Maroko (1. dio)
tekst i slike: Peter Polić
U Maroku sa svojim ljepoticama
Nakon četiri godine ponovno u Afriku. Toliko otprilike olimpijski natjecatelji čekaju od jednih do drugih olimpijskih igara. Svakako moje uzbuđenje nije bilo ni približno onoliko koliko je natjecateljima na na Olimpijskim igrama, no svakako je ideja o istraživanju još jedne zemlje izvan Europe golicala maštu, ali isto tako i otvarala brojna pitanja ne oko toga što me novoga čeka, nego što ću ovdje slično pronaći. Opet idem u arapsku zemlju i opet je plan napraviti poveći krug kroz zemlju, no ovoga puta idem "s onu stranu Sahare", prema Atalantiku: u Maroko.
U posljednjih desetak godina Maroko se pretvorio u pravu backpacker destinaciju koja privlači golem broj turista iz cijeloga svijeta. Dok su se Tunis i Egipat prvenstveno orijentirali prema all inclusive turistima u hotelima, Maroko je prednost stavio turistima koji više vole sa ruksacima istraživati zemlju, od grada do grada, planine i pustinje sve do obala Atlantika i Mediterana. Naravno, i u Maroku se može pronaći itekako kvalitetan hotel sa "sve uključeno" ponudom, ali zemlja bogata prirodnim i povijesnim ljepotama koja je ipak preblizu mnogo razvikanijoj i liberalnijoj španjolskoj obali dobro je prepoznala svoj potencijal ne u suncu i moru, već egzotici koju nudi nadohvat ruke. Maroko svakako ima potencijala dovoljno za barem nekoliko mjeseci lutanja, pun kontrasta i u pravom smislu riječi granica oceana, Europe i Sahare. Nažalost ja sam ograničen na samo dva tjedna, svakako nedovoljno za ovakvu zemlju, pa je stoga pred putovanje bila potrebna pomna analiza što i kada vidjeti, kako bi maksimalno iskoristio vrijeme koje mi je na raspolaganju ali kako u isto vrijeme ne bi upao u tradicionalnu zamku takvog putovanja, kada se nastoji vidjeti previše i na kraju se ne doživi ništa.
Još se jedan logistički izazov pojavio preda mnom. Naviknut putovati u nove zemlje sasvim sam ili najviše sa jednim suputnikom, morao sam pronaći načina kako moje navike i želje uskladiti sa drugima. Kao nekome tko želi i previše tijekom putovanja i nekome tko tijekom putovanja teško razumije frazu "opusti se i uživaj" pomisao da putujem sa još troje ljudi izazivala je više straha od svih potencijalnih terorista, kradljivaca, vremenskih nepogoda, zrakoplovnih i inih nesreća i tko zna čega sve ne. Trebalo je zato stati pred ogledalo, pogledati se i reći samome sebi: "sa tobom će biti teško putovati, a ne sa njima. Što god bilo, vjerojatno je problem u tebi, ma koliko ti se činilo da su oni krivi." Te dvije fraze spakirao sam zajedno sa backpackom na putovanje i pokazale su se najkorisnijom prtljagom.
Tangier
pogled na stari dio Tangiera
Tangier, grad koji je doslovno preko puta Španjolske obale i britanske enklave Gibraltara naše je polazište. Dolazimo avionom, unatoč tome što većina posjetitelja iz Španjolske dolazi brodom. Uzimamo taksi do centra i očekujem tipični prometni kaos za ovaj dio svijeta: stari automobili kojima je eko-test nepoznanica nagurani na ulice u pomalo divljačkim vožnjama, bez poretka i obzira prema bilo kojem drugom vozilu, a posebice prema manjim vozilima, koji apsolutno ignoriraju postojanje prometnih znakova ili semafora te koriste kao najvažnije pomoćno sredstvo u vožnji trubu, stvarajući nepodnošljivi koncert buke i ispušnih plinova dok se bezobzirno probijaju prema gradu. U Kairu, upravo tako izgleda promet, od glavnih do sporednih ulica, pa čak i autocesta. Začudo, Tangier se pokazao nevjerojatno zapadnjački: semafori se poštuju, automobili su prilično novije proizvodnje, a truba se koristi tek povremeno. Naravno, u odnosu na naše ceste i dalje je to jedan drugi svijet, na kamionima se zajedno voze koze i školarci, puna crta na cesti ima samo sugestivno značenje, kao i ograničenje brzina. Ipak blizina europske obale, tek nešto više od desetak kilometara preko Gibraltarskih vrata ostavila je značajnog traga u prometnoj kulturi. I ne samo tamo. Dolazimo u centar grada i sjedamo u kafić, uz nezaobilazni čaj sa metvicom, karakterističan za arapske zemlje, u ponudi je širok raspon kava talijanskog porijekla koje su u Egiptu bile raritet. Poslužuje nas konobarica, u uskim trapericama i raskopčanoj majici, sasvim zapadnjački odjevena. Zajedno sa Piotrom, jednim od suputnika komentiram kako bi joj većina Španjolki i Portugalki mogle pozavidjeti na izgledu, ali i na stilu.
spoj različitih arhitektura u Tangieru
Iako je arapski službeni jezik, u Maroku svi govore francuski te su gotovo svi natpisi u zemlji dvojezični. Marokanci su zapravo pravi poligloti, jer značajna zajednica Berbera koji su zapravo izvorni stanovnici ove zemlje govore svojim berberskim jezikom, sasvim drugačijim od arapskog. Stoga najčešće već u ranoj dobi veliki broj Marokanaca priča tri jezika, obično puno ranije nego upoznaju ijedno pismo ili krenu u školu. Pitam se koliko se djece kod nas može pohvaliti barem u osnovnoj školi poznavanjem triju jezika? U Tangieru je naravno i značajan utjecaj španjolskog kao i drugih europskih jezika. Ova je strateški važna luka i danas pravi kozmopolitski centar Maroka, gdje se najviše osjeća utjecaj zapada i istoka, kako se međusobno isprepliću. To nimalo ne čudi uzme li se u obzir kako je sve do 1957. godine Tangier bio svojevrsna slobodna luka, kojom su podjednako upravljali Španjolci, Francuzi, Amerikanci, Portugalci, Britanci, pa čak i Šveđani, Belgijanci, Nizozemci i Talijani. Zahvaljujući tome, ali i zahvaljujući svojem geostrateškom položaju, sve do danas je Tangier ostao donekle drugačiji lučki gradić od ostatka zemlje. Nažalost, sjecište lučkih puteva često nosi i svoju tamnu stranu, pa se tako često upozorava kako Tangier nije najsigurniji grad tijekom noći, zbog sveprisutnog šverca, preprodaje droge i raznih drugih poroka koji se nude pomorcima "ispod stola". Mi ionako nismo planirali ostati noćiti u Tangieru, već nastaviti dalje prema jugu, no prije našeg daljnjeg polaska odlučili smo prošetati gradom.
sa devama i na plažu, Tangier
Na prvi pogled, grad nudi sve ono što nudi i svaki drugi turistički zanimljiv marokanski grad: staru gradsku jezgru medinu opasanu zidinama koja se nalazi na uzvisini i koja predstavlja jezgru staroga grada. Ispod nje prostire se novi dio grada, turistički daleko manje atraktivan, u kojem živi većina stanovništva te koji izgledom podsjeća na prosječne stambene četvrti diljem Europe. Tu je naravno i luka, ali i nekoliko veoma lijepih pješčanih plaža, koje su posjećene čak i tijekom zime, iako temperatura mora barem nama naviknutih na topli Mediteran nije pretjerano privlačna u hladnijim mjesecima. Duga šetnica pruža se uz plažu te je idealna za upijanje sramežljivog afričkog sunca u srcu zime. Nedovoljno jakoga za pocrniti, ali ipak dovoljno toploga da se zaboravi snijeg i led koji je tijekom siječnja okovao veći dio Europe. Pješčanu plažu koriste i oportunisti koji se nadaju zaradi od malobrojnih turista te im nude jahanje devama po plaži. Nakon svega, pijesak je pijesak, bio on pustinjski ili onaj uz plažu. Također se uz plažu nalazi veoma lijepa šetnica sa desetak metara visokim palmama koja uz popločenu stazicu više podsjeća na neko od europskih ljetovališta nego na uobičajeni krajolik afričke obale. Kako se približavala večer, krenuli smo sa svojim ruksacima prema autobusnom kolodvoru i prema sljedećoj stanici: plavom gradu Chefchaouenu.
Chefchaouen
nestvarno plavetnilo Chefchaouena
U podnožju planinskog masiva Rif nalazi se vjerojatno najljepši gradić u cijelom Maroku: Chefchaouen. Danas jedno od glavnih turističkih odredišta pred samo stotinjak godina bio je zabranjeno mjesto za sve nemuslimane. Sve se počelo mijenjati 1920. godine kada su u gradić ušle španjolske trupe i pretvorile gradić u svoje središte u kontroli masiva. Tridesetih godina na inicijativu Španjolaca zidovi kuća unutar gradske jezgre obojani su u plavo i upravo je stoga gradić danas poznat kao "plavi grad". Došavši u večernjim satima do ovoga grada uskoro smo susreli se i sa drugom stranom privrede u planinama Rif: krijumčarenjem droge. Dvojica mladića ponudila su nam pomoć u snalaženju u gradu, unatoč našem odbijanju jer nam je bilo jasno kako ovdje ništa nije besplatno, već se gotovo za sve očekuje nekakva kompenzacija. Oni su očekivali kako će postati naši ekskluzivni dileri i nemalo su se razočarali kada su uvidjeli da nas nimalo ne zanima njihov hašiš a ni ostali pripravci od kojih bi policijski psi postali veoma razdražljivi. Pratili su nas kroz uličice gotovo cijelu večer, uporno nas nagovarajući na svoje "proizvode". Naime, u skrivenim dolinama masiva Rif nalaze se ilegalne plantaže hašiša koje se krijumčare preko Španjolske diljem Europe i time lokalno stanovništvo upravo na uzgoju hašiša ostvaruje značajne prihode. Slijedom toga gotovo je uobičajeno za turiste koji dolaze u Chefchouen osim uživanja u lijepom pejsažu i jedinstvenoj arhitekturi također i opuštati se uz opojna sredstva, bez obzira na stroge zakone u Maroku.
neke od ulica izvedene su stepenicama
S obzirom na popularnost "plavog grada", nije začuđujuće kako smo sretali još poprilično čudnovatih osoba kojima je primarni životni cilj prevariti strance i izvući iz njih novce za doslovno nikakvu uslugu. Svako malo se netko predstavlja kao prijatelj i želi biti privatni vodič te naravno potom očekuje eure za kompenzaciju. Očekivali smo to, pa smo ih redom odbijali. Ipak zamke za turiste ne vrebaju samo kod njih, već i kod raznih drugih turističkih djelatnika. Otišli smo u jedan pristojan restoran na glavnom gradskom trgu na večeru. Originalna marokanska hrana, prekrasno ukrašena i servirana, pristojan restoran po europskim cijenama, uredno osoblje i interijer... Sve na prvi pogled savršeno za jednog turista. I onda jedan tihi ali ipak čujni zvuk iz kuhinje otkriva sasvim drugu stranu. Zvuk mikrovalne koji otkriva kako su naši obroci zapravo podgrijani u mikrovalnoj i nemaju veze sa svježe pripravljenim obrocima po tradicionalnoj recepturi, kako se restoran hvali. Trebam li spomenuti kako je okus hrane bio "plastičan", unatoč lijepoj dekoraciji. Previše mokru salatu sam odbio jesti u želji da izbjegnem barem prvih dana putovanja uobičajene probavne tegobe za putnike iz Europe. Ostatak putovanja hranili smo se isključivo u lokalnim restoranima u koje turisti ne zalaze, gdje su cijene daleko ispod našeg standarda a higijenski uvjeti naprosto nikakvi. Ali okus hrane je fantastičan. Od svježih srdelica sa krumpirićima koji su zaista napravljeni od krumpira, piletine na tisuću načina, ribljih specijaliteta svih vrsta, od orade do hobotnice, goveđih odrezaka do raznih kolača koji su se raspadali u rukama u nedostatku pakiranja, ali su tako prijali nepcima. I tijekom cijelog putovanja nisam imao nikakvih problema sa trovanjem hranom.
starija berberska populacija
Chefchauen opravdava svoj renome prekrasnog gradića, tirkizno plave fasade zaista daju gradiću posebni ugođaj te zapravo najljepše razgledavanje grada jest bez ikakvog plana, isključivo lutajući malim uličicama medine. Ukoliko dođete tijekom zimskih mjeseci, kada je temperatura relativno niska, lokalni Berberi odjeveni u dželabe, tradicionalne berberske haljine u šarenim bojama i šiljastim kapuljačama koje će tvoriti živopisni kontrast uskim tirkiznim uličicama Chefchouena, moći ćete zaista osjetiti dušu grada. No ta duša nije nužno susretljiva i prijateljska. Stoljeća zatvorenosti ovoga gradića prema strancima i još uvijek prisutan osjećaj kako stranci dolaze kao osvajači a ne kao prijatelji itekako se osjeća među stanovnicima Chefchauena, posebno starijoj populaciji. Ukoliko ih pokušate fotografirati, vrlo vjerojatno ćete imati prilike slušati cijelu lepezu psovki na arapskom, posebice ukoliko fotografirate žene. Također dok lutate uskim uličicama i nastojite pronaći idealni kut pod kojim će sunčane zrake razlijevajući se pročeljima zgrada i zavlačeći se među sjene činiti pedeset nijansi plave, nimalo se nemojte iznenaditi ukoliko se im neće pretjerano svidjeti što je upravo zid njihove kuće glavni motiv vaše fotografije. Kako bih izbjegao neugodne situacije ali i kako bih iskoristio najviše od ranojutarnjeg sunca krenuo sam u obilazak medine neposredno pred izlazak sunca, rano ujutro dok su tek rijetki stanovnici bili na ulici. Nad planinama koje okružuju grad nadvili su se oblaci, no u samome gradu bilo je ugodno sunčano, iako nimalo toplo.
Osim gradske jezgre zanimljivih nijansi plave vrijedi posjetiti i slap koji se nalazi na samom izlazu iz grada, Ras el Maa. Nije spektakularan, ali je dobar uvod u planinski masiv Rifa koji nudi obilje mogućnosti za planinarenje ljubiteljima prirode. Masiv se pruža odmah iznad Chefchouana i prekrasno je odredište za zaljubljenike u prirodu i aktivan život. Jedan od najpopularnijih uspona iz Chefchaouena jest Jebel El Kelaa, 1616 metara visoki vrh koji sam i sam htio obići, ali sam zbog lošeg vremena odustao i radije proveo još jedan dan u Chefchouenu. Uspon je kondicijski poprilično zahtjevan i ne preporučuje se tijekom kišovitog razdoblja radi čestih odrona kamenja. Umjesto toga, otišli smo do napuštene džamije koja se nalazi na uzvisini preko puta gradića te sa čijeg se platoa pruža odličan pogled na grad. Izgrađena 1920. godine od strane španjolskih osvajača koji su time htjeli pridobiti domaće stanovništvo, nikada nije stvarno postala zanimljiva domaćinima te stoga nikada nije zapravo ni imala prave namjene. Danas se na istočnim padinama uz džamiju nalazi tek groblje. Pogled je zaista dramatičan, sa plavim kućicama stisnutim u Medinu ispod visokih litica planine koja se gotovo okomito pruža iznad grada te je svakako vrijedno odvojiti oko pola sata pješačenja do vidikovca. Posebice pred zalazak sunca. Vraćali smo se dok se već spustila mrak.
Rano ujutro, dok se grad tek budi uspio sam dobiti ovaj gradić samo za sebe i osjećaj je bio čaroban. Mogao bih lutati istim uličicama iznova i iznova, promatrajući igru svjetla i sjene u plavoj saturaciji dok se sunce uzdizalo nad obzor. Uzdizanjem sunca polako su se sve više i više pojavljivali domaćini na ulicama, otvarale su se trgovine i radnje a omjer ljudi i mačaka, inače prisutnih diljem arapskih zemalja i neobično dobro uhranjenih, često bolje nego stanovnici, polako se okretao na stranu čovjeka. Neobična mala anegdota donekle mi je približila razmišljanja tih ljudi, posebice starijih. Kako je Chefchaouen brdovit, starijim ljudima je ponekad malo teže nositi ili vući teret od trgovine do svojega doma. Ispred mene se u jednoj uskoj i strmoj ulici našla jedna domaća bakica, vidno pogrbljena i u crnini. Tek joj se naborano lice otkrivalo ispod crne marame koja je prekrivala i kosu. Taman kada sam joj se približio, ispred nje se pojavila stepenica i predstavljala je ozbiljan problem za prenijeti njezina kolica sa dnevnim namirnicima, koja je i do tada teškom mukom vukla za sobom. Činilo mi se sasvim prirodno uhvatiti njezina kolica i prenijeti ih preko stepenice te joj ponuditi pomoć u daljnjem transportu namirnica. Ostala je u čudu, ne mogavši vjerovati kako joj je pomoć ponudio stranac, sa fotoaparatom oko vrata. Prvih nekoliko sekundi nije znala što reći ili napraviti, samo je promatrala me otvorenih ustiju, kao da preispituje svoju svijest i pokušava utvrditi jesam li priviđenje ili stvarna pojava. Međunarodni jezik osmjeha prevladao je neugodnu situaciju i sljedećih nekoliko minuta koliko je trajala moja pomoć berberskoj bakici neprestano mi se zahvaljivala na berberskom, arapskom i francuskom. Kada sam malo razmislio o toj situaciji, nimalo me više nije čudio pomalo neprijateljski stav domaćina prema strancima. Ovdje dolazi toliko turista sa stavom kako svojim novcem mogu kupiti sve i koji se ponašaju kao da zbog njihovog novca ili njihove putovnice vrijede više nego domaćini koji ovdje žive. Često očekuju kako će se cijeli život domaćina podrediti njihovom doživljaju destinacije, kao da su svi ovdje prisutni glumci u kazalištu kojem je jedina namjena zabaviti goste sa debelim lisnicama. Veliki broj domaćih dečki su prihvatili takvu igru i u strancima vide isključivo hodajuće vreće novaca te ih nastoje na svaki zamislivi način prevariti kako bi izvukli te novce bez da im zaista nešto ponude, što nimalo ne doprinosi smanjenju animoziteta između turista i domaćih stanovnika, štoviše pretvara se u običan rasadnik međusobnog nepovjerenja i negativnih emocija. Nažalost to je još jedna od negativnih strana modernog turizma u kojem se kreću ogromne novčane svote koje rijetko dođu u ruke onih kojima stvarno određena destinacija pripada, domicilnom stanovništvu.
Meknes
Bab El Khemis vrata, Meknes
Sljedećeg dana nakon obilnog ribljeg doručka po cijeni od tek desetak kuna i po običaju katastrofalnih higijenskih uvjeta, ali vrhunskog okusa i mirisa, krenuli smo prema jugu. Nakon više sati vožnje stižemo u Meknes, nekadašnji kraljevski grad u smješten u srednjem Atlasu, opasan najvećim kompleksom zidina u cijelom Maroku. Htjeli smo svratiti i do veoma zanimljivog lokaliteta iz rimskog doba, Volubilisa, ali dosadna i uporna kiša odgovorila nas je od toga nauma. Stoga smo više vremena posvetili lutanju Meknesom i njegovom medinom. Često se navodi kako je Meknes podjednako lijep kao i Fez, samo sa daleko manje turista. Na prvi pogled grad ne nudi mnogo: stara gradska jezgra slična je i drugim gradovima u Maroku, nema osebujnih boja kao u Chefchaouenu, nema toliko ornamenata islamske arhitekture kao što je to slučaj u mnogobrojnim objektima Marrakesha i Feza, a umjesto nepreglednih nizova štandova sa suvenirima, tepisima, začinima i raznim tradicionalnim arapskim rukotvorinama, bazaar u Meknesu pretežno je popunjen preprodavačima svakakvih trenirki, traperica upitne kvalitete i svakodnevnih namirnica. Pogađate, Meknes je grad gdje turisti rjeđe zalaze, te se čak i u centru grada život odvija prema potrebama njegovih stanovnika i stoga je odlično mjesto za osjetiti dašak marokanske svakodnevice sa primjesom bogate kulturne i povijesne baštine. Ukoliko vas više zanimaju šareni bazaari sa nepreglednim nizovima tepiha i suvenira, rijadi sa uslugom više namijenjeni zahtjevnim turistima i bajkoviti doživljaj Maroka kao iz tisuću i jedne noći, Meknes ili preskočite ili svratite tek na par sati pogledati znamenitosti.
minaret velike džamije u Meknesu
Gradske zidine ukupno imaju 27 ulaza, no ni jedan nije ni približno spektakularan kao Bab Mansour, impozantna vrata koja podsjećaju na nekadašnji značaj Meknesa kao središta kraljevstva Almoravida, koje se protezalo diljem današnjeg Maroka i dalje preko Gibraltara na Iberski poluotok. Svojevrstan je to arapski slavoluk pobjedi izgrađen od strane sultana Moulay Ismaila, kojem je gradnjom predvodio arhitekt preobraćenik sa kršćanstva na islam. Namjena ovih monumentalnih vrata nikada nije bila primarno obrambena već je zadatak bio pokazati raskoš i moć sultana. Zidna dekoracija za zelenim i bijelim pločicama te pločama sa inkripcijom tekstova Kurana samo naglašava prestiž ove građevine. Ispred Bab Mansoura nalazi se glavni gradski trg koji je nekada konkurirao Marrakeshu i Djemaa el Fna trgu. No dok trg u Marrakeshu danas vrvi životom i rijekama turista tijekom cijele godine, njegov takmac u Meknesu uglavnom zjapi prazan, sa tek ponekom terasom i ponekim prodavačem tepiha i entuzijastom koji želi zaraditi ponešto dirhama nudeći lijepo ukrašenu devu za slikanje. Iako sve više turista posjećuje Meknes, na njegovim uskim uličicama i dalje dominiraju domaćini.
Meknes također ima nekoliko lijepih muzeja, pri čemu je Habs Qara, podezmni kompleks nekadašnjeg zatvora pokazao se prilično zanimljivim. Također je privlačna i škola islama Medersa Bou Inania kao i nekoliko džamija u koje kao i diljem Maroka, nemuslimanima nije dopušten ulazak. U Meknesu smo ostali dva dana, sljedeće noći krenuli smo do veoma lijepo uređene željezničke stanice odakle smo uzeli noćni vlak za Marrakesh, našu sljedeću destinaciju...
Pročitajte i drugi dio putopisa kroz Maroko
Više fotografija potražite u našoj galeriji na Flickr-u.
Booking.com
objavljeno: 2017-10-25
|
Pratite nas:
 
 
Aktualno:
Rim iz Splita za 26 eura povratno
Albanija iz Trsta za 28 eura povratno
Island iz Budimpešte za 100 eura povratno
Napulj iz Zagreba za 30 eura povratno
Japan iz Budimpešte za 375 eura povratno
Povezano:
Maroko iz Zagreba za 81 euro povratno
Maroko iz Trevisa za 34 eura povratno
Maroko planira otvaranje od 31. siječnja
Maroko (II. dio)
Madeira: sve što trebate znati
Malaga
Najljepši gradići Sicilije
Najljepše planinarske staze Madeire
Kastav
Pogledajte još:
Madeira: sve što trebate znati
Destinacije za zimsko sunce
Malaga
Najljepši gradići Sicilije
Sicilija: Sve što trebate znati

Video:
Mali trikovi:
|