Više informacija o Indiji i osnovne savjete prije puta možete pronaći OVDJE

New Delhi

Sletio sam na zračnu luku u New Delhi. Avion je sletio oko ponoći, ali je trebalo dobrih pola sata da izađemo van. U glavnom dolaznom hodniku terminala 3 nas je dočekao par stotina metara dugi tepison - jako neobično za aerodrome. Za provjeru vize je trebalo još pola sata. Odmah sam išao promjeniti manju svotu novaca da imam nešto za početak i već je bilo 2 ujutro pa sam odlučio ostati na aerodromu do jutra i onda polako s busom do grada. Bus sam odabrao zbog, kako već pogađate, cijene. Prema vodiću Lonely planet cijena karta od aerodroma do glavnog željezničkog kolodvora trebala je biti 50 rupija (zadnji put napominjem: kod preračunavanja samo maknite zadnju brojku, znači 70 rupija je 7 kn), ali je koštala 75 rupija. Metro košta 150, a taksi 500-600 rupija. Bus kreće odmah ispred aerodroma, kod perona 18, ali to je sve jako dobro obilježeno s obzirom da je taj terminal star tek par godina. Busevi nisu reprezentativni za naše uvjete i možda je to razlog što sam u 3-4 polazaka vidio samo 3 bijelca da se voze u njima. Sama vožnja od 50 minuta mi je i stvorila prvu impresiju o toj zemlji: prljavština, zapuštenost, psi lutalice i poneka krava koja obavezno ide u smjeru suprotnom od prometa, rikše. taksiji, svi trube, beskućnici spavaju uz rub ceste, još malo trubljenja, pa se pali glasna hindu muzika u busu, valjda da udari ritam trubama, ali se onda odnekud pojavi prekrasan održavani park, tu i tamo neka uređena vila i drvored uz cestu pa se shvati da je to zemlja suprotnosti koja to vjerojatno ne bi bila da nije bilo kolonijalizma.

atmosfera u starom Delhiju

New Delhi ima oko 13 milijuna stanovnika, leži na obalama rijeke Yamuna, a glavnim gradom Indije postao je 1931. godine, točno 20 godina nakon što su Britanci najavili napuštanje dotadašnjeg glavnog grada - Kolkate. Tih 20 godina trajala je izgradnja novog dijela grada - New Delhija (Novog Delhija), koji se projektiran južnije od starog Delhija kao tipičan europski grad sa širokim avenijama, brojnim parkovima, fontanama i statuama te impozantnim palačama.

Taj dan sam otišao do starog dijela grada, tzv. Old Delhi, s obzirom da je cesta prilično jednostavna za pratiti, a kartu nisam imao jer nisam rješio internet, tako da nisam znao gdje se točno nalaze ostale stvari koje imam namjeru pogledati dok sam ovdje. Iako treba pratiti jednu ravnu cestu, to je ispala prava avantura. Naime, u tijeku je nekakav praznik, a s obzirom da sam uz cestu vidio dosta krvi i životinjskih utroba, sinulo mi je da se radi o istom prazniku koji smo doživjeli i u Egiptu. S obzirom da je Old Delhi većinom muslimanski, lako se povuče paralela s Egiptom. Ta ulica od New Delhi želj. kolodvora do Old Delhi želj. kolodvora ima oko 3 km i sva je u prašini, uz hrpu ljudi koji prodaju i kupuju sve i svašta - začine, tkanine, elektroniku, kućanske aparate, odjeću i obuću (traperice 150-250 rupija), satove i novčanike (ovo dvoje je na više mjesta imalo fiksnu cijenu od 100 rupija) itd.

Stari Delhi sa vrha minareta

Ono što mi je bilo zanimljivo je činjenica da sam opet bio skoro jedini bijelac na cijelom tom putu kroz štandove i prašinu. Neki ljudi bi mi se samo nasmijali, a neki bi kimnuli glavom, e sad ne znam da li su to radili zato što im je neugodno pokraj drugačijeg pa im je to nekakav obrambeni mehanizam ili mi stvarno žele dobrodošlicu. Onih gnjavatora koji ti žele nešto prodati ili te prevariti ima začuđujuće malo i puno su manje nametljivi od onih iz Egipta. Kamo sreće da se tako i nastavi.

Na putu za nazad sam malo lutao ulicama starog grada i neplanirano izašao ispred Crvene utvrde. Uslikao sam je izvana, ali unutra nisam ulazio jer mi na slikama nije baš zanimljiva. Nažalost, zbog tog praznika su se u đamiji Jama masjid održavale molitve tako da je bila zatvorena za turiste, a zanimljiva je zbog mogućnosti penjanja na vrh minareta od kuda puca nevjerojatan pogled na uličice starog grada. S obzirom da sam ljubitelj panorama, vratit ću se drugi dan i uživati u pogledu.

Lotusov hram

Drugi dan sam otišao do Lotusovog hrama na jugu grada. To je potpuna suprotnost od starog Delhija: prekrasni drvoredi i livade, cvijeće na svakom koraku, a prašine nigdje. Divota! Ono što me privuklo ovom hramu je njegov izgled koji simbolizira poluotvoreni cvijet lotusa pa je zbog toga i okružen bazenima kako bi izgledalo kao da raste iz vode. Do tamo sam putovao podzemnom željeznicom uz dva presjedanja, a cijena karte je bila samo 18 rupija. Očekivano, vlak je bio krcat u oba smjera, ali ipak je ovo Indija, druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Trebam li uopće napominjati da sam bio jedini bijelac u svom vagonu :-)

Nakon što sam upoznao stari dio grada, krenuo sam na tu južnu stranu. Za početak sam ipak odlučio posjetiti povijesne ostatke u tom dijelu grada: Purana quila i Humayunovu grobnicu. Samo želim reći nešto da ne bi bilo nesporazuma: nemam vas namjeru zamarati suhoparnim podacima, nego želim podijeliti s vama svoja zapažanja, dakle što se meni svidjelo, a što ne. Eventualno ću napisati par osnovnih podataka i koju zanimljivost, a dodatne informacije, ako vas zanimaju, potražite sami na internetu. Purana quila je kompleks zgrada unutar zidina utvrde, koja je u 16. stoljeću sagrađena na mjestu povijesne Indraprasthe. Zidine su duge oko 2 km, a stare zgrade stvarno izgledaju moćno.

kompleks Humayunove grobnice

Na putu do Humayunove grobnice sam imao namjeru prošetati po zoološkom vrtu, ali je bio zatvoren i to samo petkom, a ne ponedjeljkom kako je pisalo u vodiču za Indiju. Baš šteta. A što reći o Humayunovoj grobnici? Ako mu je to samo grobnica, kako mu je onda izgledala kuća? :-) Ne, zaista, to je nešto nevjerojatno: ogromna zgradurina okružena parkovima i kanalima s vodom, a zbog čega? Zbog malog i nimalo posebnog sarkofaga u centralnom djelu grobnice. Ali da je tzv. grobnica lijepa, to je istina.

Drugi dan sam odlučio prošetati po tom novom djelu grada. Potez od India gate (slavoluk pobjede) do zgrade Parlamenta dug je oko 3 km, a povezuje ih četverotračna cesta s ograničenim prometom, dok se naokolo nalaze bazeni, fontane i kanali s vodom i sve ukrašeno lijepim grmovima i drvoredima u cvatu. Jedan potpuno drukčiji grad. Tu se inače nalaze brojne vladine zgrade i Nacionalni muzej Indije. Kilometar dalje nalazi se Jantar Mantar, astronomski centar s nevjerojatnim strukturama koje su omogućavale promatranje kretanja nebeskih tijela. Ovo zapravo više podsjeća na rad neshvaćenog umjetnika, ali navodno su rezultati mjerenja bili izuzetno precizni.

park u novom Delhiju

Mala digresija. Kada sam krenuo od te glavne vertikale New Delhija prema Jantar Mantaru, zaustavio me vozač rikše i pitao gdje idem. Kažem mu: Jantar Mantar, nije daleko, hodat ću. A on odgovori: ne gospodine, to je jedan kilometar odavdje. Jedan kilometar, gospodine! Kad sam to čuo, odmah sam sjeo u rikšu i... Da, možeš mislit. Svaki dan prehodam 10 do 15 km, nije lako, ali je predstavljanje jednog kilometra kao udaljenosti koju ne možeš proći pješke stvarno pretjerana.

Za kraj predzadnjeg dana u Delhiju odlučio sam opet uskočiti u metro i otići do druge strane rijeke Yamuna, do hrama Akshardham. Znao sam otprilike što mogu očekivati, ali ono što sam vidio je bilo iznad tih očekivanja. Da ne bude sve tako dobro, sve elektronske naprave su morale biti ostavljene na ulazu, a prokrijumčarit se stvarno nije moglo ništa jer su onda slijedile i ručna kontrola i ona preko detektora.

astronomski centar Jantar Mantar

Hram je malo rečeno impresivan! Osim što je ogroman, ne može se naći niti 10 cm prostora koji nije izrezbaren! Na zidovima i svodovima ima na tisuće precizno izrezbarenih geometrijskih oblika, raznih životinja, ljudi i božanstava. Svugdje su natpisi što neki detalj predstavlja i zašto je recimo tu sedam lavova, a tamo 9 slonova. Sve ovdje ima simboliku. Da sam mogao slikati, vjerujem da bih ovdje mogao ispucati stotine slika. Za utjehu, meni ostaje sjećanje, a vas će morati zadovoljiti ove slike s interneta.



Zapažanja o životu u New Delhiju:

Ne mogu reći da sam skupio neko bogato iskustvo po tom pitanju, ali ipak sam primjetio par zanimljivih stvarčica o načinu života u indijskoj prijestolnici:

1. muškarci su opsjednuti košuljama! Vjerujte mi, ne bih to primjetio da nije stvarno očito. Po mojoj slobodnoj procjeni oko 95% muškaraca neovisno o dobi nosi košulje! Bili oni na ulici, vozili rikšu ili zaprežna kola, sjedili ili radili u kafiću ili čak uličnoj radionici, bili u muzeju ili na odmoru u parku - oni su u košuljama. Ne znam od kuda im ta opsesija, ali je fascinantna.

2. život je na ulici, one su krcate ljudi u bilo koje doba dana (ili noći), čak i one najmanje sporedne i slijepe uličice (zalutao sam u par takvih) su pretvorene u prodavaonice svega i svačega i zalogajnice na otvorenom i sve nađu kupce. O minimalnim tehničkim i higijenskim uvjetima nema ni riječi. Dok sam večerao u jednom uličnom restorančiću na Main bazaaru u Paharganju (backpackerski geto u centru grada) došao je neki Zapadnjak mojih godina, naručio, a kada je stigla hrana pitao je radnika gdje može oprati ruke prije jela. Radnik je otišao do frižidera, uzeo jednu od boca vode koje su inače na prodaju i pozvao tipa da dođe do ulaza. Tamo je ovaj otvorio bocu, nagnuo je i sretna mušterija je imala čiste ruke. A ta zalogajnica mi čak izgleda sasvim pristojno.

3. smeće i samo smeće. Nažalost, osim siromaštva, prašine, vječne buke i gužve, ovo je jedina stvar na koju se teško naviknuti. Dobro, sad kad sam pročitao šta sam napisao ispada da i nije jedina :-) Tu i tamo se nađe kanta za smeće, ali ljude valjda nije briga. Vidio sam i plakate po gradu gdje se ljude pokušava osvjestiti o ekologiji, ali trebat će puno više od plakata da se svijest ljudi promjeni. Na ulazima u turističke znamenitosti i u metrou obavezno budu upozorenja da je pljuvanje kažnjivo po zakonu, a kazna je 200 rupija. Uz ceste se mogu naći pravi pravcati deponiji po kojem prekopavaju i djeca i odrasli. Tužna i ružna slika. Trgovci znaju pometati ispred svojih dućana, ali čemu? Oni ne skupe to smeće i bace u kantu, nego ga pogurnu malo dalje na cestu. Zar je to rješenje?

4. Metro (podzemna željeznica) je odlično organizirana. Barem nešto funkcionira bez problema. Vlakovi su novi, uredni i klimatizirani, imaju vagone i šaltere za karte samo za žene, sva uputstva i informacije o linijama i presjedanjima su i na engleskom jeziku - stvarno savršeno. Karte se plaćaju ovisno o relaciji, tj. na svakoj stanici metroa imate na više mjesta velike plakate gdje je posebno označena vaša trenutna stanica, a kod imena svih drugih stanica stoji broj koji označava cijenu do nje. Kod plaćanja dobijete plastični žeton (token) kojeg približite senzoru prilikom ulaska, odnosno ubacite u aparat prilikom izlaska iz stanice. Sve je vrlo jednostavno i svakom bih preporučio korištenje metroa u New Delhiju jer se cijene karata kreću od 10 do 20 rupija za važnije relacije. Primjetio sam da u nekim vlakovima piše da su neka sjedala rezervirana za "differently abled" ljude. Nije moje poznavanje engleskog perfektno, ali mislim da su se na krivi način poigrali riječima "enabled" i "disabled". Ta sjedala su dakle za "drukčije omogućene" ljude?

5. Promet čudno funkcionira, ali funkcionira. Vozi se lijevom stranom što je ostavština Britanaca. Iako motori i rikše svako toliko zalutaju na desnu stranu. Prednost ima onaj tko se više gura i ima glasniju trubu. A to definitivno nisu vozači rikši na pedale i njih zbog toga žalim jer im je i inače najteže. Semafora ima, ali se u strogom centru grada uzimaju s rezervom, osim kada ih kontolira prometna policija. U širem centru, gdje su i šire ceste s 2-3 trake u oba smjera, ipak semafori imaju svoju ulogu. Pješaci se moraju izboriti za prijelaz preko ceste i zato je najbolje pričekati da se skupi kritična masa ljudi pa krenuti za njima, baš kao u Egiptu. S vremenom čovjek ipak nauči sam probiti svoj put do druge strane ceste. Tek na tim širokim cestama gdje se poštuju semafori možete s manjom brigom prijeći preko ceste preko obilježenog pješačkog prijelaza.

Mango lassi i pržena riža sa povrćem

6. Hrana je odlična (posebno ako si vegetarijanac i voliš ljuto). Daleko od toga da sam probao sve, a sigurno niti neću, ali ovo što sam probao je sve od reda odlično. Razne juhe, riža na sto načina, tjestenina u obliku lepinja ili kroštula punjenih željenim nadjevom, razne mješavine povrća pa hrana s uličnih štandova kakvu u Hrvatskoj nemamo priliku vidjeti i neizostavni curry. I povrh svega, u ova četiri dana još nisam pokvario želudac :-)

I za kraj zadnjeg javljanja iz Delhija, podijelit ću s vama par zanimljivosti koje sam saznao u vezi indijske prijestolnice:

Agra, Gwalior i Taj Mahal

Taj Mahal

Mnogi kažu da je Agra najizazovniji indijski grad za strane turiste zbog nevjerojatne koncentracije vozača rikši, neslužbenih vodića, prodavača suvenira i svih ostalih koji žele izvući koju rupiju iz vašeg novčanika. Samim time što ste bijelac za njih znači da ste puni love. U to sam se uvjerio na svom putu od željezničkog kolodvora do Tajganja, još jedne indijske backpackerske enklave, gdje su me okružili već na samom izlazu iz vlaka, pa još većim intenzitetom kod izlaza iz kolodvora od kuda je zadnji odustao od nagovaranja tek nakon što me pratio dobrih 300 metara. Do Tajganja je bilo oko sat vremena hoda, a svaka druga rikša se zaustavila da provjeri da li trebam prijevoz i da li sam stvarno siguran da ga ne trebam. Kada sam već bio blizu Tajganja (područja odmah uz južni ulaz u Taj Mahal) navalila je cijela horda prodavača suvenira i turističkih tura, a najgora su bila djeca koja te vuku za ruku, bez obzira što ih ignoriraš. Kada sam napokon ušao u labirint uličica u Tajganju i krenuo gledati natpise hotela na fasadama, lešinari su opet nanjušili krv i krenuli mi nuditi "najbolji", "najjeftiniji", "s najboljim pogledom" i sav drugi "naj" smještaj od kojeg bi dobili proviziju što su me doveli kod njih, a tu bi proviziju, naravno, zaračunali meni. Srećom da znam te fore i ne nasjedam na njih, jer sam samo malo dalje, u jednoj mirnijoj uličici, našao India Inn guest house gdje sam od simpatične ekipe na recepciji na kraju dobio jednokrevetnu sobu, puno bolju od one u Amritsaru, za istu cijenu od 250 rs.

Pogled s obale rijeke s istočne strane zidina

Naravno da turisti u Agru dolaze prije svega zbog jedne od najljepših i najpoznatijih građevina na svijetu - Taj Mahala. Ja sam, međutim, bio preumoran od puta da bi već prvi dan otišao do njega, a drugi dan je u planu cijelodnevni izlet u Gwalior, tako da bi ga vidio tek treći dan boravka u Agri. To bi ipak bilo malo pretjerano pa sam odlučio otići na kasni ručak u restoran koji je na internetu hvaljen zbog prekrasnog pogleda na Taj Mahal.

Sada mi je srce na mjestu pa se mogu posvetiti Gwalioru. S obzirom da je željeznički kolodvor udaljen 7 km od hotela prvi put od kada sam u Indiji odlučio sam uzeti rikšu. Nije bio problem naći je, a i cijena je bila odlična - samo 40 rupija, što je zamjena za sat vremena hoda do tamo. Jutarnji vlak za Gwalior je kasnio desetak minuta u polasku, ali čak 50 minuta u dolasku, što mi je poremetilo planove jer je utvrda u Gwalioru ogromna, a vrijeme koje sam imao na raspolaganju neočekivano se smanjilo za sat vremena. Utvrdu u Gwalioru je teško smjestiti u neko vremensko razdoblje jer su i prije izgradnje zidina na brdu postojali razni hramovi, npr. Teli ka Mandir iz 8. stoljeća ili hram Sasbahu iz 9. stoljeća, ali je utvrda atraktivna zbog zanimljivih prostorija i obojanih tornjeva Man Singh palače s kraja 15. stoljeća. Pokraj sporednog ulaza u utvrdu mogu se vidjeti i dva niza skulptura 24 velika džainistička učitelja uklesanih u strme litice. Zanimljivo je i da je veliki dio utvrde praktički zatvoren za javnost jer se njome koristi privatna škola Scindia.

Tornjevi palače Man Singh

Vratimo se ponovo na Agru i Taj Mahal. Agra (1,4 milijuna stanovnika) je osnovana 1501. godine, leži na obalama rijeke Yamuna, a svoj procvat doživjela je u 17. stoljeću kada su sagrađeni Crvena utvrda, Taj Mahal i brojni mauzoleji. U to je vrijeme bila i glavni grad Mogulskog carstva. Toliko o povijesti. :-) Priču o izgradnji Taj Mahala vjerojatno svi znaju: Shah Jahan izgradio ga je u spomen na svoju treću ženu, Mumtaz Mahal, koja je umrla prilikom poroda njihovog 14. djeteta 1631. godine. Sljedeće godine započela je gradnja mauzoleja, a nakon završetka radova, Shah Jahana je zarobio vlastiti sin Aurangzeb te je ostatak života proveo u zatvoru u utvrdi, 2 km od Taj Mahala. Nakon njegove smrt 1666. godine, pokopan je uz svoju voljenu ženu.

autor članka pred Taj Mahalom

Ono što vjerojatno ne znate jesu dvije zanimljive legende povezane s izgradnjom Taj Mahala, iako niti za jednu nema čvrstih dokaza: prva kaže da je Shah Jahan naredio da se svim radnicima odsjeku ruke, kako nikada više ne bi mogli sagraditi tako lijepu građevinu, dok druga kaže da je nakon izgradnje Taj Mahala krenula izgradnja "negativa" te građevine od crnog mramora na suprotnoj obali rijeke, međutim, projekt je prekinut zbog zarobljavanja od strane Aurangzeba.

Ulaznica za Taj Mahal je daleko najskuplja ulaznica za neku turističku atrakciju u cijeloj Indiji i košta čak 750 rs (za Indijce je cijena 20 rs), a prije par mjeseci su ipak odustali od najavljenog poskupljenja na ravno 1000 rs. Pozitivno je da se novac prikupljen na taj način troši prije svega na očuvanje bijelog mramora, kojeg kisele kiše i motorni plinovi neprestano uništavaju. Gradska uprava je zbog toga uvela zabranu prometa za sva vozila u krugu od nekoliko stotina metara oko Taj Mahala, osim za rikše koje voze na plin (LPG) i električna vozila koja prevoze turiste koji nisu u stanju hodati, a takvih je stvarno puno. Otišao sam pogledati Taj Mahal iz svih mogućih kutova prije nego odlučim ići u kompleks ili ne. Cestica koja uz istočne zidine vodi do rijeke Yamune pruža zadovoljavajući pogled iz dobrog kuta, kod zapadnih zidina sam našao jedno uzvišenje koje ipak nema toliko dobar pogled, ali je zato odlazak do parka Mehtab bagh bio pun pogodak jer se isti nalazi na drugoj obali rijeke, ali u istoj ravnini kao Taj Mahal. Prvi put sam ga posjetio netom prije zalaska sunca, a drugi put usred dana, ali tada je smog onemogućavao dobar pogled (i disanje). Moram reći da građevina na slikama izgleda manja nego u stvarnosti, ali je zato jednako lijepa. Ono što me jako razočaralo je činjenica da Taj Mahal po noći nije osvjetljen.

Grobnica Itimad-ud-Daulah (početak 17. stoljeća).

Naravno, Agra nije samo Taj Mahal. Na putu prema parku Mehtab bagh, na drugoj strani rijeke, nalazi se Itimad-ud-Daulah, prva grobnica sagrađena od bijelog mramora i prva grobnica na obalama Yamune, u kojoj je sahranjen djed od Mumtaz Mahal iz gornje priče. Tu grobnicu često zovu "Baby Taj", iako ne znam zašto, ali ju se u svakom slučaju isplati posjetiti zbog njezine ljepote.

Izgradnju Crvene utvrde započeo je mugalski vladar Akbar 1565. godine, dok ju je njegov unuk Shah Jahan oplemenio izgradnjom nekoliko palača od bijelog mramora, čime utvrda nije više imala isključivo obrambenu funkciju. Ironično, jedna od tih udobnih palača kasnije je postala zatvor u kojem će ga do smrti držati zatočenim vlastiti sin Aurangzeb. Vanjski zidovi utvrde visoki su čak 20 metara, dugački 2,5 km, a utvrdu je svojedobno okruživao i kanal s krokodilima. Nažalost, danas je oko dvije trećine utvrde zatvoreno za javnost jer ju koristi indijska vojska, ali je čak i ta preostala trećina dovoljna da iz utvrde izađete puni dojmova.

I za kraj javljanja iz Agre imam vam za ispričati tri kratke priče:

pogled na Taj Mahal sa terase restorana

1. Taj Mahal
Kada sam drugi put otišao do parka preko puta Taj Mahala, imao sam namjeru uzeti čips, sjesti na klupu i uživati u pogledu. Međutim, to mjesto je bilo krcato uniformirane djece pa sam prvo pitao njihovog učitelja da li mogu sjesti pokraj njih. On je pristao i taman kad sam sjeo i bio spreman opustiti se, okružilo me tridesetak školaraca, tako da nisam vidio ni rijeku, a kamoli Taj Mahal. Učitelj je onda prozivao jednog po jednog učenika koji su mi recitirali pjesmice na hindu i engleskom. Nakon desetak minuta psihičkog zlostavljanja, učitelj me pozvao da posjetim njihovu školu. Znao sam da je nekulturno odbiti pa sam im rekao da za 2 sata imam vlak za Delhi. Deset minuta kasnije napokon su otišli, kad eto do mene sjeda stražar koji pazi da ljudi ne idu preko bodljikave žice i krene postavljati uobičajena pitanja: od kuda sam, čime se bavim, koliko djece imam itd. Čim ga je netko nazvao na mobitel, iskoristio sam priliku i otišao, ostavivši uživanje u Taj Mahalu za neka druga vremena.

2. Mjenjačnica

čudnovati cestovni znak

Do sada sam u Indiji 3 puta mijenjao po 100 eura u mjenjačnicama i za to sam dobivao između 8230 i 8280 rs. U Agri sam ostao na zadnjih 2000 rs pa sam išao provjeriti koliki je tečaj, tj. da li da promijenim sada ili za par dana. Ušao sam u prvu mjenjačnicu i objasnio da me zanima čisto informativno koliko se dobije. Tip mi kaže 8300 rs, ja se zahvalim i krenem prema izlazu. Tip me pozove i kaže: u redu, dat ću ti 8350 rs, ako promijeniš sada. Nisam puno razmišljao. Jedino mi je sada žao što nisam znao ranije da se i oko tečaja treba cjenkati. Samo sam trebao reći "ne" i automatski bi dobio 50 rs više.

3. Rikša
Dva puta sam u Agri koristio rikšu. Oba puta od Tajganja do željezničkog kolodvora udaljenog 7 km, s tim da sam jednom dogovorio cijenu od 40 rs, a drugi put 50 rs. Na odlasku iz Agre prema Khajurahu pitao sam jednog vozača za koliko bi me odveo do kolodvora. On kaže: sto rupija! Pokušavam mu objasniti da je to nerealna cijena i kažem koliko sam plaćao do sada. On se malo namrgodi i kaže: ok, 80 rupija, ali to je cijena za Indijce! Rekao sam ne i nastavio hodati još 5-6 minuta kada se pokraj mene zaustavio drugi vozač rikše. Rekao sam mu odredište, on je ponudio da me odveze do tamo za 40 rs, ja sam mu kontrirao sa 30 rs, na što je i pristao. Poučak: ne treba pod svaku cijenu ići s prvom rikšom koja naiđe, ali ako ne znaš realnu cijenu tražene relacije, sigurno će te opelješiti.

Goa

Ova malena indijska država je, uz Kašmir i Radžastan, vjerojatno najpoznatija Europljanima. Kroz povijest je često mijenjala vlasnike, od muslimanskih sultanata do hinduskog kraljevstva, a početkom 16. stoljeća stižu Portugalci i preuzimaju kontrolu nad tim, začinima bogatim, područjem. Oni tu ostaju sve do 1961. godine kada Goa prelazi u indijske ruke. Danas Goa ima najveći bruto društveni proizvod (BDP) po stanovniku od svih indijskih država, u čemu veliki udio ima i turizam, kako zbog ugodne klime, tako i zbog izuzetno jeftinog alkohola.

plaža Vagator

Mladima je prije dvadesetak godina ova državica postala atraktivna zbog lake dostupnosti droge i razuzlarenih partija elektroničke glazbe (tzv. Goa trance) koji su se nekad spontano organizirali na nekoj od prekrasnih pješčanih plaža. Iako je droga i dalje lako dostupna (meni su na putu do plaže svakodnevno nudili marihuanu, hašiš i kokain), partiji su stavljeni pod kontrolu vlasti pa se sada mladi mogu zabavljati u mnogobrojnim noćnim klubovima, a samo tijekom božićno-novogodišnjih praznika dopušteni su i partiji na otvorenom. Stranim turistima je dosta privlačno i samostalno istraživanje Goe na skuterima, koji se mogu iznajmiti za samo 30-ak kuna dnevno, ali ceste (kao i u cijeloj Indiji) nisu nešto na što su stranci navikli. Osim silnih rupa, nepoštivanja prometnih propisa, ostataka stakla i životinjskog izmeta na cesti, posebno opasnima su se pokazala tamna goveda koja slobodno lutaju cestom tijekom večernjih vožnji. Nisam uzimao skuter pa ne mogu to potvrditi, ali mogu zamisliti opasnost jer me i samog svaku večer šokirala crna krava koja se uporno držala puteljka prema mom guesthouseu.

uspon do utvrde Chapora

Na temelju istraživanja na internetu odlučio sam se smjestiti na sjeveru Goe, u selu Anjuna, koje se nalazi pet minuta hoda od mora i još toliko od dva kilometra dugačke istoimene plaže na kojima sam proveo tri opuštajuća dana. Zato sam prvi dan bio hiperaktivan pa sam skoknuo do susjednog Vagatora koji je, osim po svojoj plaži na kojoj su se nekada održavali ludi noćni partiji, poznat i po ruševnim ostacima nekadašnje portugalske utvrde Chapora iz 17. stoljeća. Utvrda ne bi bila vrijedna posjete da se ne nalazi na brdu s kojeg se pruža pogled na pješčane plaže prema sjeveru i jugu. Šetajući ulicama naselja čuo sam, prvi puta od kada sam u Indiji, hrvatski jezik (kajkavskog narječja). Nakon ugodne šetnje ukrcao sam se u lokalni minibus i otišao do još jedne utvrde - Fort Aguade. Iako je izgrađena u isto vrijeme kao i ona u Vagatoru, ova se ipak još dobro drži. Isto je krasi lijepi pogled na sve strane, a s vrha obližnjeg svjetionika sam u daljini vidio i ostatke tankera River Princess koji se prije petnaestak godina nasukao nedaleko plaže Candolim. Više od deset godina tanker je nepomično ruzinavio par stotina metara od obale, da bi prije par godina vlast ipak počela sa sporim uklanjanjem čelične grdosije.

plaža u Anjunu

Anjuna je malo i, za indijske uvjete, vrlo mirno selo. Glavna cest(ic)a vodi od plaže do grada Mapuse, uz nekoliko raskršća prema susjednim selima. Pa ipak, sve je podređeno turizmu. Svaka druga kuća pretvorena je u guesthouse, restoran, suvenirnicu ili trgovinu šarenim tekstilom. Na više mjesta možete iznajmiti skutere, a mnogo je i natpisa na ruskom jeziku i pismu, što jasno ukazuje koga je najviše u ovom kraju. Nakon gotovo tri mjeseca stalnog putovanja i razgledavanja, u Goi sam imao tri cijela dana za ljenčarenje. Iako nisam tip koji će svakodnevno ležati na plaži i topiti se na suncu, moram priznati da sam uživao u toj rutini: kasno buđenje, doručak, plaža, odmor za vrijeme najveće vrućine, ručak, plaža, večera i piva.

drugi dio plaže u Anjunu

Mislim da bih mogao još par dana tako, ali bi mi onda vjerojatno dosadilo. Plaža je prekrasna - sitni pijesak oker boje, drveni kafići s ležaljkama ispred terase, a iznad njih drvoredi palmi. Na rubnim dijelovima plaže nalaze se zanimljive nakupine crnih stijena koje izgledaju kao one vulkanske i stoga su česti motiv za slikanje. Kupa se iznenađujuće malo ljudi, većinom stranci, a temperatura mora u siječnju je, nećete vjerovati, 28 celzijusa! Što se smještaja tiče, našao sam ga iz drugog pokušaja, četverokrevetni dormitorij za 350 rs/noć, s tim da sam samo zadnju noć imao društvo. Sve je uređeno prema europskom standardu, a mene je najviše veselio topli tuš (žalosno je da se u zemlji s konstantnim suncem topla voda smatra privilegijem).

Zadnji dan sam ostavio za posjetu novom i starom glavnom gradu Goe - Panjimu i Old Goi, koji su svoje uloge zamijenili 1843. godine. Panjim ima oko sto tisuća stanovnika i vjerujem da bi svakoga osvojio na prvi pogled zbog svog izgleda i ležernosti. Nema onog ludila s ulica tipičnog indijskog grada, arhitektura je drugačija, a većina naziva restorana, ulica ili kvartova su na portugalskom jeziku. Na maloj uzvisini u centru grada nalazi se izrazito bijela Crkva naše Gospe od bezgriješnog začeća, koja se na tom mjestu nalazi još od 16. stoljeća kada su joj se portugalski pomorci dolazili zahvaliti na mirnom moru prije nego bi nastavili uzvodno do obližnje prijestolnice Old Goe.

ostaci samostana sv. Augustina

Tadašnja prijestolnica Old Goa bila je po broju stanovnika veća od Lisabona i Londona za vrijeme svog vrhunca tijekom 17. i 18. stoljeća, a često su je nazivali i Rimom Istoka. I danas se može osjetiti veličinu nekadašnje prijestolnice pune crkava i samostana, ali i novootvorenih muzeja. Samo je nekolicina vjerskih objekata i dalje u funkciji, a jedan od njih je i katedrala Sé de Santa Catarina, najveća katedrala u cijeloj Aziji, 76 metara dugačka i 55 metara široka, čija je izgradnja započela davne 1562. godine. Zanimljiva je i masivna tamnocrvena bazilika Bom Jesus iz 1605. godine, gdje se nalazi mauzolej goinog sveca zaštitnika Sv. Francisa Xaviera. Meni su se ipak najviše svidjeli ostaci samostana Sv. Augustina, ogromnog kompleksa izgrađenog 1572., a napuštenog 1835. godine, pri čemu se gotovo cijela fasada sa zidovima urušila 1942. godine i od tada gravitaciji prkosi jedino zvonik, čije je zvono zbog tog događaja preseljeno u prije spomenutu crkvu u Panjimu.

Nakon ovog lijepog poludnevnog izleta, otišao sam do željezničkog kolodvora Thivim gdje sam pričekao noćni vlak za Mumbai i odmah potom otišao prema Aurangabadu, pokraj kojega se nalaze dvije zanimljive atrakcije: spilje Ellora i krater Lonar.

Naručite izravno od Igora e-knjigu o njegovom putovanju Indijom i Nepalom sa ukupno 166 stranica teksta i ilustracija. Knjiga se dostavlja na vašu adresu elektroničke pošte ili prema dogovoru nakon uplate donacije od 10 kuna. Za plaćanje i više informacije kontaktirajte izravno Igora. e-mail: il051[a]yahoo.com

Za smještaj na vašem putovanju preporučujemo vam pretragu sa tražilicom:

objavljeno: 2014-10-03