U potrazi za izgubljenim indonezijskim kazalištem

Portal za samostalna putovanja i backpacking

U potrazi za izgubljenim indonezijskim kazalištem

tekst: Marina Pretković i Tea Škrinjarić

Odmatanje tradicionalnog wayang beber svitka, Gedompol, Pacitan; foto: Tea Škrinjarić

Putnice Marina Pretković i Tea Škrinjarić, dvije su kulturne antropologinje, čiji se interes za javansku kulturu razvio u međunarodni istraživački projekt "Wayang beber na Javi" a njihova istraživanja Jave prenositi ćemo na našem portalu. Wayang beber na Javi“ interdisciplinarni je međunarodni istraživački projekt, koji se bavi tradicijskim javanskim kazalištem. Wayang beber dio je šire indonezijske wayang tradicije lutkarskog kazališta, a poseban je po tome što publici dočarava priču odmatanjem šarenih, bogato oslikanih svitaka (beber = odmotavati).

Više o projektu možete pratiti na njihovom blogu Facebook stranici.

Solo - "The Spirit of Java"

Koliko god turističkih vodiča pročitali, indonezijski otok Java pun je iznenađenja i njegova bogata raznolikost ubrzo će vas natjerati da se jednostavno prepustite dojmovima i zaboravite na stroge planove. Otok Java peti je po veličini indonezijski otok od preko 17.000 otoka u arhipelagu i najmnogoljudniji je otok na svijetu. Prilikom višemjesečnog boravka istražile smo razne kutke ovoga otoka, a Surakarta, grad u kojemu smo većim dijelom bile smještene, posebno nas je oduševio.

Uličica u Surakarti; foto: Marina Pretković

Grad Surakarta, odnosno Solo kako ga Javanci najčešće zovu, smješten je u Središnjoj Javi, udaljen oko 1, 1,5 sat vožnje motorom od južne obale otoka, otvorene prema Indijskom oceanu. S oko pola milijuna stanovnika, može se smatrati manjim indonezijskim gradom, posebno ako se usporedi s glavnim gradom Jakartom, koji broji preko 10 milijuna stanovnika.

Pogled na gusto nanizane zavojite uličice otkriva šarenilo kuća i improviziranih nadogradnji, dok se iz većih avenija izdižu reprezentativne zgrade, neke od kojih su nastale u doba nizozemskog kolonijalizma te pomalo odskaču svojim „europskim“ stilom.

Na gust promet treba se naviknuti, ne samo zbog toga što se vozi s lijeve strane, nego zbog silne gustoće prometa u kojemu se cesta s dvije trake magično pretvara u gusti niz autiju i motora u četiri ili više traka. Motor daje više prostora za manevriranje kroz gradsku gužvu, pa je i najčešće prijevozno sredstvo. Ako niste u žurbi, možete se povesti becakom, tradicijskim prijevoznim sredstvom nalik triciklu sa sjedištem za dvoje na prednjoj strani, koje je u većini javanskih gradova ustupilo mjesto autima i autobusima. No u Solou se održao, uglavnom kao turistička atrakcija i kao pomoć u obavljanju nekih obaveza u gradu.

Izvan grada, vožnja cestama posve je drugačije iskustvo. Ruralni predjeli Jave nude pogled na jarko zelena rižina polja ili pak na šumske brdovite predjele prepune zavojitih puteljaka.

Becak, tradicijsko prijevozno sredstvo, koje se još uvijek koristi u Surakarti; foto: Marina Pretković	Rižina polja, Merapi; foto: Tea Škrinjarić

Ono što ćete vrlo često raditi u Solou je jesti. Hrana je doslovno na svakom koraku, ulice su pune manjih obiteljskih radnji zvanih warung, gdje se poslužuju hrana i/ili piće. Oni variraju od obične klupice i stola sa improviziranom nadstrešnicom, do manje prostorije, često u kući vlasnika lokala. Čest su prizor i pokretni „lokali“, na dva ili tri kotača, koji prodaju hranu u hodu ili kada se smjeste u hlad.

Warung u pokretu, Surakarta, Bandung; foto: Marina Pretković

Osim što ćete stalno biti siti, vrlo ćete brzo otkriti kako ovaj grad izrazito njeguje i ističe svoju kulturno-umjetničku tradiciju. Razlog tomu dijelom se skriva u povijesti, dijelom u turizmu, dijelom u entuzijazmu pojedinaca, te u zabavnom aspektu tradicije koji i danas okuplja zajednicu.

Prizor iz tradicionalne plesne predstave, Surakarta; foto: Tea Škrinjarić

Središta javanske kulture tijekom povijesti bila su vezana uz kraljevske palače u Javanskoj monarhiji koja je sredinom 18. stoljeća podijeljena na dva grada - Yogyakartu i Surakartu. Palače su služile kao centri društvenih događanja i pokrovitelji tradicionalnih umjetničkih formi. Iako danas više nemaju političku ulogu, kraljevske obitelji i palače danas i dalje imaju važnu ulogu u društvenom životu Jave i organizaciji brojnih umjetničkih manifestacija, kako turističkih, tako i onih namijenjenih jačanju lokalnog identiteta. Osim u okviru palače, tradicijske su umjetnosti bile raširene i u ruralnim područjima, a učenje o njima prenosilo se usmeno s jedne generacije na drugu. Najcjenjenije umjetničke vještine u Središnjoj Javi su tradicionalni ples (tari tradisi), oslikavanje tkanine voskom (batik), sviranje javanskog orkestra (gamelan) i razni oblici javanskog kazališta (wayang).

Oslikavanje tkanine voskom, Surakarta; foto: Marina Pretković	Gamelan koncert, Surakarta; foto: Tea Škrinjarić

Wayang na Javi

Javansko kazalište nas se na našem putovanju najviše dojmilo, jer obuhvaća mnoge umjetničke oblike u jedinstvenom performansu. Izraz wayang se s javanskoga jezika prevodi kao „sjena“, a radi se o krovnom pojmu za specifičnu vrstu tradicionalnog indonezijskog kazališta koje se sastoji od velikog broja podvrsta i inačica izvedbe predstava. U široj je javnosti najpoznatije kazalište sjena wayang kulit, koje je prepoznato i od strane UNESCO-a kao nematerijalno kulturno dobro.

*Lutke za izvedbu wayang kulit* predstave; foto: Elena Diez Villagrasa**	*Detalj svitka za wayang beber* predstave, Gedompol, Pacitan; foto: Tea Škrinjarić**

Ono što je u svijetu manje poznato, a nas je posebno zaintrigiralo, jest kazalište svitaka - wayang beber (beber = odmotavati). Radi se o obliku kazališnih predstava u kojima se pri izvedbi kao temeljni rekviziti koriste dugački, bogato oslikani svici. Pripovjedač, koji je središnja figura svake wayang predstave, pjeva priču dok odmotava jednu po jednu scenu sa svitka, sve uz glazbenu pratnju koja pažljivo dočarava atmosferu priče. U svom tradicionalnom obliku, ove se predstave danas izvode vrlo rijetko, pretežno u ruralnim područjima Istočne Jave, što nas je odvelo na put u regiju Pacitan. U jednoj se obiteljskoj kući u selu Gedompol čuvaju stari svitci za izvedbu predstava i izrazito su cijenjeni. Čuvaju se u drvenoj kutiji, čijem otvaranju prethodi molitva i odavanje poštovanja. Otvaranje svitka, koje je vlasnika učinilo ponosnim, a nas počašćenim, otkrilo nam je bogato šarenilo oslika s karakterističnim prepoznatljivim wayang likovima.

No iako se wayang beber u svom tradicionalnom obliku smatra već izumrlom umjetnošću, posljednih se godina na Javi pojavljuju umjetničke grupe koje oživljavaju ovo kazalište. Imale smo priliku vidjeti dvije izvedbe tijekom našeg boravka - izvedbu umjetničke grupe iz Surakarte i kolektiva iz Jakarte. Koristeći osnovnu formu kazališta svitaka, ovi umjetnici progovaraju o društvenim temama bliskim današnjoj mladeži. Takve suvremene umjetničke predstave jedina su mjesta informiranja i razmjene znanja i ideja o wayang beberu te predstavljaju svojevrsne platforme za osvješćivanje lokalne zajednice o potrebi očuvanja ove važne lokalne tradicije.

Suvremene lutke i scenografija; foto: Dinda Intan Pramesti Putri

Osim u tom segmentu, njihov aktivistički potencijal vidljiv je i u ukazivanju na drušvene probleme poput korupcije, međusobnog otuđenja ljudi u gradovima, ekoloških pitanja i drugih. Te predstave predstavljaju i mjesto zajedničkog druženja i zabave za zajednicu te žele inspirirati članove zajednice da i sami sudjeluju u izvedbi predstave.

Ova su nas iskustva posebno potakla na planiranje skorašnjeg povratka otoku Javi i daljnje istraživanje tradicionalnih i suvremenih oblika wayang beber kazališta. Tijekom tromjesečnog boravka u predjelima Središnje i Istočne Jave, osim što ćemo istraživati lokalnu umjetničku scenu, nastavit ćemo i učiti tradicionalni ples, glazbu i lutkarstvo, kako bismo što bolje razumjele kompleksnost javanske tradicijske umjetnosti.

Pogledajte i video Wayang beber na Javi koji predstavlja najavu projekta.

Više o projektu možete pratiti na njihovom blogu i Facebook stranici Wayang beber project.

Booking.com

objavljeno: 2016-04-05

Pratite nas: