Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Igor u Indokini: Laos

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
Igor u Laosu

Naš suradnik i dragi prijatelj Igor krenuo je u još jednu avanturu: četiri mjeseca Indokine. Krenuo je iz Singapura prema sjeveru. Pri tome je najprije posjetio Maleziju, zatim je nastavio kroz super popularni Tajland na čijem je sjeveru prešao u Laos, o kojem možete pročitati u ovom putopisu. Nakon Laosa, na jugu zemlje prelazi u Kambodžu. Dok čekamo sljedeći putopis iz Kambodže i kasnije Singapura, donosimo Igorove dogodovštine iz Laosa, veoma zanimljive države u središtu Indokine. Također ne zaboravite na njegove prethodne putopise iz Malezije i Tajlanda u kojima nam je približio ove dvije daleke države i poželjne turističke destinacije.



some_alt
ležaj u busu s dekicom Hello Kitty

Otišao sam ujutro oko 10:30 gradskim busom u Chiang Raiju, mojoj posljednjoj tajlandskoj destinaciji, uvedenim u prometovanje prije samo dva mjeseca (svaka im čast na tome), do novog autobusnog kolodvora, napravio check-in i sjeo nešto pojesti i popiti izvrsnu ledenu kavu u nadi da će takve imati i u Laosu. Bus je došao u 12:30, kao što je i trebao, a krenuli smo dvadesetak minuta kasnije. Budući da se radi o dugoj noćnoj vožnji, ovo je bio jedan od onih buseva koji umjesto sjedala ima ležajeve. Samo sam se jednom do sada vozio u takvom, između Bikanera i Jaisalmera u indijskom Radžastanu, i iskustvo nije bilo dobro, prije svega zbog stanja autobusa. Ovaj je izgledao puno bolje. Dobili smo svoje dekice za pokriti, moja je bila Hello Kitty, i paket s vodom i grickalicama.

Pročitajte i Igorov putopis iz Indije

some_alt
preko mosta prijateljstva na rijeci Mekong

Dva sata kasnije već smo bili na granici, vrlo brzo obavili izlaznu administraciju Tajlanda, vijaduktom se prebacili na desnu stranu ceste jer u Laosu voze "normalnom" stranom, prešli preko Mosta prijateljstva preko rijeke Mekong i zaustavili se na laoskoj strani granice da kupimo svoje ulazne vize. Tamo je bila tabla s popisom 196 zemalja i iznosom koji trebaju platiti njihovi državljani za ulaznu vizu. Hrvatska, kao i 90% drugih država, plaća 30 dolara, neke razvijenije zemlje plaćaju 35 dolara(SAD, UK, Kanada...), neke kritične čak 40 dolara (Afganistan, Somalija...), a dvije susjedne zemlje 20 dolara. Viza je bila gotova u par minuta, možda i zato što je naš bus bio jedini na granici, pa smo se vrlo brzo pokupili dalje, na kritični dio puta, kroz lošu i izrazito zavojitu planinsku cestu.

Luang Prabang

some_alt
redovnici primaju hranu od domaćina

Dogodilo se ono uobičajeno za noćne buseve, a to je da smo stigli na odredište prije vremena, umjesto u 6 ujutro iskrcani smo na južnom autobusnom kolodvoru u Luang Prabangu u 4:30. Bio je mrkli mrak, dosta hladno pa sam morao obući i duge rukave, i maglovito. S obzirom da se ne mogu smjestiti u hostel u to vrijeme, odlučio sam nekako izgubiti vrijeme i prošetati tri kilometra do centra grada i pritom naletio na malu pekaru gdje sam uzeo nešto kao mini pizzu s pelatima i dvije male kobasice. Po običaju, tijesto i preljev su bili slatki, a kobasice slane. Za poludit više od tih njihovih kombinacija. Otišao sam pogledati gdje se nalazi hostel i tamo naletio na troje mladih koji su došli prije sat vremena s noćnim busom iz Vientianea. Čekali su na klupicama ispred hostela i pričali pa sam im se pridružio. Vrijeme je sporo prolazilo pa sam oko 5:50 krenuo prema rijeci Mekong, dvije ulice dalje, i tamo slučajno naletio na dvadesetak budističkih redovnika s metalnim zdijelicama u rukama kako se spuštaju na glavnu ulicu iz svog hrama na brdu. Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi jer je bilo točno 6 sati. Običaj je u manjim sredinama da lokalno stanovništvo brine o redovnicima i daje im hranu (uglavnom kuhanu rižu) u zamjenu za dobru karmu, recimo to tako. Lokalni ljudi donesu svoju hranu i male stolice na točno određenim mjestima duž ulica gdje redovnici prolaze, poredaju se uz cestu i svakom redovniku dodijele malo hrane u njihovu zdjelicu. Primjetio sam da su na početku reda stariji redovnici, a na kraju mlađi. Nisam ih pratio, ali petnaestak minuta kasnije na jednom raskršću opet sam naletio na njih, ali i na domaće koji im daju hranu i, nažalost, dvadesetak turista koji cijeli taj ugođaj pokvare. Znam da sam i ja jedan od njih, ali trebate vidjeti ponašanje kineskih turista da shvatite o čemu pričam.

some_alt
Mekong u zoru

Vratio sam se uz glavnu cestu koja prati Mekong, zora je svanula, ulice su postajale sve življe, a ponuda i mirisi ulične hrane su me natjerali na rani doručak. Vratio sam se do hostela, ljudi su već bili u zajedničkim prostorijama, pričali i doručkovali, pa sam se prijavio na recepciji i dobio svoj krevet već oko 10 sati. Polako se pokazivalo i sunce pa sam zaključio da nema smisla ići u krevet odmoriti nakon naporne noćne vožnje, nego sam odmah krenuo u razgledavanje Luang Prabanga.

Nije mi trebalo duže od par sati da se zaljubim u Luang Prabang. Nakon jutarnje magle pojavilo se i sunce i sve je odjednom izgledalo kao iz bajke. Prekrasna rijeka s dugačkim putničkim brodovima i malim trajektima koji non-stop plove preko rijeke, a na drugoj strani rijeke lijepa brdašca s malim kućicama i hramom na vrhu brda.

some_alt
centar Luang Prabanga

Uska jednosmjerna ulica koja prati rijeku je gotovo bez prometa, ali s prekrasnim renoviranim starim kućama/vilama koje su uglavnom pretvorene u male hotele ili restorane koji imaju svoje terase s druge strane ceste, odmah iznad rijeke, s vrlo pristupačnim cijenama. Budistički hramovi su "porazbacani" naokolo, uz onaj glavni na vrhu brda iznad samog centra gradića, s prekrasnim pogledom na ovaj brdovit kraj. Nekoliko mostova od trstike povezuje stari dio grada s dijelom grada koji se nalazi preko rijeke Nam Khan, jedne od pritoka Mekonga. U centru se glavna ulica u večernjim satima zatvara za promet i pretvara u noćnu tržnicu (eng. night market), dakle šetnicu, uz čiji se rub nalaze kafići i restorani u kućama koje bi komotno mogle biti i muzeji, ali u kojima možete popiti odličnu domaću Beerlao pivu (0,64 l) za desetak kuna.

some_alt
glavna ulica se nakon sumraka pretvara u noćnu tržnicu

Odvojak noćne tržnice je rezerviran samo za hranu, a tu nema čega nema i možete jesti danima, a da ne probate ni dijelić ponude lokalnih trgovaca. Nisam mogao vjerovati da ću nakon pedesetak dana na putu napokon opet vidjeti kruh! Da, običan kruh i peciva kojih ima svugdje kod nas, ali nigdje u Maleziji ili Tajlandu. Istu večer sam probao sendvič s lokalnim povrćem, umakom i sirom. Okus uopće nije bio važan, ali osjetiti normalan kruh pod zubima je bilo tako lijepo. Niti nakon dva dana ja ne mogu naći ništa šta bi u ovom gradiću promijenio, ništa što bi ga moglo učiniti boljim, ovo bi moglo biti i lijepo mjesto za živjeti.

some_alt
budistički hramovi u Luang Prabangu

Morao sam prvi put otići i do bankomata i tada sam saznao da sam drugi put u životu milijunaš (prvi put sam to bio u Uzbekistanu), jer tisuću laoskih kipa vrijedi tek oko 75 lipa, a najveća novčanica im je od 100,000 kipa, dakle tek 75 kuna. Lokacija hostela je genijalna, par minuta od svega, ali u mirnoj ulici gdje su jedinu buku svako jutro stvarala četiri pijetla koja su zbog nekog razloga boravila ravno ispod naših prozora. Nisam im ni najmanje zamjerao jer bi se nasmijao svaki put kad bi ih čuo. Tu sam upoznao i super ljude, jednog ludog srednjoškolskog profesora iz St. Louisa (SAD) koji, iako ima pedesetak godina, boravi u hostelima, ne rasipa teško zarađeni novac na gluposti, ima razmišljanja vrlo slična mojima i vrlo je kritičan prema američkoj vanjskoj politici, tj. mješanju u tuđa posla, ali i jednu simpatičnu Sicilijanku koja putuje praktički po istoj ruti koju planiram proći i ja, ali u suprotnom smjeru, tako da mi je dala izuzetno vrijedne informacije.

Prva se tiče jedne spilje do koje je prilično komplicirano doći, a koja bi na red trebala doći već za tjedan dana, za koju ona kaže da je slobodno preskočim i da umjesto u tu spilju odem u jednu puno bolju u Vijetnamu koja bi mi ionako bila na putu. Smještaj u kojem je boravila na istom otoku na koji sam mislio ići na jugu Laosa je toliko lijep (mali bungalov s vlastitom kupaonom i visećom ležaljkom na terasi s pogledom na Mekong za 5 eura/noć) da jedva čekam da dođem tamo.

some_alt
trajekt za prelazak Mekonga

Kao što sam rekao, na drugoj strani rijeke je malo selo do kojeg se dolazi brodićima ili malim trajektom jer mosta nema nigdje u blizini, a na koje turizam definitivno nije utjecao ni na koji način. To manje više znači da ćete vidjeti pse, koze i kokoši kako slobodno lutaju ulicama, djeca u prljavoj robi se igraju ispred kuća, žene peru robu u malom potoku, a stariji mještani odmaraju na klupama uz cestu i sa znatiželjom promatraju te nepoznate i čudno odjevene bijelce koji uglavnom selom prolaze kako bi došli do hrama Chomphet na vrhu brdašca s kojeg se pruža lijepi pogled na Luang Prabang s druge strane Mekonga.

Dva puta sam se penjao na brdo usred grada da uživam u pogledu na okolno područje. Dugačko stepenište vodi s dvije strane brda do hrama Wat Chom Si:

some_alt
stepenište do vrha brda
some_alt
pogled na Luang Prabang


some_alt
Drugi most od trstike preko rijeke Nam Khan

Luang Prabang mi se stvarno svidio, baš ono jako, i nakon što sam posjetio slapove izvan grada (o tome u posebnom izvještaju) i upoznao toliko dobrih ljudi, razmišljao sam šta da napravim: da li da produžim boravak u Luang Prabangu ili da po planu odem u Phonsavan ili da odem u Vang Vieng kojeg mi je preporučilo par ljudi ili direktno u Vientiane? Trebalo je računati na Novu godinu jer jedino što bih volio izbjeći jest da se u to vrijeme zateknem u Phonsavanu, malenom izoliranom gradiću bez puno turista. Na kraju sam ipak odlučio krenuti dalje i u što kraćem razdoblju posjetiti jedinu atrakciju u Phonsavanu pa se s noćnim busom spustiti u glavni grad Laosa gdje bih onda dočekao i Novu godinu. Nadam se da nisam napravio grešku. Vidjet ćemo uskoro.


Anegdote iz Luang Prabanga

some_alt
traženje krivca na nadzornim kamerama

Dakle, prije nego počnem pričat o slapovima, moram vam spomenuti par stvari da ih ne zaboravim: Sreo sam jednog Amerikanca mojih godina koji putuje Tajlandom i Laosom oko mjesec dana, ali bio je ovdje i prošle godine i tada je vidio puno ozljeđenih turista koji su imali nesreću sa skuterima pa je sada odlučio, kad god vidi nekog takvog, uslikat ga i zapisat njegovu priču ako ju je, naravno, spreman podijeliti. Pokazao mi je svoju kolekciju od sedam ozlijeđenih turista, uslikanih u zadnjih mjesec dana, uglavnom s ogrebotinama na koljenima i laktovima, ali i dvoje sa slomljenim rukama i jedan sa slomljenom nogom. Očito su svi nosili kacige jer su im glave bile netaknute. Međutim, kada ih je pitao kako se to dogodilo, svi osim jedne cure su bili ili pijani ili pod utjecajem neke droge, a cura koja je bila trijezna mu je rekla da ju je iznenadio slon koji se pojavio iz šume, ona je naglo skrenula, proklizala i s glavom udarila u slonovu nogu. E ona će stvarno imati šta pričati svojim prijateljima.

some_alt
panorama Luang Prabanga

Bila je u hostelu i jedna Francuskinja koja je došla ono jutro kad i ja pa smo malo pričali ispred hostela. Rekla mi je kasnije da drugo jutro ide sa skuterom do slapova pa da će mi drugi dan reći da li ih se isplati posjetiti. Sjedim ja tako u zajedničkim prostorijama pokraj recepcije, kad vlasnici hostelu krenu na velikoj TV pregledavati snimke nadzornih kamera. Pitam ih šta se dogodilo, a ovaj mi kaže da je jedan od njihovih skutera sudjelovao u malenoj nesreći pa žele vidjeti tko ga je vozio i pokazati snimku vlasniku oštećenog auta. Dugo je to trajalo pa sam otišao van, ali drugo jutro mi govori Francuskinja da malo pripazim sa skuterima jer da im je gas jako osjetljiv pa je na putu prema slapovima, na jednom raskršću, naglo krenula i zabila se u auto ispred sebe. Nju su, dakle, tražili na kamerama, a na kraju se dogovorila s vlasnikom auta da mu da 50 eura pa da ne uvlače policiju u tu priču.

Ova je priča kratka, ali me baš nasmijala. Išao sam s onim američkim profesorom na pivu i na putu do birca me, već po običaju, vozač tuk-tuka pita za prijevoz, a kad sam mu rekao da ne treba, pitao me "Do you need something... or something?" i dvaput kratko podignuo obrve za svaki "something" što je otprilike značilo "Znaš na šta mislim".

Slapovi oko Luang Prabanga

some_alt
Kuang Si slapovi

Ova zanimljivost ima veze i sa slapovima pa ćemo je uključiti u glavnu priču. Na dan dolaska bilo je oblačno jutro, prohladno, ali se dosta naglo razvedrilo oko podne. Kaže mi Amerikanac da sutra najavljuju lijepo vrijeme već od jutra, kad ono opet oblačno i opet se razvedri skoro pa točno u podne. Treći dan sam odlučio iznajmiti skuter, čiji je najam ovdje skuplji nego u Tajlandu i košta 80,000 kipa (8 eura), a s obzirom da je ujutro opet bilo oblačno, odlučio sam malo riskirati i krenuti iz hostela oko 11 da bih do udaljenijih slapova stigao oko 12, dakle baš kada bi se trebalo razvedriti. Samo pet kilometara prije dolaska do njih nebo je bilo potpuno prekriveno oblacima.

some_alt
glavni slap Kuang Si

Došao sam na parking, raspakirao se i prvi put se pojavilo malo sunca. Dok sam došao do samih slapova, u 12:05, bilo je potpuno sunčano i ni traga oblacima. Stvarno zanimljivo, ne znam šta se to događa da se ista šablona ponavlja iz dana u dan, da li je u pitanju vjetar ili nešto drugo? Nije ni važno, glavno da se dan za razgledavanje može planirati na ovakav način. Prvi slapovi se nalaze 35 kilometara od Luang Prabanga i zovu se Kuang Si i izgledaju nevjerojatno, posebno pod sunčevom svijetlošću jer daje vodi prekrasnu tirkiznu boju. Kada uđete u kompleks prvo treba proći kroz utočište za medvjede i nakon toga dođete do najnižih kaskadnih slapova. Nastavite se penjati uz slapove koji na nekim djelovima tvore lijepe bazene u kojima je dopušteno i kupanje, sve dok ne dođete do glavnog slapa koji je visok dvadesetak metara i izgleda stvarno atraktivno.

some_alt
prekrasne kućice po putu uz cestu

Na putu prema slapovima se cesta na jednoj kratkoj dionici spustila skroz do obale Mekonga i tamo sam ugledao jedan restoran s prekrasnim pogledom na rijeku. Rekao sam sam sebi da ću svratiti tamo na ručak kad se budem vraćao, bez obzira na cijene za koje sam očekivao da će biti dosta veće od uobičajenih. Zaustavio sam se ispred restorana, ali me malo prepalo kad sam vidio da je velika terasa potpuno prazna jer to vjerojatno znači paprene cijene. Sa strahom sam uzeo cjenik i ostao ugodno iznenađen: pržena riža s povrćem i piletinom, koja inače košta 10-12 kuna, ovdje dođe 19 kuna, a ledena kava i piva oboje po 11 kuna što je i više nego prihvatljivo! Uživao sam duže od sat vremena u neobično mirnom okruženju, gledajući Mekong i ribare na malim barkama, dok su kokoši trčkarale po samoj terasi restorana. Barem znam od kuda dolazi meso.

some_alt
Tad Sae kaskadni vodopadi

Nažalost, malo sam se previše zamislio na toj terasi pa sam se naglo trznuo kad sam shvatio da moram posjetiti i druge slapove koji se nalaze skroz na drugoj strani grada. Vrijeme ide, a ja se obavezno želim vratiti u hostel prije mraka. Krenuo sam, dakle, i prema Tad Sae vodopadima do kojih vodi vrlo loša cesta puna rupa, a zadnji kilometar uopće nema asfalta, nego samo gustu prašinu. Parkirao sam uz rijeku Nam Khan, platio 20,000 kipa (2 eura) za povratnu kartu za čamac koji će me odbaciti do druge strane rijeke gdje se odmah primjeti slap koji pada u rijeku. To je, međutim, samo završetak onoga što se nalazi uzbrdo. Ako ništa drugo, ovdje sam došao toliko kasno da se oko prvih i najposjećenijih slapova nalazilo tek dvadesetak turista.

some_alt
druga grupa Tad Sae slapova

Malo sam ih poslikao i odmah krenuo uzvodno do trećeg vodopada koji je po info-tabli trebao biti udaljen samo 630 metara. Možda je i bio, ali do njega se stalno treba penjati i spuštati, hodati po korijenju i sklepanim stepenicama, zaobilaziti srušeno drveće i preskakati preko potoka, tako da mi je do njega trebalo 25 minuta i jednostavno si nisam mogao priuštiti više od minutu-dvije pauze jer je sunce bilo sve niže i niže. Tijekom tih 45 minuta probijanja kroz šumsku stazu vidio sam samo jednog čovjeka i nekako mi je laknulo kad sam se spustio natrag do prve grupe slapova i vidio da još ima nekoga ovdje. Tad Sae slapovi su lijepi, radi se o dugačkom nizu kaskada niz koje se spušta voda iz koje raste drveće, a ako tome pridodate drvene mostiće i male terase kafića podignute iznad tekuće vode, sve zajedno izgleda vrlo atraktivno.

some_alt
Tad Sae slapovi
some_alt
staza za obilazak slapova

Sve u svemu, jako lijepi izlet, a uspio sam i stići natrag u hostel taman prilikom zalaska sunca što mi je stvarno važno jer ne želim voziti skuter po noći zbog silnih rupa po cestama.

Phonsavan - priča o tajnom ratu i tajnovitoj civilizaciji

some_alt
Krajolik između Luang Prabanga i Phou Khouna

Krenuo sam iz Luang Prabanga u kombiju sa 16 sjedećih mjesta i 18 putnika na šest sati dugačak put do grada Phonsavan u kojem živi oko 30,000 stanovnika. Međutim, već nakon sat vremena vožnje postalo mi je jasno da će ova vožnja trajati duže jer je ovo definitivno bila najgora cesta na kojoj sam se do sada vozio, čak i gora od jedne indijske koja će mi zauvijek ostati u sjećanju. Dionica do gradića Phou Khoun je mješavina asfalta, makadama i prašine, puna je rupa i rupetina, uspona i nizbrdica i zavoja za zavojem. Dodajte tome pokoji kamion koji jedva svladava te rupe, uzbrdice i zavoje i imate nevjerojatno sporu vožnju kroz prekrasan šumovit i brdovit kraj, ali u kojem ne možete uživati jer od stalnog upadanja u rupe udarate glavom u plafon ili vam iste izbijaju bubrege. Nakon tog gradića cesta postaje duplo bolja, dakle rupe su ipak duplo manje.

some_alt
Glavna ulica Phonsavana

Nakon gotovo osam sati vožnje stigao sam u Phonsavan i odmah išao potražiti smještaj jer je sve što sam našao na internetu bilo preskupo. Tu nije bilo problema jer je već prvi "guest house" imao slobodnih soba za 7 eura i to sam bez razmišljanja prihvatio jer je vani postalo dosta hladno. Čim sam riješio pitanje smještaja i obukao duge rukave, išao sam provjeriti da li mogu naći nekoga tko iznajmljuje skutere. I to je brzo riješeno, za istu cijenu kao i u Luang Prabangu (8 eura), tako da mi je ostalo još pola sata do mraka da razgledam glavnu ulicu u ovom gradu, ali je ispalo da se stvarno nema šta razgledavati. Grad je ružan i točka.

some_alt
Rižina polja oko nalazišta Plain of jars

Međutim, ovdje ionako nitko ne dolazi zbog grada, nego zbog onoga što se nalazi oko njega. Drugo jutro sam se smrznuo čim sam ujutro izašao na doručak pa sam išao odmah provjeriti na internetu zašto je ovdje toliko hladnije nego u Luang Prabangu. Ispalo je da sam se tijekom jučerašnje vožnje popeo s 300 metara nadmorske visine na 1100 metara! Eto, jedan misterij riješen, ali ne i drugi. Naime, područje oko ovog grada zove se Plain of jars (ne znam kako bih to preveo, nešto kao Visoravan vrčeva), a sastoji se od 1999 dokumentiranih kamenih vaza (vrčeva), visokih između jednog i tri metra, od kojih najveću procjenjuju da teži 25 tona! Razbacane su posvuda na toj visoravni, desetinama kilometara oko grada, a dosad je otkriveno preko 90 nalazišta od kojih nekoliko sadrži i po više stotina vaza. Arheolozi su procijenili da su izrađene između 500. godine prije nove ere i 500. godine nove ere, ali ono što je posebno intrigantno jest da apsolutno nitko ne zna tko je narod koji ih je izradio, gdje je živio i zašto je to napravio.

Kada su počela prva istraživanja ovog tajanstvenog područja, oko 1930. godine, lokalno stanovništvo je francuskoj arheologinji reklo da su vaze napravili divovi kako bi u njima radili i skladištili rižino alkoholno piće. Arheolozi su, međutim, našli i posmrtne ostatke nepoznatih ljudi unutar i pokraj vaza, pa su zaključili da bi one morale biti povezane s pokapanjima preminulih. Zanimljivo je i da je samo jedna od dvije tisuće vaza ukrašena i to s "čovjekom-žabom", likom koji se može naći i na nekim lokalitetima u Kini.

some_alt
Plain of jars, nalazište br. 3

Ja sam sa skuterom prvo otišao do najudaljenije lokacije, tzv. Nalazišta broj 3, koje se nalazi oko 35 kilometara južno od grada. Većina turista posjeti samo Nalazište broj 1 koje se nalazi desetak kilometara od grada, ali zaključio sam da, kada sam već ovdje, treba se malo potruditi i razgledati tri najzanimljivije lokacije. Da ne idem dvaput po istoj cesti, našao sam neke seoske neasfaltirane ceste i njima se polako probijao na jug dok nisam došao do malog parkinga gdje je usamljeni čovjek prodavao ulaznice za to nalazište (ulaz je 1 euro, tj. 10,000 kipa). Staza je vodila kroz dijelom suha, a dijelom natopljena rižina polja, i nakon pet minuta hoda po tom prekrasnom terenu došao sam i do njih i ugodno se iznenadio, kako izgledom, tako i lokacijom ispod stabala.

Budući da je ovo najmanje od tri nalazišta u mom itineraru, jedva sam čekao da vidim i ostala dva, iako je ovo bilo posebno jer sam ga imao samo za sebe! Idemo dalje, samo par kilometara dalje, ali bliže gradu, nalazi se Nalazište broj 2 koje se sastoji od dva odvojena dijela na dva zasebna brežuljka.

some_alt
nalazište br. 2
some_alt
poziranje na nalazištu br. 2


some_alt
Plain of jars, nalazište br. 1

Ovdje sam već morao dijeliti nalazište s dvadesetak drugih posjetitelja, ali sam zato bio jedini gost restorana pokraj kućice gdje se kupuju ulaznice. Nastavio sam vožnju do jednog lokaliteta koji je povezan s drugom velikom pričom o ovom mjestu, ali o tome malo kasnije, pa dalje prema Nalazištu broj 1, u blizini grada, s najviše posjetitelja, ali samim time i s najviše popratnih sadržaja (suvenirnice, dućani, muzej...). Ovo je i najveće nalazište na kojem sam ostao oko dva sata jer se sastoji od dvije veće grupe vaza, još nekoliko njih porazbacanih naokolo, ali i spilje za koju arheolozi kažu da je služila kao krematorij. Sama lokacija ovog nalazišta je isto atraktivna jer se radi o brdovitom krajoliku dijelom prekrivenim zelenom, a dijelom suhom, žutom, visokom travom.

some_alt
karta američkih bombardiranja Laosa

To je, dakle, priča o tajnovitoj civilizaciji, a ona je, nažalost, usko povezana s drugom pričom o ovom kraju - pričom o tajnom ratu. Naime, na marginama vijetnamskog rata i bez medijske pompe, najveći svjetski izvoznik demokracije, Sjedinjene Američke Države, ispustile su iznad Laosa u periodu od 1964. do 1973. godine oko 270 milijuna bombi (270,000,000 bombi), ukupne težine preko dva milijuna tona, od kojih nije eksplodiralo oko 80 milijuna! Statističari su izračunali da su Amerikanci ispuštali jednu bombu svakih 8 minuta, 24 sata dnevno i tako tijekom 9 godina! U muzeju sam našao i kartu Laosa koja pokazuje sve evidentirane bombe ispuštene na tom području, a nju možete vidjeti ovdje. To crvenilo je u potpunosti izbrisalo s lica zemlje tadašnji provincijski glavni grad Xieng Kong, a nakon rata, kada su se preživjeli počeli vraćati na svoja ognjišta, utemeljen je novi glavni grad - Phonsavan. Vremena su se promijenila pa je novi grad podignut s cementom i ciglama, a ne drvom kao što je bio slučaj sa starim Xieng Kongom, što je glavni razlog zašto je današnji Phonsavan tako neugledan. Vratimo se onim neeksplodiranim bombama.

some_alt
jedina vaza s poklopcem

Procjene govore da je u ovih 40-ak godina od završetka rata samo 1% od 80 milijuna zaostalih bombi uništeno. Statistika isto kaže da se više od 50% svih godišnjih stradavanja od zaostalih bombi u svijetu dogodi u tom nesretnom Laosu. Te bombe su i jedan od glavnih razloga siromaštva u ovoj zemlji jer se seljaci jednostavno boje obrađivati zemlju kada ne znaju da li na njoj još uvijek ima zaostalih eksplozivnih naprava. Zbog toga se ne mogu niti prehraniti, a kamoli zaraditi od prodaje viška uzgojene hrane. Naravno, te iste eksplozivne naprave bile su skrivene i na područjima gdje se nalaze kamene vaze, sve dok se početkom 21. stoljeća nije počelo s njihovim uklanjanjem.

some_alt
čahure kao ukrasi pored turističkih agencija

Na ulazu u Nalazište broj 2 bila je tabla koja kaže da su na tom području 2004. godine našli i uspješno uklonili 26 bombi, dok slična tabla na Nalazištu broj 1 spominje čak 127 takvih eksplozivnih naprava. Jasno je navedeno da bi se posjetitelji, zbog vlastite sigurnosti, trebali držati područja unutar jasno označenih bijelih cigli koje označavaju područje koje je dubinski očišćeno od bombi, dok nešto šire područje, koje je obilježeno crvenim markerima, označava dio koji je očišćen samo površinski. Sada vam može biti jasnije zašto je od preko 90 evidentiranih nalazišta kamenih vaza, samo desetak dostupno javnosti, a isto vam postane jasno zašto sam se držao ruba ceste, a ne otrčao do prvog grma u šumi kada me stislo tijekom vožnje po onim prašnjavim putevima do prvog nalazišta. Ove stvari stvarno treba shvatiti ozbiljno. Uostalom, na to vas stalno podsjećaju dokazi tog masovnog bombardiranja kojih ima posvuda naokolo, čak i na samim nalazištima.

Gotovo svaki restoran i agencija u glavnoj gradskoj ulici ima ispred ulaza obojane čahure raznih oblika i veličina koje sada, srećom, služe samo kao ukras, ali i podsjetnik na ovu tužnu epizodu iz povijesti ovog kraja. Puno zanimljivih informacija i predmeta možete vidjeti i u malom muzeju koji se nalazi u centru Phonsavana, koji mi je dobro došao da se ugrijem i da potrošim preostalo vrijeme do noćnog busa za laosku prijestolnicu Vientiane, kojeg domaći zovu Viangchan (što je izvorno ime grada, za razliku od francuske inačice koja je službeno, tj. međunarodno ime grada).

Vientiane - Viangchan

some_alt
Buddha park

Stigao sam noćnim busom u glavni grad Laosa nešto poslije 6 ujutro i polako se zaputio prema hostelu, gdje su bili tako dobri i omogućili mi da se smjestim u svoju sobu već oko 8 sati. Vrijeme se vratilo u normalu, dakle opet je bilo sunčano i toplo i to mi se jako sviđalo. Mislio sam prvi dan razgledati centar grada, ali sam počeo pričati s jednom Rumunjkom koja se baš odjavila iz hostela, ali je ostavila ovdje prtljagu do navečer kada ide na noćni bus. Kaže da je mislila potrošiti vrijeme u Buddha parku koji se nalazi 25 kilometara južno od grada pa da li ću joj praviti društvo. Moj je plan bio kao i njezin, ostaviti taj zanimljivi park za zadnji dan, kada se odjavim iz hostela, ali sam ipak odlučio otići s njom - u društvu je ipak ljepše. Otišli smo na bus broj 14 i nakon što smo prošli Most prijateljstva koji spaja Laos s Tajlandom stigli smo u Buddha park. Nije ovo toliko povijesna ili religijska, koliko umjetnička atrakcija. Tu se nalazi kolekcija neobičnih statua i skulptura povezanih s hinduizmom i budizmom, a nastala je prije 60 godina.

some_alt
centar Vientianea

Simpatično mjesto za izgubit sat-dva tamo i sat-dva u prometu. Navečer u hostelu, a to je već bio 30. prosinca, pojavio se i jedan Rus s kojim sam se odmah skompao. Njegova priča je prilično čudna. Do svoje 19. godine živio je u selu Baykit, oko tisuću kilometara sjevernije od trase transibirske željeznice, dakle isto toliko od civilizacije. Kaže da se isto šišao do kraja, kao i ja, ali se onda dogodilo nešto, o čemu nije htio pričati, što ga je natjeralo da ode od kuće. Od onda se više nikada nije niti ošišao niti obrijao, a sada ima 25 godina! Lutao je prvo po Rusiji, tako da je proveo sam u lovačkoj kolibi negdje između Vladivostoka i Khabarovska punih 6 mjeseci, skupljao je plodove, uglavnom pinjole iz šišarki, i snalazio se kako je znao i umio, sve dok nisu došli neki kineski radnici s mehanizacijom koji su u susjedstvu polagali neke kablove/cijevi.

some_alt
centar Vientianea

Kada su vidjeli šišarke, ponudili su mu toliko novca da nije mogao vjerovati kakva mu se prilika pružila. Dan za danom je skupljao vreće i vreće šišarki, nosio ih Kinezima i dobivao lijep novac pa je uskoro odlučio da treba krenuti dalje. Spustio se u Indokinu, proveo je 6 mjeseci u Hanoiju, na par mjesta je predavao engleski u vrtićima i sada malo luta Indokinom. Kaže da se kući smije vratiti tek kada navrši 30 godina (što li je morao napraviti da dobije takve uvjete?) i da mu fali kuća, ali da mora nekako izgubiti još pet godina pa će uskoro vjerojatno krenuti za Južnu Ameriku. Nevjerojatno! Zadnji dan stare godine otišao sam prošetati po centru grada da vidim šta se lijepoga tamo nalazi...

some_alt
priprema za Novu godinu u Laosu

Plan mi je bio proslavit Novu godinu s tim Rusom jer su mi njegove priče stvarno bile zanimljive, a i veseo je čovjek. Međutim, navečer, oko 20 sati, sam otišao nešto pojesti i uletio u jedan mali restoran u istom trenutku kao i neki turist. Bili smo jedini gosti tamo pa sam ga pitao da li će mi se pridružit. Sjeo je za moj stol, počeli smo pričati i opet sam čuo zanimljivu životnu priču. Australac je, ima 51 godinu, i putuje svijetom sedam godina, a u Australiju se u međuvremenu vratio samo jednom i to na bratovu svadbu. Ekonomskog je usmjerenja, zanimaju ga burze i kretanje cijena dionica, svakodnevno prati vijesti iz svijeta financija, a kada je započela ona velika svjetska recesija, čini mi se 2009. godine, on je odlučio da je pravi trenutak za preuzimanje rizika pa je podignuo hipoteku na kuću i sav novac uložio u velike kompanije u koje je vjerovao da neće biti teško pogođene. Isplatilo mu se i sada je milijunaš koji uživa u životu, proputovao je veći dio svijeta (bio je i u svim ex-Yu zemljama), ali svejedno spava u hostelima, doduše u privatnim sobama, i malim obiteljskim hotelima jer ne vidi smisao bacati novac na luksuz koji mu nije potreban. Uostalom, našli smo se u istom jeftinom restoranu jer, kako kaže, mrzi kad mu nešto naplate duplo više samo zato što je stranac pa ide u male restorane u sporednim ulicama gdje su ljudi još uvijek posvećeni pripravi hrane, a ne čerupanju turista i isto ne podnosi taksiste i vozače tuk-tuka.

some_alt
noćni klub sa pogledom na glavnu proslavu

Nakon večere smo otišli i na par pivi i to, kako dolikuje milijunašu, kupljenim u dućanu i popijenim na prašnjavim stepenicama koje vode prema glavnoj bini, nakon čega smo otišli u neki noćni klub na vrhu zgrade s pogledom na tu najveću feštu na otvorenom. Poslao sam poruku i Rusu da li će doći, ali je odgovorio da će ostati u hostelu s ostalim gostima. Šteta, ali bilo je stvarno zanimljivo na takav neočekivan način dočekati Novu godinu. Sami doček je prošao skoro bez vatrometa (trajao je desetak sekundi), uz nešto malo petardi i raketa, ali zato uz hrpu ljudi na otvorenom, na ugodnih dvadesetak stupnjeva, uz živu muziku na nekoliko mjesta u centru grada.

some_alt
Patuxai - laoski slavoluk pobjede

S obzirom da sam došao kući već oko 2 ujutro, u 10 sam već bio spreman otići prošetati po još jednom lijepom sunčanom danu do dvije glavne atrakcije ovog grada. Prva se nalazi sjeverno od centra, zove se Patuxai, a zapravo se radi o slavoluku pobjede koji je posvećen svima koji su se borili za neovisnost Laosa od Francuske. S vrha slavoluka se pruža lijep pogled na sve strane, ali je posebno atraktivno područje neposredno uz njega, gdje se nalazi fontana i lijepo održavan park.

Za kraj mi je ostalo za prošetati pola sata do najvažnijeg religijskog svetišta, ali i nacionalnog simbola Laosa - Wata Pha That Luang. Ova budistička stupa izgrađena je u 16. stoljeću kada je titula glavnog grada prešla iz Luang Prabanga u ruke Vientianea. Često ju se zove i Zlatna stupa zato što je prekrivena tankim listićima zlata, što se posebno ističe za sunčanog vremena zbog jakog odsjaja.

some_alt
lijepa fontana kraj slavoluka pobjede
some_alt
Wat Pha That Luang

Ostao mi je, dakle, zadnji dan u gradu kada sam morao nekako potrošiti vrijeme do noćnog busa za Pakse, koji je drugi najveći grad u Laosu s nešto preko sto tisuća stanovnika. Pakse nije pretjerano zanimljiv s turističkog aspekta, ali budući da sam odlučio preskočiti onu spilju do koje je teško doći, a Four thousand islands je predaleko na jugu, negdje sam morao prelomiti dugačak put. U sljedećem ćete izvještaju saznati da je još nešto bilo polomljeno...


Nastavi na drugi dio


some_alt
Igorovo putovanje kroz Laos

Kako doći

Laos je zemlja bez izlaska na more smještena između Kine, Vijetnama, Tajlanda, Kambodže i Mijanmara. Letovi prema Laosu su relativno skupi u odnosu na letove prema okolnim destinacijama pa većina turista koja dolazi u Laos to čini kopnenim putem iz susjednih zemalja.

Također je popularna i relativno povoljna opcija rezervacija dva leta sa presjedanjem u Singapuru, Kini ili Maleziji.

Letovi iz Hrvatske do Laosa dostupni su od 650 eura na dalje te redovito uključuju barem jedno presjedanje.

Pretraži najpovoljnije letove iz Hrvatske do Laosa

Građanima Republike Hrvatske za putovanje u Laos je potrebna viza. Dobiva se na graničnim prijelazima po cijeni od 30 dolara. Ponekad zaposlenici na granici naplate dodatne takse u iznosu od jedan do nekoliko dolara.

Booking.com

objavljeno: 2019-05-01



Aktualno:

Zakinthos iz Beča za 58 eura povratno

Jordan za 38 eura povratno iz Budimpešte

Berlin za 26 eura iz Zadra povratno

Maroko iz Trevisa za 36 eura povratno

Zabrana sjedenja na španjolskim stubama



Povezano:

Igor u Indokini: Laos (2. dio)

Kajakom na more

Sirija: zvijer u ljepotici

otok Rab

Najljepše plaže otoka Krka

Igor u Indokini: Kambodža



Pogledajte još:

Kajakom na more


Sirija: zvijer u ljepotici


otok Rab


Ekspedicija 500 km stazom Beskida


Najljepše plaže otoka Krka