Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Igor u Indokini: Laos

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
Igor u Laosu

Naš suradnik i dragi prijatelj Igor krenuo je u još jednu avanturu: četiri mjeseca Indokine. Krenuo je iz Singapura prema sjeveru. Pri tome je najprije posjetio Maleziju, zatim je nastavio kroz super popularni Tajland na čijem je sjeveru prešao u Laos, o kojem možete pročitati u ovom putopisu. Nakon Laosa, na jugu zemlje prelazi u Kambodžu. Dok čekamo sljedeći putopis iz Kambodže i kasnije Singapura, donosimo Igorove dogodovštine iz Laosa, veoma zanimljive države u središtu Indokine. Također ne zaboravite na njegove prethodne putopise iz Malezije i Tajlanda u kojima nam je približio ove dvije daleke države i poželjne turističke destinacije.


Povratak na prvi dio




Pakse

some_alt
stanje autobusa nakon sudara

Shvatio sam da mi vožnje u noćnim busevima koji imaju ležajeve umjesto sjedala ne pašu. Ležajevi su dugački oko 170 cm, tako da se niti u jednom trenutku ne možeš ispružiti ako si viši od toga, a taj ležaj bi u pravilu trebao biti za dvoje ljudi pa ako je bus popunjen, završit ćeš u preuskom i prekratkom krevetu s neznancem. I onda takav bus naplaćuju i do 50% više od običnog. Odlučio sam zato za Pakse uzeti večernji bus sa sjedalima, koji kreće s Južnog autobusnog kolodvora koji se, logično, nalazi sjeverno od grada. Međutim, uskoro se ta odluka pokazala lošom. Nakon tri sata vožnje, usred mraka i daleko od naseljenog mjesta, vozač je naglo počeo kočiti i onda se čuo i osjetio tup udarac u prednji dio autobusa. Ostao sam u busu oko pet minuta, međutim sve je više ljudi počelo izlaziti van pa sam izašao i ja. Teško je bilo vidjeti po mraku kakva je šteta na busu, niti sam vidio šta smo to točno udarili (pretpostavljam neku životinju), ali osjećao sam da nećemo tako brzo krenuti dalje, ako uopće i nastavimo vožnju s ovim busom. Neki ljudi su stajali sa strane, neki spavali u busu, a neki gledali šta vozači pokušavaju napraviti ne bi li nastavili vožnju. Srećom, nakon dva i pol sata krenuli smo dalje. Vozili smo sporije jer je vjetrobransko staklo bilo napuknuto, a s obzirom da je čak i ova glavna državna cesta koja prati dolinu Mekonga bila u lošem stanju, postojala je opasnost da se pukotine prošire. U zoru sam shvatio da u prtljažnom prostoru prevozimo i pijetla jer se stalno čulo prigušeno kukurikanje negdje u busu. Kada smo nakon 17 sati, umjesto uobičajenih 12, napokon došli na autobusni kolodvor u Pakseu, imao sam šta vidjeti. Kod nas definitivno ne bi nastavili vožnju s ovakvim busom:

some_alt
budistički hramovi u centru Paksea

Došao sam na autobusni kolodvor koji je udaljen od centra grada oko osam kilometara. Nažalost, stvarno je uobičajeno za azijske gradove da autobusne kolodvore smještaju na periferiji grada (ovdje se čak i aerodrom nalazi između kolodvora i centra!), a kažem "nažalost" zato što većina tih istih gradova nema organizirani javni gradski prijevoz što znači da turistima preostaje ili preduga šetnja s puno prtljage ili uobičajena borba s pohlepnim vozačima taksija ili tuk-tuka. S obzirom na moje stanje nakon 17 sati duge vožnje busom, morao sam naći prijevoz i zanimljivo, kad ga trebaš nema ga. Pogledao sam na netu koliko se inače plaća za tu relaciju i saznao da domaće to košta 20,000 kipa, dakle punih 15 kuna. Ne znam zašto i oni nešto ne poduzmu jer u ovako siromašnoj zemlji toliko plaćati za osam kilometara. Nema mi to smisla. Ok, nema tuk-tuka pa sam krenuo polako prema gradu u nadi da će neki naići i naišao je već nakon 3-4 minute hoda. Pitam ga koliko bi me koštalo do centra, on kaže 20,000 kipa, ja kažem da mi je to preskupo i nastavim hodati, na što on ponudi vožnju za 15,000. To sam prihvatio, ukrcao se u tuk-tuk i kada smo došli do mog hostela, dam mu 20,000, a on se pravi mutav. Kažem mu da smo se dogovorili 15,000, na što se on nasmije i vrati mi pet novčanica od tisuću kipa. Kada sam se smjestio u hostel i otvorio novčanik, vidio sam da su dvije od tih pet novčanica bile potrgane, bez velikog dijela ruba. Eto, možete mi govoriti što god hoćete, ali iskustvo mi kaže da jednostavno nema poštenih vozača tuk-tuka! Nema!

some_alt
kolonijalne zgrade u Pakse

Pakse stvarno nije zanimljiv grad s turističkog aspekta, ali svejedno ima simpatičnu gradsku jezgru s nešto francuskih kolonijalnih zgrada koje su većinom u očajnom stanju. Tu su i dva lijepa hrama, a u Pakseu se rijeka Xe Don ulijeva u Mekong koji, za razliku od cijelog sjevernog dijela toka koji označava i granicu između Laosa i Tajlanda, ovdje na jugu ulazi dublje u Laos, tako da most preko rijeke ne vodi direktno u Tajland. Svejedno nisam išao preko rijeke jer mi se jednostavno nije dalo. Dan i pol sam bio ovdje, prošetao sam po centru, našao svoj simpatičan restorančić na strateškoj poziciji koji je imao veliku ponudu raznovrsne hrane za jedan euro, što me posebno veselilo, i posjećivao ga svaka 2-3 sata. Nažalost, na cijelom potezu uz obalu rijeke su u tijeku neki veliki radovi, rekao bih da grade novu rivu, tako da je sve krcato teške mehanizacije, hrpa kamenja i pijeska, što znači i puno prašine, tako da na tom potezu stvarno nije bilo mjesta za uživanje.

Ovdje sam bukirao kartu za krajnji jug Laosa gdje se nalazi Si Phan Don ili Četiri tisuće otoka. Tu se Mekong proširuje na preko deset kilometara širine i taj je prostor popunjen stotinama otoka i otočića od kojih su neki i nastanjeni, ali i međusobno povezani mostovima kao ovaj na koji ja idem, a koji se zove Don Det.

Don Det - Si Phan Don

some_alt
glavna ulica u Ban Nakasangu

Na jugu Laosa Mekong stvara neki oblik delte, iako nisam siguran da li se ovo može smatrati deltom, ako rijeka na ovom mjestu ne utječe u more. Nije ni važno. Ono što je važno jest da je Mekong ovdje širok čak 14 kilometara, a u tom prostoru se nalazi na stotine otoka i otočića, neki su nastanjeni, neki nisu, a mnogi nenastanjeni budu potopljeni tijekom kišnog razdoblja. Mekong ovdje na mnogo mjesta stvara brzace, a tu se nalaze i dva široka riječna kaskadna vodopada. Ova imena koja vidite u naslovu znače "Otok Det - Četiri tisuće otoka". Prvo se odnosi na otok koji sam odabrao za svoju bazu, a drugo je službeno ime ovog riječnog arhipelaga. Ovo je još uvijek jedna od onih karakterističnih backpackerskih destinacija, gdje je tradicionalni način života još uvijek očuvan, a mačke, psi, kokoške i patke zajedno šetaju prašnjavim uličicama i stvarno izgleda kao da nema nikakvih razmirica među njima.

some_alt
pristanište na Hua Detu

U središtu otoka su trenutno suha rižina polja kojima lutaju goveda. Glavno prijevozno sredstvo je bicikla, turistička infrastruktura je na niskim granama, iz malenih drvenih barova čuju se Beatlesi, Bob Marley i stari rock iz sedamdesetih, neki nude "vesele" dodatke za vaš kolač ili smoothie, cijene smještaja i hrane su još uvijek niske, ali... Uvijek taj "ali". Prije nekoliko godina počeli su se javljati prvi fiksni objekt građeni ciglama i armiranim betonom umjesto drvom, a čitam da su nedavno dva manja hotela/guest housea napravila male bazene za svoje goste i to je prvi znak da se stvari ovdje počinju mijenjati, ako mene pitate, na gore. Kao što sam govorio o procesu preobražaja Chiang Maija u Tajlandu, taj je isti proces upravo započeo i ovdje. Podiže se standard uslužnih djelatnosti (hotela i restorana), što vodi do dolaska zahtjevnijih turista koji imaju više novca i spremni su ga potrošiti, što onda potiče i ostale da ulože u kvalitetu i podignu cijene, što na kraju rezultira odlaskom mladih backpackera u neko drugo, još uvijek netaknuto mjesto, a ovdje počnu dolaziti obitelji s djecom u sklopu agencijskih aranžmana. Nemam se pravo ljutiti na to jer tako izgleda jednostavno mora biti, ali ako ništa drugo, barem mogu reći da sam posjetio ovaj kraj u pravo vrijeme.

some_alt
uživanje u ležaljci s pogledom na Mekong

Nakon tri i pol sata vožnje stigao sam iz Paksea u Ban Nakasang, malo prašnjavo selo na obali rijeke koje služi kao glavno pristanište za susjedne otoke i koje je najbliže mjesto s bankomatom pa ga turisti s otoka često moraju posjećivati. U sklopu karte koju sam kupio u Pakseu bila je uključena i vožnja brodićem do mog otoka.Sjećate se priče one Sicilijanke koja mi je preporučila smještaj u bungalovima Mr. Noi? Ima jedna važna stvar koju trebate odlučiti prije nego odaberete smještaj na ovom otoku, a to je da li želite da vam sunce tuče u bungalov ujutro ili popodne. Jedna strana otoka poznata je kao sunrise side (strana gdje izlazi sunce), a druga kao sunset side (strana gdje zalazi sunce). Tek sam sad shvatio da je Mr. Noi na strani gdje sunce izlazi, a meni se nekako više sviđa zalazak sunca, vjerojatno zato što nisam jutarnji tip. Krenuo sam zato prema zapadnoj strani da provjerim šta se tamo nudi i na putu naletio na jedan simpatičan stariji par iz Slovenije koji je gledao info-tablu s podacima o busevima za Kambodžu koja je i meni bila interesantna. Provjerio sam izgled tri grupe bungalova, raspitao se o cijenama (svugdje 4 eura), ali budući da je kod svih bungalova falilo nešto što bi me privuklo na prvu, odlučio sam provjeriti i taj prijedlog Sicilijanke koji se nalazi na istočnoj strani i šta je je, bio je najbolji i koštao je samo jedan euro više od onih prije spomenutih. Ovo su bungalovi Mr. Noi:

some_alt
Krevet za dvije osobe s mrežom protiv komaraca, na lijevoj strani je ulaz u kupaonicu
some_alt
Terasa s četiri bungalova, svaki ima po dvije viseće ležaljke

Rezervirajte bungalove OVDJE.



some_alt
terasa uz Mekong

Prije nego krenemo upoznavati otok, treba reći da sva voda koja se koristi za tuširanje ili umivanje i pranje zubi je zapravo voda iz Mekonga. Iako bi to na prvi pogled moglo zvučati loše, rijeka je ovdje neuobičajeno čista i relativno bistra. Razlog tome je činjenica da je Laos slabo industrijalizirana zemlja, a rijeka kroz takvo područje teče punih 1500 kilometara i putem se dodatno filtrira kroz brojne brzace. Okupati se u rijeci možete praktički bilo gdje, ako struje nisu prejake. Nema krokodila niti pirana, tek onih poznatih ribica koje grickaju vašu suhu kožu sa stopala (koja se najviše ljušti), što neki plaćaju, a vi ovdje to možete dobiti besplatno. Na ovom potezu rijeke živi i mala populacija od osamdesetak Irrawaddy delfina, vrste koja se može naći na širem području jugoistočne Azije, kako u bočastim vodama, tako i u unutrašnjosti rijeka. Među turistima su popularne vođene ture kajacima do područja gdje ih se najčešće može vidjeti. Ne zvuči više tako loše, šta ne?

some_alt
pogled na jedan od rukavaca rijeke

Da budem iskren, odlučio sam ovdje ostati pet noći, iako sam znao da ovdje i nema baš nešto za vidjeti. Dva mostom povezana otoka su dovoljno mala da ih se obiđe u jednom danu, a ja počnem osjećati neki nemir ako se ne krećem i razgledavam, otkrivam ili istražujem. Recimo da sam odlučio testirati svoje strpljenje. Ljudi se razlikuju, znam, netko se voli izležavati na plaži, netko voli ići u mondena odredišta kao što su London ili Pariz, netko voli isprobavati lokalnu hranu ili upoznavati lokalne ljude... Mene to ne zanima. Ja volim stare utvrde i svetišta, sve oblike ruševina, napuštene gradove, neobične građevine, lokalitete koji bude znatiželju i postavljaju pitanja, a Don Det je sve, samo ne to. A opet, ima na ovom otoku nešto što čovjeka smiruje i čini sretnim. Shvatio sam to već nakon dva dana na ovom otoku. U samo par kilometara šetnje sjevernim dijelom otoka shvatio sam da je ovo mjesto "the" mjesto za uživanje i ako negdje stvarno ne želite raditi ništa, dođite na Don Det, on će dati sve od sebe da uspijete u tome! :-) Temperatura od 35°c vas ionako sigurno neće poticati na ne znam kakve aktivnosti tijekom dana.

some_alt
Don Det uz rijeku Mekong

U dva dana sam propješačio tek par kilometara, restoran i dućan su mi bili odmah preko puta bungalova, nisam morao ići nigdje, ali treći dan sam ipak odlučio iznajmiti biciklu za jedan euro i otići na južni otok - Don Khon. Isplanirao sam put tako da ne koristim istu cestu dvaput. Doduše, i taj naziv "cesta" je relativan, jer osim poteza od stotinjak metara kod pristaništa na Don Detu i mosta koji spaja ta dva otoka, a oboje su betonski, sve ostalo je običan prašnjav put, širok maksimalno tri metra. Istočnom stranom otoka krenuo sam pedalirati do tri i pol kilometra udaljenog mosta, a taj potez uz obalu mi je nekako bio i najljepši na cijelom ovom izletu.

some_alt
stari željeznički most

Stigao sam i do starog željezničkog (!) mosta, dugačkog 170 metara, kojeg su francuski kolonizatori izgradili 1917. godine kako bi s doljnjeg toka rijeke prebacili teret, ali i cijele brodove u dijelovima, uskotračnom željezničkom prugom do gornjeg toka rijeke kako bi se zaobišli brzaci kojima je bilo nemoguće ploviti i na taj način dobili mogućnost plovidbe sjevernim dijelom Mekonga. Prva dionica pruge otvorena je za promet 1893. godine i bila je dugačka četiri kilometra, dok se nakon izgradnje mosta produžila na ukupno sedam kilometara. Prugu su prestali koristiti 1940. godine, a zanimljiv je podatak da je to bila i jedina pruga ikad izgrađena u Laosu sve do 2009. godine kada je izgrađen potez od tri kilometra preko Mosta prijateljstva, kako bi se vlakom moglo prijeći iz Tajlanda u Laos. Pokraj tog mosta nalazi se izložena stara lokomotiva iz 1911. godine, a još jedna se nalazi na krajnjoj južnoj strani otoka gdje su se teret i brodovi podizali na vagone.

Nakon prelaska mosta nastavio sam vožnju prema zapadu gdje se nalaze slapovi Li Phi. Iako je ulaznica bila neuobičajeno skupa (27 kuna), mislim da je bilo vrijedno posjetiti ih. Takvi kaskadni slapovi nalaze se i na još nekoliko mjesta oko ovih otoka i oni su glavni razlog zašto je ona željeznica morala biti izgrađena. Na jednoj karti sam vidio da se kilometar nizvodno od slapova nalazi neka plaža pa sam za svaki slučaj uzeo i ručnik i kupaće, što se pokazalo kao dobra odluka.

some_alt
kaskadni slapovi
some_alt
moja privatna plaža na Mekongu

Sunce je bilo prejako, a voda prehladna za moj ukus, ali lokacija je bila toliko lijepa da je bio gušt ležati na pijesku dok slušaš zvuk slapova odmah iza ugla. Morao sam se zbog vrućine malo oplahnuti u hladnoj vodi i nakon sat vremena ipak sam nastavio dalje, na krajnji jug otoka Khon, gdje se nalazi selo Hang Khon. Tu sam imao ručak s pogledom na donji dio Mekonga gdje se najčešće mogu vidjeti oni delfini, ali i na manje od kilometra udaljenu obalu Kambodže.

some_alt
selo Hang Khong

Da se ne vraćam istim putem natrag, odlučio sam ići uz istočnu obalu južnog otoka sve do mosta. Na satelitskoj karti se može vidjeti uzak puteljak koji bi trebao voditi do tamo, međutim tamo se nalaze i (barem) dva mostića koja prelaze preko dubokih korita i oba su bila urušena. Jednog sam zaobišao po jasno utabanom puteljku, ali drugog nisam mogao zaobići nikako jer je korito bilo i šire i dublje od prvoga. Nije mi bilo druge nego vratiti se natrag pa istim putem do mosta. Nakon prelaska mosta skrenuo sam prema zapadnoj strani otoka, međutim sunce je bilo baš na toj strani, tako da uvjeti za slikanje nisu bili dobri, ali sam putem vidio lijepu pješčanu plažu koju sam odlučio testirati sljedeći dan. Sljedeći dan se ispostavilo da je to plaža od jedne grupe bungalova, dakle privatna, ali sam na putu do nje vidio još jedan pješčani izlaz do rukavca rijeke. Recimo da bi se to moglo nazvati plažom, dugačkom 5-6 metara, ali i zaklonjenom od znatiželjnih pogleda s puta koji prati obalu, tako da sam joj odlučio dati priliku.

some_alt
obiteljski odmor na plaži uz Mekong

Produžio sam boravak na ovom otoku za još jedan dan i uopće mi nije bilo dosadno, što me iskreno iznenadilo. Stvarno je miran život na ovom otoku, sve je na svom mjestu, sve funkcionira na neki prirodan način i uopće nije problem uklopiti se u taj način života. Svemu tome dodatnu draž daje i bogato otočno životinjsko carstvo. Samo da za kraj još spomenem i jednu genijalnu ideju, tj. igru riječi koje se sjetio neki lokalni poduzetnik. Na jednom malom štandu pokraj pristaništa vidio sam majice na kojima piše "Been There, Don Det". Nažalost, morate znati engleski da shvatite poantu, jer prijevod stvarno nema smisla.

Vang Vieng

some_alt
gradske ulice Vang Vienga

Put me igrom slučaja odveo natrag u Laos, u Vientiane. Budući da sam već bio ovdje, nisam imao o čemu previše pisati, ali sam prošli vikend otišao na izlet do gradića koji mi je bio u planu ukoliko bi zbog napornog puta do Phonsavana (gdje su one ogromne kamene vaze) odlučio da radije idem iz Luang Prabanga direktno prema Vientianeu, uz stajanje na pola puta - u Vang Viengu. Ovaj se gradić nalazi 150 kilometara sjeverno od glavnog grada Laosa, a put do tamo traje četiri do pet sati, prije svega zbog loše ceste u brdovitom kraju koji počinje negdje na pola puta između ta dva grada. Srećom, vidio sam na tri mjesta da je u tijeku izgradnja velikih vijadukata, a budući da sam na jednom od tih gradilišta vidio kinesku mašineriju i table s njihovim pismom, pretpostavljam da se tu radi o realizaciji onog velikog kineskog projekta globalnog prometnog povezivanja pod nazivom "One belt, one road" ("Jedan pojas, jedan put") ili tzv. Novi put svile, jer znam da jedan važan krak tog koridora prolazi kroz sjeverni Laos.

some_alt
plovila na obali Nam Song rijeke

Vang Vieng je osnovan u 14. stoljeću, ali ono zbog čega je ovaj gradić nadaleko poznat počelo se događati tek tijekom Vijetnamskog rata, kada je američka vojska ovdje odlučila izgraditi mali aerodrom koji je sada zapušten i služi kao cesta, parkiralište i tržnica. Dolaskom američkih vojnika počinje i konzumacija alkohola i droga, kao i zabava s prostitutkama. Rat je završio, Ameri su se pokupili, a lokalno stanovništvo se ponadalo da se napokon vratio mir u njihovo malo mjesto. Istina, dok su tu bili hipiji sve je još uvijek bilo u redu, domaći su ih tolerirali bez problema, ali se onda dogodila jedna sitnica koja je u potpunosti promijenila ovo mjesto - na gore. Tijekom 1999. godine vlasnik jedne farme odlučio je iskoristiti nekoliko unutarnjih zračnica od traktorskih guma kako bi se volonteri na njegovoj farmi mogli odmoriti nakon napornog rada spuštajući se niz rijeku Nam Song. Vidjeli su lokalni poduzetnici da se ljudi jako zabavljaju pa su, s obzirom na mali trošak investicije, i oni odlučili iznajmljivati zainteresiranim turistima takve zračnice.

some_alt
kajaci na rijeci i pogled na brda u pozadini

U šta se to pretvorilo? Nije prošlo više od desetak godina i u tom je biznisu već bilo 1555 domaćinstava koja su se organizirala u deset seoskih (kvartovskih) zajednica od kojih svaka ima pravo deset dana iznajmljivati svoje zračnice, nakon čega to pravo prelazi na sljedeću zajednicu sve dok se ne rotiraju svi, kada opet kreće sve ispočetka. Međutim, dolazak mladih backpackera značilo je da će porasti i potražnja za alkoholom pa su se počeli graditi mali barovi uz samu obalu rijeke, sve vrste droga su se mogle nabaviti na ulici, pijana mladež je teturala gola po ulicama, seksala se na plaži, derali se i pjevali do ranih jutarnjih sati (podsjeća na Zrće i Novalju, šta ne?), ali čak bi i to vjerojatno prošlo nezamijećeno od vlasti u Vientianeu da se nisu počeli redati nesretni slučajevi, jedan za drugim, iz godine u godinu, a to je privuklo pažnju zemalja iz kojih su došli nastradali backpackeri. Službene brojke se ne slažu s procjenama, ali na više mjesta se spominje 27 poginulih turista samo tijekom 2011. godine, najčešće zbog utapanja prilikom spuštanja niz rijeku u teškom pijanstvu ili noćnog skakanja u rijeku pri čemu bi glavom udarili u kamenje pod vodom. Doktor u maloj mjesnoj bolnici je jednom rekao da je dnevno kod njega dolazilo 5-10 ozljeđenih turista, mahom s prijelomima kostiju, trovanjem alkoholom ili inficiranim ranama, a on kaže i da su prave brojke poginulih stranaca sigurno puno veće jer su mnogi teško ozljeđeni bili hitno prebacivani u opremljenije bolnice u Vientianeu, gdje svejedno mnoge nisu uspijeli spasiti.

some_alt
terase uz rijeku Nam Song

Krajem 2012. godine vlasti su napokon odlučile nešto poduzeti i pokušati uvesti kakav-takav red u taj kaos. Pokrenuti su programi informiranja turista o lokalnoj kulturi i potrebi poštivanja iste, o pravilima ponašanja, srušeni su svi divlji barovi uz rijeku, uvedena je obveza poštivanja sigurnosnih standarda (kacige, prsluci za spašavanje, zabrana usluživanja pijanih turista...) za adrenalinske sportove i slično. Iako je spuštanje niz rijeku u zračnicama i dalje na raspolaganju backpackerima, više nije toliko popularno kao nekad, a tu su aktivnost zadnjih par godina zamijenili spuštanje kajacima niz rijeku, vožnje brdskim biciklama i quadovima po okolnom terenu, sportsko penjanje, spuštanje zip-lineom, letovi balonima na vrući zrak, kao i posjete okolnim spiljama i vodopadima. Barovi i restorani su i dalje na svakom koraku, mladih turista ima i dalje puno, iako domaći primjećuju da se broj Zapadnjaka smanjuje, a broj Kineza i Korejanaca povećava. Bio sam vani u ponoć i mogu reći da je dosta barova već bilo zatvoreno, tako da mi je pomalo teško zamisliti na šta je to moralo izgledati prije samo desetak godina, u vrhuncu tog sveopćeg ludila, iako je mali podsjetnik bila pizzeria gdje smo večerali i gdje se za dva susjedna stola slobodno motao i pušio joint.

some_alt
središte Vang Vienga

Vang Vieng je sam po sebi prilično neatraktivan gradić, ali ono zbog čega sigurno ima budućnost po pitanju turizma je njegovo okruženje. Gdje god da se okrenute, vidjet ćete prekrasne strme kamene stijene koje stvarno izgledaju atraktivno, dok se između njih nalaze prekrasna zelena rižina polja. Jedino mi je žao što je vrijeme bilo relativno loše, oblačno s kišom tijekom noćnih sati, tako da nisam mogao otići do jednog popularnog vidikovca s pogledom na sve četiri strane svijeta. U svakom slučaju, bilo je lijepo malo promijeniti sredinu i maknuti se iz grada.

Sljedeća destinacija... Kambodža!

some_alt
Igorovo putovanje kroz Laos

Kako doći

Laos je zemlja bez izlaska na more smještena između Kine, Vijetnama, Tajlanda, Kambodže i Mijanmara. Letovi prema Laosu su relativno skupi u odnosu na letove prema okolnim destinacijama pa većina turista koja dolazi u Laos to čini kopnenim putem iz susjednih zemalja.

Također je popularna i relativno povoljna opcija rezervacija dva leta sa presjedanjem u Singapuru, Kini ili Maleziji.

Letovi iz Hrvatske do Laosa dostupni su od 650 eura na dalje te redovito uključuju barem jedno presjedanje.

Pretraži najpovoljnije letove iz Hrvatske do Laosa

Građanima Republike Hrvatske za putovanje u Laos je potrebna viza. Dobiva se na graničnim prijelazima po cijeni od 30 dolara. Ponekad zaposlenici na granici naplate dodatne takse u iznosu od jedan do nekoliko dolara.

Booking.com

objavljeno: 2019-05-01



Aktualno:

Zakinthos iz Beča za 58 eura povratno

Jordan za 38 eura povratno iz Budimpešte

Berlin za 26 eura iz Zadra povratno

Maroko iz Trevisa za 36 eura povratno

Zabrana sjedenja na španjolskim stubama



Povezano:

Igor u Indokini: Laos (1. dio)

Kajakom na more

otok Rab

Najljepše plaže otoka Krka

Elafiti

Tunel ljubavi



Pogledajte još:

Kajakom na more


Sirija: zvijer u ljepotici


otok Rab


Ekspedicija 500 km stazom Beskida


Najljepše plaže otoka Krka