga stvar koja mi je privukla pažnju kip je Majke Božje postavljen u prostoru koji izgleda poput prozora u potkrovlju susjedne zgrade, usmjeren prema unutrašnjem dvorištu. Zanimljivo je, da je kip postavljen tako da je udaljen od ruba prozora vjerojatno dovoljno da ne bude vidljiv sa tla. Raširene ruke bijeloga kipa nisu ovdje kako bi privukle pažnju ljudi, onaj tko ga je ovdje postavio vjerojatno je htio privući zaštitnički blagoslov nad svoje ukućane. Bez obzira što netko mislio o religiji, lijepo je vidjeti kako nečije nakane nadilaze potrebu za rasipanjem pokazivanja raskoši.

some_alt
Originalni tekstovi Mickiewitza, Sveučilište Vilnius

Uskoro je pala noć, a gotovo jednakom brzinom kojom se spuštalo sunce na obzoru spuštala se i živa u termometru. U samo pola sata iz ugodnog sunčanog proljetnog dana prešli smo u prohladnu večer. Lagani popodnevni povjetarac postao je hladni vjetar koji me još jednom podsjećao kako sam daleko na sjeveru. Zajedno sa Ievom i njezinom prijateljicom, također Ievom, sjeo sam na večeru, te odlučio iskušati tradicionalnu litvansku kuhinju. Kao i kod ostale dvije baltičke države, gotovo svako tradicionalno jelo temelji se na krumpiru. Ovdje ga ljudi jedu gotovo svaki dan. Naručio sam Didžkukuliai, tradicionalno jelo koje se sastojalo od zapečenog krumpira sa mesom u sredini. Nisam uspio shvatiti kako uspiju ugurati komade mesa unutar krumpira.

Sljedećeg dana krenuo sam ponovno prema centru, ovaj puta prema Sveučilištu. Nastalo u sklopu protureformacije još u šesnaestom stoljeću, ovo je sveučilište institucija sa dugom tradicijom akademske pripadnosti. Ovdje se školovao i već spomenuti pjesnik Mickiewitz, kao i mnogi drugi važni intelektualci iz litvanske prošlosti. U sklopu sveučilišta nalazi se i crkva sv. Ivana te toranj sa kojeg se također pruža zanimljiv pogled na grad. Moj je interes ponovno privukao detalj koji se ne nalazi u samome centru. Riječ je o tri bijela križa koja se nalaze na brdu uz rubne dijelove grada. Ovi se križevi tu nalaze još od srednjeg vijeka kada ih je podignuo knez Jogaila u spomen na sedam fratara koje je smaknuo njegov djed. Ti su križevi opstali sve dok ih komunističke vlasti nisu raznesle dinamitom 1950. godine. Padom komunizma, vlasti su naručile nove križeve koji su ponovno tamo postavljeni i koji sada tamo ponosno stoje.

Nakon sveučilišta uputio sam se prema Užupisu, malome i izoliranome kvartu koji se proglasio umjetničkom republikom. S jedne strane Užupis je odvojen rijekom Viljnom, s druge strane su brda, s treće industrijska četvrt izgrađena tijekom sovjetske vlasti. Užupis su, do Drugog svjetskog rata, većinom naseljavali Židovi, koji su istrijebljeni tijekom Holokausta. Napuštene kuće su u početku mahom zauzeli kriminalci, beskućnici i prostitutke.

najpovoljniji smještaj title=

Nakon proglašenja nezavisnosti Litve 1990. mnoge prazne kuće zauzimaju gradski umjetnici i boemi, koji proglašavaju nezavisnost Republike Užupis sa vlastitom zastavom, predsjednikom, ustavom, pa čak i vojskom od dvanaest ljudi. Od tada se poluozbiljno slavi godišnjica nezavisnosti svakog prvog travnja.

some_alt
Rijeka Viljna, Vilnius

Krivudava rijeka ostavlja dojam da je riječ o otočiću, a šarene umjetničke kuće i kafići svjedoče o posebnosti ovoga mjesta. Stol sa stolicama nasred krova, deklarirano korištenje isključivo jabuke u prostorima jedne kuće i razne druge satirične pojave na svakom koraku svjedoče o originalnosti ideja umjetnika. Jednog od njih i upoznajem. Iako je stariji čovjek, po izgledu u pedesetima, odjeven u staru, istrošenu odjeću te obrastao bradom koja se proširila njegovim licem bez ikakvog nadzora, začuđuje me njegovo dobro poznavanje engleskoga. Krivudav hod i zadah otkrivaju višak promila u njegovoj krvi, dok isušenost njegovih obraza svjedoče o tome kako mu ovakvo stanje nije rijetkost. Na moje iznenađenje uskoro saznajem kako je ovaj isušeni, izgledom neugledni gospodin kojeg bi gotovo svatko zamijenio za beskućnika zapravo ugledni litvanski akademski slikar, koji predaje na likovnoj akademiji i koji je sudjelovao u dizajniranju kovanica litasa. U zamjenu za još jednu pivu nudi mi svoju potpisanu sliku te svoju životnu priču. Konobar, koji ga je itekako dobro poznavao odbio je dati mu još jednu pivu, no razgovor sam ipak dobio. Pred nekoliko godina preminula mu je žena, i jedini izlaz iz svoje životne tragedije pronašao je u alkoholu. Kako mi kaže, otrijezni se isključivo kada ima predavanja sa studentima, dok ostatak vremena provodi lutajući ulicama, uz alkohol i upoznavanje novih ljudi. Slušajući njegovu priču uviđam još jednom kako životna tragedija može zadesiti svakoga, neovisno o nacionalnosti, vjeroispovijesti, obrazovanju i financijskom statusu. Tužna činjenica u kojoj je jedino dobro što nas podsjeća koliko su zapravo naši svakodnevni problemi nevažni i koliko zapravo možemo i moramo biti zadovoljni svojim životima.

Ostatak dana proveo sam ponovno u parku uz rijeku Neris, gdje se ovaj puta sakupilo još više ljudi nego prethodnoga dana. Sunce je bilo visoko na nebu te je privuklo još više ljudi van u okruženje zelenila. Odbojka na pijesku, frizbi, badminton samo su neke od aktivnosti kojima su mladi Litvanci iskorištavali još jedan lijepi i sunčani dan. Sjedio sam na zelenoj travi i promatrao ih, u pozadini je sporo protjecala rijeka u svojem pitomom slijevu, reflektirajući odraz modernih nebodera novijeg Vilniusa, izgrađenog nakon odlaska komunizma. Prisjećao sam se stihova Mickiewitza: "o Litvo, domovino moja, ti si poput zdravlja. Nisam znao kako si vrijedna, dok te izgubio nisam." Iako nije moja domovina, moram priznati da mi se svidjela, kao i ostale tri baltičke zemlje.

Više fotografija iz Vilniusa potražite ovdje

Sljedećeg jutra bio sam na vlaku za Kaunas, a zatim za Marianpul. Sunce je opet bilo visoko na nebu, a priroda mnogobrojnih šuma kroz koje je pruga prolazila već se probudila. Stiglo je proljeće i na sjever, dok sam se ja zaputio u suprotnom smjeru, prema jugu. Malo prije 13. sati prelazio sam granicu sa Poljskom i završavao svoje putovanje. Pomaknuo sam sat unatrag, i tako toga dana dva puta dočekao podne. Prije ili kasnije, sve se vraća na svoje.

Smještaj potražite putem naše tražilice:



objavljeno: 2013-07-12



Aktualno:

Malta iz Venecije za 24 eura povratno

London iz Ljubljane za 34 eura povratno

Barcelona iz Trevisa za 28 eura povratno

Brazil iz Venecije za samo 339 eura povratno

Advent u Salzburgu u zvukovima Hrvatske



Povezano:

Više prtljage sa Ryanairom

Wizzair nudi 20% popusta

Velika tura božićnim sajmovima za 609 kuna

Najbolja adventska putovanja

Najljepši prirodni lukovi

Karnevali koje morate posjetiti

Zima u Salzburgu

Maroko (II. dio)

Bilbao - srce Baskije

Oktoberfest

Maroko (I. dio)



Pogledajte još:

Zima u Salzburgu


Najbolja adventska putovanja


Maroko (II. dio)


Bilbao - srce Baskije


Oktoberfest