Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Igor u Indokini: Kambodža

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
Igor u Kambodži

Naš suradnik i dragi prijatelj Igor krenuo je u još jednu avanturu: četiri mjeseca Indokine. Krenuo je iz Singapura prema sjeveru. Pri tome je najprije posjetio Maleziju, zatim je nastavio kroz super popularni Tajland na čijem je sjeveru prešao u Laos, da bi potom prešao u Kambodžu. U ovom putopisu donosimo Igorove dogodovštine iz Kambodže, veoma zanimljive države nažalost prvenstveno poznate po surovoj povijesti tijekom dvadesetog stoljeća. Također ne zaboravite na njegove prethodne putopise iz Malezije, Tajlanda i Laosa u kojima nam je približio ove tri daleke države i poželjne turističke destinacije.



Nas dvadesetak turista krenulo je ujutro u 8:20 s pristaništa na Don Detu u Laosu (trebalo je biti točno u 8:00) prema Ban Nakasangu gdje smo čekali više od pola sata da krenemo s kombijem na kratku vožnju do granice. A na granici anarhija, iako nije bilo gužve. Zbog naglaska koji imaju gotovo je nemoguće shvatiti šta ti govore na engleskom pa je bilo neobično puno upitnika nad našim glavama. Na laoskoj strani ti naplate dva dolara izlazne takse (!), valjda da zahvale turistima što su odlučili potrošiti novac u njihovoj siromašnoj zemlji. Na toj istoj strani granice te neki službenik traži putovnicu i sliku, daje ti formular za ulaznu vizu u Kambodžu i traži 40 dolara. Srećom, čitao sam o tome na internetu i znao sam da mu ne moram ništa plaćati jer se on samo nudi da će obaviti cijeli proces u tvoje ime, iako to niti u jednom trenutku ne kaže. Poanta je da to sve zajedno košta 37 dolara. Na kambodžanskoj strani granice ti prije ulaska u zgradu pokušavaju izvući prvi dolar za neku provjeru zdravstvenog stanja za što sam isto čitao da ih slobodno ignoriraš. Tamo je čekalo par ljudi i oni očito nisu bili informirani o tom nepotrebnom trošku. Ušao sam u zgradu, platio 35 dolara za vizu, ali tek nakon što sam zamijenio jednu novčanicu od pet dolara drugom, iako ja nisam vidio razliku među njima. Malo dalje opet treba popunjavati dodatne formulare s kojima ideš na šalter gdje ti skeniraju otiske prstiju i uslikaju te pa nakon toga na drugi šalter gdje ti udare pečat i onda si napokon gotov. Nas dvanaest koji idemo prema Siem Reapu okupili smo se u jednom restoranu na kambodžanskoj strani granice gdje smo čekali bus koji bi nas trebao odvesti do naših odredišta. Čekali smo i čekali i čekali i napokon ga dočekali. Doduše, ne bus, nego još jedan kombi. Nekako sam sumnjao da će vožnja trajati samo 10-11 sati kako su mi rekli prilikom kupovine karte.

Pročitajte i Igorov putopis iz Laosa

some_alt
Stung Treng

Nakon pola sata vožnje i dolaska u grad Stung Treng opet smo stali i čekali drugi kombi nekih 20-30 minuta. Dovoljno za prošetati glavnom ulicom i napraviti par fotografija tog provincijskog središta. Krenuli smo od tuda oko 13:30 na 304 kilometra dugu vožnju do Siem Reapa. Računao sam na uobičajeno lošu cestu, istu kakva je bila između Ban Nakasanga i Stung Trenga, dakle punu rupa i neasfaltiranih dionica, kad ono.... Nije autoput, nije ni odlična cesta za naše uvjete, ali je cesta s grubim ravnim asfaltom, bez rupa i prašine, po kojoj se moglo voziti 80 km/h i mi smo na autobusni kolodvor u Siem Reapu došli nakon samo četiri sata vožnje pa je ispalo da smo bili i brži od onih 10-11 sati koliko su rekli da će put trajati. Sat vremena kasnije bio sam u hostelu koji se zove Barefoot Backpacker Resort. Čim sam ga ugledao na internetu zapelo mi je za oko neobično ime, jer backpackeri i resorti ne idu baš ruku pod ruku. Slike su me, međutim, jako privukle, a recenzije mi potvrdile da je to mjesto u kojem želim biti tijekom mog boravka u ovom gradu.

Siem Reap

some_alt
Ulaz u Barefoot Backpacker Resort

Istu večer upoznao sam vlasnika, Britanca mojih godina, i njegovu ženu iz Kambodže zbog koje je sve ovo i bilo moguće ostvariti (stranci u Kambodži ne mogu samostalno biti vlasnici poslovnih objekata niti kupovati nekretnine pa se sve zapravo vodi na nju). On je već bio voditelj jednog hostela u Siem Reapu koji je njegovom zaslugom postao najpopularniji u gradu pa je nedavno odlučio da se sam okuša u tom poslu. Našao je jedno zapušteno imanje, tri kilometra od centra grada, potpuno zaraslo u korovu, koje je davno prije bilo nekakva kmerska škola narodnog plesa i zbog toga je imalo zanimljivu tradicionalnu arhitekturu, gotovo poput hrama.

some_alt
Bazen i bar u pozadini ispod nadstrešnice

Nije ga mogao kupiti jer država nije dopustila, ali ga je dobio u najam na 10+10 godina. Sinula mu je ideja da ovdje napravi nešto potpuno drugačije - odmaralište za backpackere. Tu se sada nalazi plaža s ležaljkama uz bazen i bar/noćni klub, kao i lijepi park za odmaranje, dok je dio gornjeg kata stvarno velike glavne zgrade još uvijek prazan, tj. čeka renovaciju soba. On procijenjuje da bi nakon uređenja u ovoj zgradi moglo boraviti nešto više od dvjesto gostiju! Kada je vidio da ima u tome nešto i da su mu odmah u startu popunjenost i recenzije bile odlične, uzeo je u najam i jedan poveći susjedni teren gdje će uskoro krenuti radovi na izgradnji minigolf terena, karting staze, umjetne stijene za penjanje, paintball terena, umjetnog jezera s ribama i čuda drugih stvari, a plan je cijeli taj kompleks otvoriti do sredine 2020. godine. Međutim, to je i dalje mjesto za putnike s ruksacima, a takvo će i ostati dok god je on vlasnik.

some_alt
Stepenište za na kat s druge strane zgrade

Dakle, bukirao sam ovdje četiri noći, ali sam im već sljedeće jutro rekao da bi ostao dvije noći duže jer su dečki i cure koji rade ovdje, kao i gosti - zakon! Dovoljno je reći da sam od šest dana ovdje, čak pet proveo u hostelu ili naokolo s ekipom iz hostela, a jedan dan sam se ipak morao "natjerati" otići do Angkor Wata. Svaku drugu večer su kod bazena imali egzibiciju s vatrom, dečko i dvije cure koji žongliraju vatrenim štapovima ili kuglama, a jednom tjedno se besplatnim busom obilazi sva četiri hostela s bazenima u Siem Reapu, gdje je zabava zagarantirana. Nisam ni sanjao da bi ja mogao "zaglaviti" na takvom mjestu, ali definitivno dugo nisam toliko uživao. Šest noći me u ovom backpackerskom raju koštalo 16,50 dolara ili 106 kuna!

some_alt
Wata Preah Prom Rath

Najradije ne bi ni izlazio do grada, ali morao sam pogledati na šta izgleda Siem Reap, grad od nekih 140,000 stanovnika. Kakve sam priče čuo od ljudi koji su ga posjetili prije više od deset godina, očekivao sam još jedan neugledan prašnjav grad. Daleko od toga da nema prašine, jer cesta koja od centra vodi do mog hostela je asfaltirana, ali puna pijeska sa strane koji prilikom prolaska kamiona leti na sve strane. Centar, međutim, ne izgleda loše. Tu prolazi mala rijeka koja nosi ime grada (ili vjerojatnije obrnuto). Sve vrijedno spomena nalazi se na desnoj strani obale, poput prekrasnog budističkog hrama Wat Preah Prom Rath ili popularnog Pub street-a koje je glavno noćno okupljalište turista i gdje se toče hektolitri jeftinih domaćih piva Angkor i Cambodia. Istina je i šta pišu na internetu u vezi novca u Kambodži. Cijene su uglavnom izražene u dolarima, ali možete platiti i u njihovim rielima. Ako nešto košta 4.50 dolara, a vi im date novčanicu od deset dolara, sasvim sigurno ćete natrag dobiti pet dolara i dvije tisuće riela. Isto tako, ako nešto košta 2.50 dolara, jednostavnije je dati 10,000 riela i riješen račun. Nema smisla dalje objašnjavati šta se ovdje još može vidjeti jer tu ionako nitko ne dolazi da bi razgledavao sami Siem Reap.

Angkor Wat

some_alt
prilaz preko kanala Angkor Watu

Prvo da podijelim neke nedoumice koje sam imao u vezi posjeta kompleksu Angkor Wat. Naime, ona uobičajena slika tamno sivog hrama s tornjevima koji se zrcale u jezeru, a koju vidite kada se negdje spominje Angkor Wat, je zapravo samo maleni dio istoimenog kompleksa. Neki će čak reći da nije ni najljepši, ali je svakako najprepoznatljiviji. Glavni dio kompleksa se prostire sjeverno od grada na površini od otprilike 10x10 kilometara, ali tome treba dodati i još dvije veće lokacije istočno od grada koje su nekad davno tvorile ovaj ogroman grad. To se ni u kojem slučaju ne može pješke pokriti u jednom danu, u koliko god dobroj kondiciji bili. Većina turista se odluči kupiti jednodnevnu ulaznicu koja košta nemalih 37 dolara i koristeći usluge vozača tuk-tuka (20-25 dolara/dan) obići glavne dijelove kompleksa u jednom danu. Trodnevna ulaznica košta 62 dolara i, koliko god bila skupa, nekako mi se činila najisplativija jer bi se moglo sve razgledati bez žurbe koristeći biciklu koja se može iznajmiti na svakom uglu u gradu za 2-3 dolara/dan

some_alt
jedan od hramova u Angkor Watu

Međutim, taj plan se pokazao lošim čim sam došao u Siem Reap i osjetio na koži to nemilosrdno sunce koje je pržilo iz dana u dan. Iako smatram da sam u solidnoj fizičkoj kondiciji, pedalirati 30-40 kilometara tri dana u nizu po takvoj vrućini mi se nije činilo ni najmanje privlačno niti korisno za moje zdravlje. Sljedeća ideja mi je bila da s jednodnevnom kartom obiđem kompleks sa skuterom, ali kad sam išao malo proguglati o mogućim rutama kroz kompleks, saznao sam da je gradska uprava zabranila strancima najam skutera! Samo u Siem Reapu, nigdje drugdje u Kambodži. Na forumima sam čitao ogorčene komentare stranaca koji kažu da je to napravljeno samo zato da bi tuk-tuk mafija (njihove riječi, ne moje, iako se slažem s njima) i dalje mogla pljačkati turiste koji zapravo i nemaju nekog izbora ako ovdje ostaju samo par dana. Onda sam naletio na par komentara koji kažu da taj zakon postoji u teoriji, ali da ga se u praksi gotovo uopće ne pridržavaju. Neki su pisali da su vidjeli par stranaca na skuterima unutar kompleksa, tako da je to vjerojatno moguće, iako bi te isto tako mogli uhvatiti u prekršaju. Zaključio sam da se isplati riskirati, jer imati slobodu prilikom razgledavanja ovakvog kompleksa je stvarno neprocijenjivo. Pitao sam i vlasnika hostela da li ima kakvu informaciju o tome, a on mi kaže da ga slobodno iznajmim i odem gore u svom aranžmanu, da neće biti problema jer su vlasti postigle šta su htjele - svele su strance na skuterima na minimum. Dakle, odluka je pala, našao sam mjesto gdje će mi iznajmiti skuter i namjestio budilicu u 7 sati ujutro.

some_alt
hram u Angkor Watu

Mogao bih odmah sada i reći nešto o ovom ogromnom kompleksu. Angkor je bio glavni grad Kmerskog carstva. Osnovan je krajem 9. stoljeća, većina hramova bila je već izgrađena do kraja 12. stoljeća, a napušten je 1431. godine nakon što ga je pokorila Ayutthaya. Na cijelom području grada nalazi se preko tisuću hramova, od kojih su mnogi vidljivi samo u tragovima, ali ih je srećom veliki broj preživio ratna razaranja i zub vremena, a mnogi su u međuvremenu i obnovljeni. Glavno područje nalazi se par kilometara sjeverno od Siem Reapa, dijelom u području guste tropske šume, dijelom na plodnoj ravnici, a neki i na obalama starih umjetnih jezera. One mjere koje sam prije naveo (10x10 km) se odnose samo na ono što je meni, kao i većini turista, prioritet u razgledavanju.

some_alt
brojni turisti čekaju na ulaz u hram u Angkor Watu

Grad se, međutim, proširio puno dalje od tog područja, ali je zbog nedostatka očitih formalnih granica grada teško odrediti njegov doseg, iako najnovije procjene govore da se urbano područje grada (ceste, kanali...) protezalo na površini od preko tisuću kvadratnih kilometara, dakle okvirno 20x50 kilometara. Recimo samo da je pokrivao površinu veću od današnjeg Pariza. Kompleks Angkor Wat je, naravno, pod zaštitom Unesco-a od 1992. godine, a godišnje ga posjeti oko dva milijuna turista.

Nakon doručka sam odmah otišao na benzinsku pokraj hostela, natankao dva dolara i krenuo na pola sata dugu vožnju do mjesta gdje se kupuju karte. Pedesetak šaltera se nalazi u toj zgradi i većina ih je bila zauzeta. Karticom sam kupio jednodnevnu kartu, uslikao se i za pola minute dobio svoju ulaznicu. Nastavio sam vožnju i za desetak minuta izbio do dvjesto metara širokog kanala koji odvaja najpoznatiji hram, Angkor Wat, od kopna. Parkirao sam skuter, pogledao na sat, bilo je 8:40, krenuo preko pontona do otoka gdje se nalazi hram i čim sam ga ugledao osjetio sam neopisivu sreću i uzbuđenje - počinje moj dan iz snova!

some_alt
some_alt


some_alt
pogled sa Phnom Bakheng

Znao sam da moram požuriti s razgledavanjem jer je područje koje moram obići ogromno, a vremena malo. Idemo dalje, prije samog ulaza u najveći dio kompleksa, Angkor Thom, nalazi se Phnom Bakheng, brdo s hramom na vrhu, koje je, navodno, najpopularnije mjesto za gledanje zalaska sunca. Popeo sam se gore i mogu reći da je ovo bilo najmanje zanimljivo mjesto tog dana, niti je pogled bio dobar, niti je hram bio pretjerano atraktivan. Barem me na silasku s brda nasmijala tabla koja upozorava da se nalazite na stazi gdje prolaze i slonovi.

some_alt
nasmijana lica hrama Bayon

Samo dvjestotinjak metara dalje niz cestu nalaze se atraktivna kamena vrata koja označavaju ulaz u kompleks Angkor Thom. Kilometar dalje izbit ćete pred drugi od četiri najpoznatija hrama u okruženju - Bayon, koji se nalazi točno u sredini kompleksa Angkor Thom, tako da sve četiri ravne ceste koje prolaze kroz kamena vrata dolaze direktno pred ovaj hram. Karakterističan je po svojih dvjestotinjak ogromnih nasmijanih lica koja su prikazana na bočnim stranama 37 očuvanih tornjeva. Hram je ogroman, ali u unutrašnjosti izrazito zbijen pa se dosta teško probijati između tornjeva i mase turista. U prizemlju se nalaze i prekrasni reljefi s prikazima bitki i kmerske svakodnevice.

some_alt
restaurirani Baphuon hram

Odmah iza Bayouna nalazi se i treći hram iz "velike četvorke" - Baphuon. On je poseban po svom dugom prilaznom putu podignutom na kamenim stupovima, ali i po problemima s kojima su se stručnjaci susretali prilikom njegove restauracije. Naime, Baphuon je zbog pjeskovitog tla i svog volumena bio izuzetno nestabilan pa je dobar dio hrama bio u ruševinama kada su ga restauratori odlučili spasiti. Oni su planirali u potpunosti rastaviti hram, kamen po kamen, ojačati temelje pa opet sve posložiti natrag! Skinuli su i obilježili 300,000 kamenih blokova i onda je sve napušteno zbog izbijanja građanskog rata (ona ružna epizoda Crvenih Kmera). Restauracija je nastavljena 1996. godine i trebalo je punih 15 godina da ga se posloži i otvori za javnost

Iza Bayona nalazi se gotovo kilometar dugačka Terasa slonova koja je tako nazvana zbog kamenih glava slonova sa surlama koje vire iz okomitog zida masivne platforme, kao i zbog brojnih reljefa, također s prikazom slonova. Iza Terase slonova nalazi se hram-piramida Phimeanakas na koju je, nažalost, bilo zabranjeno penjati se. Zadnje što sam išao pogledati u kompleksu Angkor Thom bili su tornjevi Prasat Suor Prat. Ako sam dobro vidio ima ih šest, od kojih neki izgledaju kao da će se srušiti ako puhnete prema njima

some_alt
korijenje stabla obuhvatilo dio hrama u Preah Khanu

Prvi hram izvan Angkor Thoma bio je Preah Khan, oko jedan kilometar dugačak kompleks omeđen kanalom u kojem se nalazi polurazrušeni hram s desetcima prostorija, gdje non-stop ulazite i izlazite iz njih i čini se da im nema kraja. Tu sam naletio i na prvo stablo čije je korijenje obuhvatilo dio hrama. Nakon njega sam otišao dalje na istok do hrama Neak Poan koji se nalazi na malom otočiću okruženom velikim umjetnim jezerom iz kojeg rastu stabla, što ga čini stvarno neobičnim.


some_alt
Hram Takeo

S obzirom da su ova dva hrama imala dugačak pristupni put, potrošio sam dosta vremena hodajući pa sam odlučio izbaciti dva manja hrama iz mog plana i vratiti se skroz nazad do Angkor Thoma gdje bi izašao kroz istočna vrata i izbio direktno do dva hrama, jedan preko puta drugoga - Chau Say Tevoda i Thommanon. Još je ostao samo jedan hram prije dolaska do zadnjeg hrama iz "velike četvorke", ali ovaj bi se po meni komotno mogao ugurati u taj ekskluzivan klub. Hram Takeo izgleda kao piramida i to strma strma piramida, barem ako ćemo gledati stepenice kojima se penješ do platforme na vrhu.

some_alt
Ta Prohm hram

Evo me, dakle, i u hramu Ta Prohm, jednom od rijetkih koji su ostavljeni onakvima kakvi su i pronađeni u gustoj tropskoj prašumi (poput hrama Preah Khan). To znači da su dijelovi ovog velikog hrama razbacani posvuda naokolo, ali ono važnije jest da je velik dio hrama zahvaćen korijenjem visokih stabala zbog kojeg izgleda izuzetno atraktivno, mistično i fotogenično, toliko da je čak i film Tomb Raider sniman na ovom lokalitetu.



some_alt
Banteay Kdei hram

Zadnji hram na popisu je Banteay Kdei, par stotina metara dalje. Shvatio sam da ću ih stići sve obići i po planu se vratiti u Angkor Wat na zalazak sunca, tako da više nije bilo pritiska niti žurbe. Ovaj je hram podsjećao na onaj s beskonačnim nizom povezanih prostorija, ali je zbog nižeg sunca imao drugačije osvijetljenje što u potpunosti mijenja sliku mjesta. Vrijeme je za povratak na mjesto od kuda je sve i počelo - Angkor Wat. Bilo je 17 sati i znao sam da imam nešto više od pola sata prije nego zaštitari krenu tjerati ljude van pa sam odmah krenuo prema najudaljenijem dijelu kompleksa da imam više vremena za povratak.

some_alt
zalazak sunca u Angor Watu

Nakon ovog nevjerojatnog izleta i vožnje motorom od 8 ujutro do 6 navečer mogu potvrditi ono što su neki pisali na internetu. Tijekom tih desetak sati vožnje nisam vidio više od 7-8 bijelaca na skuterima, ali je zato biciklista bilo na stotine. S druge strane, iako su kontrole ulaznica bile ispred svih hramova, a turistička policija sjedi pokraj svojih autiju ispred svakog drugog hrama, imao sam osjećaj da baš nikoga nije briga za mene, nitko me ništa nije pitao niti "krivo pogledao". Samo da za kraj još kažem da su vozači u Kambodži daleko najgori koje sam do sada vidio, iako bi trebao reći da se to odnosi prije svega na motoriste. Tajland se može ponositi prometnom kulturom u odnosu na Kambodžu, iako mi je više ljudi reklo da pričekam da dođem u Vijetnam pa da onda pričam.

some_alt
Neak Poan hram
some_alt
Terasa slonova

Nakon Angkor Wata i Siem Reapa krenuo sam prema jugu i obalnom gradu SIhanoukville.

Sihanoukville

some_alt
pogled na Sihanoukville

Stigao sam u ovaj grad na obali Kambodže u 8 ujutro s noćnim busom iz Siem Reapa. Umjesto na uobičajenom mjestu u centru grada, bus nas je iskrcao na nekom prljavom parkingu par kilometara dalje. Locirao sam se na karti i vidio da sam dosta blizu jednog brda s hramom gdje bi mogao biti dobar pogled na grad. Dvije ceste su vodile prema tom hramu, ali sam nakon jednog napornog uspona došao do visokog zida nasred ceste. Nema dalje, ovo je sada privatno gradilište. Krenuo sam zaobilaznim putem do druge pristupne ceste koja je isto bila ograđena, s teškom mehanizacijom usred posla. Nema šanse da pokušavam dalje pa sam se spustio nizbrdo do glavne ulice i ostao zapanjen njenim izgledom. Gradilišta na svakoj strani ceste, kao i u svim sporednim ulicama, prljavština, blato i prljave lokve vode posvuda, ostaci građevinskog materijala uz cestu, kamioni i bageri izlaze s gradilišta na glavnu cestu i dižu prašinu, motori voze u krivom smjeru, plastične boce i vrećice su zatrpale svaku rupu na podu, par krepanih štakora trune sa strane, muhe lete posvuda, a od buke ne čuješ ni svoje misli. Užas! Pola sata sam hodao do svog hostela, ali sam imao osjećaj da se neću izvući živ iz tog "divljeg zapada". Sada mi je žao da nisam slikao baš te najružnije scene s ulice jer i dalje mislim da niste svjesni koliko sve to strašno izgleda. Kasnije sam pročitao i recenzije hostela u kojem boravim i tamo ljudi Sihanoukville najčešće opisuju s ove tri riječi: dump, shithole i disgusting.

some_alt
u prikladnoj majici za šetnju kroz Sihanoukville

A nije uvijek bilo tako. Sihanoukville je izuzetno mladi grad, temelji su mu udareni 1955. godine kao "nusprodukt" državnog projekta izgradnje nove luke, jedine s dubokim gazom u Kambodži, koja je toj državi trebala omogućiti pristup međunarodnoj trgovini morskim putem. Nazvan je prema tadašnjem kralju Kambodže, Norodomu Sihanouku, koji je sam predložio to ime, iako se ovaj grad ponekad naziva i Kampong Som. E sad, devedesetih godina ovaj, još uvijek uspavani, gradić bio je omiljeno odredište tih famoznih backpackera koji su ga posjećivali zbog dugih pješćanih plaža i mirne i opuštajuće atmosfere. I onda su došli Kinezi i više ništa nije bilo isto. Pročitao sam jedan zanimljiv tekst objavljen na portalu news.com.au koji priča o kineskom kapitalu koji je pretvorio ovaj grad u jedno veliko ružno gradilište u kojem se trenutno nalazi tridesetak kazina isključivo za kineske državljane (stranci se smiju kockati u Kambodži, ali domaći ne), a sedamdeset (70!) ih se trenutno gradi. Kad se kaže da je cijeli grad jedno veliko gradilište, pretpostavljat ćete da je to preuveličavanje, međutim sami pogled na satelitsku snimku otkrit će vam razmjere tih zahvata.

some_alt
Plaža Ochheuteal i kafići uz nju

Kao što sam rekao, zona uz plažu, gdje sam i ja smješten, nije toliko loša, iako i tu ima i smeća i bučnih gradilišta (susjedno je bilo bučno do 22 sata), ali ni blizu kao gore u gradu. Par stotina metara dugačka ulica koja od kružnog toka s lavovima vodi prema pristaništu je krcata restorana, dućana, hotela i turističkih agencija, a sama plaža, koja se zove Ochheuteal, ima lijepi bijeli pijesak, par simpatičnih kafića, ali i dosta plastičnog otpada u kutevima. Na drugoj strani pristaništa nalaze se stijene s hostelima i bungalovima, ali je potez uz samo more strašno zapušten i prljav.

Sjedio sam zadnje jutro, prije odlaska na brod, u malom restoranu uz cestu i doručkovao kad se ispred restorana zaustavi tuk-tuk s mladim parom sa Zapada (dobro, može biti i iz Australije, što nije zapad, ali je poanta da su bili bijelci). Iskrcaju oni prtljagu i izađu iz tuk-tuka, dečko daje novac, a vozač nešto govori. Dečko vrti glavom, vozač protestira, dečko se okrene prema curi, a ona se zadere (to sam itekako čuo): J... se!!! Dogovorili smo se 2 dolara, uzmi j.... novac i odj... odavde!!!

Koh Rong Sanloem

some_alt
pristanište sela 23

Nisu mi ovi otoci uopće bili u planu, ali nakon što mi je više ljudi u Siem Reapu reklo da Phnom Penh obiđeš u dva dana, a ja sam tamo mislio ostati 4-5 noći, i da je bolje višak vremena provesti na nekom od otoka ispred Sihanoukvillea, poslušao sam ih, malo istražio to otočje i odlučio se za Koh Rong Sanloem, dvadesetak kilometara od grada. Prilikom pretraživanja opcija smještaja, vidio sam da se većina jeftinih hostela i bungalova nalazi u mjestu M'Pay Bay na sjeveru otoka. Onda sam saznao da to nije M'Pay zaljev, kako bi mi to preveli, nego je doslovan prijevod tog anglikaniziranog kmerskog izraza "23". To je, dakle, selo 23. Nigdje nisam saznao zašto baš 23. Brzi brodovi s 50-60 mjesta, od četiri različite kompanije, plove od 7 ujutro nadalje praktički svakih sat vremena, često i po dva u isto vrijeme, prema dva glavna otoka zapadno od grada. Mene je povratna karta za vožnju od sat vremena koštala 22 dolara (rekao bih poprilično), ali kada nemaš alternative...

some_alt
obalna šetnica sela 23

Smjestio sam se u hostelu Twisted Gecko (noćenje 5 dolara) kojeg također vode dva Engleza. Udaljen je stotinjak metara od plaže, a svaku se večer na otvorenoj terasi gledaju filmovi na Netflixu, dok se četvrtkom održavaju natjecanja u raznim Nintendo igrama, najčešće Super Mariju. U svakom slučaju, zabavan hostel, barem u večernjim satima. A što reći o Selu 23? Postoji jedna ulica uz more i jedna od pristaništa prema unutrašnjosti, koja se račva nakon stotinjak metara i gdje sam vidio da se gradi par novih kuća. Teško je reći da je taj potez iza obalnog pojasa lijep. Dosta je smeća pobacano naokolo, ljudi drže puno nepotrebnih stvari ispred kuća, a ulica je sva raskopana i puna kanala koje su bujice napravile za vrijeme zadnje obilnije kiše. Međutim, osim što će se vaš smještaj vjerojatno nalaziti u tom području, stvarno nema potrebe tamo se zadržavati. Sve važno ionako se nalazi na obalnoj šetnici, tj. glavnoj seoskoj cesti, a kako se ne zaljubiti u selo kojemu glavna cesta izgleda ovako.

Iako se lijepa mala pješčana plaža nalazi i tu pokraj pristaništa, ipak ju ne koristi puno turista, kako zbog povremenih pogleda ljudi koji odmaraju na obližnjim terasama, tako i zbog činjenice da se desetak minuta dalje nalazi prekrasna rajska plaža, toliko dugačka da se tih par desetaka turista koji uživaju na njoj mogu osjećati kao da je njihova privatna. Tu sam dolazio više puta svaki dan i jednostavno ležao, odmarao, slušao muziku, razmišljao i kupao se u moru na prihvatljivih 28 C.

some_alt
terasa kafića uz obalu
some_alt
rajska plaža


some_alt
ribarska lučica ili vojna baza?

Jedan dan sam prošetao do susjedne uvale da vidim čega tamo ima. Našao sam na satelitskoj karti jedan šumski put koji počinje na sredini rajske plaže i krenuo na dvadesetak minuta dugu šetnju. Došao sam do jednih željeznih vrata zaključanih lokotom koja sam moram preskočiti i ubrzo sam se našao pokraj prve zgrade gdje se nalazilo novo kružno uzletište za helikoptere (na satelitskoj karti se još uvijek ne vidi). Nastavio sam po puteljku dalje, vidio par krava i gusaka i samo jednog čovjeka kako spava u hladu ispod stabla. Bilo je malo neobično u jednom selu s desetak kuća ne vidjeti nikakvu aktivnost. Prošetao sam naokolo, razgledao malu ribarsku lučicu i, s obzirom da nije bilo nikakvog dućana ili kafića da malo sjednem i uživam, odlučio sam krenuti natrag. Sviđao mi se ovaj otok pa sam na povratku u hostel rekao vlasniku da bi produžio boravak, na što mi je on predložio da odem prošetati i do susjedne uvale s lijepom plažom. Kažem mu da sam se upravo vratio od tamo, ali da nisam vidio nikakvu plažu. Zanimalo ga je gdje sam ja to zapravo otišao pa sam mu pokazao na karti tu uvalu i par slika s mobitela, a on se nasmije i pita "Šta te nije nitko zaustavio? To je vojna baza!". Krenuo sam razmišljati unazad da vidim da li je bilo ikakvih znakova koji bi upućivali na to i zaključio sam da ih je zapravo i bilo: zaključana vrata, uzletište za helikoptere i nedostatak tipičnog seoskog života. S druge strane, pogledajte kako to izgleda pa mi recite da li bi vi pomislili da je to vojna baza:

some_alt
pogled na uvalu u selu 23

Zadnji dan sam mislio obaviti par stvari, ali se situacija baš ono zakomplicirala. Tijekom večeri se naoblačilo, počela je i kiša, i iako je ujutro bilo sunčano, bili su dosta veliki valovi, tako da je propala moja ideja da za jedan dolar iznajmim masku za ronjenje i idem vidjeti šta se nalazi pod morem, na onoj stijenovitoj strani obale. Mislio sam taj dan ići prošetati i do zaljeva Clearwater, tj. one plaže na koju je mislio vlasnik hostela prije nego je shvatio da sam ja zapravo otišao u "vojnu bazu". Ta kilometar dugačka pješćana plaža je prilično izolirana i trenutno se tamo nalazi samo jedan mali drveni smještajni objekt i ništa drugo. Do njega se može doći jedino barkom ili šumskom stazom preko jednog prijevoja koji se nalazi na samom kraju rajske plaže, dobrih pola sata hoda od Sela 23, uz dodatnih pola sata da se prijeđe preko tog brda. Nažalost, par dana ranije, u Sihanoukvilleu, sam se udario nožnim palcem u kamen. Prst nije bolio, niti je izgledalo da će biti problema s noktom, ali je drugi dan boravka na otoku nokat počeo mijenjati boju i lagano boliti nakon desetak minuta hoda.

some_alt
Par ugostiteljskih i smještajnih objekata nalazi se na zapadnoj obali gdje su stijene

Zaključio sam da nema smisla razgledavati i susjedne plaže, koliko god lijepe bile, kad sam i prezadovoljan s ovom mojom, posebno s obzirom na stanje tog nokta. Nažalost, tek zadnji dan sam saznao da se u noćnim satima mogu vidjeti oni fluoroscentni planktoni koji svijetle kad prolaziš pokraj njih u moru. Dosta ljudi zato ide do one moje plaže da bi ih vidjelo, ali to bi značilo da bi prema Phnom Penhu morao krenuti s mokrim ručnikom i kupaćima u ruksaku, što mi se baš i nije sviđalo. Za utjehu sam se još jedan dan izležavao na plaži, uživao u miksanim prirodnim voćnim sokovima na terasama restorana u glavnoj ulici, gledajući pritom kao i svaki dan kako mještani barkama dopremaju hrpe hrane, robe ili građevinskog materijala na otok, budući da je to ovdje još uvijek jedini način dostave.

some_alt
Posljednji pozdrav Koh Rong Sanloemu

Kad sam se vratio zadnjeg dana oko podne s plaže, vidio sam da na jednom od šest kreveta u mojoj sobi leži neka cura i izgleda kao da je bolesna. Nisam ništa pitao jer je spavala, ali kad sam se vratio s ručka čuo sam je da priča s nekim na mobitel na slovenskom. Rekao sam joj da sam iz Rijeke, nasmijala se, pa sam je pitao šta je bilo i da li joj kako mogu pomoći (donijeti vodu iz dućana ili nekakav lijek iz male apoteke...). Kaže da ima sve šta joj treba i da samo treba ležati i piti puno vode, a da zapravo uopće ne zna od čega se zarazila, ali da to traje već treći dan. Stvarno mi ju je bilo žao, jer znam kako je to kada putuješ sam, daleko od kuće, a nisi za ništa, dok svi oko tebe uživaju. Zanimljivo je da sam na ovom nepoznatom i malom otoku u Kambodži već vidio jedan par iz Srbije i jedan iz Slovenije, kao i jednog dečka rođenog u Bosni, koji je kao beba s roditeljima pobjegao od rata početkom devedesetih, sada i ovu curu... U biti, vidio sam ljudi iz bivše Juge kao na cijelom putu do sada, a večer prije odlaska sam sreo i jednog Portugalca kojeg sam upoznao u onom genijalnom hostelu u Siem Reapu.

Phnom Penh i priča o Crvenim Kmerima

some_alt
večera u uličnom restoranu na raskrižju

Kao što to i inače bude, i ovaj put se oglašavana duljina vožnje s četiri do pet sati protegla na šest sati. Ovaj put je glavni razlog kašnjenja bio ulazak u kambodžansku prijestolnicu za vrijeme prometne špice, oko 16 sati, kada se radnici iz industrijskih zona na periferiji grada vraćaju svojim kućama. Sat i pol nam je trebalo da se dovućemo do centra grada, od kuda sam imao još dvadesetak minuta hoda do, pazite sada, Tuk Tuk Hostela. Nakon svega šta sam rekao o njima ja odaberem hostel s takvim nazivom, ali i lokacija i cijena (tri dolara, tj. dvadeset kuna s uključenim doručkom) su bili odlični pa sam ipak popustio. Čim sam se raspakirao, išao sam potražiti mjesto gdje bi mogao jesti. Prošetao sam dva bloka oko hostela i došao do jedne od glavnih avenija duž koje se u večernjim satima postave improvizirane kuhinje s plastičnim stolicama i stolovima i koji nude jeftinu i dobru hranu (riža s povrćem i piletinom, limenka Cambodia pive i besplatni zeleni ledeni čaj i juha od povrća koštali su me trinaest kuna). Kad već spominjem hranu, moram reći da sada i žalim za Laosom i njihovim "visokim" cijenama hrane od minimalno desetak kuna po obroku, jer je Kambodža još i skuplja. Ovo što sam sada bio naveo je daleko najjeftiniji obrok koji sam u ovoj zemlji jeo, a sve drugo košta minimalno dva dolara (bez pive), dakle oko trinaest kuna. Kad se sjetim da sam se žalio na skupu hranu u turističkim mjestima u Tajlandu... S druge strane, ono što je u Laosu i Kambodži definitivno puno jeftinije nego u Tajlandu je samo i isključivo alkohol.

Ne propustite i Igorov putopis iz Tajlanda

some_alt
Gotovo sam u busu 4C na putu do centra genocida Choeung Ek

Bila je jedna stvar koja me malo mučila s obzirom da putujem sam. Takozvana Polja smrti nalaze se 14 kilometara od centra grada i do tamo nema javnog gradskog prijevoza, nego moraš koristiti usluge tuk-tuk mafije. Znao sam da to košta desetak dolara pa sam tijekom doručka pitao ljude iz hostela da li netko planira ići tamo danas ili sutra, tako da podijelimo trošak tuk-tuka, ali odgovori nisu išli u moju korist. Onda sam počeo razmišljati da li da uopće idem tamo ili ne, s obzirom da se tu pokraj hostela nalazi zatvor Crvenih Kmera koji ima jako dobre recenzije. Recenzije! Tako je, pogledat ću recenzije posjetitelja Polja smrti da vidim da li baš moram ići posjetiti taj lokalitet ili ga mogu i propustiti. Nakon desetak recenzija, gdje ujedno spominju cijenu tuk-tuka od 10-12 dolara, naišao sam i na jednu koja govori da ako ste u vremenskoj stisci, bolje da obiđete zatvor, a Polja smrti zanemarite. Dobro, nekako mi je bilo lakše. Nastavio sam čitati i srećom naletio na recenziju nekog Poljaka koji kaže da je prošli mjesec uvedena nova linija javnog gradskog prijevoza koja vozi skoro do ulaza u kompleks i koja je gotovo prazna jer niti domaći još nisu upoznati s njom! Linija 4C košta samo 1500 riela, dakle povratna vožnja bi me koštala 0,75 dolara umjesto 10-12 dolara! To je to! Ipak idem posjetiti Polja smrti! Spremio sam se i prošetao do ulice gdje taj bus navodno staje, pričekao solidnih pola sata, ali došao je i za dodatnih pola sata me dopeljao do periferije grada i ulaza u podsjetnik na mračno razdoblje ne tako davne kambodžanske povijesti.

some_alt
Kosti i lubanje u memorijalnoj stupi

Za početak treba reći da se naziv Kmeri odnosi na narod koji čini 97% stanovništva Kambodže, dok se izraz Crveni Kmeri odnosi na komunistički pokret nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća koji je državnim udarom došao na vlast 1975. godine. Pod vodstvom brutalnog Pol Pota, Crveni Kmeri su htjeli postići nacionalnu "čistoću" što je rezultiralo genocidom nad svim kategorijama manjina, kao i samodostatno društvo u svim područjima, prije svega poljoprivredi, što je, ironično, dovelo do epidemije gladi. Problem je bio što je režim prisilno preselio stanovništvo iz gradova na selo i našao im "posao" u prisilnim radnim kampovima gdje se mnogi nisu snašli te su umrli od gladi, iscrpljenosti i boleština. Međutim, vodstvo režima bilo je i izuzetno paranoično pa se odmah okrenulo i protiv vlastitog naroda, intelektualaca, znanstvenika, budističkih redovnika, umjetnika i svih neistomišljenika, a kada im ih je ponestalo, počeli su tamaniti koga god su stigli. Napadom Vijetnama na Kambodžu, 1979. godine, Crveni Kmeri su bili primorani pobjeći preko granice, u susjedni Tajland, koji ih je drage volje prihvatio da im služe kao tampon-zona u slučaju da Vijetnam odluči nastaviti sa širenjem. Informacije koje ćete dalje čuti saznao sam preko audio-vodiča koji je uključen u ulaznicu od šest dolara.

some_alt
stablo smrti i natkrivena masovna grobnica

Centar genocida Choeung Ek, poznatiji kao Polja smrti, samo je jedno od tristotinjak sličnih mjesta diljem Kambodže gdje su se vršila masovna smaknuća u potpunosti nedužnih ljudi. Ono što je zanimljivo jest da sami kompleks djeluje tako spokojno i pitomo da je naprosto za nevjerovati kakve su se stvari ovdje događale prije četrdesetak godina. Audio-vodič vas vodi kompleksom objašnjavajući što se gdje nalazilo i kakve se priče vežu uz ta mjesta pa se tako na samom početku mogu naći oznake pozicija gdje su se nekad nalazile barake za prikupljanje zarobljenika, prostorija s alatom za egzekucije ili skladište s kemikalijama koje su služile da se prikrije miris mrtvih tijela. Naime, ovakvi centri su se otvarali diljem zemlje, često u blizini sela pa, iako su bili ograđeni pa se nije moglo vidjeti što se unutra zapravo događa, mirisi i zvukovi su morali biti nekako zamaskirani. Mirisi pomoću spomenutih kemikalija, a zvukovi pomoću glasnih zvučnika obješenih na stablo u središtu kompleksa s kojeg su se svaku večer tijekom serije smaknuća puštale stare narodne i domoljubne pjesme. Uskoro dolazite i do rupa od masovnih grobnica koje se vide svugdje naokolo. Tu se nalazi i lijepi voćnjak gdje su neki od zarobljenika čekali svoj red za smaknuće radeći u njemu, dok se u jednom kutu kompleksa nalazi put oko lijepog jezerca s lopočima i puno zelenila i baš zbog te ljepote vam sve ovo djeluje nekako nestvarno jer nakon par desetaka metara dolazite do najužasnijeg dijela cijelog kompleksa - stabla smrti. Teško je slušati priče o užasima koje su ljudi u stanju činiti drugim ljudima, ali kada te iste stvari rade djeci.... Ne znam, pitam se nekad od kuda dolazi to zlo u ljudima, ta nevjerojatna želja za destrukcijom. Ovo, naizgled sasvim obično stablo služilo je za lomljenje kralježnica ili lubanja žena i djece, od kojih najmlađe nije imalo niti dvije pune godine! A oni su bili tako brutalno ubijeni zato što su bili rođaci glavnih osumnjičenika, a misao vodilja ovog ludog režima bila je da se trebaju ubiti svi koji bi u budućnosti mogli doći na ideju da se osvete zbog smrti svojih voljenih. Zbog takve filozofije je u samo četiri godine ubijen svaki četvrti stanovnik Kambodže, dakle 25% populacije!

some_alt
komadi odjeće prikupljeni iz masovnih grobnica

Pokraj stabla nalazi se još jedna masovna grobnica gdje su bačene te žrtve, a nešto dalje je i kutija s komadima odjeće koji su nađeni na ovom području tijekom pretraživanja terena, a gdje se jasno vide poderane dječje hlačice. Užas! Za kraj dolazite do centralnog objekta, memorijalne stupe gdje se u staklenim vitrinama nalazi na stotine lubanja koje su do sada klasificirane prema dobi i spolu žrtve, kao i načinu na koji je žrtva smaknuta, a popis oružja je isto tako zastrašujuć: metalna kuka, sjekira, nazubljeni nož, metalna šipka itd. Ne može čovjek izaći isti iz ovakvog mjesta, posebno kada znate da su se slična zvjerstva događala mnogo kasnije i u našoj zemlji! Kao da to nije bilo dosta, ono što se događalo nakon pada režima je jedna velika sramota za Zapadni svijet. Nakon što su Crveni Kmeri, s Pol Potom na čelu, istjerani iz zemlje 1979. godine, Kambodža je ostala u rasulu. Zapadni svijet se panično bojao komunizma, tako da nova vlast nije mogla izvući Kambodžu iz međunarodne izolacije. Ono što najviše boli jest činjenica da su Crveni Kmeri, koji su se u međuvremenu pregrupirali u džungli istočnog Tajlanda, i dalje bili prepoznati od strane Zapada kao legalni predstavnici Kambodže pa su zbog toga čak zadržali i mjesto u vijeću UN-a još dvanaest godina nakon svrgavanja s vlasti! Crvene Kmere su i dalje otvoreno podržavali Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Francuska, Njemačka, Švedska i Australija. Pol Pot je i dalje bio na čelu Crvenih Kmera sve do 1997. godine, čak je dobivao i novčanu pomoć od međunarodne zajednice. U međuvremenu se ponovo oženio, uživao sa svojim unucima, sve dok te godine nije završio u kućnom pritvoru, gdje je i umro godinu dana kasnije, u dobi od 73 godine, dok neke od njegovih žrtvava nisu doživjele niti drugu godinu života.

some_alt
Školske zgrade i unutarnje dvorište pretvoreni su u mjesto gdje je smrt bila ravna slobodi

Da pojačam dozu užasavanja, odmah sljedeće jutro sam posjetio i Tuol Sleng muzej genocida. Taj kompleks od četiri dugačke zgrade na tri kata bio je obična srednja škola u Phnom Penhu, sve dok ju 17. travnja 1975. godine Crveni Kmeri nisu pretvorili u najveći zatvor u zemlji. Na prva dva kata u sve četiri zgrade, učionice su bile pregrađene u više minijaturnih ćelija za zatvorenike, dok je najviši kat pretvoren u prostorije za kolektivno pritvaranje i ispitivanje. Nekoliko tisuća žrtava ovdje je skončalo svoj život na užasan način, a prikazi načina mučenja i slike mrtvih tijela su jednostavno toliko teški za podnijeti da ih nisam mogao niti slikati jer ne želim imati takve slike u svom vlasništvu, a najradije bi ih sada izbrisao i iz svoje memorije. Oni koji su preživjeli ovaj zatvor su ionako kasnije završili na obližnjem Polju smrti. Ovdje je režim Pol Pota ostavio veliku količinu dokaza o zvjerstvima koja su počinjena, od popisa zatvorenika, njihovih slika i osobnih predmeta, do alata za mučenje, krvavih ćelija i tajnih dokumenata. Uz podršku UN-a, Kambodža je 1997. godine osnovala sud za ratne zločine. Prva optužnica, dakle ne presuda, podnešena je tek 2007. godine i to upravo protiv voditelja ovog zatvora, a do dana današnjeg optuženo je samo petero visokih dužnosnika Crvenih Kmera: tri su dobila doživotne kazne zatvora (strašna kazna, ako znate da su ionako već bili u osamdesetima), jedan je umro tijekom dugog suđenja, a jedina žena na tom popisu je proglašena mentalno nesposobnom pratiti suđenje zbog uznapredovalog Alzheimera. Je li pravda zadovoljena?

some_alt
ispred centralne tribine

Stvarno previše negative za moj ukus. Idemo na ljepše teme i oku ugodnije slike. Blizu mog hostela se nalazi i Olimpijski stadion, a kako volim nogomet i stadione išao sam provjeriti može li se ući i razgledati ga. Nisam imao sreće kod centralne tribine, ali su zato bili otvoreni ulazi na tribine sa suprotne strane i mogu reći da sam bio ugodno iznenađen. Velik stadion u lijepom okruženju, a zbog visine tribina i s lijepim pogledom. Prošetao sam sljedeći dan kroz cijeli centar grada i mogu reći da mi se sviđa. Stvarno ne razumijem što su to loše vidjeli ljudi s kojima sam do sada pričao i koji su svi redom govorili da su dva dana za ovaj grad i više nego dovoljni. Ja bi komotno mogao ovdje ostati duže.

some_alt
pogled s balkona hostela na Phnom Penh

Grad je živ zbog ljudi i prometa, ali i šaren zbog tog karakterističnog azijskog načina oglašavanja s ogromnim raznobojnim reklamama. Ima šetnicu uz rijeku, ima parkove i drvorede duž većine ulica, dijelovi grada izgledaju besprijekorno uredno i čisto, dok su oni stariji dijelovi ipak prljaviji, ali zato definitivno imaju dušu. Tu se nalaze stare palače i hramovi (najstariji je Wat Phnom iz 1373. godine po kojem je grad dobio ime), kolonijalne zgrade iz razdoblja francuske vladavine (od 1863. godine nadalje), ali i ultra-moderni neboderi i poslovne zgrade, uz još mnogo takvih u izgradnji. Kao i u Srednjoj Aziji, Indiji i vjerojatno svim arapskim zemljama, i ovdje postoje "specijalizirane" ulice gdje se nudi samo jedna vrsta usluge ili proizvoda. Tako sam u Phnom Penhu vidio stvarno dugačku ulicu s desetinama prodavaonica skutera, od kojih svaka ima na desetine izloženih primjeraka na širokom nogostupu. U starom dijelu grada se nalazila i ulica s apotekama, njih bar dvadesetak, jedna do druge, a nešto dalje sam vidio i desetak uličnih brijača/frizera, također jednog pokraj drugog.

To bi bilo sve što se tiče Phnom Penha i Kambodže, slijedi posljednja destinacija: Singapur!

some_alt
Igorovo putovanje kroz Kambodžu

Za posjetu Kambodži potrebna je viza. Ona se može dobiti na bilo kojem graničnom prijelazu. Cijena turističke vize je 30 dolara, za maksimalni boravak od 30 dana.

Booking.com

objavljeno: 2019-07-17



Aktualno:

Preuređenje ulice vlakova u Vijetnamu

Advent u Madridu iz Beča za 30 eura

Amsterdam iz Ljubljane za 64 eura povratno

Kopenhagen iz Beča za 10 eura povratno

Lisabon za 35 eura povratno iz Beča



Povezano:

Kambodža iz Budimpešte za 353 eura povratno

Mjesec dana Irana (2. dio)

Albanska rivijera

Sirija: zvijer u ljepotici

otok Rab

Elafiti



Pogledajte još:

Jezera Gorskog Kotara


Mjesec dana Irana (2. dio)


Albanska rivijera


Kajakom na more


Sirija: zvijer u ljepotici