Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Egipat (I. dio) - Cairo, piramide i oaze

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
Neboderi uz Nil, Cairo

Dakle, backpack je spremljen, ne stane više ni čačkalica... Odbrojavam posljednje minute doma... Večeras do Rijeke, pa ujutro na vlak za Budimpeštu, pa na avion za Rim i tri sata kasnije za Cairo. Ako bude sve po planu, javljam se u četvrtak navečer iz Caira. Moram priznati, osjećam malo pritisak, ne toliko od toga da idem na put, nego to iščekivanje da se napokon krene. I strah da nisam nešto važno zaboravio. Valjda nisam. Vidjeti ćemo. Neću puno filozofirati dok sam još doma. Više ćemo sa puta. Ako uspijem uhvatiti internet u Budimpešti na aerodromu, napisati ću jedan post, ako ne, nadam se, javljanje sljedeće iz Afrike!

Find flights to Paris with Skyscanner

Cairo

Pozdrav iz Caira! Put je prošao bez problema, prvo do Budimpešte, pa na zračnu luku, pričekati avion do jutra, pa preko Milana do Caira. Prvi susret sa gradom. Fenomenalno... Već iz zraka se činio grad kao nepregledan niz nebodera razbacan po pijesku koji kroz sredinu sječe rijeka. Slavni Nil! Odavno je poznato kako je Egipat dar Nila, rijeka je izvor života, izvor svega. I to kakav izvor života. Ovaj grad koji se nalazi na pocetku delte rijeke, broji vise od 23 milijuna stanovnika. Vise nego pet Hrvatska! Nemoguce je uopće zamisliti takvu masu ljudi.

Kulturne razlike primjete se odmah. Najviše u prometu. To je jednostavno kaos. Truba se koristi vise od volana, ljudi pretrčavaju cestu kroz guzvu automobila, koji ne staju, nema crta na cestama, iako stane do sedam traka na nekim mjestima, prednost u prometu ne postoji, rijetki semafori su ukras, nitko ih ne poštuje. A ipak, nema nesreca, među ljudima se ne osjeća stres, pritisak, sve je opušteno, mirno... A opet naizgled kaotično. Neshvatljivo dok se ne doživi... Navečer smo naišli na traženi hostel, u kojem nam je super. On je posebna priča. Sobe su na otvorenom, odnosno na vrhu zgrade, sve je opušteno i mirno, iako je sadržaj soba spartanski. Krevet, vješalica, prozor i vrata. Gotovo. Ipak, ovdje sve ima svoje čari, pa tako i to. Počela je naša Egipatska odiseja...

some_alt
Most preko Nila, Cairo

Prvo jutro u Cairu, napokon krevet... Predobro... Iako sam se probudio već oko 8 i pol, dobro sam se naspavao... Nakon asketskog doručka, veoma čudnovatoga nesscaffea u hostelu, krenuli smo ja i prijatelj do Nila, razgledati rijeku, mostove, otok Zamalek i trg Midan Tahrir (trg pobjede). Napokon na rijeci Nil, vožnja brodićem slavnom rijekom o kojoj sam sanjao još kao malo dijete. I to za samo jednu kunu. Fantastično. Studeni je, a temperatura je preko 30 stupnjeva. To je Afrika. Ništa drugo. Ugodan vjetar ipak čini te topline podnošljivima, zaista je bilo sjajno i nezaboravno iskustvo.

Neboderi uz rijeku ostavljaju dojam da se nalazite u Manhattanu, a ne u srcu arapske Afrike. Na rijeci kaos u prometu, kao i na cestama... Među oronulim ribarskim lađicama prolaze turistički brodici, gliseri, lokalni brodovi, felluce...

some_alt
Zgrada željezničkog kolodvora

Nakon obilaska Nila i otoka Zamalek, veoma lijepe četvrti na otoku usred Nila obišli smo slavni Egipatski muzej. Golemo zdanje, sa milijunima artefakata, nemoguće je obići u jednome danu i vidjeti sve. Veoma veliko osiguranje svjedoči o važnosti sadržaja muzeja. Narmerova paleta, ostaci iz hramova, zagrobne maske... Meni kao studentu povijesti značilo je to vidjeti konačno uživo sve ono o čemu slušam godinama. Fenomenalno. A onda soba mumija. Ulaz se posebno plaća, čak više nego u sami muzej, a kad tamo mala sobica tek mala sobica sa dvadesetak mumija. No ipak, vidjeti na udaljenosti od desetak centimetara mumije stare nekoliko tisuća godina, neprocjenjivo. I na samome čelu, u sredini, mumija velikoga Ramzesa II. Najvećeg od faraona, po mojoj slobodnoj procjeni. Slikanje zabranjeno, a čuvar na sekundu izlazi. Vadim mobitel, brzo slikam, i imam portret ovoga egipatskog velikana na maloj ali meni osobno veoma vrijednoj slici. Nakon muzeja, otišli smo na večeru. Već dan ranije našli smo jedan lokalni restoran sa uglavnom jelima od povrća, stavljenih u lepinju. Sve je dobro, i jeftino. Gotovo je nemoguće najesti se a potrošiti vise od 10 kuna. Samo treba paziti, hrana je pikantna, nije za svakoga. Navečer opet do Nila, malo snimanje i slikanje grada u mraku i milijuna svjetala sa svih strana, dok glazba dopire sa malih lađica, dok se mladi zabavljaju, grle, šeću... Odlična atmosfera, topla okolina, sve je puno ljubaznosti, topline, bez imalo traga nasilju. Zaista drugačije nego su naši stereotipi o Arapima. Ali opet, tek sam dva dana u Africi.

some_alt
Unutrašnjost plave džamije, Cairo

Treći dan smo otišli u islamski Cairo. Naravno, cijeli grad je islamski, ne samo ova četvrt, ali ipak, ona je posebna po tome što je to najstariji islamski dio (ne općenito najstariji dio, o tome kasnije), te sto obiluje džamijama, njihovim tržnicama i sličnim pojavama. Odlučili smo otići pješke, iako nije bas blizu našega hostela, no da osjetimo malo grad. Kako smo hodali, korak po korak, grad se polako transformirao iz modernog gotovo europskog grada u stari islamski grad kakav smo očekivali. Ulice su postajale sve prljavije, sve je vise dominirala prašina, građevine boje pijeska a ljudi po ulicama u potpunom kaosu, pokušavajući prodati naprosto svašta. Ovdje se posebno osjeti kaos na ulicama. Sada nam je jasno sto je mislio autor Lonely Planeta kada je govorio da je prema Cairu New York grad duhova.

some_alt
Pogled na islamski Cairo sa plave džamije, Cairo

Nekoliko puta smo i pogrešno skrenuli, no sve zajedno, to je samo produbilo odličan dojam islamskog dijela grada. Džamije su zaista prekrasne građevine ovdje, pravi odraz srednjovjekovlja, koje je u islamskom svijetu vrhunac kulture, za razliku od takozvanog mračnog doba u Europi. Jednako tako, grad je naprosto kaotičan. Ljudi jedu na ulici, obilje mirisa, boja i zvukova, dok se sve moguće i nemoguće prodaje i nudi. Gužve su nezamislive, nered na cestama...

Nakon gotovo tri sata probijanja kroz taj metež stigli smo do plave džamije, koju smo posjetili, popeli se na vrh minareta, odakle se pružao prekrasan pogled na grad. Svi ti tornjevi minareta ispresijecani morem nebodera i zgrada, uz dominaciju smeđe boje. Spustivši se dolje, otišli smo do unutrašnjosti džamije, gdje smo ostali iznenađeni mirom i opuštenom atmosferom. Ljudi sjede, leže, meditiraju, ali poštovanje i svetost mjesta naprosto se osjeti u zraku. Iskoristio sam nekoliko minuta da i sam provedem u opuštanju, iako nije moja religija. Sjetio sam se jednog svećenika koji je rekao kako onaj tko traži Boga zapravo traži samoću, jako me to podsjetilo na tu rečenicu. Simpatičan imam pokazao nam je džamiju, te uputio nas na najbolja mjesta za slikanje. Zanimljivo je kada se placa ulaz u džamiju, imam ne želi dirati vaš novac, nego ga morate svojim rukama ubaciti u kutiju na ulazu. Zanimljiva gesta.

some_alt
Al Azhar park, Cairo

Već se polako približavao sumrak pa smo otišli do parka Al Azhar koji se nalazi nasuprot islamske četvrti, na brdu. Park je relativno novi, izrađen je prije pet godina, te je obilno navodnjavan i stoga cijeli zelen i veoma moderan. Okupljalište je bogatijih Egipćana, posebice mladih. Sjeli smo tamo na večeru, uz predivan pogled na grad okruženi fontanama i palmama, te osjetili život bogatijeg sloja Egipćana, za promjenu, posto posljednjih dana uglavnom živimo kao i obični stanovnici. Hranimo se u lokalnom restoranu za radnike tržnice te njezine goste, za koji moram reći da je veoma ukusan i neočekivano čist. Povratkom u hostel izračunali smo da smo prošli gotovo 14 kilometara, pješice naravno. Isplatilo se, osjetili smo sve oblike života u Cairu, od bogatijih, pa sve do siromašnih zabačenih četvrti, poput one ispred groblja kroz koju smo prošli na putu za park, koja nas je vise podsjećala na Kabul i scene sa televizije nego na ono sto smo do sada vidjeli u Cairu. Fascinantan megapolis.

Četvrti i posljednji dan u samome Cairu ostvaren je sa novih desetak kilometara hodanja kroz grad nakon čega mogu reći da smo vidjeli gotovo svaki aspekt grada, od bogatih skoro europskih četvrti, do potpunog sluma i zabiti, nalik na naše stereotipe o Kabulu i Darfuru.

Danas sam išao u koptički Cairo. Staru kršćansku četvrt koja je ostatak nekadašnjeg Egipta koji je bio kršćanski svijet, iz kojega potječe jedna od najstarijih kršćanskih zajednica, gdje su se pojavili prvi redovnici i samostani, te gdje se dugo vremena baštinilo kršćanstvo, posto je u Egiptu postalo prije ozakonjeno nego u ostatku tadašnjeg Rimskog carstva. Danas, tisuću i pol godina nakon sto su ih osvojili muslimani, u Cairu je ostala tek jedna ozbiljnija četvrt koptika, iako se mnogo crkva može vidjeti po gradu, te je navodno zajednica koptika i dalje respektabilna.

some_alt
Koptička misa, Cairo

Išao sam ujutro na koptičku misu. Zanimao me taj stari kršćanski obred i liturgija, koji je dosta različit od nama poznatih oblika u katoličkoj crkvi, no ipak ima dodirnih točaka. I zaista, misa je bila mi posebno iskustvo. Veći dio mise je pjevan, a pjesma je dosta slična muslimanskim molitvama, iako, daleko je manje iritantan zvuk, iskreno rečeno, zatim traje dosta duže od naše mise, odvojeno u crkvi sjede muškarci i žene, daje se u vrhuncu euharistije i kruh i vino vjernicima i tako dalje. Zaista me impresionirala ta misa. Zanimljiv je i kraj, kada biskup, ili kako se već zove daje blagoslov svim vjernicima tako da ih škropi vodom. Nekako sam stekao dojam da se stvara veća privrženost vjernika i svećenstva u toj crkvi.

Nakon mise pridružio mi se prijatelj pa smo otišli u razgledavanje koptičkog muzeja, u kojem se čuvaju ostaci jedne od najstarijih poznatih (ako ne i najstariji) novozavjetnih tekstova, zatim razne slike, fragmenti najstarijih samostana i tako dalje. Zaista impresivno, i vrlo dobro organizirano i uređeno, puno bolje nego daleko poznatiji muzej egipatske povijesti koji smo posjetili prvi dan. Zatim smo se vratili u crkvu, kako bi je slikali u miru, te po ulasku me prepoznao čuvar crkve, očito koptik, te mi se ponudio da me provede kroz crkvu da slikam najzanimljivije dijelove, koje mi je osvijetlio kako bi se bolje vidjeli, te me proveo kroz neke inače ne dostupne dijelove crkve. Iako smo razmijenili malo riječi, shvatio sam da ga se dojmilo sto sam bio na misi sa poštovanjem i zanimanjem za njihovu tradiciju i kulturu, pa mi je takvim tretmanom i uzvratio. Za razliku od jednoga vrlo iritantnoga turista koji se ponašao kao da posjeduje crkvu i gotovo se svećenicima unosio u lice dok su držali misu dok ga nisu zamolili da prestane slikati, sto je mrzovoljno primio, te bez imalo poštovanja hodao po crkvi kao po kazalištu. Turisti koji dolaze u organiziranim turama sa raznih ljetovališta zaista znaju ispasti bezobrazni i glupi. Ignoriraju molbe da se ne koristi blic u prostorima religijskog značaja, upadaju na pola molitava i obreda, ponašajući se kao da su bitni samo oni, a sve oko njih je zapravo predstava da se njima udovolji. Žalosno.

some_alt
Zidine Citadele, Cairo

Nakon šetnje ostalim crkvama u sklopu koptičke četvrti i posjete groblju, otišli smo do Citadele, nekoliko kilometara udaljene utvrde na vrhu brda iz srednjega vijeka, u sklopu koje se nalazi nekoliko džamija i vjerskih objekata, kao i vojni muzej te muzej policije. Uz to Citadela je i prekrasni vidikovac. Prostor je zanimljiva srednjevjekovna utvrda, tipična za to razdoblje, veoma dobro očuvana i održavana, sto i ne čudi pošto su neke od najvažnijih džamija tamo. Izgradio ju je Saladin, slavni islamski vojskovođa te glavni protivnik križara u 12 stoljeću, nakon pobjede nad fatimidskim kalifatom. Tamo se nalazi džamija Alija, paše kojega Egipćani smatraju ocem svoje nacije te jednom od najvećih figura svoje povijesti. Tu mi se dogodila i mala neugodnost, jer mi je zabranjen ulaz sa stativom kamere, no nakon nekoliko minuta rasprave, sve je izglađeno. Inače danas sam imao sličan problem i na podzemnoj željeznici, gdje je zabranjeno slikati, no to nigdje nije navedeno, pa su me odvela sa strane dvojica policajaca i posebno na to upozorila. Iako su bili izuzetno korektni, nije bilo sasvim ugodno. Zamislite se u poziciji da vas odvode dvojica Arapa sa automatskim oružjem i uniformama.

Ipak, sve u svemu, još jedan jako dobro proveden dan u Cairu. Posebno je dobar dojam na mene ostavila koptička četvrt, bez ikakve sumnje najljepši dio grada, te u kojem sam i subjektivno i objektivno doživio najljepše trenutke u ovome megapolisu.





Piramide

some_alt
Piramide u Gizi

Vjerojatno glavni razlog zašto ljudi dolaze u Egipat su upravo piramide. Tako je i nama došao dan kada smo krenuli u posjetu piramidama. Odlučili smo se na privatni prijevoz sa automobilom koji nam je osigurao hostel, te smo se dogovorili kako ćemo posjetiti one najpoznatije piramide u Gizi, zatim piramide u Sakkari te piramide u Darshuru.

Prve su bile na redu piramide u Gizi. O njima se uglavnom mnogo zna, radi se o tri velike piramide, najvećoj Keopsovoj, zatim malo manjoj Kefrenovoj, te najmanjoj ali i najočuvanijoj Mikerininoj. Osim te tri velike, u sklopu kompleksa se nalazi i sfinga, što je više manje također poznato, te šest manjih piramida posvećenih kraljicama odnosno faraonovim ženama, što i nije toliko poznato. Došavši ujutro, iskoristili smo priliku te posjetili piramide dok ipak još nije pretjerano napučeno sa turistima, ali je zato nažalost zrak bio malo maglovit od smoga, no do kraja našega boravka, odnosno do podna, raščistio se i pogled je bio veličanstven. Naprosto sama pojava tih golemih čuda graditeljstva, savršenih proporcija oduzima dah. Jednostavno su nezamislive proporcije koje te piramide zauzimaju. Najveća, Keopsova piramida ima 146 metara, te je navodno dovršena 2570 g. prije Krista. Nevjerojatno je da ovo zdanje stoji ovdje, tek malo oštećeno utjecajem zuba vremena već vise od četiri tisuće godina! Bliže je rođenje Isusa našem vremenu kronološki, nego je gradnja piramida Isusovom! Jedini su problem oko piramida stalni pokušaji lokalnog stanovništva da izvuču koju kunu od posjetitelja, pa stoga gnjave, ispituju, hoće uporno biti vodiči, slikati se, nude deve itd. Mi smo odlučili pješice razgledati piramide, pa smo stoga napravili veliki krug oko svake piramide, te otišli do uzvisine u pustinji sa koje se pruža dobar pogled na sve tri piramide. Išli smo i korak dalje, te otišli na nekoliko drugih uzvisina na putu prema Sakkari, odakle smo uspjeli uhvatiti svih devet piramida u jednome kadru, zaista fantastičan pogled i slika. Vratili smo se sa druge strane, nakon nekoliko kilometara hodanja kroz pijesak.

some_alt
Stepenasta piramida, Sakkara

Sljedeće na redu su bile piramide u Sakkari, dvadesetak kilometara udaljenome lokalitetu koji krije cak starije piramide od ovih u Gizi, te koji je poznat prije svega po stepenastoj piramidi, no na ukupno sedam kilometara krije golemi kompleks piramida, grobnica i mastaba starih i do 3500 godina. Najprije smo posjetili muzej Imhotepa, faraonovog arhitekta koji je i odgovoran za gradnju piramida, koji je dosta dobro uređen, te krije neke zaista vrijedne artefakte. Popeli smo se zatim do Tetijeve piramide, koja izvana izgleda kao obično brdašce, jer se potpuno urušila, ali je ipak zanimljiva jer je 1993. godine otkriven ulaz u piramidu te Tetijev sarkofag. Mi smo također ušli u piramidu, što je bilo posebno iskustvo. Zidovi ocrtani hijeroglifima, mnoge komore pod zemljom, strmi i izuzetno uski ulaz kroz koji sam se sa svojih 195. cm jedva provukao nezaboravno je iskustvo. Teti je bio osnivač šeste dinastije faraona, te je prvi čiji sarkofag posjeduje natpise na hijeroglifima. Piramida datira u razdoblje oko 2350. godine prije Krista.

Nastavili smo posjetu zatim obilaskom stepenaste piramide, koja nas je razoččarala, jer su na njoj bile skele, posto se znanstvenici pribojavaju da bi se mogla urušiti, pa je stoga i ulaz zabranjen. Nažalost bio je zatvoren i ulaz u Unasovu piramidu, koju je moj suputnik posebno htio vidjeti radi zanimljivih prikaz putovanja u zagrobni život.

Posljednja destinacija bio je Darshur, desetak kilometara udaljen lokalitet od Sakkare, unutar militarizirane zone, pa stoga i teško dostupan za turiste. Do njega se može doći isključivo organiziranim prijevozom u obliku ture ili taksijem. Pozitivna je stvar da radi toga nema mnogo turista, ali ni napornih domaćina koji pod svaku cijenu žele izvući nekakvu napojnicu od turista.

some_alt
Savijena piramida, Dashrur

Mi smo imali posebne sreće, jer smo lokalitet posjetili potpuno sami, zahvaljujući dobrom potezu našega vozača da najprije vidimo zakrivljenu piramidu Sneferua, koja je prvi pokusaj građenja piramide sa ravnim zidovima, te koja je na pola gradnje morala biti smanjenoga kuta, radi opasnosti od urušavanja, pa tako ima negdje na sredini prijelaz sa kuta od 54 stupnja na kut od 43 stupnja, te je danas, možda bas radi toga, jedina piramida koja je većim dijelom sačuvala svoj premaz od krečnjaka, odnosno glatke plohe. Piramida je zatvorena, no obišli smo je i uživali u samoći kraj nje. Bijaše to odlično iskustvo.

Nedaleko od nje se nalazi crvena piramida, koja je zapravo bliže ulazu u kompleks, te koja je prva prava piramida ikad izgrađena. Svojim je dimenzijama zapravo treća najveća piramida u Egiptu, gotovo je savršeno sačuvana, samo je radi teške dostupnosti gotovo zaboravljena. Začudo, bila je otvorena, pa smo mogli ući u nju, i to je bilo iskustvo koje ću pamtiti do kraja života. Ulaz kroz strmi i veoma uski prolaz koji se spusta duboko u unutrašnjost piramide, barem 50 do 100 metara, gdje ponestaje kisika, otežano se diše, ali na sve se zaboravi kada se spozna da se nalazi usred jedne od najvećih građevina antičkog svijeta. Kako smo bili jedini tamo, mogli smo obavljati i slikanja, snimanja i slično, sto je inače u Egiptu zabranjeno u svim piramidama, muzejima i ostalim zatvorenim prostorima. Predivno iskustvo.

Za kraj ću još spomenuti piramide u Abu Siru, koje se nalaze na pola puta od Sakkare do Dashrura, te koje su bile zatvorene, ali su se dobro vidjele iz daljine. Bila je to glavna kraljevska nekropola pete dinastije, te se ukupno nalazi sedam piramida na tome lokalitetu, sve su građene kao stepenaste, a kasnije su pretvorene u prave popunjavanjem stepena materijalom.

Inače se o ulasku u određene lokalitete odlučuje na neki ne baš sasvim jasan način, no uvijek je otvoreno oko tridesetak posto piramida, dok su ostale zatvorene, sto donekle i razumijem, jer masovni turizam donosi mnogo više štete nego koristi ovim prevrijednim građevinama.

some_alt

Unutrašnjost crvene piramide, Dashrur

some_alt

Sfinga, Giza






Oaza Al Baharya

some_alt
Oaza Baharya, Baharya

Nakon Caira i piramida došao je dan da krenemo dalje od glavnoga grada i njegove okolice, te smo se zaputili u ranim jutarnjim satima prema oazi Bahariyi, sve do nedavno potpuno izoliranoj beduinskoj točki poznatoj tek po uzgoju datulja i plantaži palmi, ali od nedavno sve češćem odredištu turista, prije svega Francuza u srednjim godinama i backpackera. Putovanje pustinjom bilo je posebno zanimljivo, na sve strane čistina, samo povremene stijene i pijesak, jedino naša cesta i pruga koja ide paralelno s njome. Vozač autobusa juri preko 120 na sat, prestižući sve pred sobom, i tako gotovo šest sati, sve do 380 kilometara udaljene oaze od Caira. Posebno je zanimljiv bio prolazak kroz takozvanu crnu pustinju, područje puno vulkanskih ostataka, koji su nakon godina i godina djelovanja pustinjskih vjetrova stvorili nevjerojatne oblike i forme. Boja u pustinji je crno narančasta, veoma zanimljiva, iako moram priznati da mi nije uspjelo je uhvatiti foto aparatom, jer je sunčev odsjaj prejak, pa se gube boje.

Osim crne pustinje postoji i bijela pustinja, koja je puno upečatljivija, o njoj nešto kasnije. Općenito pustinjski krajolik koji se proteže sve od zaleđa piramida pa do oaze prevladava laganim brežuljcima, ponekim dinama i većim uzvisinama. Iz početka je to jako zanimljivo, no iskreno, brzo postane monotono. Oaza je već druga priča, sasvim drugačije nego je većina zamišlja, riječ je o velikom području usred pustinje sa mnogo izvora i nasada palmi, u kojem se nalazi i naselje Bawiti. Oaza bi vjerojatno mnoge razočarala, jer je zapravo riječ o gradiću sa oko desetak tisuća stanovnika, koji se poput slavonskog sela proteže ponajviše jednom ulicom. Samo umjesto zemlje, ovdje je pijesak. Ono što ga čini oazom jesu izvori, tople i hladne vode, koji cine ovo tlo usred crne pustinje plodnim. Jučer smo posjetili jedan izvor, gotovo u gradu, i najbolje bi ga bilo opisati kao kućicu iz koje izlazi voda, koja se usmjerava u veliko polje palmi. Možemo reći šumu palmi. Naravno, svaki izvor nekoga dobra čovjek kultivira, pa tako i izvor usred pustinje. Samo polje palmi je veoma lijepo, kao što rekoh poput šume palmi, sa povremenim pašnjacima na kojima se nalaze domaće životinje beduina. Prošetali smo se tim poljem, opustili na jednoj srušenoj palmi i zaista uživali u miru i tišini.

some_alt
Pogled na crnu pustinju, Baharya

Drugi dan smo odlučili otići malo dalje, na malu oazu udaljenu oko 12 km od Bawitija, grada u Bahariyi, u kojem smo smješteni, te smo stoga krenuli u tri sata dugo hodanje po žarkom pustinjskom suncu, kroz potpunu pustoš. Zaista je fenomenalno kada se odjednom iza ničega pojavi cijela suma palmi, a vlaga osjeti u presuhom pustinjskom zraku. Tako smo krenuli prema malenoj oazici Al Jaffari u kojoj živi tek malo više od desetak ljudi. Tamo se nalaze dva izvora, iako smo mi pronašli samo jedan, koji se kanalima preusmjeravaju na prostor palminih nasada, te kojima se opskrbljava cijela oaza, stanovnici, domaće životinje te razne ptice koje slete u ovo područje. Izvor se nalazi odmah do Eden Gardena, zanimljivog odredišta za turiste koje vodi obitelj čija šira porodica isključivo i naseljava tu oazu pa je stoga potpuni mir i odmor garantiran. Zaista prekrasno mjesto. Imali smo sreće upoznati sina vlasnika Eden Gardena, koji je bio zadivljen našim pješačenjem, pa nas je nakon kupanja u izvoru pozvao u svoj kompleks na piće, te na razgovor. Pričali smo o tome kako stalni porast turizma uništava ovakve posljednje kutke mira i samoće te prirodne ljepote, o Beduinima općenito i tako dalje. Veoma ugodno društvo. Na kraju nam je ponudio i prijevoz natrag do našega hostela, te nas usmjerio na promjenu u našem planu putovanja, pa tako odlučismo umjesto povratka u Cairo i hvatanja vlaka za Asuan otići kroz preostale oaze do 700 kilometara udaljene oaze Al Kharga, te od tamo hvatati prijevoz do Luxora.Nakon gotovo puna dvadeset i četiri sata putovanja stigli smo u Luxor. Umjesto planiranog puta natrag u Cairo iz Bahariya oaze, išli smo preko oaza Farfara, Dakhla i Al Kharga do Asyuta, nekada središta islamističkog ekstremizma i uporišta Gamma Islamije, danas ipak ne bas opasnog mjesta, no ipak ne bas preporučljivog za dolazak kao jedini stranci u 5 sati ujutro autobusom. Nismo samo suputnike zbunili, koji nisu navikli vidjeti turiste u noćnome busu za Asyut već i samu turističku policiju koja redovito turistima u Asyutu osigurava oružanu pratnju, a koja je naravno nama zakasnila, već nas je samo pratio jedan policajac. Na njegovu sreću, relativno kratko jer smo brzo uhvatili vlak za Luxor i riješili ih briga.

Nastavak

objavljeno: 2013-04-19



Aktualno:

Malta iz Venecije za 24 eura povratno

London iz Ljubljane za 34 eura povratno

Barcelona iz Trevisa za 28 eura povratno

Brazil iz Venecije za samo 339 eura povratno

Advent u Salzburgu u zvukovima Hrvatske



Povezano:

Povratak jednog od sedam svjetskih čuda?

Najpovoljnije ljetovanje u Egiptu

Wizzair uvodi letove za Egipat

Video: Otkrijte Egipat

Putem faraona (II. dio)

Putem faraona (III.dio)

Zima u Salzburgu

Maroko (II. dio)

Bilbao - srce Baskije

Oktoberfest

Maroko (I. dio)



Pogledajte još:

Zima u Salzburgu


Najbolja adventska putovanja


Maroko (II. dio)


Bilbao - srce Baskije


Oktoberfest