Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Igor u Indokini: Tajland

tekst i slike: Igor Linardić


some_alt
Igor u Tajlandu

Naš suradnik i dragi prijatelj Igor krenuo je u još jednu avanturu: četiri mjeseca Indokine. Krenuo je iz Singapura prema sjeveru, preko Malezije, Tajlanda i Laosa do Kambodže. Njegove avanture iz Malezije već ste mogli pročitati na našoj stranici, a sada nam predstavlja Tajland, najpopularniju destinaciju u Indokini u kojoj je proveo nešto više od mjesec dana i lijepo se proveo. U nastavku putovanja posjetiti će i Laos te Kambodžu, a putovanje će završiti u Singapuru odakle je i krenuo kada će početkom proljeća vratiti se u ne više tako hladnu Europu.

Njegovo putovanje možete pratiti live na blogu Igor u Indokini, a ovdje vam donosimo putopis iz druge zemlje sa ovoga putovanja: Tajlanda.



some_alt
Songtaewispred pristaništa u Satunu

Stvarno je bilo lijepo na Langkawiju i Maleziji, ali treba polako krenuti na sjever. Vlasnik hostela mi je dan ranije kupio kartu za trajekt bez ikakve provizije i ponudio prijevoz do pristaništa po istoj cijeni kao što bi mi naplatio i Grab. Stvarno lijepo od njega. Riješio sam izlaznu proceduru na malezijskoj carini i u 9:30 krenuo s katamaranom prema tajlandskom gradiću Satun. Iako je vožnja trajala sat i deset minuta, izgubio sam samo deset minuta jer je Tajland jedan sat bliže nama u odnosu na Maleziju. Čim sam dobio ulazni pečat na granici i izašao iz pristaništa, vidio sam dvije velike razlike između Malezije i Tajlanda - ovdje pišu drugim pismom, nama potpuno nečitljivim, a kao sredstvo javnog prijevoza javlja se tzv. songtaew, odnosno pick-up (vrsta auta s tovarnim prostorom) s natkrivenim stražnjim dijelom u kojem se nalaze dvije drvene klupe na koje sjedne desetak putnika i koji u većini slučajeva kreće tek kad se popuni.

Došao sam do autobusnog kolodvora u Satunu, ali mi je bus za Krabi pobjegao prije deset minuta, a sljedeći ide tek za dva sata. Malo sam se vrtio naokolo pa sjeo popit ledenu kavu (u obje zemlje rade odlične i jeftine ledene kave) i pojesti nešto prije puta dugog pet i pol sati. Bus je i ovdje bio stvarno moderan, imao je i USB utore da možete puniti mobitele, a karta je koštala 215 tajlandskih bahta, što je pet puta manje u kunama, dakle 43 kune. Na pola puta smo stali na pauzu na jednom odmorištu gdje su se nalazili štandovi s ananasima. Bilo ih je masu, a za 100 bahta (20 kuna) mogli ste dobiti između pet i čak deset komada, ovisno o veličini i stanju dozrelosti. Oko 18 sati stigao sam u Krabi, glavni grad provincije, ali je trebalo uzeti još jedan songtaew da bi se došlo do Ao Nanga, petnaestak kilometara dalje, gdje se nalazi moj hotel i gdje je sve podređeno turizmu

Ao Nang

some_alt
ulica uz plažu u Ao Nang

Prvi dan nakon dolaska išao sam se upoznat s mjestom i plažom. Samo mjesto možda i nije toliko atraktivno zbog prevelike komercijaliziranosti jer apsolutno sve zgrade u dvije dugačke glavne ulice služe turizmu, bilo da se radi o hotelima, restoranima, barovima, najmu skutera, turističkim agencijama, mjenjačnicama, dućanima s ljetnom obućom i odjećom ili praonicama rublja - sve je podređeno turizmu, a uzevši u obzir koliko stranaca ovdje ima, sasvim mi je jasno zbog čega je tako. To je kao prostor oko plaže Cenang na Langkawiju, ali desetak puta izraženije i intenzivnije.

some_alt
plaža u Ao Nangu

Iako se cijelo ovo područje zove Ao Nang beach, plaža je ovdje najmanje važna. Nije loša, daleko od toga, ali nije ovo plaža zbog koje svi ovi silni turisti dolaze ovdje. Relativno je uska i more je mutno zbog muljevitog dna. Ono zbog čega su svi ovi ljudi ovdje nalazi se pokraj i ispred ove plaže, a to su izuzetno atraktivne plaže do kojih se može doći samo onim famoznim dugorepim barkama i silni otočići i hridi razbacani u akvatoriju. Sve te barke kreću upravo s ove plaže. Kad već spominjem to, trebam reći i da je nedavno gradska uprava morala intervenirati zbog strahovitog rasta cijena prijevoza do tih izoliranih mjesta, budući da su vozači baraka postali prepohlepni i to je počelo negativno utjecati na imidž destinacije. Sada se karte za redovne linije, koje kreću čim se skupi osmero ljudi, mogu kupiti jedino na kiosku kojim upravlja gradska uprava (ili turistička zajednica) i one su fiksne i ponovo vrlo pristupačne, uglavnom 100 bahta (20 kuna) u svakom smjeru.

some_alt
zanimljiva skulptura ribara u Ao Nangu

Inače, taj isti dan sam se okupao i ugodno se iznenadio toplinom mora. Čim sam izašao, išao sam provjeriti šta kažu mjerne stanice - nevjerovatnih 30.2°c! Krajem studenog! Na plaži sam primjetio i nekoliko tabli koje upozoravaju da se radi o zoni udara tsunamija i da se u slučaju potresa treba čim prije uputiti prema mjestima označenim na tablama, naravno, uzbrdo i što dalje od plaže.




some_alt
bazen u hotelu

Za kraj moram još nešto reći o svom smještaju. Radi se o tipičnom hotelu koji je jednu slobodnu prostoriju u prizemlju pretvorio u spavaonicu s dvanaest kreveta. Klimatizirana je, kreveti su ograđeni s tri strane, a na četvrtoj imate zavjesu za potpunu privatnost, svijetlo, utičnica i veliki ormarić s lokotom su unutar tog prostora, tri nove kupaonice su u produžetku prostorije i slobodno možete koristiti hotelski bazen, čiji je jedini nedostatak što pločice nisu uobičajene plave boje, nego zelene, zbog čega voda naizgled izgleda prljavo, iako naravno nije. Cijena je za ovu destinaciju i lokaciju hotela odlična, oko 45 kuna/noć u toj spavaonici.

Ako ga poželite rezervirati, možete ga pronaći OVDJE.

some_alt
pogled na kompleks Tiger cave

S obzirom da sam na Langkawiju shvatio sve prednosti najma skutera (sloboda u istraživanju i niska cijena), već sam se drugi dan boravka u Ao Nangu odlučio na najam istog. Tu treba naglasiti da se ne radi o onim našim "prdekalima" od 50 kubika s limitiranom brzinom, već o mnogo jačim motorima koji samo izgledom podsjećaju na naše skutere. Ja sam ovaj put uzeo najslabiji kojeg su imali, Hondu od 115 kubika, dok su u ponudi još imali one od 125 i 250 kubika. Za vozačku ovdje nikoga nije briga, ali kao polog traže putovnicu ili 600 kuna u gotovini. Inače, brzina i jačina motora me stvarno ne zanimaju, a to bi bilo i glupo u situaciji kada se tek privikavam na vožnju. Uostalom, ovaj je kraj toliko lijep da se iza svakog zavoja krije nešto vrijedno divljenja ili slikanja, a uz nepotrebnu jurnjavu bi mi sve to vjerojatno promaklo. Skuter je koštao 40 kuna/dan, a tijekom vožnje duge 104 kilometra potrošio sam punih 12 kuna benzina!

some_alt
strma brdašca oko Ao Nanga

Dakle, krenuo sam već u 8:30 ujutro jer je prognoza govorila da bi tijekom ranog poslijepodneva mogla početi lagana kiša pa sam htio iskoristiti lijepo jutarnje vrijeme. Krenuo sam direktno do Tiger cave (eng. Tigrova spilja), oko pet kilometara sjeverno od Krabija. Sama činjenica da songtaew od Ao Nanga do tamo košta 150 bahta, dakle povratna vožnja 300 bahta, a da sam ja za skuter i benzin potrošio ukupno 260 bahta, dovoljno govori o isplativosti najma skutera. Već sam na putu prema toj spilji prolazio cestom koja je stješnjena između prekrasnih strmih brdašaca i morao sam stati par puta da ih uslikam:

some_alt
vidikovac iznad hrama Tiger cave

Tiger cave je relativno novi budistički kompleks koji je nastao oko spilje u kojem je do tada živio tigar (logično, šta ne?). Spilja nije ništa posebno, kratka je i vrlo uska, ali je vrijedi posjetiti zbog same važnosti. Ono zbog čega sam ja ovdje je po običaju - vidikovac. Ali... Da bi se došlo do vrha brda gdje se nalazi jedan manji hram treba se popesti po 1237 stepenica. Oni koji me poznaju znaju da mi to inače nije problem, ali ovaj je put ipak bilo teško zbog uobičajene sparine, ali i činjenice da su neke stepenice više od uobičajenih. Koliko sam uspio saznati, standardna visina stepenice je 22 cm, dok su ove bile i više od 30 cm. Zanimljivo je kako tako naizgled mala razlika utječe na uspon. U svakom slučaju, isplatilo se jer je pogled s vrha baš onakav kakav sam priželjkivao.

some_alt
karakteristično korijenje mangrova

Bio sam gore samo desetak minuta jer je slijedila duga vožnja do mangrove šume. Krajolik je po običaju kriv što mi je trebalo duže od planiranog da dođem do tamo, ali sva ta prekrasna sela, nasadi palmi, brdašca ili slikovite cestice jednostavno ne dopuštaju da samo proletiš pokraj njih. Stigao sam i tu, u Tha Pom Klong Song Nam, močvarno područje s nekoliko bistrih potoka gdje rastu guste mangrove šume, karakteristične po korijenju koje raste "u zraku", a da stvar bude bolja, sve to možete razgledati hodajući po kilometar dugoj šetnici izgrađenoj na stupovima.

Vrijeme je da se krene dalje prema brdu Zmajeva krijesta, s još jednim odličnim vidikovcem do kojeg se dolazi nakon sat vremena uspona. Međutim, nakon što sam poručao i krenuo prema tamo, opet su uslijedila česta zaustavljanja zbog prekrasnih scena uz cestu:

some_alt
pogled na brdo uz cestu
some_alt
cesta i krajolik oko ceste


some_alt
Klong Muang plaža

Vidite da su se i oblaci počeli skupljati na nebu i to me poprilično zabrinulo. Ima li smisla krenuti prema vidikovcu ako će mi za uspon i povratak trebati oko dva sata? Šta ako se spusti pljusak ili, još gore, krene grmljavinsko nevrijeme? Ne, zaključio sam da nije vrijedno riskirati, posebno nakon što sam već bio na vidikovcu iznad Tigrove spilje. Okrenuo sam se natrag i krenuo do plaže Klong Muang, zaustavljajući se putem na više mjesta. Taman kad sam stigao na plažu počela je lagana kišica pa sam naručio ledenu kavu u jednom baru na plaži koji je imao nadstrešnicu. Naravno, tek što sam dobio kavu, naglo se razvedrilo i opet zasjalo jako sunce pa sam posrkao kavu u par minuta i išao iskoristiti tu rupu u oblacima da prošetam plažom i uslikam je.

Puno je lijepih scena bilo još na toj zapadnoj obali poluotoka koja mi se nekako čini nepravedno zapostavljena u odnosu na razvikano područje oko Ao Nang plaže, iako je možda i bolje da je tako, da ostane tih nekoliko oaza mira i tišine gdje turisti još uvijek nisu česta pojava. Činilo mi se da bi opet uskoro mogla kiša pa sam odlučio krenuti natrag u 12 kilometara udaljeni Ao Nang. Tako blizu, a tako daleko. Nisam uspio, pljusak me ulovio nasred puta, sklonio sam se ispod nekih visokih stabala uz cestu, zajedno s par drugih motorista, međutim kiša nije prestajala. Čim se malo smirila, iako ne i prestala, pokupili su se svi motoristi pa pomislih "Kud svi Turci, tud i mali Mujo". Nije bilo ugodno, bio sam mokar do kože, vozio 30 km/h, ali stigao sam do hotela i nakon što je kiša napokon prestala, par sati kasnije, vratio sam skuter i zaključio da je dan svejedno bio - savršen!

Plaže oko Ao Nanga

some_alt
plaža Tonsai

Sljedećeg dana bilo je vrijeme za obilazak plaža oko Ao Nanga. S obzirom da je prognoza i za danas najavljivala kišu oko 13 sati, krenuo sam prema pristaništu malo poslije 8 sati ujutro, ali dok sam došao do tamo i još pričekao da se skupi osmero putnika, već je bilo 8:40. Kupio sam kartu u jednom smjeru do najbliže plaže s namjerom da prošetam do najudaljenije pa od tamo natrag barkom za Ao Nang. Oko 9 sati sam stigao na plažu Tonsai i već mi se svidjelo što vidim. Ovo je najmanje posjećena plaža, možda zbog manjka popratnih sadržaja, ali nikako ne zbog manjka atraktivnosti. Stješnjena je između stijena, doduše i ostale plaže su takve, a na jednoj od njih se nalazi i nekoliko smjerova za sportsko penjanje. Nisam ovdje proveo puno vremena, možda desetak minuta, tek toliko da prošetam duž cijele plaže i pripremim se za ono što slijedi - uspon preko šumovitog brdašca uz samo more, koji predstavlja jedinu pješačku vezu između plaže Tonsai i plaže Railay.

some_alt
plaža Railay

Nadalje, otišao sam do plaže Railay koja definitivno izgleda bolje od prethodne. Tu sam se smjestio odmah ispod prvih stijena, legao na plažu i uživao na još uvijek ne prejakom suncu. Ova plaža je najrazvikanija, iako ću kasnije saznati da nije i najljepša. Ovdje se, međutim, nalazi masa hotela i luksuznih resorta, kafića i restorana i svih ostalih popratnih sadržaja za turiste. Treba napomenuti da je ovo zapadna plaža Railay, a istočni dio plaže ima i pristup cestom. Taj drugi dio stvarno ne izgleda atraktivno, ali do njega se treba nekako doći da bi se našlo jedini prolaz koji vodi do treća plaže - Ao Phra Nang. Međutim, potez između zapadnog i istočnog dijela plaže je stvarno lijep, pun drvenih barova i malih restorančića ispod visokih palmi.

some_alt
pogled sa vidikovca na plažu Railay

Prolaz koji vodi do plaže Ao Phra Nang nalazi se u podnožju jedne od onih visokih stijena, a jednim dijelom morate ići i ispod nje, kao kroz tunel. Na sredini tog puta nalazi se mala tabla sa strelicom koja pokazuje gdje počinje staza za vidikovac, a ta staza izgleda toliko zastrašujuće da će mnogi odustati kad je vide. Manje-više, penjete se po padini strmog brda punoj korijenja koje vam služi kao potporanj za noge, negdje tome služe stijene, a na dijelovima uspona su postavljeni i konopi da se držite za njih, sigurnosti radi. Posebno se upozorava da staza može biti ekstremno skliska jer se radi o dosta blatnjavom terenu koji je srećom bio suh kada sam ja bio tu. Da stvar bude gora, to je i jedini put za natrag, a s obzirom da se radi o vrlo uskoj stazi, često nastaje zastoj jer dosta ljudi iz nesigurnosti ili straha ide sporije od puža. Pitao sam tijekom uspona jednog tipa da li je vrijedno raditi sve ovo zbog lijepog pogleda, na što je on odgovorio da sigurno neću požaliti.

some_alt
Ao Phra Nang plaža

Nakon silaska s vidikovca otišao sam i do zadnje plaže u nizu - Ao Phra Nang. Ova plaža isto nema puno sadržaja, tek jedan kafić, ali i desetak dugorepih barki koje su usidrene na sredini plaže i koje su pretvorene u prave kuhinje s jelovnicima obješenim o pramac! Tu možete kupiti vodu ili pivu, cijeđene sokove od manga ili papaje, ledenu kavu, ali i hamburgere, piletinu ili škampe na žaru ili uobičajenu rižu s povrćem i piletinom. Cijene jesu nešto više nego u gradu, naravno, ali ništa drastično: ledenu kavu sam platio 8 kuna, hamburger 16 kuna, jedino je velika boca vode bila neuobičajeno skupa, 10 kuna umjesto 3-4 kune koliko košta u gradu, ali kad si žedan ne pitaš za cijenu.

Plaža s jedne strane ima ogromnu liticu koja isto služi za sportsko penjanje, u njoj je i jedna spilja sa svetištem, dok je s druge strane ono isto strmo brdo koje ste vidjeli u daljini na drugoj slici s plaže Tonsai. To je brdo, dakle, nesavladiva fizička granica između plaže Railay i Ao Phra Nang. Međutim, na ovoj plaži je najzanimljivije ono ispred nje, a to je strmi otok do kojeg se slobodno može otplivati jer je taj koridor osiguran plutačama kako barke ne bi tamo prolazile. More je bilo strašno toplo, definitivno preko 30 stupnjeva, a s obzirom da je plaža najuža od ovih u okruženju, izgledala je i najnapučenije. Tri puta sam se ovdje bacio u more i malo otplivao, ostatak vremena ležao na suncu i čekao tu najavljenu kišu da se vratim natrag, ali od kiše ni traga, oblak dođe - oblak prođe i tako par sati. Sve je to rezultiralo crvenom kožom koju jesam mazao s kremom za sunčanje, ali je sunce očito bilo prejako:

some_alt
pogled na stijenu za penjanje
some_alt
barke-restorani sa oglašenom ponudom


some_alt
pogled na otočiće tijekom vožnje

Ostao sam ovdje duže nego sam planirao i definitivno je bilo vrijeme da se vratim jer sam vidio da bi moglo biti problema zbog predugog boravka na suncu. Pričekao sam desetak minuta da se skupi osmero putnika pa smo krenuli na dvadesetak minuta dugu vožnju do plaže Ao Nang. Na putu do ovdje, kao i za nazad, sam ciljano sjeo na desnu stranu barke, tako da mogu vidjeti i uslikati obje strane, i priobalnu s plažama i morsku s otočićima, ovisno s koje je strane tada bilo sunce.

Koh Samui

some_alt
ribarsko selo na Koh Samui

Put između Ao Nanga i Koh Samuia nije trebalo biti ništa posebno, ali se pretvorio u jednu veliku blamažu. Kupio sam tzv. joint ticket ili objedinjenu kartu za transfer busom i vožnju trajektom do otoka Koh Samui ("koh" znači "otok"). Cijena je bila 90 kuna pa sam mislio da nema smisla ići na svoju ruku to organizirati, a i rečeno mi je da ću na Koh Samui stići oko 17 sati, što je bilo važno jer javni prijevoz u obliku songtaew vozi samo do sumraka (18 sati), a nakon toga možeš jedino uzeti daleko skuplji taksi. Pokupili su me s kombijem ispred hotela u 11:05, samo pet minuta kasnije od dogovorenog pa sam pomislio da će sve ići po planu. Međutim, nakon što smo još pola sata skupljali ostale putnike po obližnjim hotelima, nakon samo desetak minuta vožnje smo jednostavno stali i vozač nam je rekao da izađemo i da ćemo tu pričekati veliki bus za do trajektne luke Don Sak. A to mjesto gdje su nas iskrcali je bilo očajno: niski limeni krov koji je isijavao toplinu, nekoliko redova stolica, pedesetak ljudi već čeka i svi djeluju nervozno, samo jedan mali štand koji nudi nekakve osnovne stvari za osvježit se, ali najgore od svega je bila činjenica da nam nitko nije davao informaciju koliko trebamo čekati, iako su ljudi stalno pitali. Punih sat i pol sam tamo čekao, neki i duže od toga, kombiji su dolazili svakih desetak minuta i iskrcavali nove grupe putnika koji su zbunjeno gledali oko sebe, čudeći se gdje su ih to doveli. Napokon su došla i dva busa, jedan za ljude koji idu prema otočju Phi Phi, a drugi za one prema Koh Samuiju. Ukrcali smo se i krenuli, ali vozač je vozio nevjerojatno sporo. Cesta je bila odlična, dvije trake u oba smjera, ali on je rijetko kad prelazio 80 km/h, a najčešće je vozio nekih 60 km/h. Kada vidite da vas skoro sve skuteri prestižu na autoputu, sve vam bude jasno. Došli smo napokon na pristanište, već je bilo 16:30, pa sam pretpostavio da trajekt kreće u 17 sati. Ispostavilo se da je trajekt čekao samo nas jer čim smo se ukrcali, a službenici su nas požurivali s ukrcajem, on je krenuo. Bilo je 16:38 pa nekako sumnjam da je to bilo po redu vožnje. Sama vožnja je bila ugodna, otočići sa svih strana, sunce polako zalazi, ali to znači da ću u Nathon, gradić gdje se nalazi glavno pristanište, doći u sumrak što me malo zabrinjavalo jer je mjesto u kojem ću spavati na drugoj strani otoka.

some_alt
detalj sa vožnje brodom

Tako je i bilo. Pao je mrak, a na pristaništu jedan songtaew karakteristične crvene boje, ali prazan. Navodno ta vozila tijekom dana služe kao javni prijevoz, a kada zađe sunce postaju taksisti jer jednostavno nema dovoljno ljudi koji traže vožnju u istom smjeru. A taksisti su skupi za poludit! Relaciju od Nathona do Chawenga, mjesta gdje sam našao smještaj i koje je udaljeno od pristaništa samo 22 kilometra, naplaćuju 800 bahta ili 160 kuna!!! Ta ista relacija tijekom dana sa songtaew košta oko 25 kuna (120 bahta). Provjerio sam i Grab i oni nude tu istu relaciju za 750 bahta. Pitao sam vozača da li ide za Chaweng? Pita me koliko osoba ide, kažem da sam samo ja, a on s malim negodovanjem odmahne glavom i krene bliže koridoru s kojeg još uvijek dolaze ljudi s trajekta i počne vikati "Chaweng! Chaweng!". Nikoga nije zanimalo pa je ubrzo našao neku trojicu koje je otpeljao po njihovoj želji kao taksist. Većina turista s trajekta je imalo organizirani prijevoz od pristaništa do svojih hotela/resorta, dok obični hosteli naravno ne nude takve usluge. Međutim, nakon što su se ljudi potrpali u nekoliko kombija u vlasništvu hotela, pokraj mene je ostalo još troje mlađih ljudi s masu prtljage. Pitam ih da li imaju riješen prijevoz i do kuda idu, a oni kažu da imaju i da su već platili za transfer do svojih hotela (40 kuna), ali da u tim kombijima koji su upravo otišli jednostavno više nije bilo mjesta zbog previše prtljage koje su gosti nosili sa sobom. Navodno će kombi doći po njih kad otpelje prvu turu, ali s obzirom da je dvoje išlo isto u Chaweng, a jedan nekoliko kilometara bliže, to je značilo da će morati čekati oko sat vremena da se kombi vrati po njih. Jedan taksist kao da je nanjušio turiste u nevolji pa je ponudio da će nas sve četiri odbaciti do svojih odredišta za 800 bahta ukupno, tj. 200 po osobi (40 kuna). Ja sam bio presretan s tom ponudom, ali se ovo troje malo nećkalo jer ipak su već platili 200 bahta po osobi za prijevoz kojeg pak neće biti još sat vremena, a ako uzmu taksi za pola sata su već u svojim hotelima. Tako sam im bar ja objasnio i očito je upalilo jer smo se ukrcali u auto i krenuli. Jednog dečka smo ostavili prvog, jedan mladi par je iskrcan samo 500 metara prije mog hostela, a kad je došao red na mene, dajem vozaču 1000 bahta jer nisam imao sitno, a on meni vrati 700. Pitam ga zašto 700, treba biti 800, a on hladnokrvno odgovori da mu je to napojnica. Kažem mu da se nismo tako dogovorili, a on se opravdava da me trebalo voziti daleko (dakle, punih 500 metara dalje od drugih) i pokazuje mi vrata. Rekao sam mu par stvari koje je zaslužio i otišao napokon u moj hostel. Ne, stvarno ne volim taksiste i nije prvi slučaj da varaju klijente, i mene i ljude koje sam upoznao na putovanjima, ali tako je to u mjestima gdje isti drže monopol i mogu raditi šta hoće i derati turiste kad god zažele. Doduše, na primjeru iz Ao Nanga se vidjelo da kada su vozači barki postali malo prepohlepni, što je počelo negativno utjecati na reputaciju mjesta, općina je uzela stvar u svoje ruke i uspostavila kontrolu nad cijenama. Dakle, može se, iako nisam baš siguran da u ovom slučaju i hoće sve dok otočna samouprava ne odluči organizirati vlastiti javni prijevoz. Ako ništa drugo, tu sam, to je jedino važno, a ovaj dan bi bilo najbolje što prije zaboraviti.

some_alt
umjetno jezero u Chewangu

Već tijekom sinoćnje vožnje od pristaništa u Nathonu do Chewanga primjetio sam da gradići koji prate obalni pojas izgledaju dosta prašnjavo i zapušteno, barem na potezu uz glavnu cestu. Tome još više pridonose stotine žica i kablova koji su razapeti između stupova za električnu energiju, naizgled bez ikakvog smisla i reda, koje sam primjetio i duž svih cesta oko Ao Nanga, ali ne i u Maleziji (naknadno sam od prijatelja Denisa doznao da su to telekomunikacijski kablovi, od kojih većina više ni nije aktivna, ali ih oni jednostavno ostave gdje su bili pa se tako gomilaju). Otok Samui ima površinu od 228 km2 (za usporedbu, otok Krk ima 405 km2), treći je otok po veličini u Tajlandu i ima oko 60,000 stanovnika. Uglavnom, prvi dan sam otišao razgledati samo mjesto i plažu i ne mogu reći da sam bio oduševljen. Tu je jedan lijepi budistički hram na vrhu brda s pogledom na sjeverno-istočni dio otoka gdje se nalazi i aerodrom pa taj vidikovac može poslužiti i kao osmatračnica za avione koji slijeću i uzlijeću.

some_alt
plaža u Chewangu

Ispod brda se nalazi jezero koje u ovakvom izdanju izgleda prilično jadno, ali trenutno grade rivu pa će uskoro biti barem malo privlačnije. Pokraj glavnog raskršća nalazi se jedan trgovački centar s brendiranom robom, ali sve ostalo su samo restorani, hoteli, barovi, mjenjačnice, saloni za masažu, najam skutera, dućani, štandovi i slične stvari orijentirane na zaradu od turista. Plaža čak i ne bi bila loša da prije dva dana nisam bio na onim prekrasnim plažama u blizini Ao Nanga. Ova isto ima bijeli pijesak, palme uz sami rub, kafići i resorti su jedan do drugoga, a ljudi za sada još uvijek nema puno. Ako ništa drugo, nisam imao problema naći mjesto za ručnik. Međutim, ovo je istočna strana otoka pokraj koje se ne nalazi nikakav otok ili kopno, što automatski znači da valovi s otvorenog mora ovdje udaraju punom snagom što ulazak u more čini jako teškim. Probao jesam, ali svaki bi me val vratio par koraka unatrag pa sam shvatio da nema smisla forsirati ako ne ide. Sve u svemu, ništa posebno, bio sam malo razočaran, ali sljedeći dan mi se ukupni dojam ipak malo popravio.

some_alt
kišni oblaci približavaju se otoku

I za sljedeći dan poslijepodne je bila najavljena nekakva kiša pa sam odmah nakon doručka iznajmio skuter u uredu pokraj mog hostela, ovaj put za 150 bahta (30 kuna), a po preporuci sam odmah otišao i na benzinsku natočiti benzina za 16 kuna, što se pokazalo dovoljnim za okružiti cijeli otok. Dakle, putem do prve postaje mislio sam se zaustaviti u prvom gradiću (Lamai), ali se u samo desetak minuta vožnje tako iznenada naoblačilo i u jednom zavoju uz more sam se na trenutak zaustavio samo da uslikam te sive kišne oblake kako idu prema otoku.

some_alt
dedina stijena

Nastavio sam do tzv. Grandpa and Grandma Rocks (eng. kamenje djeda i bake), gdje su se tijekom vremena određene stijene uz samo more oblikovale na način da podsjećaju na muški i ženski spolni organ. Uz te stijene se, po običaju, veže i jedna legenda, međutim ne da mi se pisati o tome. Samo pet kilometara sjevernije, na padini brda, nalazi se okrugla stijena koja se nekim čudom zaustavila na rubu litice ili je, vjerojatnije, tamo stajala cijelo vrijeme, ali su je vremenski uvjeti tako oblikovali. Izgleda atraktivno, a i sami put do nje i pogled na obližnji kraj su prekrasni. Zanimljivo i da su oni ružni kišni oblaci brzo prešli sjeverno od mene pa je opet granulo sunce.

some_alt
Secret Buddha Garden

Uslijedila je malo duža vožnja prema unutrašnjosti otoka, djelom i zato što nisam od prve uspio naći cesticu koja vodi u brda prema Secret Buddha Garden. Taj put je isto bio prekrasan, uska betonska cesta okružena raznom vegetacijom i s vrlo malo prometa, a i zrak je postajao svježiji. Ova atrakcija je bila prva i jedina za koju sam morao platiti ulaznicu (16 kn), ali vrijedilo je. Radi se o nekoj vrsti minijaturnog parka iz bajke, sa statuama, raznim građevinama i slapovima u prekrasnom okruženju, ali samo vam slike mogu pokazati o čemu govorim:

some_alt
Laem Sor pagoda

Morao sam ići natrag istim putem kako bi došao do glavne kružne ceste pa kilometar dalje ponovo krenuo u unutrašnjost do slapa Na Mueang. Slap kao slap, ništa posebno, ali uvijek lijepo za vidjeti. Sad sam se trebao spustiti do najjužnije točke otoka gdje se nalazi budistička pagoda Laem Sor. Sama pagoda nije toliko atraktivna, ali se nalazi na samoj plaži, a i obližnje ribarsko selo izgleda toliko opuštajuće da sam jednostavno morao stati popiti nešto u jednom kafiću na plaži.

Nije mi bilo druge nego krenuti na sjever, a prvo odredište je još jedno budističko svetište - Wat Khiri Wongkaram. Prekrasno mirno mjesto u kojem sam bio jedini posjetitelj, a u dosta velikom kompleksu sam vidio samo još jednog redovnika omotanog u karakteristični narančasti ogrtač kako kosi travu.

some_alt
pogled na putu prema ribarskom selu

Budući da sam znao da mi je dosta plaža i da želim ići dalje na sjever čim prije, odlučio sam preskočiti jednu od popularnih priobalnih destinacija na putu prema Bangkoku i ići direktno za tajlandsku prijestolnicu. Znao sam da agencije nude put do Bangkoka za 1100 bahta (220 kuna) pa sam tijekom ovog razgledavanja svratio i direktno u poslovnicu jedne od brodarskih kompanija koja povezuje otok s kopnom, a koja se nalazi u gradiću Nathon gdje pristaju njihovi brodovi. Oni također imaju i buseve, tako da nude i transfere do Bangkoka, a cijena je bila iznenađujuće niskih 650 bahta. Naravno da sam odmah kupio tu kartu, a zbog nedostatka atrakcija u samom Nathonu odmah sam i nastavio put prema sjevernoj obali otoka, do Ribarskog sela u sklopu gradića Bophut. Od ribarskog sela nema više ni "r", sve je ušminkano da bi privuklo turiste i izvuklo novac iz njihovih novčanika. Smatram da je oku puno ugodnije vidjeti ovakvu scenu s puta prema Ribarskom selu, nego samo selo.

some_alt
Wat Plai Laem

Sunce je bilo sve niže na horizontu, a mene su još čekale dvije atrakcije, srećom jedna do druge, i put do Chewanga do kojeg sam u svakom slučaju htio biti prije nego padne mrak. Prvo sam svratio do malog poluotoka na kojem se nalazi tzv. Veliki Buda. Opet, simpatično, ali ništa posebno, za razliku od obližnjeg Wat Plai Laem, koji više podsjeća na šaroliki zabavni park, nego na svetište. Jako lijepo uređen kompleks, gdje bih sigurno ostao bar desetak minuta duže da se nisam morao utrkivati s vremenom (točnije, suncem).

Stigao sam u hostel taman u sumrak i mogu reći da mi se dojam o otoku ipak malo popravio, prije svega zbog prirode u unutrašnjosti otoka, ali i da ostajem pri konstataciji da su im gradići uz obalu vrlo neugledni, da ne upotrijebim neku jaču riječ.

Bangkok

some_alt
brodići na rijeci Chao Phray

Ne znam šta pametnoga reći o ovom ludom gradu. Toliko je intenzivan da se psihički lako pogubiš u njemu. Od modernih arhitektonskih čuda do labirinta starih ulica u Kineskoj četvrti, od vlakova koji voze po koridorima sagrađenim desetak metara iznad glava pješaka (ima naravno i onih podzemnih) do brodova i brodića koji plove uzduž i poprijeko rijeke Chao Phraya, ali i brojnih kanala koji presijecaju centar grada, luksuzne limuzine daju prednost starim motorima i tuk-tukovima, luksuzni restorani s pogledom na hrpu uličnih štandova s nevjerojatnom ponudom hrane, blještave robne kuće nasuprot lokalnih tržnica na otvorenom, hramovi svih vrsta iza svakog ugla, hrpa ljudi gdje god da se okreneš, u svakom trenutku osjetiš nekakve mirise i vidiš šarenilo oko sebe, palme i lopoči rastu posvuda, budistički redovnici stoje u istom redu s poslovnim ljudima, stranci i domaći su potpuno izmješani, svi ti se smješkaju pa se smješkaš i ti....

some_alt
ulica u Bangkoku

Ne znam, ima nešto posebno u ovom gradu i jasno mi je zašto ga toliko ljudi posjećuje svake godine, a opet, jasno mi je i da će Bangkok nekoga jednostavno prožvakati i ispljunuti jer nije bio spreman za toliki intenzitet života. U biti, ne znam šta da previše pišem o njemu, stavit ću nekoliko slika pa vi procijenite sami o čemu se radi, ali prije svega moram zahvaliti Denisu, dragom prijatelju iz Rijeke, na gostoprimstvu jer mi je stvarno uljepšao ovih tjedan dana boravka u tajlandskoj prijestolnici.

some_alt
moderni neboderi Bangkoka
some_alt
noćna panorama Bangkoka

Sada ćemo se malo prošetati Kineskom četvrti, prije svega ulicom Yaowarat koja sa svojim tržnicama na otvorenom predstavlja "žilu kucavicu" ovog dijela grada:

some_alt
ulica Yaowarat
some_alt
ponuda neobične hrane

some_alt
jedan od mnogih prekrasnih parkova

Većina znamenitosti Bangkoka koncentrirana je na otoku Rattanakosin, koji se često naziva "Stari grad". Od stotina hramova u Bangkoku, Grand Palace, Wat Pho i Wat Arun obično čine tri najposjećenija. Grand Palace odnosno Velika palača je ogromna, te se provede dosta vremena tijekom posjete. Unutar palače nalazi se Wat Phra Kaew, najsvetiji budistički hram na Tajlandu. Za razliku od drugih hramova, to nije jedna zgrada, niti postoje životni prostori za redovnike. Umjesto toga, to je zbirka visoko ukrašenih svetih građevina i spomenika. U jednoj od njegovih zgrada nalazi se Smaragdni Buda, koji predstavlja najsvetiju sliku Buddhe u Tajlandu. Osim hramova, Bangkok ima i zanimljive parkove, modernu četvrt i još mnogo toga.

Kanchanaburi (most na rijeci Kwai)

some_alt
most preko rijeke "Kwai"

Tijekom boravka u Bangkoku otišao sam i na dva jednodnevna izleta. Prvi je bio u grad Kanchanaburi, nešto više od sto kilometara zapadno od metropole. Tamo se nalazi legendarni most preko rijeke Kwai. Doduše, niti je most koji se sada tamo nalazi onaj originalni kojeg su Japanci tijekom 2. svjetskog rata gradili pomoću savezničkih zarobljenika niti se rijeka zove Kwai, ali nećemo sada cjepidlačiti. Kupio sam kartu za jedan od ukupno dva dnevna vlaka koja voze prema tom gradu (karta 20 kuna) i, iako je krenuo na vrijeme, u Kanchanaburi je stigao s 40 minuta kašnjenja. Nisam sišao na glavnom kolodvoru, nego na onom kod mosta, u želji da vlakom prijeđem preko njega. Međutim, na toj stanici smo čekali i čekali i čekali pa sam se iskrcao i krenuo slikat most s te strane. Most u svakom slučaju izgleda atraktivno, metalan je, na betonskim stupovima i izgleda staro, tako da lako možete zamisliti da je to onaj originalni most kojeg svi znamo iz popularnog filmskog klasika. Budući da se preko mosta može slobodno šetati, lako moguće da je vlak na toj stanici toliko stajao jer su službenici morali raščistiti prolaz od svih tih silnih turista koji se slikaju nasred pruge dok vlak čeka desetak metara dalje da prođe. Napokon i je on prešao most, ali brzinom puža jer je dosta ljudi stajalo u izbočenjima na bočnim stranama mosta i tako predstavljalo sigurnosni rizik. Prošetao sam preko njega i to je to, nije da imate šta previše raditi tamo.

some_alt
japanska lokomotiva iz drugog svjetskog rata

Nisam sišao na glavnom kolodvoru, nego na onom kod mosta, u želji da vlakom prijeđem preko njega. Međutim, na toj stanici smo čekali i čekali i čekali pa sam se iskrcao i krenuo slikat most s te strane. Most u svakom slučaju izgleda atraktivno, metalan je, na betonskim stupovima i izgleda staro, tako da lako možete zamisliti da je to onaj originalni most kojeg svi znamo iz popularnog filmskog klasika. Budući da se preko mosta može slobodno šetati, lako moguće da je vlak na toj stanici toliko stajao jer su službenici morali raščistiti prolaz od svih tih silnih turista koji se slikaju nasred pruge dok vlak čeka desetak metara dalje da prođe. Napokon i je on prešao most, ali brzinom puža jer je dosta ljudi stajalo u izbočenjima na bočnim stranama mosta i tako predstavljalo sigurnosni rizik. Prošetao sam preko njega i to je to, nije da imate šta previše raditi tamo. Stotinjak metara dalje nalazi se ratni muzej gdje možete vidjeti dosta zanimljivih predmeta i slika iz tog vremena.

some_alt
kinesko groblje

Nastavio sam hodati prema centru grada, dva kilometra dalje od mosta, gdje se nalazi groblje s posmrtnim ostacima zarobljenika. Na ulazu u groblje piše da je na izgradnji 400 kilometara dugačke pruge između Tajlanda i Burme sudjelovalo oko 60 tisuća ratnih zarobljenika i preko 200 tisuća lokalnih stanovnika koji su prisilno dovedeni na ovo gradilište. Do trenutka kada je pruga bila dovršena (listopad 1943.), zbog neishranjenosti i teških radnih uvjeta već je umrlo oko 12 tisuća zarobljenika i skoro svaki drugi prisilno dovedeni stanovnik ovog kraja. Nakon kapitulacije Japana, prikupljeni su posmrtni ostaci zarobljenika razbacanih na više lokacija uzduž trase pruge i prenešeni na ovo groblje, tako da se tu trenutno nalazi oko 7000 grobnih spomenika s točnim imenima, godinama rođenja i smrti i ratnim činovima preminulih. Groblje je dobro održavano i koliko god to čudno zvučalo, izgleda atraktivno. U neposrednoj blizini ovog groblja nalazi se još jedno kinesko o kojem nisam uspio naći puno informacija, ali izgleda još atraktivnije zbog neobične arhitekture grobnica.
Petsto metara dalje je jedan šareni budistički hram, sami centar Kanchanaburija je za zaborav, a ni rijeka Khwae Yai (Kwai) neće dugo ostati u mom sjećanju. Vratio sam se zato na željeznički kolodvor i tamo vidio psa kako uživa valjajući se par minuta na peronu.

some_alt
kolodvor u Kanchanaburiju

Ali to nije sve! Kada sam htio kupiti kartu natrag za Bangkok, blagajnik mi kaže da vlak kasni 30 minuta, a da se karta može kupiti najranije baš 30 minuta prije dolaska vlaka, s obzirom da se radi o vlaku najniže kategorije, bez mogućnosti rezervacije karata. Otišao sam popit kavu, a kad sam se vratio natrag, na velikoj ploči je pisalo da vlak kasni 80 minuta. Došao je na kraju sa zaostatkom od skoro 100 minuta. To mi je poprilično poremetilo koncepciju jer se kolodvor Thonburi nalazi dosta daleko od centra Bangkoka, preko rijeke, a brodići preko nje voze samo do 19:30, dok ću ja tamo stići oko 20 sati. I onda me Bangkok pokušao prožvakati i ispljunuti. Našao sam na netu kako s gradskim busevima doći do najbliže stanice podzemne željeznice pa sam otišao na bus. Autobusna stanica je bila obilježena, na njoj staju baš ti brojevi koji mi trebaju, a tamo je već čekalo par ljudi. Izgleda obećavajuće. Čekam deset minuta, dvadeset minuta, pola sata, a buseva nema. Niti jednog jedinog! Ljudi polako odustaju od čekanja i zaustavljaju taksije i tuk-tukove. Dolaze novi ljudi i nakon desetak minuta isto odustaju od čekanja.

some_alt
prometne gužve u centru Bangkoka

Nakon skoro sat vremena čekanja odustala su i neka tri dečka i taman kad su zaustavili tuk-tuk pitao sam ih gdje idu i da li mogu s njima, s obzirom da su išli baš prema toj stanici podzemne. Opet je sve izgledalo super, ali se pokazalo da je dosta glavnih cesta i mostova u gradu zatvoreno zbog nekakve biciklističke utrke povodom Dana ustavnosti, a zbog toga ni busevi nisu mogli voziti na određenim linijama. Nažalost, nisam to znao pa nas je vozač tuk-tuka morao ostaviti prije jedne od blokiranih cesta. Problem je bio u tome da je ni pješaci nisu mogli prijeći, čak niti preko pješačkog nathodnika! Sve prolaze su blokirali redari kojih je bilo na stotine. Sjeo sam na desetak minuta, gledao kartu i tražio bilo kakav potencijalan prijelaz preko međusobno povezanih širokih avenija. Nastavio sam hodati duž ceste tražeći neki koridor gdje se propuštaju pješaci, ali nigdje ništa. Napokon mi se osmjehnula sreća s jednom uskom uličicom koja je morala progutati sav taj promet koji se nenadano morao slijevati kroz nju. Kada sam nakon dvadesetak minuta hoda izbio kod stanice podzemne, skoro mi je suza krenula od sreće i olakšanja.

Nastavi na drugi dio



gradovi opisani u ovom putopisu

Kako doći

Tajland je među najpopularnijim egzotičnim destinacijama za putnike tijekom hladnijih mjeseci pa je stoga dostupan čitav niz raznih ponuda letova iz Hrvatske i okolice prema Tajlandu. Najpopularniji su letovi iz Zagreba sa Turkish Airlinesom, ali često se i sa drugim prijevoznicima mogu pronaći odlične cijene letova, kako iz Hrvatske tako i nama bliskih okolnih zračnih luka.

Povratni letovi iz Zagreba do Tajlanda kreću se od 350 eura na dalje. Cijene variraju ovisno o potražnji i sezoni.

Pretraži najpovoljnije letove iz Hrvatske do Tajlanda

Građanima Republike Hrvatske za putovanje u Tajland nažalost potrebna je viza. Sve informacije o vizama, cijene i postupak izrade vize možete pronaći na službenim stranicama Konzulata.

Booking.com

objavljeno: 2019-02-23



Aktualno:

Do Istanbula iz Budimpešte za 80 eura

Besplatno biciklom na vlak!

Advent u Lisabonu za 30 eura povratno iz Beča

Izrael iz Budimpešte za 26 eura povratno

Zakinthos iz Beča za 40 eura povratno



Povezano:

Tajland iz Ljubljane za 323 eura povratno

Tajland iz Milana za 344 eura povratno

Tajland iz Budimpešte za 272 eura povratno

Igor u Indokini: Tajland (2. dio)

Mjesec dana Irana (2. dio)

Kajakom na more

Sirija: zvijer u ljepotici

Najljepše plaže otoka Krka

Igor u Indokini: Kambodža



Pogledajte još:

Mjesec dana Irana (2. dio)


Albanska rivijera


Kajakom na more


Sirija: zvijer u ljepotici


otok Rab