Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Igor u Indokini: Tajland

tekst i slike: Igor Linardić


some_alt
Igor u Tajlandu

Naš suradnik i dragi prijatelj Igor krenuo je u još jednu avanturu: četiri mjeseca Indokine. Krenuo je iz Singapura prema sjeveru, preko Malezije, Tajlanda i Laosa do Kambodže. Njegove avanture iz Malezije već ste mogli pročitati na našoj stranici, a sada nam predstavlja Tajland, najpopularniju destinaciju u Indokini u kojoj je proveo nešto više od mjesec dana i lijepo se proveo. U nastavku putovanja posjetiti će i Laos te Kambodžu, a putovanje će završiti u Singapuru odakle je i krenuo kada će početkom proljeća vratiti se u ne više tako hladnu Europu.

Njegovo putovanje možete pratiti live na blogu Igor u Indokini, a ovdje vam donosimo drugi dio putopisa iz druge zemlje sa ovoga putovanja: Tajlanda.

Vrati se na prvi dio



Ayutthaya

some_alt
Wat Ratchaburana

Morao sam nakon takvog dana uzeti malu pauzu, tako da sam dva dana kasnije krenuo na još jedan izlet, u 70 kilometara udaljenu staru sijamsku prijestolnicu Ayutthayu, koja se nalazi na dijelu kopna u potpunosti okruženom rijekom, tako da se zapravo radi o otoku. Grad je osnovan 1350. godine, a oko 1700. je zahvaljujući trgovini i strateškom položaju bio najmnogoljudniji grad na svijetu s oko milijun stanovnika! Sve se iznenada raspalo 1767. kada je Ayutthayu opustošila burmanska vojska i od toga se više nikad nije oporavila. Ono što me već u startu ugodno iznenadilo je bila cijena karte za vlak - ravno tri kune! Na željezničkom kolodvoru sam uzeo kartu stare gradske jezgre s označenim glavnim turističkim atrakcijama, nešto niže prešao rijeku brodićem i krenuo dugačkom ravnom cestom prema samom središtu drevne Ayutthaye, prožete kraljevskim palačama i budističkim hramovima, a prvo na šta sam naletio bio je prekrasni Wat Ratchaburana. Uslijedilo je jako ugodno iznenađenje jer je zbog nekog razloga danas, i samo danas, bio besplatan ulaz u sve te hramove, a svaki pojedinačno inače košta 100 bahta, tj. 20 kuna! Odmah sam znao da ću uživati u Ayutthayi, jer sam veliki obožavatelj napuštenih i polurazrušenih hramova i utvrda.

some_alt
budina glava u korijenju drveća

Niti sto metara dalje nalazi se najpoznatiji kompleks, Wat Phra Mahatat, gdje se nalazi Budina glava uhvaćena u korijenju drva Banyan, istog onog ispod kojeg je Siddhartha Gautama meditirajući doživio nirvanu u indijskoj Bodhgayi i time postao Buda ili Prosvijetljeni, tako da je simbolika jasna, zbog čega ovaj lokalitet dobiva na značaju. Kilometar dalje, preko lijepog parka s jezercima i malim mostićima, nalazi se Wat Phra Si Sanphet, karakterističan po svoje tri visoke simetrične pagode. Iza njega nalazi se Wat Lokayasuthara s 42 metra dugačkim ležećim Budom. Posljednji od pet kompleksa koji se uobičajeno posjećuju ako ste u Ayutthayu došli na jednodnevni izlet iz Bangkoka, dakle ako nemate vremena razgledavati i manje, tj. udaljenije povijesne lokalitete, je Wat Phra Ram.

some_alt
Wat Phra Si Sanphet

Kao što sam rekao, na ovom otoku, ali i na područjima neposredno uz njega, s kopnene strane, nalazi se još dosta manjih povijesnih ostataka, a ako imate dosta vremena stvarno možete uživati šetajući naokolo po prekrasno uređenim javnim površinama. Koliko sam vidio, vrlo je popularno i obilaziti komplekse biciklama. Moguće je i jahati na slonovima, ali s obzirom kako ih vlasnici tretiraju, nadam se da nitko neće koristiti njihove usluge i da će bankrotirati.

Još dvije slike s ovog prekrasnog lokaliteta:

some_alt
Wat Phra Mahatat hram
some_alt
Wat Lokayasuthara s ležećim Budom

Sukhothai - prva prijestolnica starog Siama

some_alt
Sukhothai

Nakon dva tjedna provedena na moru i lijepim plažama i tjedan dana u ludom velegradu, krećem na sjever Tajlanda u razgledavanje povijesnih gradova i prekrasnih ruralnih krajeva. Prvi na redu je grad Sukhothai, pokraj kojeg se nalaze ostaci glavnog grada prvog sijamskog kraljevstva, osnovanog 1238. godine. Novi Sukhothai, gdje sam i ja našao smještaj, nalazi se 14 kilometara istočnije i radi se o tipičnom neuglednom tajlandskom gradiću. Prošetao sam prvi dan po centru da ga malo bolje upoznam i našao sam par lijepih detalja, ali daleko je to od mjesta u kojem biste ostali duže nego je stvarno potrebno. Ovdje se dolazi isključivo zbog starog Sukhothaija.

Krenimo sada na ono bitno. Iako songtaew vozi praktički direktno od mog hostela do ulaza u "Povijesni park Sukhothai", ja sam ipak odlučio iznajmiti biciklu u hostelu i odpedalirati tih 14 kilometara da malo bolje doživim cijeli taj izlet.

some_alt
Wat Mahathat i moja cool bicikla

Četrdeset minuta kasnije bio sam tamo, kupio ulaznicu (100 bahta, 20 kuna) i s biciklom ušao u tzv. Centralnu zonu gdje se nalaze najznačajnije građevine. Postoje još četiri zone oko ove, ali nisam vidio smisao u razgledavanju svih, kada je ova daleko najatraktivnija i najuređenija. Uz ulaznicu sam dobio i plan zone pa sam krenuo pedalirati po naizgled novoj cestici u smjeru kazaljke na satu. Prvi na redu bio je ujedno i najvažniji kompleks - Wat Mahathat. Izgleda veličanstveno i jako fotogenično, ali posebno me oduševilo okruženje u cijeloj toj centralnoj zoni: prekrasno održavane livade s cvijetnim rubnjacima, manja i veća jezera s lopočima i kornjačama, manji otočići s ostacima starih hramova do kojih vode drveni mostići, planski posađeni drvoredi i palme koje prate već spomenute cestice koje presijecaju cijelo područje.... Jednostavno prelijepo!

U ostatku centralne zone nalazi se još dosta različitih hramova, iako niti jedan nije ni blizu ovome, ali kao što sam rekao, otkrivanje ovog područja predstavlja pravi užitak s obzirom na njegovu ljepotu.

Chiang Mai

some_alt
hram u Chiang Maiju

Bukirao sam tri noći u Near the park hostelu. Malo sam se zabrinuo kad sam osjetio neki neugodan miris na prvom katu kad su mi išli pokazati gdje ću spavati, ali to se srećom više nije osjetilo na katu iznad. Ispalo je na kraju odlično, krevet je bio jedan od najudobnijih na ovom putovanju i baš sam se ovdje lijepo naspavao, lokacija je bila odlična, park do hostela prekrasan, doručak uključen u cijenu, a cijena 20 kuna/noć. Već sljedeći dan, nakon šta sam napravio prvu turu po gradu i vidio na šta sve to izgleda, odlučio sam produžiti boravak za još dva dana. Grad je stvarno prekrasan, ali krenimo redom.

some_alt
ostaci starih zidina u Chiang Maiju

Prvo jutro sam napravio krug oko starog grada. Potrebno je napomenuti da je stari grad pravokutnog oblika, svaka strana je dugačka oko dva kilometra, i okružen je kanalom uz koji se još uvijek mogu vidjeti ostaci starih gradskih bedema, ali i obrambenih kula u njegovim kutovima. Gradska vrata se nalaze na sve četiri strane svijeta, a područje uz kanal je lijepo uređeno, s drvoredima, održavanim travnatim površinama i cvijetnim vrtovima. Istočno od stare gradske jezgre teče i rijeka simpatičnog imena - Ping. Izvan starog grada nalazi se, ne bi vjerovali, novi grad (180 tisuća stanovnika), ali čak i on izgleda bolje od ostalih gradova u Tajlandu. Sve mi se ovdje čini nekako ljepše.

some_alt
Urušena pagoda unutar centralnog Wata Chedi Luanga

Budući da sam dan kasnije iznajmio skuter na dva dana (o tome u posebnom izvještaju), ostao mi je zadnji puni dan da razgledam unutrašnjost starog Chiang Maija. Tamo se nalazi nekoliko lijepih hramova, od kojih je centralni, ujedno i najvažniji, Wat Chedi Luang. On je sagrađen krajem 14. stoljeća i nakon dovršetka centralne pagode bio je visok impresivna 82 metra! Nažalost, 1545. godine potres je "skinuo" gornjih 30-ak metara, a iako je cijeli kompleks, koji se zapravo sastoji od tri zasebna hrama s pripadajućim objektima, u međuvremenu više puta rekonstruiran i proširivan, centralna pagoda kao da nije ni taknuta nakon tog kobnog potresa pa i dalje izgleda nedovršeno što se meni posebno sviđa. Sve glavne ulice unutar starog grada pune su kafića europskog izgleda, restorani također izgledaju modernije, neki nude i internacionalnu kuhinju, ali i dalje se može naći dosta ulične hrane na štandovima uz cestu i jeftinih "kućnih" restorana koje ja u svakom slučaju više preferiram u odnosu na ove neautentične.

some_alt
ostali hramovi razbacani oko centralnog hrama

Posebno atraktivno je područje uz istočne zidine, s uskim uličicama ukrašenim biljkama i cvijećem i drvenim kućicama gdje možete popiti kavu ili izvrstan voćni smoothie ili pojesti neka od karakterističnih tajlandskih jela. Chiang Mai je prije par desetljeća bio jedno od omiljenih odredišta hipi generacije koja je ovdje dolazila baš zbog te autentičnosti života u mističnoj budističkoj zemlji, ali kao i uvijek u takvim situacijama, nakon što lokalno stanovništvo otkrije potencijal za zaradu krene proces širenja turističke ponude i kapaciteta, nakon toga i podizanje standarda, dakle i cijena, što automatski tjera hipije u neku drugu, još uvijek netaknutu destinaciju (trenutno je to selo Pai, oko 150 kilometara od grada), ali zato ova počne privlačiti turiste dubljih džepova od kojih korist ima cijela zajednica, iako to često za posljedicu ima gubitak identiteta. Daleko od toga da sam hipi i da bi mogao živjeti na taj način, nisam i ne bi, ali mi isto tako nema smisla doći u Chiang Mai i vidjeti grčki restoran pokraj talijanskog, a preko puta McDonald's, ali da ne kvarimo doživljaj s tim uobičajenim problemima, uživajmo u starom gradu i hramovima.

some_alt
ulice unutar starog grada

Zadnji dan boravka u Chiang Maiju sam prvi put u gotovo mjesec i pol dana čuo naš jezik, ako izuzmemo boravak u Bangkoku gdje sam spavao kod prijatelja iz Rijeke, iako ga ni tamo nisam čuo na ulici. Ovdje se radilo o tri dečka iz Splita koji su na ulici pregledavali ponudu lokalnog restorana, a ja sam upravo jeo tamo na terasi pa sam im pomogao s odlukom da sjednu u isti s obzirom da su porcije bile velike, hrana dobra, a cijena niža od prosjeka za Chiang Mai. Još jedna zanimljivost koju sam vam zaboravio reći: Tajland koristi dosta neobičan kalendar koji je kombinacija gregorijanskog (solarnog, tj. našeg) i budističkog (lunarnog, tj. tradicionalnog, ritualnog), a da stvar bude kompliciranija, u zadnjih stotinjak godina su ga često prilagođavali, tako da je datum 20. prosinca 2018. po njihovom kalendaru 20.12.2561. Ova neobična godina označava vrijeme koje je prošlo od kada je Buddha doživio prosvijetljenje/nirvanu.

Dva dana skuterom po okolici Chiang Maija

some_alt
Ku Chang-Ku Ma

Drugi dan boravka u Chiang Maiju, prilikom šetnje oko stare gradske jezgre, naletio sam na natpis "rent-a-bike 99 baht". S obzirom da sam već na desetak mjesta vidio da se skuteri iznajmljuju za 200-250 bahta (40-50 kuna) na dan, morao sam ići provjeriti u čemu je caka. Kaže žena da imaju samo četiri motora za tu cijenu, a da su tako jeftini zato što su malo stariji i slabiji od prosjeka, u ovom slučaju 100 kubika, dakle duplo jači od onih standarnih na našim cestama, ali ipak slabiji od, za Tajland uobičajenih, 125-150 kubika. Meni jačina motora ne igra nikakvu ulogu, čak i bolje da je slabiji da se ne može juriti, izgled mi je još i manje važan, ali cijena me ipak zanima pa kad sam već ovdje, uzet ću jednoga na dva dana. Međutim, pita me žena da li imam vozačku, a ja joj kažem da imam samo nacionalnu, iz EU, na što ona kaže da joj na mobitelu pokažem Google mape. Otvorim aplikaciju s mapama, a ona mi pokaže gdje točno policija zaustavlja motocikliste, u koje vrijeme, i da ako me slučajno uhvate da obavezno uzmem mobitel u ruke i kažem im da moram zvati svoj konzulat, na što bi mi oni, navodno, trebali reći da ne radim to, da dam 200 bahta i nikom ništa - slobodan sam. U svakom slučaju korisne informacije, iako se nadam da mi neće trebati. Prva stanica, na ulazu u Lamphun, bile su dvije grobnice, ali ne bilo kakve! Ku Chang-Ku Ma je posljednje počivalište ratnog slona i konja kraljice Chama Thewi, gdje su ljudi do danas ostavili na tisuće manjih i većih figurica slonova i konja.

Nešto dalje nalazi se Wat San Pa Yang Luang, budistički hram neopisivog izgleda, gotovo u potpunosti izgrađen od bijelog kamena i pozlaćenog metala, s milijun detalja, a jedino mi je žao što je tih nekoliko zgrada zbijeno u relativno uskom prostoru pa nisam mogao fotoaparatom uloviti više od pojedinih segmenata. Ja ću ga se sigurno dugo sjećati, a vi ćete se morati zadovoljiti s ovime:

some_alt
some_alt



some_alt
Wat Phra That Hariphunchai

Nakon toga sam trebao voziti par kilometara da bi došao do 21 metar visokog pozlaćenog kipa na vrhu brda, odmah do autoputa, kojeg sam vidio prilikom dolaska u Chiang Mai. Radi se o memorijalnom spomeniku u čast budističkog sveca Khruba Srivichaija, koji je početkom 20. stoljeća svojim skromnim životom, nesebičnim pomaganjem i nevjerojatnom životnom energijom zadužio stanovnike ovog kraja. Nakon što sam obišao zanimljiva mjesta oko Lamphuna, preostalo mi je još samo otići u sami gradić koji je, kao i Chiang Mai, okružen kanalima, a tu se nalazi i važno svetište Wat Phra That Hariphunchai iz 11. stoljeća. Gradić je ugodan za šetnju jer je promet minimalan, a vodenih i zelenih površina ima dovoljno da vas zabave i opuste.

Sve u svemu, lijep izlet. Malo me zabrinula činjenica da sam prije puta natankao benzina za 14 kuna (litra košta 5-6 kuna), a niti nakon sedamdesetak prijeđenih kilometara kazaljka se nije spustila ni za milimetar. Pomislio sam da je pokvarena ili da se plovak u rezervaru nekako zaglavio, ali sljedeći dan se pokazalo da je sve bilo u redu, što mi je stvorilo problem o kojem ću pisat kasnije.

some_alt
Wat Phra That Doi Kham

Odmah drugi dan trebalo je ići u otkrivanje područja zapadno od grada gdje se nalazi planina Doi Suthep, visoka 1676 metara, koja je ujedno i Nacionalni park. Doći do prvog odredišta nije bilo lako jer je prvi dio puta trebalo ići po brzoj gradskoj zaobilaznici, a drugi dio puta po uskim puteljcima gdje možda ni auto ne bi mogao proći. U svakom slučaju, došao sam i do ovog hrama na maloj uzvisini, razgledao ga, bio je ok, ali ništa posebno.



some_alt
tuneli u Wat Umong Suan Phutthathamu

Trebalo se opet spustiti u nizinu i "putevima revolucije" probiti do sljedećeg hrama, kako bi se izbjegao povratak na zaobilaznicu. Malo po makadamu, malo po puteljcima, ali dijelom i po slikovitoj cesti i evo me do hrama Wat Umong Suan Phutthatham, koji je poznat po svojem svetištu u tunelima, iako ću ga se ja više sjećati po masi golubova. Nastavio sam uskim cestama do Zoološkog vrta, gdje počinje glavni uspon na planinu. Cesta je iznenađujuće dobra, dvije trake uzbrdo, jedna nizbrdo, s odmorištima uz put, ali uz bezbroj zavoja, tako da mislim da nije bilo niti jedne ravnice dugačke barem pedeset metara. Ako ništa drugo, vožnja je dinamična i sigurno nećeš zaspati za volanom. Prvi hram koji me interesirao sam promašio, tj. ulaz je bio dosta nepregledan, a s obzirom da sam znao da ću se vraćati istim putem, posjetio sam ga na povratku. Nema tu ništa posebno, odnosno ono zbog čega je zanimljiv je okruženje u kojem se nalazi:

some_alt
Unutar kompleksa hrama Doi Suthep

Za glavni hram na planini sam znao da je tu negdje jer se javlja u svim brošurama o Chiang Maiju, a i dosta crvenih songtaewa u gradu ima natpis "Doi Suthep", ali me iznenadilo da Google Maps uopće nemaju označen sami hram, dok na Open Street Maps piše samo na njihovom, nama nerazumljivom pismu. Vidi se da je tu nešto važno jer je okruženo dućanima, bankomatima, uslužnim radnjama, ali o hramu na kartama niti riječi. Iskreno, nije niti važno jer kada vidite tu rijeku turista i hodočasnika i hrpu parkiranih autiju, motora i buseva, znate da se morate zaustaviti i slijediti ljude. Dugačko stepenište vodi do vrha kompleksa koji je stvarno atraktivan - od centralnog svetišta, preko uređenih vrtova i popratnih zgrada sve do velike terase s vidikovcem.

some_alt
Hmong selo

Bilo je već 14:30 pa sam sjeo na ručak i razmišljao šta sada napraviti. Vidio sam na karti nekakav Bhubing Palace, par kilometara dalje od Doi Suthepa, ali me po onome šta sam pročitao na internetu nije baš zaintrigiralo. Još nekoliko kilometara dalje od toga je nekakvo selo, ali bez ucrtanih atrakcija, osim što piše "Hmong village". Mislim si, imam još vremena do sumraka (oko 18 sati), mogao bi skočiti do tamo da vidim na šta to izgleda i obavezno na povratku još svratiti do onog hrama kojeg sam propustio vidjeti na početku uspona. Primjetio sam da je i kazaljka od benzina napokon počela padati, ali sigurno će ga biti dovoljno za povratak u grad. Krenem voziti uzbrdo, popriličan uspon, a i cesta je postala uža i slabije održavana, zrak je odjednom osjetno svježiji, a ja nemam pojma gdje točno idem. Iza jednog zavoja se naglo pojavilo selo, a pogled na njega me odmah oraspoložio i osjetio sam da bi ovo mogao biti puni pogodak.

Koliko sam uspio shvatiti, selo ima nekoliko uskih uličica, od kojih je većina sa stepenicama, a s obzirom na njihovu širinu većina ih je i natkrivena kako bi lokalne žene mogle nesmetano na ulici prodavati ono što su same kod kuće isplele: razne vrste odjeće, šalova, kapa, torbica i sličnih predmeta s veselim uzorcima karakterističnim za pripadnike naroda Hmong. Te stvari izgledaju toliko simpatično da nisam ni ja mogao odoliti da ne kupim 6 (da, šest!) minijaturnih torbica za ukupno deset kuna! :-)

some_alt
prekrasan Zimski vrt

Na dva mjesta duž tih natkrivenih uličica bile su "blokade" - naplata ulaznica za neki njihov etnografski muzej i za mali vodopad. Cijena svake ulaznice je bila šokantne dvije kune i nakon što sam im platio taj harač ostao sam u čudu od ljepote! Čim se izađe iz tog malog muzeja, izbije se u predivan cvijetni vrt na terasama. Nešto dalje, gdje se nalazi put prema malom vodopadu, smjestio se i tzv. Zimski vrt s cvijećem koje kod nas raste samo po ljeti (kadife, salvije, prkosi, suncokreti...) - kao da sam kod kuće! Doduše, ne sasvim jer je tu još i puno drveća i cvijeća koje mi je potpuno nepoznato, iako sam u ovim krajevima već neko vrijeme. Ovdje je poanta u nadmorskoj visini (koliko vidim na karti, ovo selo se nalazi 1300 metara nad morem) koja pogoduje biljkama koje u nizini očito ne uspijevaju.

some_alt
staza u zimskom vrtu

Stvarno sam uživao ovdje, ali znao sam da imam oko sat vremena vožnje do hostela pa je trebalo krenuti natrag. Međutim, čim sam upalio motor vidio sam da je kazaljka od benzina pala skoro do polovice pa sam je sve češće pogledavao jer nigdje u blizini nema benzinske. Kada sam se spustio do hrama Doi Suthep, shvatio sam da bi moglo biti problema jer je kazaljka padala gotovo na očigled pa sam se sjetio nečega što sam vam zaboravio ranije spomenuti. Naime, skuteri su jako popularni u Tajlandu i iako benzinskih ima posvuda, ipak se zna dogoditi da ostaneš bez benzina, a u blizini niti jedne. Poduzetni Tajlanđani su zato odlučili napuniti benzinom prazne jednolitarske staklene boce od viskija i prodavati ih na kućnom pragu za 8 kuna po litri (redovna cijena je 5-6 kuna). To je bilo posebno rašireno na Koh Samuiju, ali sam takve stalaže s bocama ispred kuća uz cestu viđao i u svim drugim mjestima. Pokraj ovog hrama ima dosta kuća pa sam se nadao da bi mogao naletjeti na nešto slično i naravno da jesam. Rekao sam čovjeku da trebam litru benzina 95, on mi ju je natočio u rezervar, platio sam mu 40 bahta i kazaljka je opet bila pri vrhu! Bezbrižno sam se spustio u grad i stigao u hostel par minuta prije zalaska sunca. Savršeno!

Na kraju mi je jedino žao što nisam imao mogućnost snimati vožnju kroz grad, barem na pet minuta, da vidite tu ludnicu u prometu. Glavne gradske ceste imaju i po tri trake u oba smjera, motora kao u priči i svi se provlače između auta, tuk-tukovi su najsporiji, tu su i biciklisti, kao i pješaci koji pretrčavaju cestu, auti se zaustavljaju uz rub i blokiraju treću traku... Naizgled opasno, ali stvarno se niti u jednom trenutku nisam osjećao ugroženo, sve ide svojim tokom, kao da svi sudionici u prometu znaju gdje svi drugi idu, skreću ili se zaustavljaju, teško je to opisati, ali pretpostavljam da je to dobar opis onoga što se zove organizirani kaos.

Chiang Rai

some_alt
Wat Rong Khun bijeli hram

Budući da je relacija između Chiang Maija i Chiang Raija jedna od popularnijih i da busevi između ta dva grada voze svakih sat vremena, smatrao sam da nema potrebe kupovati kartu unaprijed. Sada mogu reći da sam prvi put u životu sretan što postoje preprodavači, jer sam na autobusni kolodvor došao oko podne, a prvi slobodan autobus je bio u 17:00. Srećom, čim sam se odmaknuo od šaltera odmah mi je pristupio neki tip i ponudio kartu za bus u 13:30 po cijeni od 200 bahta. Znao sam da je cijena vjerojatno veća od uobičajene jer mora i on nešto zaraditi, ali čim sam vidio tu njegovu kartu, platio sam mu i otišao nešto pojest prije puta. Na karti piše da je cijena 165 bahta, dakle njegova provizija je oko sedam kuna, ali bio sam spreman dati i daleko više od toga da ne moram čekati dodatna tri i pol sata na sljedeći bus.

some_alt
park u Chiang Rai i spomenik Kralju Mengraiju

Chiang Rai mi se odmah svidio. Koliko god Chiang Mai bio lijep, ipak je dosta veći grad od Chiang Raija koji ima oko 60 tisuća stanovnika. Puno je mirniji, manje je prometa, a svejedno ima šta za ponuditi. Ovaj je grad ujedno i glavno polazište za tzv. Zlatni trokut, oko sat vremena vožnje udaljeno famozno planinsko područje na tromeđi Tajlanda, Laosa i Mianmara, gdje se u drugoj polovici 20. stoljeća naveliko proizvodio opijum i heroin i distribuirao diljem svijeta. Danas je u Tajlandu zabranjen uzgoj maka, a vlada potiče uzgoj čaja i kave, kao zamjenu za navedenu poljoprivrednu kulturu. Ovdje se sada dolazi prije svega zbog netaknute prirode, tako da lokalno stanovništvo sve više zarađuje i od turizma, a na autobusnom kolodvoru u Chiang Raiju sam vidio da busevi za to područje idu svakih sat vremena. Razmišljao sam da li ići tamo na dan-dva, ali sam ipak odustao. Možda sam i pogriješio, ali to nikad neću saznati.


some_alt
poziranje pred Bijelim hramom

Namjestio sam alarm da me probudi u 7 ujutro kako bi stigao na lokalni bus za trinaest kilometara udaljenu glavnu atrakciju ovog grada - Wat Rong Khun, koji je daleko poznatiji kao Bijeli hram (eng. White temple). Planirao sam s ranim dolaskom izbjeći hrpe turista koje ciljano dolaze u posjet ovom hramu, čak i iz dalekog Chiang Maija, ali bez uspjeha - u 8:30 tamo je već bilo par stotina ljudi. Ovo definitivno nije tipičan budistički hram, ako ga se takvim uopće može smatrati. Ovo je moderan, nekonvencionalan, privatni umjetnički projekt koji bi trebao predstavljati budistički hram, predstavljen javnosti 1997. godine od strane bogatog lokalnog umjetnika, ali još uvijek u procesu stvaranja i proširivanja. Simbolika je, barem izvana, većinom budistička, ali ono što posjetitelje izuzetno zbunjuje, ali i oduševljava, nalazi se unutar glavnog hrama u kojem je slikanje strogo zabranjeno pa ćete ostati uskraćeni za dokaze. Tamo se, naime, nalaze i prikazi Michaela Jacksona, Nea iz filmske triologije Matrix, opakog Freddy Kruegera iz Strave u ulici brijestova, ali i Harry Pottera i Hello Kitty!!! Mnogi se pitaju što je autor htio reći, ali autor šuti o svojim motivima. Posjetitelji su ili oduševljeni viđenim ili im se gadi takvo omalovažavanje Budizma, ali da izvana izgleda spektakularno, to nitko ne može poreći.

some_alt
Budistički hram na uzvisini

Na povratku sam svratio do novog autobusnog kolodvora na periferiji grada da provjerim da li ima još slobodnih mjesta u busu koji ide svaki drugi dan direktno za Luang Prabang u Laosu. Sve do potvrde da još uvijek ima karata nisam znao kako točno prijeći u Laos. Najromantičnija opcija je sa sporim brodom koji od granice s Laosom putuje puna dva dana do Luang Prabanga, ali to bi značilo jedno noćenje na granici, budući da brod kreće rano ujutro, prelazak granice u vlastitom aranžmanu, a to je skupo, budući da se mora koristiti tuk-tuk jer je most preko rijeke Mekong izvan oba granična grada, čak bi morao sam nalaziti smještaj u selu Pak Beng gdje se plovidba prekida zbog zalaska sunca pa se mora čekati jutro za nastavak putovanja. Jednostavno mi je sve to zvučalo kao previše gnjavaže, a nije niti jeftino. Druga opcija je ići s lokalnim busevima iz Chiang Raija do graničnog grada Chiang Khong, opet prijeći granicu u vlastitom trošku pa iz grada Huay Xai, na laoskoj strani, ići na noćni bus za Luang Prabang. To mi je već izgledalo podnošljivo, ali ipak me razveselio podatak da ću cijeli taj put od petnaestak sati prevaliti u jednom busu, bez presjedanja i samostalnog prelaženja granice. Kupio sam kartu koja je koštala 190 kuna i vratio se u grad gdje sam krenuo u malo dužu pješačku turu oko Chiang Raija da vidim što je više moguće.

some_alt
Unutar Wat Phra Kaewa

Od starog autobusnog kolodvora u samom centru grada krenuo sam prema novoj "gradskoj uri" koja izgleda kao da je izrađena od zlata. Nešto dalje je Wat Phra Kaew, hram u lijepom prirodnom okruženju punom divljih orhideja, koji bi inače bio samo još jedan hram u nizu da u njemu davne 1354. godine nisu nakon udara groma pronašli skrivenog smaragdnog Budu, najštovaniji prikaz Bude u cijelom Tajlandu. Šezdesetšest centimetara visoka statua neobične zelene boje naknadno je premještana u Lampang pa u Chiang Mai pa u Luang Prabang pa tko zna gdje još sve ne, dok nije napokon 1784. godine završila u hramu sagrađenom samo za nju u sklopu Velike palače u Bangkoku.

Da bi došao do sljedećeg odredišta, morao sam prijeći rijeku Kok preko modernog mosta ukrašenog zlatnim slonovima s kojeg se lijepo vidjelo i područje uz samu rijeku.

some_alt
Wata Rong Seur Ten

Nakon još kilometar-dva hoda napokon sam došao i do Wata Rong Seur Ten, poznatijeg kao Plavi hram (eng. Blue temple). Njega je izgradio i oslikao učenik onog istog umjetnika koji je izradio Bijeli hram, a glavna zgrada je dovršena tek početkom 2016. godine, međutim vijesti se očito brzo šire tako da je i oko ovog umjetničkog djela bilo strašno puno turista. . Na putu za nazad sam prešao preko drugog mosta i tamo naletio na mali uređeni park gdje se nalazi spomenik Kralju Mengraiju, utemeljitelju ovog grada.


Vratio sam se natrag u hostel mrtav-umoran, ali zadovoljan sa svime što sam danas napravio. Uostalom, treba se odmoriti i pripremiti za dugu noćnu vožnju prema Luang Prabangu. Vrijeme je za Laos.

 


gradovi opisani u ovom putopisu

Kako doći

Tajland je među najpopularnijim egzotičnim destinacijama za putnike tijekom hladnijih mjeseci pa je stoga dostupan čitav niz raznih ponuda letova iz Hrvatske i okolice prema Tajlandu. Najpopularniji su letovi iz Zagreba sa Turkish Airlinesom, ali često se i sa drugim prijevoznicima mogu pronaći odlične cijene letova, kako iz Hrvatske tako i nama bliskih okolnih zračnih luka.

Povratni letovi iz Zagreba do Tajlanda kreću se od 350 eura na dalje. Cijene variraju ovisno o potražnji i sezoni.

Pretraži najpovoljnije letove iz Hrvatske do Tajlanda

Građanima Republike Hrvatske za putovanje u Tajland nažalost potrebna je viza. Sve informacije o vizama, cijene i postupak izrade vize možete pronaći na službenim stranicama Konzulata.

Booking.com

objavljeno: 2019-02-23



Aktualno:

Berlin iz Pule za 30 eura povratno

Namibija iz Ljubljane za 390 eura povratno

Maroko iz Trevisa za 27 euro povratno

Cipar iz Beča za 60 eura povratno

Bergen iz Beča za 40 eura povratno



Povezano:

Tajland iz Ljubljane za 323 eura povratno

Tajland iz Milana za 344 eura povratno

Tajland iz Budimpešte za 272 eura povratno

Igor u Indokini: Tajland (1. dio)

Tunel ljubavi

Igor u Indokini: Laos (1. dio)

Igor u Indokini: Laos (2. dio)

Pariz

Mjesec dana Irana (1. dio)



Pogledajte još:

Tunel ljubavi


Igor u Indokini: Laos (1. dio)


Igor u Indokini: Laos (2. dio)


Najljepše staze uz hrvatske rijeke


Pariz