Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Iran

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
ispred dvorca od blata u Rayenu

Iran je destinacija koja je rijetko u prvom planu putnicima, ali meni je bila jedna od država koje sam svakako htio posjetiti. Mjesec dana u Iranu iskustvo je koje ne mogu sa ničim usporediti. Planinarenje na snijegom pokrivene vrhove Alborza, istraživanje tisućama godina stare kulture i civilizacije, spašavanje zalutalih domaćih izletnika u gorju, stopiranje kroz pustinju Dast e Kavir, potraga za svinjetinom u Teheranu, kupanje na Hormuzu pokraj strvine malog morskog psa, svađe na rubu incidenta sa taksistima, upoznavanje iranskog bolničkog sustava nakon nezgode na penjanju, temeljito ispitivanje policije u bolnici prije nego mi je dopuštena medicinska skrb... Samo su dio iskustva iz ove prekrasne države sa najljubaznijim ljudima na svijetu. U nastavku je prvi dio putopisa iz Irana, zemlje u koju ću se zaista veoma rado vratiti.




Kada se govori o Iranu, uglavnom se ova golema i prekrasna zemlja na sjecištu bliskog istoka i srednje Azije povezuje sa negativnim konotacijama. Terorizam, islamizam, stalni sukob sa Sjedinjenim državama i zapadnim svijetom te strogi islamistički zakoni najčešći su negativni pojmovi koji se povezuju sa Iranom kada se ime ove zemlje spominje u medijima. I kada govorimo o nekadašnjoj antičkoj Perziji također nekako prevladavaju negativne konotacije. Perzijanci su oni zločesti dečki koji su napali dobre Grke, koji su porazili herojskih tristo spartanskih mučenika, koji su spalili Atenu i koje je naposljetku porazio Aleksandar veliki. Sasvim se zaboravlja činjenica kako je zapravo nekadašnje Perzijsko carstvo bilo među najvećim, najnaprednijim i najuspješnijim državama antičkog vremena, kako je Perzepolis bio najbogatiji grad na svijetu u antičko doba, perzijski kralj Kir veliki preteča je vlada koji se vodio načelima ljudskih prava i sloboda a Zoroastraizam najstarija je monoteistička religija od koje su sve tri druge glavne monoteističke religije "ukrale" značajan dio doktrine.

Teheran

some_alt
sjeverni Teheran i gorje Alborz

Jedan od najvećih i najzagađenijih gradova svijeta, Teheran uglavnom je samo usputna stanica putnika koji dolaze u Iran. Preplašeni smogom i kaotičnim prometom, a privučeni sa puno ljepšim turističkim atrakcijama, mnogi pobjegnu prije nego zapravo uopće daju pravu šansu iranskoj metropoli. Ovaj golemi grad prostire se doslovno između dva planinska lanca na visini od preko tisuću metara. Polako se uzdiže od juga prema sjeveru, a u istom smjeru se uzdiže i životni standard građana. Zanimljivost Teherana jest u tome što reljef grada prati bogatstvo građana. Smješten pod vrhovima gorja Alborz, Teheran je golemi megapolis koji prekriva čitavu visoravan koja se približava planinama. Nevjerojatne su različitosti u ovome gradu. Dok je kaotični i pomalo zaostali južni Teheran tipična bliskoistočna provincija, sjeverni Teheran već daleko više podsjeća na neki europski grad, sa redovima elitnih trgovina, kafića i restorana. Još više od toga, sjeverni Teheran je mjesto gdje je i život europski: mladi provode većinu slobodnog vremena u teretanama ili na raznim programima joge, obvezna pokrivala za glavu se daleko labavije drže za djevojačku kosu prkoseći moralnoj policiji zadovoljavajući samo nužnu formu, automobili su raznih zapadnjačkih proizvođača, novijeg datuma proizvodnje a moderno odjeveni šetači sa pudlicama i raznim drugim malim psićima više su pravilo nego neočekivana iznimka. Usudio bih se reći kako je dojam putovanja iz južnog dijela grada prema sjeveru kao da putujete iz somalijskog sluma prema bogatoj četvrti nekog mediteranskog grada, primjerice Barcelone ili Seville.

some_alt
prazni teheranski metro

Kao i većina posjetitelja, prvi susret sa Iranom imam na zračnoj luci Imama Khomeinija. Dobivanje vize je u pravilu formalnost, nakon što se dužnosnik uvjeri kako ne postoji izraelski pečat u putovnici (nakon posljednje posjete Izraelu treba proći barem 12 mjeseci do putovanja u Iran. Naravno, ako carinici pronađu tragove putovanja). Zračna luka je odlično mjesto za promijeniti novac i nabaviti SIM karticu. Novom linijom podzemne željeznice koja vodi sve do zračne luke krećem prema glavnom središtu Teherana. Rano je jutro, ulazim u grad u gotovo praznom vagonu. Željeznica je moderna i uredna, dolasci su točni. Međutim, čim se pruga željeznice približi prvim naseljima, vagon se napuni poput mravinjaka. Nije dugo trebalo da prepoznam najveću vrijednost ove zemlje, njezine ljude. Tisuće godina kulture i civilizacije učinili su Irance jednim od najljubaznijih ljudi na svijetu. Svatko je uvijek spreman pomoći, bez iznimke. I kada ne tražiš pomoć, veoma će rado ući u kratki razgovor, ponuditi se ipak za pomoć ili samo htjeti malo porazgovarati i poželjeti dobrodošlicu. Doći u Teheran znači istoga trenutka imati milijune prijatelja.

Ukoliko ste ljubitelj muzeja i umjetnosti, Teheran ima itekako što ponuditi. Mene su više privlačili toplo sunce, kaotične ulice i prekrasni parkovi koji se nalaze po cijelom gradu. Ljudi ondje odmaraju, vježbaju, čitaju ili igraju stolni tenis te badminton. Iranci vole provoditi vrijeme na otvorenom. Nastavljam do bazara koji je kaotičan, prenapučen i samim time za mene dosta stresan. Ipak prolazim kroz cijeli bazar, iako ništa nisam namjeravao kupiti. Ovdje nema uobičajenih nametljivih trgovaca, krivi pogled neće značiti kako će vas slijediti "my friend" i uvjeravati da morate kod njega nešto kupiti. Jedini nametljivi trgovci u cijelom Iranu su prodavači sagova u Isfahanu.

some_alt
Laleh park u Teheranu

Ono što sam posebno htio vidjeti u Teheranu je nekadašnja američka ambasada, koja je danas ukrašena muralima sa natpisima "down with USA", apokaliptičnim prikazima kipa slobode sa mrtvačkom glavom i drugim očitim anti-američkim simbolima. Ovdje su se odigrale najdramatičniji događaji tijekom iranske revolucije 1979. godine, kada su Sjedinjene države u kratkom roku od glavnog saveznika postale odjednom neprijatelj broj jedan. Još jedno zanimljivo mjesto koje se nalazi nešto južnije od samoga grada Teherana jest mauzolej religijskog vođe Homeinija, golemi kompleks svetišta otvoren dvadeset i četiri sata i pod strogom policijskom kontrolom u čijem se središtu nalazi Homeinijev grob. Nakon izlaska sa posljednje metro stanice slijedi dugi perivoj sa fontanama kojim se prilazi kompleksu. Odmah postaje vidljivo kako kompleks nastoji impresionirati svojim proporcijama i pokazati dominantnost teokracije u ovoj zemlji. Približavam se glavnoj hali u kojoj je mauzolej Homeinija te prolazim dvostruku vojnu kontrolu. Ne smijem unijeti ništa osim sebe i eventualno mobitela. Tijekom mojeg boravka odvijala se ceremonija polaganja cvijeća vojnih dužnosnika. Nije mi sasvim bilo jasno kojim povodom, ali je bilo zanimljivo vidjeti ceremonijalno stupanje vojnika u svečanim odorama sa buketima cvijeća dok ih promatraju ozbiljni pogledi desetak mula, prepoznatljivih religijskih učitelja sa bijelim pokrivalima za glave nalik na ručnike.

some_alt
Homeinijeva grobnica u južnom Teheranu

"Iranci se moraju nekome klanjati. Prema šijitskoj religijskoj predaji, klanjaju se i obožavaju mučenike Imame koji čine temelj šijitizma. Sekularni, patriotski nastrojeni Iranci klanjaju se Kiru velikom i šahu Rezi Pahlaviju. Oni koji vjeruju kako ih je revolucija '79 vratila na ispravni put i oslobodila stranog ropstva, klanjaju se Homeiniju" - govori mi Arya, student primijenjene umjetnosti kada spominjem dojmove sa ovoga mauzoleja, ali i kada komentira državnu zabranu prilaza povijesnom lokalitetu Pasargarde, gdje je pokopan perzijski kralj Kir veliki. Na Kirov grob su proteklih godina hodočastile stotine Iranaca na Kirov dan i klanjali se, obožavali i ljubili grobnicu. Naravno da je za religijske vođe takvo obožavanje poganskog kralja bilo nedopustivo i ove godine su hermetički zatvorili sve prilaze Pasargardu u danima oko godišnjice. Za svaki slučaj, na isti način su blokirali i Perzepolis. Htjeli to Iranci priznati ili ne, to fanatično obožavanje kulta ličnosti pomaže njihovom velikom vođi Khameneiju održavanje vlasti čak iako velikoj većini građana je teokracije preko glave.

"Svi mi sanjamo promjene u Iranu. I svima nama je dosta naše vlade i našeg sustava. Ali svake večeri molim se za našeg vođu i njegovo zdravlje jer samo zahvaljujući našoj vlasti nismo potonuli u bezvlađe i krvoproliće kakvo vlada u većini naših susjeda." - kaže mi Mojan, odvjetnica koju sam susreo na jednoj privatnoj zabavi sa prokrijumčarenim alkoholom i posebnom delicijom: svinjskom kobasicom iz Španjolske. Upravo činjenica što je alkohol strogo zabranjen velikom broju Iranaca čini ga izuzetno privlačnim.

some_alt
Azadi trg i istoimeni toranj

Iranci imaju odličan smisao za humor i rado će se šaliti na svoj i tuđi račun. Tako su mi satirično opisali i kako to izgleda kada se dođe u Teheran. Većina autobusa (barem sa zapada i sjevera) dolazi na kolodvor pored Azadi trga (Trg slobode). Prekrasan je to i golem trg u čijem se središtu nalazi Azadi toranj sa kojeg se pruža lijepa panorama Teherana i pogled na gorje Alborz. Kako to opisuju domaćini: "Najprije imaš prekrasan Azadi (sloboda). Prema centru krećeš dugim i zagušljivim bulevardom Enghelab (revolucija) i napokon dolaziš do Khomeini trga gdje te čeka kaos i rasulo." Ne mogu se baš složiti da je središnji dio grada potpuno rasulo (uostalom, tu se nalazi i prekrasna Golestan palača koju svakako morate posjetiti ako dolazite u Iran) ali svakako sam radije provodio vrijeme u sjevernom i zapadnom dijelu grada.

some_alt
pogled na Damavand sa vrha Tochala

Sjeverno od Teherana uzdiže se gorje Alborz koje sprečava prodor oblaka i vlažnog zraka sa Kaspijskog jezera prema jugu i time čini veličanstvenu prirodnu barijeru zahvaljujući kojoj su padaline u Teheranu veoma rijetke, a samo stotinjak kilometara sjevernije, na padinama prema obali Kaspijskog jezera oborine se nemilice slijevaju većim dijelom godine. Dok je južna strana Alborza prema Teheranu jedna velika zlatno-žućkasta stjenovita i prašnjava barijera koja se doima poput vertikalne pustinje, sjeverna strana gorja je prepuna zelenila i šuma. Vrhovi Alborza uzdižu se značajno iznad četiri tisuće metara te su raj za svakog zaljubljenika u planine, sa Damavandom, najvišim vulkanom u Aziji od čak 5610 metara nadmorske visine i pravom planinarskom poslasticom kao najvišim vrhom. Nažalost, nedostatak opreme ograničio je moja planinarenja na nešto niže vrhove, pa sam se tako zadovoljio usponom na najbliži vrh Teheranu, Tochal, 3933 metara visine. Iako je originalni plan bio krenuti iz Teherana i hodati sve do vrha, zbog kratkih jesenjih dana odlučio sam "varati" i skratiti put žičarom koja vodi do gotovo tri tisuće metara nadmorske visine i skijališta pod samim vrhom. Time sam si skratio uspon na samo sat vremena, umjesto osam sati koliko traje uspon iz Teherana. Međutim, šok zbog nagle promjene nadmorske visine (gotovo dvije tisuće metara u manje od sat vremena) te temperaturni šok (sa ugodnih 26 stupnjeva u Teheranu na nimalo ugodnih -3 na Tochalu sa snažnim vjetrom) učinili su i ovaj kratki uspon izazovom. Na samom vrhu se nalazi malo metalno sklonište te pogled kojeg nije moguće opisati riječima. Dolje, duboko u dolini prostire se nepregledni niz bijelih zgrada Teherana, a koliko je zaista ogroman ovaj grad sa oko petnaest milijuna stanovnika postaje jasno tek kada se popnete gore i kada se pogled izgubi u beskraju zgrada koje nestaju u daljini prije nego se uopće može nazirati kraj. Pogledate li na drugu stranu, pogled odlazi prema jednom sasvim drugačijem svijetu planinske divljine sa bezbrojnim vrhovima, grebenima i udolinama kojima vladaju snijeg, led i stijene. Nadmorska visina i previše vjetra naprosto ne dopuštaju vegetaciji osvajanje ovih prostranstava, iako u planinama padalina ne nedostaje. Dominantno, kao pravi kralj Perzije uzdiže se spomenuti Damavand, pravilni stratovulkan sa svojim snježnim prstenom koji budi maštu svakog zaljubljenika u planine. Čim sam ga vidio znao sam da se jednom moram vratiti u Iran i popesti na vrh te magične planine.

Tabriz - najveći grad Azera

some_alt
plava džamija u Tabrizu

Očaran Alborzom i planinskim vrhovima krenuo sam na sjever prema Tabrizu, najvećem gradu iranskog Azerbajdžana. Noćna vožnja autobusom bila je pun pogodak. Udobnost iranskih autobusa nadilazi gotovo sve europske prijevoznike. Autobusi koji vijugaju našim cestama mogu se posramiti prema iranskim. Isto vrijedi i za vlakove. Okružen planinama sa svih strana, Tabriz je središte pokrajine istočni Azerbajdžan te je sa oko dva milijuna stanovnika treći najveći grad u Iranu. Većina stanovništva su Azeri, etnička grupa koja naseljava i područje današnje države Azerbajdžan, a nekada je upravo Tabriz bio središte velikog Azerbajdžana. Upravo stoga jezik koji ćete ovdje čuti na ulicama zvučati će ponešto tvrđe, više nalik na turski. Iako koriste u službenoj korespodenciji perzijski kao i ostatak zemlje, stanovnici ovdje govore uglavnom Azerski. Drugih značajnih razlika nema: jednako kao i u drugim gradovima, na svakom koraku su ljudi spremni pomoći i dočekati će vas sa osmijehom.

some_alt
na bazaru se prodaje i izazovno donje rublje

Tabriz je poznat po svojem bazaru koji postoji još od trinaestog stoljeća te je zaštićena baština UNESCO-a. Veliki natkriveni prostor u središtu grada mjesto je gdje možete kupiti baš sve što poželite, od tepiha i sagova do tenisica ili začina. Ovdje uglavnom kupuju domaći, jer turista i dalje nema dovoljno da bi bazar mogao od njih živjeti, kao primjerice u Marrakechu. Uz sami bazar nalazi se nekoliko veoma lijepih malih trgova u kojima se uz fontane i hladovinu drveća može skratiti vrijeme i pronaći trenutak odmora. Iznenađujuće cijeli Tabriz je prekriven alejama različitog drveća, s obzirom da se oko grada rasprostiru gole, kamenite planine gotovo u potpunosti bez vegetacije. No Iranci znaju cijeniti svaki komadić zelenila i znaju kako učiniti svoje gradove ljepšim i ugodnijim za život. Ukoliko dolazite u toplijim mjesecima, u središtu grada se nalazi veliki park koji ima uređen besplatan kamp sa tuševima i WC-ima na zavidnoj razini. Naravno, možete ostati ovdje i zimi ali zbog blizine planina i nadmorske visine klima u Tabrizu sličnija je europskoj kontinentalnoj klimi nego prilično toploj klimi većeg dijela Irana.

some_alt
nekadašnja gradska vrata Tabriza

U gradu sam proveo nekoliko dana pri čemu sam u jednom danu vidio sve što me zanimalo u samom Tabrizu. Nekoliko stvarno prekrasnih džamija, most preko rijeke koja jedva teče sa skulpturama nekadašnjih karavana kojima je Tabriz bio najvažnija stanica na putu svile iz Turske prema bespućima srednje Azije, nekadašnja ulazna vrata grada, prekrasna Plava džamija koja već odavno nije plava te muzej Azerbajdžana najzanimljivije su znamenitosti Tabriza. Ostatak vremena koristio sam ga kao bazu za odlaske na planinarenja u okolici te za druženje. Dok sam se gubio po minibusevima od Tabriza prema Kaleybaru na sjeveru Irana upoznao sam Tahere, djevojku iz Loristana (Iran nije jedna zemlja jednog naroda već se unutar države nalaze brojni narodi koji su integrirani u državu Iran. Od Azerbajdžana i Kurdistana na zapadu zemlje, Loristana u središtu, Bandara odnosno Arapa u primorju te Baluča na istoku, brojne etničke grupe sa svojim jezikom, kulturom i tradicijom čine sastavni dio Irana. Najbrojniji Perzijanci čine oko 50-60% stanovništva). Upravo je sa Tahere iranska gostoljubivost pokazala se u najljepšem svjetlu. Upoznali smo se u autobusu, kada sam gotovo svim putnicima postavio pitanje gdje točno moram promijeniti autobus. Pokazalo se da samo Tahere razumije moje pitanje te ne samo što mi je pokazala gdje treba mijenjati autobus već je zajedno sa svojim prijateljem iz Kaleybara omogućila mi jednostavan prilaz stazi prema prekrasnom dvorcu Babak a potom me ugostila sljedećih nekoliko dana u Tabrizu. U nastavku mojeg putovanja Iranom Tahere je bila moj dobri duh Irana, posebice nakon nezgode pri penjanju u pustinji Kaluts kada je na način koji je samo njoj poznat naručila mi i platila taksi za udaljenosti od 180 kilometara do najbliže bolnice u Kermanu, unatoč tome što se ona nalazila tisućama kilometara daleko.

some_alt
šarene planine iranskog Azerbajdžana

Tahere živi u velikom i prostranom stanu sa Jahanom, Kurdom u šezdesetima koji je proveo većinu svojeg života u Sjedinjenim Državama gdje je završio studij geologije i arhitekture te radio sve do mirovine. Otišao je pred revoluciju kao student u SAD i naravno nije ni pomišljao da se vrati kad su počela revolucionarna zbivanja. Posebno kada je uvidio u kojem smjeru se revolucija razvija. Sve do prije desetak godina kada se odlučio na mirovinu u rodnoj zemlji. U Iranu je ipak nastavio raditi te moderni neboder u elitnom dijelu Tabriza u kojem živi nastao je na temelju njegovog vlastitog projekta. Kako oboje volimo planinarenje i aktivan stil života Jahan i ja smo imali brojne zajedničke teme. Vrlo rado govori i o iranskim Kurdima te pozorno prati situaciju u iračkom i turskom Kurdistanu. U nekoliko dana naslušao sam se odjavne špice KurdistanTV-a toliko često da sam je već znao napamet. Tahere od Jahana unajmljuje dio stana dok je na doktorskom studiju u Tabrizu. Osim toga često planinari zajedno sa Jahanom. Pred kraj putovanja u Iranu imao sam prilike upoznati i njezinog muža, odvjetnika iz Teherana koji nažalost veoma loše priča engleski ali kojeg je jako veselilo što dolazim iz bivše Jugoslavije. Maršal naše bivše države jedna je od povijesnih ličnosti koje mu se jako sviđaju. Iako nimalo ne dijelim njegov entuzijazam prema drugu iz Kumrovca, odavno sam prestao suditi ljude prema političkim ili bilo kakvim drugim uvjerenjima te bez imalo dvojbe najljepše blago koje sam ponio sa sobom iz Irana prijateljstvo je sa Tahere i njezinim mužem. Kao i sa Babakom kojeg ću upoznati kasnije (također zaslugom Tahere, ali to je već preduga priča).

Kaleybar i dvorac Babak

some_alt
dvorac Babak

Kako se oko Tabriza nalaze brojne zanimljive planine iskoristio sam ga kao polazište za jednodnevne izlete u planine. Prvi je na redu bio dvorac Babak, prekrasna utvrda na samom vrhu planine u blizini granice sa Azerbajdžanom i Armenijom. Dva sata ugodnog planinarenja sa prekrasnim pogledima prema dolinama i gradu Kaleybaru vodi do spektakularnog dvorca koji se rijetko nalazi u turističkim itinerarima za Iran, ali čim sam ga vidio na slici znao sam da moram tamo otići. Babak dvorac je jedan od najljepših kamenih fortifikacijskih sustava izgrađenih na samoj litici stjenovite planine te je bio važna utvrda za obranu teritorija Azera. Zvuči gotovo nevjerojatno da je ovaj dvorac izgrađen još u devetom stoljeću te se održao na udaru vjetrova, snjegova i oluja sve do danas. Veoma dobro očuvan dvorac sustavno se obnavlja i održava na tradicionalan način: nekoliko lokalnih seljana na magarcima donose kamene blokove koji se ugrađuju u zidine dvorca. Kako magarcu treba gotovo pola dana da dopremi tek nekoliko kamenih blokova, radovi teku puževim korakom, ali se barem odvijaju na autentičan način kojim je vjerojatno i sam dvorac građen.

some_alt
pogled na dvorac iz "džungle"

Od dvorca prema dolini spuštam se kroz gustu šumu, neuobičajenu za Iran. Zapravo, šumski pokrivač nalazi se na cijeloj obali Kaspijskog jezera koja obiluje padalinama te u dijelovima Azerbajdžana, uključujući i područje oko Kaleybara. Jesenje tople boje zašarenile su cijelu šumu koju Iranci nazivaju džungla i često dolaze ovamo na izlet. U nedostatku šumskog pokrivača Iranci svaku šumu zapravo nazivaju džunglom. Kako su mi objasnili, kod njih postoji samo jedna riječ koja označava svako područje sa drvećem. Zato je za njih svaki šumarak džungla. Put kroz dolinu nije nimalo lagan, na što me već ranije upozorio Mehdi, planinarski vodič iz Tabriza s kojim sam proveo večer ranije u ugodnom razgovoru i razmjeni iskustva. "Kada silaziš kroz šumu, cijelo vrijeme se drži desne strane, bez obzira koliko ti se nelogično to činilo", bio je Mehdijev savjet kojeg nisam poslušao i znatno si otežao silazak. Ipak drago mi je bilo što sam krenuo "logičnijim putem" jer sam naletio na grupu iz Tabriza koja je sa svojim vodičem neuspješno zaglavila na nimalo prohodnoj stazi. Ukoliko ste upoznati sa našim stazama, usporedio bih ovu stazu sa kanjonom Vrženice kraj Baške na otoku Krku. Samo što je sve sklisko i često prekriveno lišćem pa niste sasvim sigurni što se krije ispod nakupine svježih jesenjih listova. Ako mene pitate, iranski vodiči su sasvim beskorisni. Ovaj vodič je bespomoćno promatrao dok se članovi njegove grupe neuspješno spuštaju po mokrim stijenama i riskiraju ozbiljne ozljede. Prišao sam im i ponudio pomoć pri silascima, nekoliko puta pomogavši i samome vodiču grupe. Bilo je zanimljivo biti instant spasioc grupi ne baš iskusnih iranskih izletnika u bespućima planina. Naravno da mi je cijela grupa odmah postala prijatelj te sam počašćen veoma ukusnim roštiljem u podnožju planine.


Najljepši doručak života

some_alt
doručak sa pogledom

Sljedeće jutro na rasporedu je bilo ustajanje pred zoru. Još je bio mrak dok sam se pripremao i oblačio planinarske čizme na hodniku zgrade, jer kod Iranaca se cipele ne unose u stanove da ih ne uprljaju. Krenuo sam sa Tahere i Jahanom prema dvadesetak kilometara udaljenim planinama pored Tabriza. Iskreno, nisam imao pojma gdje točno idemo i nimalo mi se nije svidjelo što krećemo na tašte planinariti. Malo selo Pakashin sa kojeg smo krenuli bilo je prekrasno. Uski kanjon među planinama urezala je rijeka oko koje rastu malobrojna drveća dok se iza nas sunce polako uzdizalo na obzoru pretvarajući narančastu boju stijena u sve blažu žutu boju kako se zora pretvarala u dan. Prizor je bio veličanstven. Jutro je već poodmaklo kada smo stigli do našeg odredišta. Umjesto na vrh planine zaputili smo se prema izvoru rijeke kojeg čini malo vrelo iz kojeg izvire voda, mala šumica koja okružuje vrelo te nekoliko livada. Iznenadilo me koliko je već ljudi bilo tamo, jer se sve to nalazi usred ničega, u planinama. Ali kao što sam rekao, Iranci obožavaju provoditi vrijeme na otvorenom i koriste svaku priliku za bijeg u prirodu. Tahere je rastvorila deku na travu a Jahan je počeo vaditi iz svojeg pretrpanog ruksaka doručak. Na logorskoj vatri kuhali smo čaj dok smo u idiličnom zelenilu usred sasvim golih planina uživali u doručku. Tahere je na svojem mobitelu uključila tradicionalnu glazbu (kako sam saznao od njih bile su to uglavnom kurdske i lori tradicionalne melodije) te zapjevala prekrasnim glasom, dok je u isto vrijeme otvarala ljuske lješnjaka i oraha i ubacivala ih u lončić. Sa slanim kozjim sirom iz iranskog Kurdistana i domaćim medom na pita siru bili su za prste polizati. Nisam imao pojma gdje sam točno i uopće nisam planirao posjetiti to mjesto, ali u tom trenutku ništa mi nije bilo važno jer sam uživao u najljepšem doručku kojeg sam ikad doživio.

Kad smo se spustili natrag do sela iz kojeg smo krenuli na jutarnji uspon primijetio sam pored jedne blatnjave kuće parkiranog Pajkana. Nisam ljubitelj automobila i zapravo veoma malo znam o njima, ali jedna od stvari koje sam se nadao vidjeti u Iranu upravo je taj auto. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća a posebno nakon revolucije kada je uvoz stranih vozila znatno otežan bili su iranski nacionalni automobili, prisutni na svakom koraku. Posljednjih desetak godina otišli su u ropotarnicu povijesti, ali srećom u ovom selu pronašao sam ga živog i zdravog te prema svemu sudeći itekako voznog. Iranska strijela (Pajkan na farsi jeziku znači strijela) još uvijek leti!

some_alt
povratak u prošlost sa iranskim ovcama

Osim spomenutog Pajkana u cijelom selu nije postojao ni jedan jedini auto. Cesta je bila prašnjava, utabana staza bez asfalta a jedino što je pokazivalo tragove izlaska iz srednjeg vijeka jest električna žica koja je nestabilno vijugala trošnim drvenim stupovima. Signal na mobitelu nije radio pa su se Jahan i Tahere počeli raspitivati može li se nekako naručiti taksi. Ostao sam na jednoj uzvisini promatrati stado ovaca kako mirno pase uz potočić koji prolazi tik pored sela. Dječak od najviše šest godina promatrao ih je, držeći u jednoj ruci pastirski štap dvostruko veći od njega, dok se drugom rukom igrao po pijesku. Sve godine studiranja povijesti mijenjam za jedan trenutak ovakvog istinskog doživljaja života kakav je nekad bio. Tahere i Jahan nisu uspjeli pronaći način za naručiti taksi pa smo nastavili prašnjavom cestom prema glavnoj prometnici i dalje autostopom natrag u 21. stoljeće, u Tabriz.

Kandovan - Iranska Kapadocija u kojoj se i dalje živi

some_alt
panorama Kandovana

Posljednji dan boravka u iranskom Azerbajdžanu išao sam u najčudnije selo u kojem sam ikad bio: Kandovan. Ovo selo nastalo je na padini prekrivenoj čudnovatim kamenim formacijama nalik na čunjeve veličine nekoliko metara koji su se formirali nakon erupcije vulkana planine Sahand, nakon čega se ovim područjem izlio lahar. Što je to lahar? Lava nije jedino što se razlijeva zemljinom površinom nakon erupcije vulkana. Lahar je oblik blatnog ili urušenog toka sastavljen od mulja, piroklastičnih materijala, stijena i vode. Lahar teče općenito nakon vulkanske erupcije rutom kojom mu je najlakše proći (doline rijeka, tektonski predodređeni pravci) i pri tome sakuplja razne druge materijale po putu, posebice pijesak. Kada se ohladi, pretvori se u mekane stijene koje su kroz tisuće godina djelovanja erozije, kiše i vjetra oblikovani u tupe čunjeve. Kako je stijena mekana, lako se može oblikovati pa je stoga bilo jednostavnije iskopati u stijeni kuće nego ih izgraditi iz dijelova stijene. Tako je nastalo selo Kandovan, sasvim iskopano u stijenama. Izgleda veoma slično Kapadociji, uz jednu veoma važnu razliku: u Kandovanu i dalje živi oko šesto stanovnika. Stoga ove kuće u stijeni nisu samo turističke atrakcije već su aktivne nastambe koje se i dalje koriste.

some_alt
svakodnevica Kandovana

Do Kandovana sam došao taksijem. Obično taksisti skupo naplaćuju povratnu vožnju iz Tabriza do Kandovana ali srećom Jahan mi je potražio najpovoljnijeg taksista. Bio je to stariji gospodin koji bi vjerojatno odavno konkurirao za mirovinu u Europi sa automobilom čija godina proizvodnje nije puno mlađa od one njegovog vlasnika. S obzirom da ne zna ni jednu jedinu riječ stranog jezika, za ovog gospodina je 60 kuna do Kandovana uz dva sata čekanja i vožnja natrag predstavljalo odličan posao, jer rijetko ima uopće prilike voziti turiste na izlete izvan grada. Drugi taksisti u pravilu traže barem dvostruko, ponekad i peterostruko više za ovakve izlete. Prolazio sam uskim, strmim ulicama Kandovana koji se doima kao jedan sasvim drugačiji svijet. Kao da sam došao u mješavinu naselja Hobita iz Međuzemlja i kućice gospodina Tumnusa iz Narnije, u pustinjskoj verziji. Pronašao sam lijepi vidikovac na kojem sam se smjestio i promatrao ovaj sasvim drugačiji svijet. Bilo je to i posljednje odredište u Iranskom Azerbajdžanu. Sljedećeg jutra čekalo me više od 25 sati putovanja vlakom iz Tabriza do Mashhada, 1197 kilometara kroz gorje Alborz i istočnoiranske stepe prema najsvetijem gradu u Iranu za šijitski islam.

Vlakom sa zapada na istok

some_alt
prakrasan krajolik u podnožju Alborza

Malo prije podna vlak je krenuo sa glavnog kolodvora u Tabrizu prema drugom kraju Irana, Mashhadu. Iranski vlakovi mogu se usporediti sa najboljim vlakovima u Europi. Prostrani su, udobni, moderni i još pri tome veoma povoljni. Svaki odjeljak ima dva televizora, po jedan sa svake strane tako da bez obzira gdje sjedite možete gledati televiziju. Za svakog putnika bio je pripremljen paket dobrodošlice sa čajem i kolačićima (sličan takav paket pripremljen je i u svim boljim autobusima sa neograničenom količinom flaširane vode), a tijekom vožnje bilo je moguće naručiti i druge obroke te piće. Naravno, nije bilo potrebe za tim jer je uskoro počela prava gozba sa suputnicima koji su spremno vadili hranu i piće iz svojih torbi i inzistirali da to podijelimo. Trebam li uopće spomenuti da je krevet (couchette) bio itekako udoban?

some_alt
nestalo jezero Urumia

Dvadeset i pet sati vožnje prošlo je lakše i brže od očekivanog. Prekrasni pogledi pratili su nas cijelim putem. Pruga se najprije spušta prema jezeru Urumia koje nažalost dijeli sudbinu Aralskog jezera i Mrtvog mora te je radi prekomjernog korištenja vode za navodnjavanje značajno smanjeno. Zatim pruga nastavlja krivudati kroz prekrasan krajolik gorja Alborz. Dok vlak vijuga kroz kanjone rijeka među planinama nisam mogao odvojiti pogled od planinskih vrhova koji su se prostirali na svim stranama, brojnih pašnjaka sa stadima ovaca, najrazličitijim stijenama i kamenjem i malobrojnim selima zarobljenim u vremenu. Iako je vožnja autobusom iz Tabriza do Teherana gotovo dvostruko brža nego vlakom, svakako preporučujem odvojiti jedan dan za ovu prekrasnu dionicu pruge.

Mashhad

some_alt
Kompleks imama Reze u Mashhadu

Sljedećeg dana došli smo u Mashhad, drugi najveći iranski grad te uz Qom najsvetije mjesto za Irance. Od 2009. godine nosi titulu duhovne prijestolnice Irana. Glavna zanimljivost ovoga grada i zapravo jedino što me zaista ovdje interesiralo jest golemi kompleks mučenika Imama Reze, jednog od šijitskih imama kojeg Šijiti smatraju kao jednog od nasljednika Muhammeda i samim time smatraju ga među najvažnijim svecima Šijitizma. Za Irance je upravo Imam Reza posebno važan jer je jedini od dvanaest imama koji su pokopani na području današnjeg Irana, što čini Mashhad svetim gradom. Kompleks Imama Reze je veličanstven. Golemi mauzolej najveća je džamija na svijetu po površini te je pravo remek-djelo sakralne umjetnosti i arhitekture. Brojne građevine raširene su na području kompleksa sa prepoznatljivim kupolama ukrašenima azurnim ornamentima i optočenima zlatom, među kojima se nalaze molitvena dvorišta popločena sjajnim mramornim i kamenim pločicama i prekrivena tepisima. Hodočasnici iz cijelog Irana dolaze ovdje na molitvu a brojni čistači marljivo za njima usisavaju svaki od tepiha kada god se oslobodi te osiguravaju apsolutnu čistoću područja. Sjeo sam na jedan od tepiha i promatrao oko sebe. Fascinirala me posvećenost hodočasnika koji su se svojim kretnjama i molitvom duboko iz duše posvećivali mučeništvu Imama koji je ovdje pokopan. Bili su ondje ljudi različitih generacija i profesija, no sa podjednakim žarom posvećeni svojim vjerovanjima. Bez obzira jeste li vjernik i kojoj religiji pripadate, treba priznati kako na ovakvim mjestima postoji snažna duhovna energija koja proizlazi iz srca brojnih drugih vjernika koji se ovdje nalaze.

Autostop preko pustinje Kavir

some_alt
moj prijevoz kroz pustinju Kavir

Iako Mashhad i posebno okolica itekako imaju što za ponuditi, već iste večeri krenuo sam dalje prema jugu. Autobusom sam krenuo prema Tabasu, gradu poznatom po neuspješnoj vojnoj operaciji Orlova panda kojom su tijekom iranske revolucije američki specijalci pokušali izvesti akciju spašavanja zatočenih diplomata u američkom veleposlanstvu u Teheranu. Zbog pješčane oluje i slabe pripreme, operacija nije uspjela i Iranci su slavili pobjedu iako uopće nisu bili upleteni u tu operaciju. Homeini je slavodobitno nazvao pješčanu oluju "anđelima Allaha" koji su uništili sotonske snage SAD-a. Ja dolazim u Tabas usred noći. Pustinjski povjetarac podizao je prašinu na ogromnom kružnom toku gdje sam izašao iz autobusa dok je nad gradom vladao potpuni mir. Osvijetljena džamija i ulična svjetla bili su jedini tragovi života grada smještenog na sjecištu dviju pustinja, Lut i Kavir. Krenuo sam prema izlazu iz grada, na glavnu prometnicu kroz Dast e Kavir pustinju kojom je istok Irana povezan sa Isfahanom. Pronašao sam na samome izlazu iz grada jedan otvoreni dućan kojeg su koristili malobrojni putnici za okrjepu prije polaska na putovanje kroz pustinju te krenuo stopirati. Iranci uglavnom ne razumiju koncept autostopa te u pravilu nude prijevoz do najbliže autobusne ili željezničke stanice. Ili pozivaju taksi. Ipak uspijevam nekako komunicirati sa vozačem kamiona u kasnim četrdesetima rukama i nogama i objasniti mu kako zapravo želim putovati s njim. Poziva me u kabinu te krećemo preko pustinje. Naravno, kao i svaki pravi Iranac, odmah me nudi keksima, sendvičem, čajem... Ne prihvaća višestruko odbijanje već mi uporno daje nove poslastice. Iako se nismo razumjeli ni jednu jedinu riječ, zapravo smo jako lijepo komunicirali. U slobodno vrijeme bavi se ribolovom, dolazi iz sjevernog Irana i jako voli prirodu. Kao i većina Iranaca nije mogao izbjeći razgovor o politici te je jako slikovito opisao pokretima ruku kako mu je preko glave teokracije i vjerskih vođa, iako nije ni pretjerani pobornik nekadašnjeg kralja.

some_alt
WC i džamija usred pustinje Kavir

Dok se polako sunce diže na obzoru uživam u prekrasnom krajoliku pustinja. Oduvijek sam volio pustinje. Zlatne sunčeve zrake osvjetljavaju kamen i pijesak pretežito ravničarske pustinje. Dast e Kavir jest takav u svojem istočnom dijelu, velika nepregledna ravnica sa brojnim stijenama, šljunkom i pijeskom često prekrivenim tankim bijelim slojem soli nalik na ranojutarnji mraz. Unatoč predodžbi većine, pustinje uglavnom nisu velika pješčana prostranstva kakva su romantizirana u filmovima te kakva se uglavnom posjećuju na izletima u pustinju. Međutim, to nimalo ne znači kako je dominantni pustinjski krajolik manje privlačan. Na tim prostranstvima pustinje često se nailazi na deve koje slobodno pasu na prostranstvima, rijetko nisko raslinje koje uspješno odolijeva okrutnoj klimi i nepregledna prostranstva suhog kamenja, stijena, prašine i pijeska. Nažalost, brojne deve koje slobodno lutaju pustinjom često završe pod kotačima automobila i kamiona, s obzirom na nešto bogatiju floru uz samu cestu (pretpostavljam radi ispuštanja tekućina iz vozila), pa se često tijekom vožnje mogu vidjeti njihovi kosturi. Osim ostataka nesretnih deva brojne su i automobilske te kamionske gume, najčešće rasprsnute u sitne dijelove. Ne bih htio ostati bez gume usred pustinje.

some_alt
pustinjske kućice od blata u Khuru

Iako me kamiondžija uporno nastojao nagovoriti da idem sa njim sve do Isfahana, moje odredište je bio Khur, zanimljiv mali gradić doslovno u samom središtu pustinje. Gradić ima sličnu funkciju danas kakvu je imao i pred tisuću godina: važno je odmorište na putu kroz pustinju i sjecište pustinjskih prometnica. Osim nekoliko zanimljivih kuća tradicionalne pustinjske građe od blata te naravno prekrasne džamije koja u Iranu jednostavno mora biti najljepša građevina u svakom gradu Khur nema previše za ponuditi. Zato sam po toplom pustinjskom zraku krenuo prema izlazu iz grada i nastavio stopirati prema jugu, do pedesetak kilometara udaljene oaze Garmeh. Na motoru koji nema šanse proći tehnički pregled bilo gdje u Europi lokalni mladić poveo me na nimalo ugodnu vožnju do Garmeha. Nije trebao ni pitati gdje idem, u tome selu svi idu na isto mjesto.

Kada mi kažete oaza ja kažem... Garmeh!

some_alt
oaza Garmeh

Bilo bi to najobičnije selo kraj malog izvora usred pustinje koje bi životarilo u siromaštvu i polako nestajalo iseljavanjem kao i brojna druga pustinjska sela u Iranu da nema Mazyara Athesoonija, zanesenjaka i umjetnika sa vizijom koji je svoj život posvetio pretvaranju ovog lijepog malog sela u pravu turističku atrakciju. Gotovo svi gosti posjećuju njegov guesthouse, a kako se redovito traži mjesto više, često ih se prerasporedi po okolnim domovima. Brojne kuće u Garmehu obnovljene su tradicionalnim metodama gradnje upravo od strane Mazyara, a on je pokrenuo i obnovu gotovo uništene utvrde Sasani, kao i plantaža datulja i sustava navodnjavanja koje je vratilo život selu. Zaista je bilo prekrasno prošetati zelenilom usred pustinje uz tok malog potoka koji je brojnim pregradama raširen preko cijelog polja te koji završava u malom jezeru u središtu oaze. Krenuo sam prema izvoru potoka u spilji ispod planine koja se nadvija nad Garmehom. Tek drugi dan, kada sam se popeo na vrh te planine mogao sam barem djelomično vidjeti pustinjsko prostranstvo Kavira. Na sve strane do kuda se pružao pogled nije bilo ničega osim pustinje i male zelene površine oaze Garmeha koja se sa visine doimala poput busena trave u moru pijeska.

some_alt
nad prostranstvom pustinje Kavir

Inače moram spomenuti kako Ateshooni zaista radi odličan posao. Njegov guesthouse daleko nadilazi standarde smještaja ne samo Irana već i cijele regije. Odličan smještaj, autentičan doživljaj, veoma ukusna hrana... Teško mogu pronaći nedostatak ovom mjestu. U pravilu su mi smještaji i restorani sporedne stvari na putovanjima, ali ovo mjesto je bilo jedno od najboljih iskustava u Iranu. Bio je to odličan uvod u turistički popularniji dio Irana, tri grada u središtu države koja su središta kulture i tradicije ne samo antičke Perzije već i srednjovjekovnog Irana: Isfahan, Širaz i Jazd. Krenuo sam podijeljenim taksijem natrag prema Khuru gdje sam sačekao jedini dnevni autobus koji staje u ovom gradu na putu prema Isfahanu. Dok sam putovao kroz zapadni dio pustinje Dast e Kavir i sa zalaskom sunca polako se približavao gorju Zagros veselio sam se što ću uskoro vidjeti svojim očima najslavnija dostignuća perzijske i islamske umjetnosti i arhitekture u Iranu. Ili sam barem tako mislio. Avantura ne bi bila prava avantura kada ne bi imala neočekivane zaplete...

Kako doći

Do Irana je najlakše doći niskotarifnim letovima prijevoznika Pegasus koji često nudi akcije već za oko 150 eura za povratno putovanje. Letovi do Irana mogući su iz Beča, Budimpešte, Milana ili Sarajeva. U pravilu su najpovoljniji letovi iz Beča ili Milana. Najčešće let uključuje presjedanje u Istanbulu.

Pretražite najpovoljnije letove iz Milana do Teherana

Od 2018. godine opet je moguće do Irana putovati i vlakom. Iz Istanbula izravna željeznička linija vodi do grada Tatvan na jezeru Van. Jezero se prelazi trajektom nakon čega se može dva puta tjedno noćnim vlakom do Tabriza. Iako je ovakvo putovanje velika avantura, krajolici i doživljaji su vrijedni truda.

Viza

Viza za Iran dostupna je na zračnoj luci po dolasku. Potrebno je imati jednu rezervaciju (ili kontakt osobe kod koje se provodi prva noć) te ispuniti imigracijski formular. Preporučuje se na formularu kao razlog posjete napisati jednostavno "turizam". Osim vize potrebna je i polica zdravstvenog osiguranja. Može se kupiti na zračnoj luci za 15 eura neposredno pred predaju zahtjeva za vizu. Cijena vize za državljane Hrvatske je 50 eur.

Ukoliko putujete kopnenim putem, vizu morate zatražiti unaprijed u veleposlanstvu u Zagrebu. Procedura je jednostavna i osoblje u veleposlanstvu je veoma pristupačno. Cijena vize u konzulatu je nešto niža nego u zračnoj luci.

*VAŽNO: Ulazak u Iran biti će Vam zabranjen ukoliko u putovnici postoji bilo kakav dokaz boravka u Izraelu u posljednjih 12 mjeseci.

Booking.com

objavljeno: 2019-04-07



Aktualno:

Najduža umjetna ski staza svijeta u Srbiji

Berlin iz Pule za 20 eura povratno

Krf iz Beča za 20 eura povratno

Najveća izložba Igre Prijestolja na svijetu

Stockholm iz Rijeke za 26 eura povratno



Povezano:

Iran iz Milana za samo 114 eura povratno

Do Irana iz Milana za 108 eura

Do Irana već za 135 eura povratno

Poznanj

Najbolji besplatni muzeji

Igor u Indokini: Tajland (1. dio)

Igor u Indokini: Tajland (2. dio)

Jordan: sve što trebate znati



Pogledajte još:

Pariz


Mjesec dana Irana (1. dio)


Grčki otoci za povoljan odmor


Poznanj


Najbolji besplatni muzeji