Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Jordan

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
neočekivani domaćin u Wadi Rum

Jordan mi je odavno bio visoko na listi destinacija koje želim posjetiti. Pretežito pustinjska zemlja bogata povijesnim spomenicima sama po sebi mi se čini kao nezaobilazno mjesto za putovanje. Dodamo li tome činjenicu kako je prema mnogima Wadi Rum najljepša pustinja na svijetu a samo četrdesetak kilometara dalje nalazi se Aqaba s prekrasnim koraljnim grebenima, Jordan mi je sve više rastao na popisu budućih destinacija. Kada su se pojavili niskotarifni letovi prema Jordanu sve što je preostalo jest pronaći najbolju ponudu u terminu koji nam odgovara i otputovati.





Većina turista u Jordan dolazi tijekom proljeća kada su temperature već prave ljetne a livade diljem zemlje prekriju cvjetovi raznih boja i oblika, prije nego će ih jako sunce i nedostatak vode spaliti i pripremiti suhu zemlju za dugo, toplo i nesnosno ljeto. Kako ne volim gužve, odlučio sam se na siječanj, kada traje jordanska zima, u pravom smislu riječi.

Ukoliko tek planirate putovanje u Jordan, nemojte propustiti naš vodič Jordan - sve što trebate znati

Amman: metropola između tradicije i modernog

some_alt
katedrala sv. Jurja u Ammanu

Dolazak na zračnu luku kraljice Alije kraj Ammana nije uopće predstavljao temperaturni šok, dočekalo me skoro isto vrijeme kao i u siječanjskoj Europi. Pogodio sam najhladniji tjedan u Ammanu i sljedećeg dana promatrao kako se Bliski istok bori sa snježnim, grmljavinskim nevremenom na koje uopće nije infrastrukturalno pripremljen. Relativno moderan grad za bliskoistočne standarde, Amman je nastao baš kao i Rim na sedam brežuljaka te pruža brojne prekrasne panoramske poglede gdje god krenete. Prvo što mi je zapelo za oko su brojne medicinske ustanove. Kasnije sam saznao kako je Jordan vodeća destinacija zdravstvenog turizma na bliskom istoku i brojni stanovnici zaljevskih zemalja dolaze na tretmane u Jordan. Sekularni duh grada osjeti se posebno u zapadnom dijelu grada te oko moderne četvrti Jabal Amman. Kafići, restorani i trgovine podsjećaju na utjecaj zapadnjačke kulture i napore jordanskog kralja u sekularizaciji zemlje. Njegove nasmiješene slike promatraju vas gotovo na svakom koraku, pri čemu u Ammanu se smiješi poput zvijezde iz Hollywooda u odijelu, dok ću ga kasnije viđati u tradicionalnoj kefiji s crveno-bijelim kockicama. Naravno, uz gradilišta će biti uredno odjeven u radne kombinezone a uz vojne centre u uniformu. Jedina konstanta jest široki osmijeh koji nikada ne skida s lica.

some_alt
Herkulesovi stupovi u Citadeli Ammana

Unatoč tome što je Amman relativno moderan grad, veoma dobro očuvani ostaci rimske citadele i omejidskog kalifata pokazuju kako su ova brda imala svoj značaj i u prošlosti. Krenuo sam ujutro prema Citadeli koja se nalazi na najvišem dijelu Ammana i stoga pruža brojne prekrasne panoramske poglede na grad. Odmah kraj ulaza nalaze se ostaci hrama Herkulesa s prepoznatljivim stupovima koji su vidljivi iz većeg dijela grada. Dobro sačuvana omejidska palača vjerojatno je najljepša građevina na citadeli, no svakako vrijedi posjetiti i ostatke bizantske bazilike i druge ostatke iz rimskog i bizantskog razdoblja. Meni se posebno svidio panoramski pogled na Amman, na koju god stranu sam gledao.

Već promatrajući s Citadele sigurno ćete primijetiti prekrasno i veoma dobro očuvano rimsko kazalište u Ammanu, smješteno u podnožju brda i na ulazu u stari dio grada. Laganom šetnjom nizbrdo s Citadele stići ćete pred ulaz u to kazalište koje je tijekom ljetnih mjeseci i dalje često u upotrebi. Nemojte vjerovati taksistima da je kazalište jako daleko i da morate uzeti taksi, laganom šetnjom nizbrdo doći ćete za oko pola sata. Uzmete li taksi, propustit ćete prekrasne poglede po putu prema kazalištu. Današnji izgled kazališta nije sasvim isti onom tijekom rimskog doba, jer se tijekom renoviranja nažalost malo promijenio dizajn uslijed lošeg planiranja restauracije ali unatoč tome kazalište izgleda prekrasno. Mogu samo zamisliti kako je lijepi ugođaj promatrati večernje predstave i koncerte u tom antičkom zdanju. Uz samo kazalište nalazi se još jedno, veoma malo polukružno kazalište također iz rimskog doba. Meni se to manje kazalište sa strane više svidjelo.

some_alt
rimsko kazalište u Ammanu

Uz kazalište nastavlja se glavni dio Ammana s kaotičnim bazaarom raspoređenim u uskim, vijugavim ulicama. Kako nije ništa posebno u odnosu na druge bliskoistočne gradove u kojima sam već bio, nije mi se dalo gubiti vrijeme na kaotičnu prodaju svega zamislivoga kad ionako ništa ne planiram kupiti. Nastavio sam dalje prema modernoj četvrti Jabal Amman i Rainbow ulici s brojim zapadnjačkim kafićima, restoranima i ambasadama. Iako je ulica lijepa te je zaista onaj čisti, uređeniji dio Ammana, meni nije bila ništa posebno. Kad bih morao živjeti u Ammanu, vjerojatno bi tu često boravio na kavi. S obzirom da sam tek par dana u gradu, nastavio sam dalje. Krenuo sam prema veoma zanimljivoj džamiji s azurnim kupolama, džamiji kralja Abdulaha I., koja se nalazi odmah nasuprot lijepoj pravoslavnoj katedrali i maloj katoličkoj katedrali. Moram priznati da sam od jedine džamije u koju su dobrodošli ne-muslimani u Jordanu očekivao više. Arhitektonski, džamija je veoma lijepa ali unutrašnjost je bez duše. Nakon prekrasnih džamija u Iranu, ova džamija izgleda sasvim obično. Imao sam u planu posjetiti još nekoliko parkova u gradu koji su mi se činili zanimljivi, ali vremenska prognoza imala je drugačije planove. Vjetar je postajao sve hladniji i jači, noseći prašinu u oči dok su se skupljali sivi oblaci kao da nagovještavaju kataklizmu. Sklonio sam se na kavu i promatrao kako se uskoro obilna kiša pretvorila u mećavu.

some_alt
snijeg na ulicama Ammana

Jeste li znali da je moguća grmljavina uz snježnu mećavu? Ja nisam, sve dok nije kroz snažan snijeg zagrmilo poput najjačeg projektila. Kasnije sam otkrio da postoji fenomen "thundersnow", kako se službeno naziva (valjda snježna grmljavina na hrvatskom) te koji je upravo karakterističan za snježne oluje na Bliskom Istoku, posebno u Jeruzalemu i Ammanu. Te večeri i sljedećih par dana imao sam prilike osjetiti sve raskoši bliskoistočne zime, za koju Arapi kažu kako traje četrdeset dana, obično tijekom siječnja i naziva se "Al-Marba'aniya". Snijeg, led i poplave u Ammanu, vodene bujice u kanjonima prema Mrtvom moru, snažan, ledeni vjetar u Karaku te pijesak nošen vjetrom kroz maglu oko rezervata Dana stvarno su drugačiji doživljaj Jordana ali iskreno, radije bih da ih nisam upoznao.

some_alt


Mrtvo more na jordanski način

some_alt
obala mrtvog mora

Sljedećeg jutra uzeli smo auto i krenuli prema jugu. Nisam baš ljubitelj iznajmljivanja automobila na putovanju. U pravilu nastojim biti maksimalno budžet putnik, a rentanje auta je uvijek malo veći trošak. Kad imaš svoj auto putuješ u zatvorenoj kapsuli i imaš jako malo doticaja sa svakodnevicom zemlje u kojoj putuješ. Bez toga mi destinacija nema duše. Osim toga, volim imati minimalni utjecaj na okoliš, čak i kad lokalni stanovnici uopće ne brinu za prirodu koja ih okružuje. Ovaj put sam ipak odlučio uzeti auto na nekoliko dana. Javnim prijevozom nezgodno je proći područje Mrtvog mora i previše bi se gubilo vremena (osim ako ne uzmete taxi). Također, htio sam proći i istočnu pustinju kojom osim par kamiondžija ne prolazi nitko. I upravo zbog toga rentanje auta bio je pun pogodak. Vožnja kroz pustinju, stotinama kilometara gotovo sam na cesti osobno mi je najbolje iskustvo u Jordanu.

some_alt
ulaz u prekrasan kanjon Wadi Mujib

Dok smo autom izlazili iz Ammana ulice su bile još pod snijegom. U prometu je bio još veći kaos nego inače, iako s druge strane i Jordanci su bili malo na oprezu, nenavikli na vožnju po snijegu pa je čitav promet djelovao sigurnije. Krenuli smo prema dolini rijeke Jordan i počeli se kroz serpertine spuštati prema Mrtvom moru. Odustali smo od grada Salt i planine Nebo, nema smisla razgledavati dok je sve u magli. Kako je padala nadmorska visina tako je rasla temperatura i naposlijetku smo stigli s nimalo ugodna i vlažna dva stupnja u Ammanu na ugodnih šesnaest stupnjeva na obali Mrtvog mora. Zahvaljujući svojoj nadmorskoj nizini (430 m ispod razine mora) područje oko Mrtvog mora je uvijek toplo, a tijekom ljetnih mjeseci nesnosno vruće. Olujni oblaci su se i dalje kotrljali na horizontu ali na samoj obali probijale su se ugodne zrake sunca stvarajući dramatičan ugođaj i prekrasnu panoramu nad cijelim jezerom.

Nastavili smo uz Mrtvo more uz nekoliko pauza za poglede i upijanje sunčevih zraka sve do kanjona Wadi Mujib, popularnog odredišta za sve ljubitelje adrenalinske outdoor zabave. Nažalost, kanjon je tijekom zime zatvoren, ali htjeli smo vidjeti barem ulaz u kanjon. Nešto južnije prošli smo Gawr al-Mazraah koje je izgledalo kao najveća bijeda u cijelom Jordanu te nastavili kroz serpertine uzdizati se prema prekasnoj križarskoj tvrđavi Kerak.

Kerak: križarska baština na vrhu litica

some_alt
Crac des Moabites dvorac u Keraku

Smještena nad prolazom iznad Wadi Arava pustinje i Mrtvog mora, utvrda Kerak bila je od velikog strateškog značaja za obranu križarske zemlje te je danas uz Krak de Chavalliers najbolje očuvana križarska utvrda. Kako se Krak de Chavalliers nažalost i dalje nalazi u zemlji koja puni medijski prostor po svemu samo ne turizmu, dvorac Kerak mi je bio mjesto koje nikako nisam htio propustiti u Jordanu. Već iz daljine ovaj dvorac budi znatiželju, smješten na vrhu litice ispod koje se pruža današnji grad Kerak. Zidine Crac des Moabitesa (tako su ga nazivali Križari) veoma su dobro očuvane i djeluju stopljene sa grubim stijenama uzvisine na kojoj se nalaze. Sam dvorac je ogroman i veoma dobro očuvan. Nije teško zamišljati život Križara koji su zabrinuto promatrali s prekrasnih vidikovaca prema unutrašnjosti Jordana strahujući od islamske invazije, a u isto vrijeme bacali i pogled prema Mrtvom moru i ostatku svojeg kraljevstva odakle su im dolazile karavane sa snabdijevanjem. Iako je bilo oblačno a vjetar na razini senjske bure, itekako me je dojmio pogled s dvorca. Još su ljepši unutrašnji hodnici s veoma dobro očuvanim strukturama i brojnim prostorijama koji su izvrsno osvijetljeni. Pogled se s jedne strane spušta prema dolini Wadi Arave i Mrtvom moru kroz uski kanjon koji povezuje Karak te kroz koji je danas provedena cesta, a s druge strane pogled se pruža prema unutrašnjosti. Kako je već sunce zašlo, polako se upalila ulična rasvjeta i svjetla po kućama raštrkanim brdovitim krajolikom pa je pogled prema unutrašnjosti bio još i bolji. Posebno što je bio više zaklonjen od vjetra. Svakako preporučujem posjetu ovom dvorcu.

some_alt
unutar dvorca Kerak

Zadržali smo se u Keraku dosta više nego smo planirali i kada smo krenuli dalje morali smo napraviti ono što nikako ne preporučujem u Jordanu: voziti po noći. Ulice su slabo osvijetljene, a pješaci iz nekog razloga jako vole hodati po cesti tijekom večeri, čak i kad je uz cestu napravljen nogostup. Mali dio vozača i dalje vjeruje kako se noću bolje vidi bez svjetla na autu nego sa svjetlima, pa nije nimalo neobično da usred mraka odjednom kraj vas projuri neosvijetljeno vozilo. Većina ostalih vozača koristi svjetla: sva zamisliva svjetla koja je moguće upaliti na autu. Ako vas ljuti kad netko ne ugasi duga svjetla, zamislite kako je to kad dolazi čitava kolona vozila s upaljenim dugim svjetlima i maglenkama čak i ako je vedra noć s odličnom vidljivosti.

Shobak i kanjon Dana: tamo gdje planine dodiruju pustinju

some_alt
Montreal dvorac iznad Shobaka

Oduševljen Kerakom odlučio sam drugi dan otići do još jednog križarskog dvorca: Montreal u Shobaku. Unatoč tome što je ovaj dvorac slabije očuvan ipak me je pozitivno iznenadio. Nalazi se doslovno na vrhu brda s kojeg dominira krajolikom, a ruševine unatoč ne baš najboljem stanju u kojem se nalaze ipak su dovoljno očuvane da dopuste mašti zamisliti kako su izgledale dok je dvorac još bio u upotrebi. U dvorcu smo bili potpuno sami. Iako je i dalje bilo relativno hladno, sve ćešće je oblake mijenjalo sunce čije zrake ne samo što su nas ugodno grijale već su i pružale zanimljive nijanse boja po dramatičnom pustinjskom krajoliku oko dvorca. Uspavanom čuvaru kraj ulaza u dvorac nije se dalo ni gledati naše ulaznice. Montreal je bio ugodno iznenađenje.

some_alt
kanjon Dana i pogled prema depresiji Arava

Nešto sjevernije od Shobaka nalazi se prekrasan prirodni rezervat Dana, nazvan prema kanjonu koji se pruža od planinskog sela duboko dole u depresiju pustinje Arave. Dok smo dolazili do sela zapeli smo u popriličnoj gužvi. Bio je petak i održavao se nekakav ceremonijal na obližnjem groblju. Na prvi pogled bih rekao da je riječ o pogrebu, no upalo mi je u oči kako su svi prisutni muškarci, od najmlađe do najstarije dobi. Nažalost ne poznajem dovoljno islamske pogrebne ceremonijale da bih znao o čemu se točno radi. Samo selo Dana danas bi bilo izumrlo da nema turizma koji je udahnuo novi život planinskom naselju u nimalo gostoljubivim uvjetima. Zime su ovdje veoma hladne i vjetrovite, dok su ljeta vruća i suha. Iako se još uvijek mogu pronaći beduini koji vode na ispašu svoje ovce po prekrasnim obroncima Dane, većina stanovništva isključivo je orijentirana na turizam.

Ukoliko volite planine, Dana je pravo mjesto za vas. Brojni puteljci kreću se po obližnjim vrhovima i kanjonima iz sela Dana te pružaju odlične mogućnosti za uživanje u prirodi i planinskom krajoliku. Kako smo bili ograničeni vremenom, krenuli smo prema kanjonu Dana, najpopularnijom stazom koja se nastavlja dalje do Henyan ecolodge u podnožju planina, petnaestak kilometara dalje. Nismo htjeli proći cijelu stazu ali smo željeli osjetiti barem dio ovog prekrasnog ugođaja. Strme stijene kanjona spuštaju se u suhu dolinu kojom povremeno teku snažne bujice čije korito pokrivaju trnoviti zeleni grmovi a sunce koje se probija kroz povremene oblake igra prekrasnu igru svjetlosti i sjene na stjenovitim padinama. Dana je svakako mjesto gdje se planiram vratiti.

Pustinjski dvorci i pustinja Badia: putevi kojima (skoro) nitko ne prolazi

some_alt
putokaz uz prometnicu Badiyah

Iako je uobičajeno i praktično zadržati automobil kroz cijelo vrijeme boravka u Jordanu, nama se više sviđala ideja korištenja javnog prijevoza pa smo sljedećeg dana trebali vratiti auto u Amman. Ali prije toga plan je bio posjetiti pustinjske dvorce, skupinu od nekoliko utvrda, karavanseraja i nekadašnjih vladarskih pustinjskih rezidencija razasutih po istočnoj pustitnji stotinjak metara istočno od Ammana. Kako volim putinjske krajolike, odlučio sam ići okolnim putem i uz kratko stajanje u Ma'anu na kavi proći nekoliko stotina kilometara pustinjske ceste kroz istočni dio Jordana, pretežito ravničarsku pustinju Badiyah koju Jordan dijeli sa Saudijskom Arabijom, Sirijom i Irakom. I bio je to pun pogodak. Dosta dobra cesta prolazila je kroz prekrasne pustinjske pejsaže, od nepreglednih ravnica do davno ugaslih pustinjskih vulkana i stotina odbačenih automobilskih guma. Čini se kako Jordanci nemaju običaj redovito mijenjati gume, već voze dok guma ne eksplodira, potom ju zamijene, ostatke stare bace pored ceste i nastave dalje kao da se ništa nije dogodilo. Posebno mi se svidjelo u toj pustinjskoj vožnji što smo bili gotovo u potpunosti sami. Osim nekoliko kamiona te nekolicine starih Toyota kojima su stariji beduini dolazili do svojih stada ostavljenih duboko u pustinji, ovom cestom se ne vozi baš nitko. Tek kad se prolazi uz granični prijelaz sa Saudijskom Arabijom Al Haditah promet postane intenzivniji zahvaljujući brojnim kamionima kojima se odvija razmjena dobara Saudijske Arabije i Jordana.

some_alt
dvorac Al Kharaneh

Nakon nekoliko sati pustinjske vožnje dolazimo u Al Azraq, pustinjsku oazu u kojoj se nekada nalazila ogromna šuma i močvara nastala iz vodom bogatih izvora oaze koja je danas gotovo potpuno uništena zbog pretjeranog navodnjavanja i iskorišavanja vode. Tu se nalazi i istoimeni dvorac koji je najveći od pustinjskih dvoraca. Nakon Keraka i Shobaka, pustinjski dvorci bili su razočaranje. Daleko su manji i slabije očuvani, uz iznimku Al Kharaneha. Odlično očuvan je i dvorac Kusair Amra iako svojom veličinom čini se više kao neka omanja bazilika. Ipak treba imati na umu drugačiji kontekst ovih dvoraca koji nisu imali klasičnu zaštitnu ulogu kao križarski dvorci već su bili mjesta koja su osiguravala sigurno putovanje kroz pustinju za karavane te su kao takvi veoma važan dio povijesti Jordana. I svakako ih se isplati posjetiti. Iako se Al Kharaneh na slikama pojavljuje kao dvorac usred ničega, na velikoj pustinjskoj ravnini, zapravo se nalazi uz samu prometnicu i dosta je lako pristupačan. Došli smo do njega taman uz zalazak sunca i moram priznati da mi se stvarno svidio. Kako je prošlo radno vrijeme, nagovorili smo zaposlenike da nas ipak puste u dvorac i imali smo ga samo za sebe. Sviđale su mi se geometrijski savršene linije gotovo svih elemenata u dvorcu. Simpatični prodavači i zaposlenici nakon obilaska pozvali su nas na čaj u svoj šator pored dvorca koji nismo mogli odbiti. Opet ćemo voziti noću, no isplatilo se.

Madaba: oaza kršćanstva u predgrađu Ammana

some_alt
središnji dio Madabe

Nakon što smo vratili auto Uberom smo otišli do Madabe, pretežito kršćanskog gradića koji je danas gotovo predgrađe Ammana te koji je poznat po svojim mozaicima iz antičkih vremena. Kako je bila nedjelja, rano ujutro potražio sam katoličku crkvu i otišao na misu. Bilo je nadrealno prisustvovati misi i svim uobičajenim ritualima koje znam napamet od najranijeg djetinjstva na arapskom jeziku. Nakon mise pozvan sam na kavu i druženje u zajedničkim prostorijama vjernika i imao prilike upoznati malobrojnu katoličku zajednicu Madabe. Oduvijek mi se sviđala vedrina i pozitivna energija vjernika u zemljama u kojima su manjina. Posebno ako su pri tome i progonjena manjina. Mnogi razmaženi klerici bi mogli štošta naučiti od takvih zajednica. Pridružila mi se uskoro bolja polovica te smo krenuli u potragu za mozaicima Madabe. Najljepši i najvažniji nalaze se u pravoslavnoj katedrali sv. Jurja (St. George cathedral). Velika antička karta izrađena u mozaiku prikazuje Svetu zemlju te je najpoznatiji izložak u Madabi iako moram priznati da ima puno ljepših mozaika. Obišli smo i druge crkve u gradu te prošetali centrom Madabe.

Svidio mi se grad, posebno sami centar grada. Zaista ima neku drugačiju energiju nego drugi gradovi u Jordanu u kojima sam bio. Također je i jedino mjesto u Jordanu uz Jabal Amman gdje se mogu pronaći kafići i restorani na kakve smo navikli u Europi. Naravno, ako je to ono što tražite.

Jerash: Pompei bliskog istoka

some_alt
ovalni trg u antičkoj Gerasi

Prije nego krenemo prema glavnim zanimljivostima Jordana, Petri i pustinji Wadi rum čekao nas je još jedan kratki izlet na sjever, u Jerash. Nekadašnji rimski decapolis naziva se i "Pompei bliskog istoka" i to ne bez razloga. Rimski ostaci nekadašnje Gerase stvarno su među najljepšim i najbolje očuvanim na svijetu. Područje od nekoliko kilometara zaista izgleda kao da je zamrznuto u vremenu te se sasvim jasno može osjetiti kako je izgledao život u antičko vrijeme. Gotovo u potpunosti očuvano kazalište, brojne kolonade i rimski forum, hipodrom i cardo maximus trebaju se jednostavno vidjeti da se zaista shvati koliko su dobro očuvani. Već kad sam ulazio u lokalitet i prošao velika Hadrijanova vrata znao sam da će mi se svidjeti Jerash. Lokalitet je veoma velik i treba nekoliko sati za proći sve zanimljivosti ali je zaista vrijedno svakog koraka. Ukoliko posjećujete Jerash svakako planirajte cijeli dan za ovaj lokalitet jer kada uđete u svijet antičke Gerase vrijeme naprosto leti.

Htjeli smo nakon Jerasha otići i do obližnjeg dvorca Ajlouna, no prestigao nas je mrak pa smo se vratili do Ammana. Šteta, jer koga god smo sreli da je bio u Ajlounu, svidio mu se.

Samo je jedna Petra

some_alt
zaprega sa turistima juri kroz Siq

Glavne zanimljivosti Jordana namjerno sam ostavio za kraj, pa je tako napokon došlo vrijeme za Petru. Ovaj antički grad Nabatejaca sakriven među uskim prolazima pustinjskih stijena zaista je magično mjesto. Ono što iznenadi većinu posjetitelja jest činjenica kako je Petra daleko više od najčešće fotografirane riznice koja se pojavljuje na gotovo svim slikama Petre. Golem je to prostor s brojnim izuzetno dobro očuvanim zgradama urezanima u mekane pješčane stijene koje čine čitav grad nekada moćne civilizacije. Izdvojili smo dva dana za Petru i to nam se čini sasvim optimalno vrijeme, no treba napomenuti kako smo ukupno prošli oko pedeset kilometara Petre u ta dva dana. Sve pješice. Ulazi se u Petru kroz uski kanjon Siq, nastao tektonskim rasjedom među stijenama te potom dodatno oblikovan povremenim bujicama. Nakon dvadesetak minuta hoda, odjednom se pred vama otvara golemo pročelje riznice. Iako izgleda prekrasno, za mene je bilo previše kaotično. Hrpa turista, prodavača, nervoznih deva i magaraca stvara histeričnu atmosferu zbog koje sam jedva dočekao krenuti dalje. Brojni oportunisti, posebice djeca nudit će vam "pogled Indiana Jonesa" s uzvisine iznad riznice. Pogled je veoma lijep ali je precijenjen. Uz to, možete uštedjeti tih 20 do 30 dinara i otići sami na prekrasan vidikovac bez vodiča. Staza je sasvim sigurna i lijepo označena, iako će biti potrebno kondicije za savladavanje brojnih stepenica. Na vidikovcu je sasvim drugačija atmosfera, tek nekoliko turista i mali improvizirani kafić gdje se umjesto stolova i stolica nalaze tradicionalni arapski tepisi idealno su mjesto za uživanje u pogledu.

Za doći na vidikovac skinite moj gps zapis OVDJE

some_alt
pogled na Riznicu odozgo

Nakon kave s pogledom na Riznicu nastavili smo razgledavanje Petre. Obišli smo kazalište, grobnice i kuću faraonove kćeri kao i brojne lokalitete koji se nalaze između spomenutih znamenitosti. Glavna staza kroz Petru veoma je dobro uređivana i zaista se doima kao prekrasno šetalište kroz antički grad. Uz to, brojni beduini danas žive na potpuno isti način kako su živjeli antički Natabejci: u šatorima i spiljama oko Petre. Odlučili smo za kraj otići do Manastira, još jedne prepoznatljive građevine smještene na drugom kraju Petre do kojeg vodi pomalo zahtjevna staza uzbrdo s brojnim stepenicama. I zaista je vrijedilo. Manastir mi se više svidio nego riznica, a daleko manji broj turista te veći otvoreni teren svakako su doprinijeli dojmu koji je ostavio na mene. Otišli smo i malo dalje, do vidikovca na dolinu pustinje Arave koji se pruža s vrha obronaka Petre te s kojeg je pogled naprosto fantastičan. Nepristupačne, surove kamenite planine pružaju se kao na pladnju ispresijecane brojnim kanjonima presahlih rijeka.

some_alt
Manastir

Jedan dan nikako nije dovoljan za Petru, čak ni ako jurite lokalitetom, pa smo se tako vratili u Petru i sljedećeg dana, prolazeći ponovno kroz uski prolaz Siq. Ovaj puta smo krenuli ranije, da izbjegnemo turističke autobuse i dođemo na barem malo manje gužve. Međutim, nadobudni turisti iz Japana uvelike su nas preduhitrili pa su se već pomalo vraćali veselo škljocajući foto-aparatima na sve strane, iako se sunce tek uspinjalo na obzor. Ne znam što su uspjeli vidjeti prije svitanja u Petri ali po izrazima lica, očito su bili jako zadovoljni. Mi smo htjeli također vidjeti još jednom riznicu tijekom kratkog vremena kada je obasjana suncem (od oko 8 ujutro do 10:30 ujutro). Izgledalo je to ljepše, gužve je bilo manje ali i dalje ostajem pri dojmu da je Petra daleko više privlačna kada se krene dalje od riznice. Cilj za drugi dan bio je obilazak "viših staza", od mjesta za žrtvovanje do drugih zanimljivosti koje se nalaze na uzvisinama iznad glavne promenade kroz Petru. Prošli smo kroz Hadrijanova vrata i uz kolonade krenuli prema gore. Već nakon stotinjak metara staza je postala sasvim drugačija od najpopularnijih staza kroz Petru. Postala je prava planinarska staza koja je kombinirala prekrasne poglede, nevjerojatne geomorfološke strukture nastale djelovanjem vjetra, sunca i kiše na okolnim stijenama te nezaobilazne antičke ostatke Natabejaca kojima je i ovaj planinski dio Petre bio itekako važan. Iako je turista daleko manje, ni ovdje ne nedostaje beduinskih prodavača.

some_alt
pogled na cijelu dolinu Petre

Ulazim u razgovor s jednom omalenom starijom gospođom kojoj godine i težak život nimalo nisu oduzeli vedrinu. Na krnjem engleskom priča mi kako joj je pred nekoliko godina preminuo muž i od tada jedini prihod joj je prodaja suvenira. Od kada nema muža nema ni stoke, samo jedan magarac kojim prevozi sve što može i treba natrag u dolinu. Iako su joj pokreti usporeni i dalje spretno savladava kamenite neravnine. Svaki dan planinari na svoje radno mjesto, na vjetroviti vidikovac iznad Petre gdje u maloj zavjetrini ima svoj improvizirani dućan sa suvenirima. Ne pada joj na pamet jahati magarca, na njega tek stavlja svoj mali zavežljaj i polako se spuštaju zajedno u dolinu, dok suvenire pokriva najlonom i ostavlja gore. Pitam ju gdje su joj djeca, na što se samo nasmije pokazujući posljednjih nekoliko zuba što su joj preostali. "djeca... Amman... Moderan život... Pobjegli odavde", izgovara kroz smijeh i podsjeća na činjenicu kako većina mladih, obrazovanih Jordanaca teži odlasku u metropolu, a zarada od turizma često se čini kao dobra odskočna daska. Nažalost, lokalna zajednica veoma malo dobiva od turizma u Petri. Većina novca od ulaznica odlazi u državni fond, a oni dobivaju ono što sami zarade prodajom i ponudom usluga. Jordanska vlada nastoji preseliti sve beduine iz njihovih spiljskih nastambi u selo Uum Saykoum. Međutim, brojni beduini odbijaju napustiti svoj način života i nastavljaju obitavati u pećinama oko Petre, posebno stariji. Zahvaljujući tome, neće biti ništa neobično ako između grupa turista i lokalnih preprodavača prođe stado koza vođenih starosjediocem kojeg nije nimalo briga za turizam, UNESCO, suvremena svjetska čuda i bilo koji drugi značaj što ga današnja civilizacija daje Petri. On nastavlja živjeti suživot s ovim lokalitetom jednako kao što su to generacije beduina činile stoljećima prije dok je za zapadnu civilizaciju Petra bila mitski, izgubljeni grad.

Gornje staze Petre planinarske su staze u punom smislu riječi i doživljaj je zaista pravi planinski. Naravno, govorimo o karakterističnom planinskom krajoliku. Planinarenje ovim putevima zahtijeva kondiciju, ali pogledi koji se pružaju daju nagradu za svaku kap znoja koju će iscijediti iz vas vruće bliskoistočno sunce. Tek kada se sjedne na vrh jedne od brojnih planina s kojih se brojni posjetitelji doimaju manji od mrava, a ipak se ovaj antički grad pruža preko cijelog horizonta, postaje jasno koliko je ovo zapravo veliko, fascinantno i jedinstveno mjesto.


some_alt
mala Petra

Desetak kilometara od Petre nalazi se još jedan lijepi lokalitet, Mala Petra. Ulaznica se ne naplaćuje, unatoč tome što će vam prići različiti vodiči i oportunisti i pokušati vas uvjeriti da trebate ulaznicu, da trebate vodiča ili vam ponuditi vođenu turu od Male Petre do glavnog lokaliteta Petre. U pravilu, za treking od male Petre do Petre vodič je obvezan. U praksi, nitko neće provjeravati da li ga imate. Ipak imajte na umu da ova staza nije dobro označena i ako se odlučite ići bez vodiča svakako uzmite dobru kartu (predlažem skinuti gps zapis sa stranica Jordan national trail ili koristiti ucrtane staze na openstreetmaps i aplikacije koje ih koriste). Mala Petra je neusporedivo manji lokalitet od Petre. Nekoliko hramova i drugih spiljskih objekata razvučeno je po rasjedu između velikih stijena. Preporučujem doći ovdje prije odlaska u samu Petru, inače će vas pod dojmom same Petre pomalo razočarati.

Wadi Rum: pustinja koja osvaja

some_alt
prekrasne stijene pustinje Wadi Rum

Posljednje jutro u Wadi Musi (tako se naziva grad uz Petru koji je zahvaljujući turizmu doživio pravi procvat te postao jedan od najrazvijenijih gradova u Jordanu) ustali smo dok je još bila vani noć, spremili se i nakon uranjenog doručka pričekali autobus za Wadi Rum. Poseban turistički autobus kreće svako jutro oko 6 iz Wadi Muse do Wadi Rum. Rezervacija se obavlja izravno u hotelu ili hostelu dan ranije. Bus je na kraju ispao minibus, a kako je putnika bilo više nego mjesta kao dodatni prijevoz poslužio je jedan taksist koji nas je poveo na vožnju prema vjerojatno jednoj od najljepših pustinja na svijetu. Wadi Rum u prijevodu s arapskog znači "mjesečeva dolina" i zaista se ovaj dio pustinje doima kao da je s nekog drugog dijela svemira. S razlogom je upravo ovdje sniman film "Martian", pri čemu je Wadi Rum imao ulogu planeta Marsa. Tamnocrveni pijesak i stijene brojnih strmih planina čine krajolik Wadi Ruma nestvarnim.

some_alt
u blizini sela Rum nalazi se jedino drvo u pustinji

Najprije smo došli u Visitor center gdje su nas registrirali i zabilježili mjesto našeg boravka. Nakon toga nas je taksist odveo u selo Rum gdje nas je dočekao naš domaćin Salem, lokalni momak koji se bavi organiziranjem izleta u pustinji te vodi kamp u pustinji. Relativno povoljan, uredan i dobro organiziran te odlično pozicioniran u središtu pustinje, Salemov kamp je svakako dobar izbor i preporučujem ga. Nažalost mi smo razočarali Salema jer nas nisu zanimali nikakvi izleti u pustinju. Kako ovo nije prva pustinja u kojoj boravim, odlučio sam sve najvažnije stvari posjetiti sam, svojim vlastitim nogama. I bio je to odličan izbor. Hodati kroz takvo prostranstvo s takvim prekrasnim krajolicima neopisivo je iskustvo. Ipak, treba imati na umu kako je Wadi rum veoma velik lokalitet i potrebno je dosta kondicije za proći sve najvažnije zanimljivosti.

some_alt
mali most, jedan od prirodnih lukova u Wadi Rum

Lawrence od Arabije proslavio je ovu pustinju te je ostao snažno povezan s njom. Mali izvor vode koji se nalazi nedaleko sela nazvan je upravo po Lawrenceu, kao i ostaci kuće u kojoj je navodno boravio. Prava ljepota pustinje ipak je djelo prirode a ne čovjeka. Nekoliko prirodnih lukova nastalih djelovanjem vjetra, rasjedi među stijenama koji su se pretvorili u prekrasne siqove, nekoliko pješčanih dina crvenog pijeska i fascinantni oblici brojnih planina i stijena koje se uzdižu s pustinjskog platoa i dodaju dramatičnost reljefu pravo su remek-djelo umjetnika prirode. Lawrence je izjavio kako posebno voli pustinju zato jer je čista. Nažalost, danas više nije toliko čista koliko je to bila u njegovo vrijeme jer povećan interes za turistima donosi i više smeća a lokalna zajednica nema preveliku ekološku svijest. Ja volim pustinju radi njezine tišine. Zato mi je bilo posebno drago što sam proveo dva dana u Wadi Rum pustinji u samostalnom trekingu pri čemu satima nisam čuo ništa drugo osim svojih stopala kako tonu u vrući crveni pijesak dok lagani povjetarac kotrlja raskidane male oblačiće preko bakrenih stijena bezbrojnih uzvisina raširenih pustinjom. Uz Kalute u iranskoj pustinji Dast-e-Lut, Wadi rum je svakako najljepša pustinja u kojoj sam bio.

Više o Kalutima i pustinji Lut potraži u mojem putopisu kroz Iran

Aqaba: ljeto nema kraja

some_alt
prekrasno podmorje na Južnoj plaži

Čak i u prohladne zimske dane kada kiša a ponekad i snijeg pokažu u većem dijelu Jordana kako Bliski Istok itekako može biti hladan, Aqaba je uvijek ugodna i topla oaza gdje je jakna veoma rijetka potreba. Najjužniji dio Jordana smješten na malom dijelu obale Crvenog mora koji pripada kraljevstvu svijet je za sebe u kojem sezona kupanja i ronjenja nikad ne prestaje. Brojni koraljni grebeni koji se nalaze južno od grada Aqabe na popularnoj Južnoj plaži itekako pozivaju na zaron i podsjećaju zbog čega je podmorje Crvenog mora među najljepšim na svijetu. Upravo je ronjenje odnosno snorkeling bilo ono što me najviše zanimalo u Aqabi i čemu sam se posebno veselio. Naravno, na tako malom dijelu obale nemoguće je očekivati raskoš podvodnog svijeta kakav postoji u obližnjem Egiptu, ali koraljni grebeni Japanski Vrt i Tri sestre koje sam prošao svakako su vrijedni svakog zarona. Bogatstvo podvodne flore i faune me ugodno iznenadilo, posebno s obzirom da Jordanci ne ulažu gotovo nikakve napore u zaštitu koralja. Ukoliko se nađete u Aqabi svakako ponesite sa sobom i masku za ronjenje (ili je posudite) jer ispod površine mora već na dubinama gdje je voda do koljena krije se jedan sasvim drugačiji, prekrasni svijet.

some_alt
fontane i palme u središtu Aqabe

Sam grad Aqaba relativno je moderan grad nastao na temeljima antičke Ayale čiji se ostaci nalaze u središtu grada. Prava povijest moderne Aqabe počinje s Lawrenceom i kraljem Faisalom (Arapima s pravom pravi heroj nije Lawrence od Arabije već Hašemitski kralj Faisal koji je sa svojim snagama zapravo i podnio najveći teret arapskog ustanka protiv osmanske vlasti, a kojem je Lawrence ustvari bio tek prijatelj i savjetnik) koji su 6. srpnja 1917. godine na prepad upali u grad i gotovo bez borbe osvojili tvrđavu Aqabe i time stvorili uvjete za daljnje oslobađanje arapske zemlje. Sama bitka nije bila nimalo spektakularna kao što je prikazuje film o Lawrenceu iz Arabije, ali je važna prekretnica u suvremenoj arapskoj i jordanskoj povijesti pa se stoga na glavnom gradskom trgu nalaze kipovi Faisala i njegovih boraca, a golemi jarbol ispred tvrđave podsjeća na mjesto gdje se zavijorila zastava arapskih boraca za nezavisnost.

Tamo gdje je započela moderna povijest Jordana završila je naša avantura ovom prekrasnom zemljom koja je zaista oaza mira i sigurnosti u turbulentnom okruženju Bliskog istoka. Pod palmama u otvorenoj čekaonici zračne luke Aqabe upijali smo zadnje zrake sunca i sa zebnjom promatrali prognozu doma, gdje je hladna siječanjska bura razbijala iluzije o uranjenom proljeću. Vrijeme je za povratak u svakodnevicu.

some_alt
karta putovanja kroz Jordan


Booking.com

objavljeno: 2019-11-15



Aktualno:

Dubai iz Budimpešte za 98 eura povratno

London iz Trsta za 26 eura povratno

Libanon iz Beča za 94 eura povratno

Amsterdam iz Splita za 56 eura povratno

Luksemburg iz Budimpešte za 20 eura povratno



Povezano:

Jordan za 23 eura povratno iz Venecije

Jordan za 36 eura povratno iz Budimpešte

Jordan: sve što trebate znati

Graz

Kako jeftino istražiti Veneciju

Najljepša bajkovita sela

Mjesec dana Irana (2. dio)

Albanska rivijera



Pogledajte još:

Najbolja adventska putovanja


Najljepši dvorci Hrvatske


Jordan


Graz


Kako jeftino istražiti Veneciju