Zelenortsko otočje: tamo gdje ljeto ne prestaje

Portal za samostalna putovanja i backpacking

Zelenortsko otočje: tamo gdje ljeto nikad ne prestaje

tekst i slike: Peter Polić

na plantaži banana u Santo Antao

Zelenortska republika rijetko se nalazi u planovima putnika unatoč tome što je relativno blizu Europi i što je mjesto na kojem su gotovo tijekom cijele godine idealni uvjeti za uživanje u moru i plažama. Arhipelag od deset otoka u tropskom području, šestotinjak kilometara zapadno od Senegala i Zapadne Afrike pravi je mali raj za sve ljubitelje prirode, prekrasnih plaža i nevjerojatnih mogućnosti za outdoor aktivnosti. Uz to, među najstabilnijim je i najsigurnijim državama Afrike te s prilično dobro razvijenom turističkom arhitekturom. Trebam li spomenuti kako ovdje ljeto nikad ne prestaje?

"Brod? Ne gospodine, danas nema nikakvog broda" - zaposlenik luke u Palmeiri dočekuje me s izrazom lica kao da sam došao u Saharu tražiti kockicu leda. Počinjem se pitati jesam dobro ja to isplanirao i jesam li uopće došao u putničku luku, pomalo nervozan jer bi za sat vremena trebao taj isti brod i krenuti. Pokazujem mu karte, on ih promatra s čuđenjem, poziva kolege... Slučajno mi pada na pamet i ime broda, San Gwann, katamaran koji je do pred par mjeseci prevozio turističke ture oko Malte, a sada je prodan na Zelernortsko otočje. Napokon se jedan od njih sjetio kako taj brod dolazi tek navečer, a ja trebam u turistički ured u nekoliko kilometara udaljen Espargos, da mi zamijene karte. Pokazuje mi odakle kreću alugueri (zajednički mini busevi koji su temelj javnog prijevoza za Zelenortskom otočju, slični maršrutkama u zemljama bivšeg SSSR-a), nasmiješi mi se i kaže "No stress my friend... On Cabo Verde no stress".

Izbjegnite stres i prije putovanja pročitajte naš detaljan vodič Sve što trebate znati prije putovanja na Zelenortsko otočje

u bojama zastave, Santa Maria

Ovaj neslužbeni moto države "No stress" zapravo me pratio kroz cijelo putovanje. Gotovo sve što se ovdje radi dolazi bez stresa, u tolikoj mjeri da sama njihova opuštenost zna izazvati stres kod nas Europljana naučenih na rasporede, satnice i stalnu nepotrebnu žurbu koja je uzročnik većine stresa na starom kontinentu. Brodovi će ovdje kasniti ili biti prebačeni za sljedeći dan bez da će nekome pasti na pamet da bi trebao promijeniti prikazani vozni red vožnje, alugueri će kretati tek kada se napune i još malo kasnije, kad vozač završi sa svojom cigaretom ili razgovorom s prolaznikom, avion će kasniti jer će zaboraviti ranije pozvati čistačice, pa ćete stajati pred ulazom dok će nekoliko punašnih damica protrčati sa svim zamislivim sredstvima za čišćenje a frizer će punih sat vremena šišati kratku mušku frizuru opušteno pjevušeći kreolsku glazbu s radija, kao da svakoj vlasi pristupa posebno.

Island hopping

Inter Ihlas katamaran u luci Tarrafal

Tako dolazimo ponovno u luku Palmeira sljedećeg dana, u nadi da smo ovaj put ipak dobili prave informacije kada zapravo kreće brod. Laknulo mi je kada sam ga vidio privezanog u luci, kao i poveću grupu ljudi u improviziranoj čekaonici. Kako su redovne brodske linije sa Sala prema drugim otocima tek nedavno uvedene, infrastruktura putničkog terminala više nalikuje velikom hangaru za teret nego putničkoj čekaonici. Posebno kada se usporedi s daleko prometnijim terminalima u Mindelu i Porto Novou, koji se doimaju poput zračnih luka. Ali ozbiljniji putnički pomorski promet tek je krenuo na Salu, s vremenom će vjerojatno biti i prikladan terminal, no stress. Na ulazu u brod dočekuje me pozdrav na našem jeziku. Časnik palube, provjeravajući karte primijetio je prezime i veselo se raspričao "po našem". Otvaranje novih linija i svojevrsna nacionalizacija pomorskog putničkog prometa u kojem je navodno ranije vladao nered dovela je i do potrebe za iskusnim pomorcima pa je tako cijela posada uvezena iz svih dijelova svijeta. Svoj udio u međunarodnom karakteru posade dao je i dvojac iz Bara, Crne Gore. Još se jednom pokazalo kako su pomorci s Jadrana i dalje veoma cijenjeni. Dva sata kasnije dolazimo na otok Boavista, uz Sal najpopularniji otok za agencijske turiste koji traže more i sunce te all inclusive smještaj u resortima. Prekrasne plaže koje se nalaze diljem otoka i gotovo potpuna odsutnost padalina razlog su zbog kojeg je Boavista uvijek dobra ideja ako vam je odmor na pješčanim plažama uz toplo more ono što očekujete od svojeg godišnjeg odmora. Kako me takav oblik turizma ipak ne zanima, moj boravak na Boavisti sveden je tek na sat vremena. Nastavljamo brodom prema Sao Nicolau, prekrasnom otoku kojeg često nepravedno zaobilaze turisti a itekako ima što za ponuditi.

ribarske brodice u luci Tarrafal

Čim smo došli u luku Tarrafal au Sao Nicolau (Tarrafal je očito veoma popularno ime za gradiće i sela na Zelenortskom otočju, jer se gradić s tim imenom pojavljuje na nekoliko otoka) odmah mi je bilo žao što nemam više vremena za ovaj otok. Strme, gole stijene planinskih vrhova koji okružuju otok sakrivaju prekrasnu plodnu dolinu u središtu otoka, a šareni gradići i sela mogu se mjeriti isključivo s onima na Santo Antao. Mirna gradska atmosfera i sramežljiva znatiželja domaćina kojom su promatrali turiste pokazuje kako se ovaj otok rijetko nalazi u itinerarima turista. Neopravdano jer je otok zaista prekrasan. Na prvi pogled manje atraktivan crni vulkanski pijesak plaža doima se manje privlačan nego zlatnožuti pijesak plaža otoka Sal, Boavista, Maio i Sao Vicente no zbog toga plaže nisu nimalo manje ugodne za kupanje. U samom gradiću Tarrafal šarena pročelja kuća reflektiraju se u mirnoj, zaštićenoj uvali u kojoj se smjestila i luka, tek ponekad uzburkanoj ljuljanjem usidrenih drvenih ribarskih brodica.

Nekadašnje sidrište kitolovaca, Tarrafal je danas važan isključivo za ostala naselja na otoku Sao Nicolau i baš zbog toga što je izašao iz fokusa širih interesa mjesto je gdje se može pronaći jedan sasvim drugačiji način života u kojem "no stress" opet dobiva pozitivno značenje. Ukoliko dolazite na ovo otočje, izdvojite više vremena za Sao Nicolau.

Santo Antao

terasasti nasadi kraj sela Coculi, Santo Antao

Drugi najveći otok arhipelaga mjesto je o kojem maštaju svi zaljubljenici u planinarenje. Ovaj nevjerojatan otok pravi je raj za ljubitelje prirode i aktivnog načina života s prekrasnim pogledima, šarenim selima, terasastim plantažama banane, papaje, šećerne trske i mangoa, šumovitim vrhovima, niskim zelenim raslinjem obraslim dolinama ispresijecanim brojnim zaselcima te surovim vulkanskim stijenama priobalja. Upravo je Santo Antao bio mjesto koje me je najviše zanimalo u cijelom arhipelagu. Nažalost radi izgubljenog dana zbog promjene rasporeda broda izgubili smo jedan dan na ovom otoku. Ako dolazite na Santo Antao, svakako si uzmite par dana više nego vam se čini da će vam biti potrebno jer ovdje se zaista ima što raditi. Posebno ako volite prirodu.

pogled na dolinu Paul

"Otok je prepun dolina i vrhova, a ono što najviše iznenađuje jest to što je svaki dio otoka sasvim drugačiji od prethodnog, pravi mali svijet za sebe", priča mi Jean, mladi Belgijanac koji je odlučio cijeli svoj kratki godišnji provesti samo na Santo Antao. U nedostatku vremena, odabrali smo dvije najpopularnije planinarske rute koje su me oduševile. Dolina Paul prekrasna je zelena dolina potoka koji je odavno preusmjeren u navodnjavanje brojnih terasastih plantaža s prekrasnim malim zaselcima među kojima je često jedini oblik prijevoza vlastite noge. Zahtjevna staza polako vijuga uzbrdo dok se polako mijenja i krajolik koji sve više počinje podsjećati mediteranskim šumama, najprije isprepletenim makijom a zatim i suhom travom te borovima. Na samom vrhu, nakon gotovo šest sati uspona dolazi se do kratera davno ugaslog vulkana koji je danas plodna ravnica u potpunosti iskorištena za poljoprivredu. Čini se nestvarnim da je ova plodna, mirna ravnica nekada bljuvala lavu i stvarala dinamičan reljef ovog otoka. Srećom, vulkani su na ovom otoku ugašeni milijunima godina, a jedini otok koji je i dalje vulkanski aktivan je otok Fogo na kojem se nalazi i najveći vrh otočja (Pico do Fogo, 2829 metara nadmorske visine).

Uz krater Cova nalazi se i istoimeno selo, a tek oko sat vremena dalje dolazi se do vjerojatno najljepšeg vidikovca na Santo Antao: Pico da Cruz. S ovog vidikovca pruža se izvrstan pogled na Sao Vicente i istoimeni kanal koji razdvaja dva otoka.

slikovito selo Fontaihnas, Santo Antao

Sljedećeg dana odlučili smo prehodati obalnu planinarsku stazu od Cha de Igreja do Ponta do Sol. Jutarnjim aluguerom krenuli smo iz Riberra Grande prema Cha de Igreja i uživali u prekrasnoj, negostoljubivoj obali o koju su se razbijali valovi Atlanskog oceana. Otok Santo Antao najzapadniji je dio kopna Afrike, zapadnije odavde nema ništa sve do Karipskog otočja i Južne Amerike. Prvi dio staze prolazi uz strme obalne litice te izuzev nekoliko lijepih plaža nema ničega osim crnih vulkanskih stijena i mora. Negdje na pola puta počinju mala naselja nastala na ušćima povremenih potoka koji su omogućili poljoprivredu i stočarstvo. Od napuštenog sela Cha de Mar u kojem se uz nekoliko ruševnih kuća nalazi tek stado znatiželjnih koza, preko sela na litici Formiguinas s vrlo dobrim i jeftinim restoranima i još ljepšim pogledom na ocean do vjerojatno najljepših sela cijelog otoka, Corvo i Fontaihnas. Šarene kućice smještene na vrhu litica ispunjenih terasastim vrtovima doimaju se kao da su odlučile negirati gravitaciju i pokazati da koliko god bila priroda negostoljubiva, uz puno volje i truda moguće je sve. Strmi, gotovo vertikalni uspon iz Corva prema vidikovcu iznad sela Fontaihnas opravda svaku kap znoja kad se jednom pred vama otvori pogled na ovo prekrasno selo. Kad smo došli do Ponta do Sol već je zašlo sunce, ali je iz daljine ovaj gradić i dalje izgledao kao da je obasjan suncem i sasvim opravdao svoje ime (Ponta do Sol na portugalskom znači vršak sunca). Iako se staza doima kao relativno lagana šetnica uz more, ukupno sedamnaest kilometara dužine i oko 1500 metara uspona sasvim je ozbiljan planinarski pothvat. Ipak kada se uzme u obzir činjenica da na oko šest sati pješačenja nije bilo ni trenutka bez prekrasnog pogleda, ova je staza opravdala reputaciju najljepše na otoku Santo Antao a vjerojatno i u cijeloj zapadnoj Africi.

Sao Vicente

ribarske mreže u Mindelu

Dok ulazimo u luku Mindelo promatram gole vrhove planinskog lanca koji okružuje ovaj drugi najveći grad na otoku i razmišljam koliko je zapravo taj grad sličan mojoj Rijeci. I jedan i drugi su okruženi planinama, smješteni u prirodnom zaljevu koji nudi idealne uvjete za luku. I Rijeka i Mindelo su bili na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće luke od globalne važnosti koje su uslijed povijesnih okolnosti polako ali sigurno gubile na značaju, a njihov potencijal nije iskorišten ni danas, kada su opet najvažnije luke svojih država. Tijekom devetnaestog stoljeća Mindelo je postao jedna od najvažnijih luka svijeta jer se ovdje nalazila stanica za punjenje ugljena prekooceanskih parobroda. Zahvaljujući svojem prometnom značaju, Mindelo se razvijao kao najvažniji grad na Zelenortskim otocima sve dok upotreba nafte nije gurnula parobrode u povijest, zajedno s prijeko važnim značajem Mindela. Ipak Mindelo je ostao važan grad za portugalske kolonijalne vlasti za koje je ova luka i dalje bila od ključnog značaja i kroz dugi niz godina upravo je ovo bilo mjesto gdje se lokalna tradicija i kultura stalno susretala s vanjskim utjecajem. Upravo zbog toga Mindelo je ostalo i danas kulturno središte Zelenortskih otoka ali i grad u kojem se isprepliću domaća kreolska i kolonizacijska kultura na međusobno upotpunjujući a ne isključujući način. Ili bolje rečeno, grad u kojem se stvarala zelenortska kreolska kultura.

gradska plaža, Mindelo

Dok prolazim dugom obalnom šetnicom koja se proteže kroz cijeli zaljev Porto Grande i nastavlja se sve do obližnjeg gradića Lazareto promatram brojna plovila usidrena u mirnom zaljevu. Od ribarskih brodica do luksuznih jedrilica, teretnih brodova do putničkih katamarana... Mindelo i danas privlači brojne moreplovce. Pomorsku tradiciju Mindela baštini muzej smješten u Torre de Belem, vjernoj replici istoimene građevine iz Lisabona. I druge važne građevine svjedoče o snažnom portugalskom utjecaju u Mindelu: Pacos do Concelho i Pacos do Povo, gradska vijećnica i nekadašnja guvernerska palača a danas palača naroda, obje izgrađene tijekom devetnaestog stoljeća i mjesta u kojima se danas nalazi administrativno središte grada, katedrala Nossa Senhora da Luz (Naše Gospe od svjetla) te brojne manje zgrade smještene uz priobalnu promenadu. U zaleđu se pak rasprostiru brojne kockaste kuće šarenih pročelja tradicionalne za Zelenortske otoke kao i sve brojnije moderne građevine, prvenstveno poslovne i turističke namjene, nastale u novom procvatu grada posljednjih nekoliko desetljeća.

Najdraže mjesto u gradu mi je bilo Fortim de el Rei. Nekadašnja utvrda smještena na brdašcu iznad luke danas je napuštena i u pomalo derutnom stanju, ali s platoa ispred utvrde pruža se prekrasan pogled na Mindelo i cijeli zaljev. Posebno sam rado dolazio na ovo mjesto pred zalazak sunca i promatrao kako se popodnevne sunčeve zrake odbijaju od planine Monte Verde oko koje su stalno kružili usamljeni oblačići, sve dok sunce nije nestalo iza vrhova otoka Santo Antao a gradske ulice polako zasjale u uličnoj rasvjeti. Tek s tog vidikovca postaje jasno koliko se grad zapravo raširio preko cijelog zaljeva, sve do podnožja planina koje ga okružuju, iskorištavajući svaki komadić teritorija koji reljef dozvoljava za gradnju.

mural Cesare Evore u Mindelu

Vjerojatno najpoznatija stanovnica Mindela jest popularna zelenortska pjevačica Cesara Evora. Na glavnom gradskom trgu nalazi se veliki mural posvećen kraljici morne. Mural ne djeluje nimalo veselo, baš kao ni većina njezinih pjesama, ali osebujan blues kroz koji je progovarala o teškim temama života na Zelenortskom otočju, od trgovine robljem, gladi i neimaštine do nestašica vode i brojnim iseljavanjima upravo odgovara takvom izrazu lica ove dobitnice Grammya 2004. godine. Na našim prostorima ostala je zapamćena i po tome što je snimila zajedno s Goranom Bregovićem pjesmu Ausencia 1995. godine. Gotovo svake večeri diljem grada možete pronaći barove u kojima se izvode njezine pjesme, a zračna luka na otoku Sao Vicente nosi njezino ime. Istinska je heroina Zelenortskih otoka, ne samo zbog svojeg doprinosa u širenju kulture i glazbe, već i zbog svojeg načina života kojim je uvijek ostala među običnim ljudima. Sve do svoje smrti redovito se družila s običnim građanima Mindela, kako u svom domu tako i na ulici. Kako je voljela reći, "moja vrata su uvijek otvorena", a to je ona veličina čovjeka koja nadilazi sve nagrade, dostignuća i diplome.

svježa riba u staroj ribarnici

Ako ste čitali neke moje ranije putopise onda ste primijetili da posebno volim istraživati gradove rano ujutro, prije nego drugi turisti ustanu i dok još ne krene gradska gužva. Ne, nisam ranoranilac, baš suprotno. Doma spavam dok svi pijetlovi već izgube glas od kukurikanja a radim dok većina normalnih ljudi spava, ali putovanja, ljepota sunčanih jutra i činjenica da su gradovi gotovo pusti diže me jako rano na putovanjima iz kreveta. Iznenađujuće, Zelenortska republika nije idealna destinacija za takav bioritam. Ne samo što sunce izlazi relativno kasno (oko 7 ujutro) nego i cijeli život u gradu počinje kasnije nego je to običaj u većini gradova. Bilo je već skoro 9 ujutro kad sam došao na prekrasnu tržnicu ribe iz devetnaestog stoljeća. Očekivao sam da će prodaja biti u punom zamahu. Začudo, tržnica je bila gotovo prazna. Tek par posuda s ribom kraj jednog prodavača. Začuo sam popriličnu buku s morske strane tržnice i otišao vidjeti što se događa. Kamioni puni ribe iz okolnih ribarskih sela tek su došli te spuštali sanduke ispred okupljenih prodavača koji su otkupljivali ribu. S njima su se nadmetali domaći ribari koji su izvukli svoje drvene lađe na pješčani žal pored tržnice i dodavali svoje sanduke ribe. Odlučio sam ipak najprije otići na kavu i vratiti se za oko pola sata. Sada je tržnica izgledala upravo onako kako sam je očekivao: organizirani kaos prodaje ribe svih vrsta i veličina, nadvikivanje prodavača i lagani koraci kupaca koji su detektivskim okom promatrali ponudu dvoumeći se koji će se riblji specijalitet naći danas na njihovom tanjuru. U blizini se nalazi i zelena tržnica pa sam prošetao i tamo. Zamamni miris svježeg voća i povrća širio se kroz relativno malu ali nevjerojatno šarenu poluotvorenu dvoranu. Većina voća i povrća što se ovdje prodaje dolazi s otoka Santo Antao jer pustinjska klima otoka Sao Vicente ne dozvoljava previše mogućnosti za poljoprivredu. Naravno i ovdje je prodaja tek počela. Na Zelenortskim otocima se nikome ne žuri. No stress, ne zaboravite.

biciklom kroz unutrašnjost otoka Sao Vicente

Iako 93% stanovništva otoka Sao Vicente živi u gradu Mindelo doći na otok i ne posjetiti jedan od nekoliko malih ribarskih gradića u okolici s prekrasnim pješčanim plažama bilo bi zaista šteta. Iznajmili smo bicikle (prije nego ih uzmete najprije dobro provjerite stanje bicikala jer nažalost nisu bili u najboljem stanju) i krenuli kroz suhu unutrašnjost otoka prema ribarskom mjestašcu Calhau. Vožnja kroz unutrašnjost čini se nestvarnom ako se uzme u obzir činjenica da se nalazite na otoku. Visoki, pustinjski vrhovi planina okružuju dolinu koja se proteže kroz cijeli otok i čini vam se kako ste tisućama kilometara udaljeni od najbližeg mora. Nažalost, unutrašnjost otoka otkriva i drugu stranu života na Zelenortskim otocima, jer samo nekoliko stotina metara od glavne ceste nalazi se nekoliko slumova u kojima preživljavaju najsiromašniji stanovnici i u kojima su uvjeti jednostavno tragični. Ako se držite glavnih cesta, ova naselja nećete ni primijetiti no ako odlučite izaći iz "utabanih staza", budite spremni i na drugu stranu života domaćina koja će vas podsjetiti da Zapadna Afrika nije najsretnije mjesto za život.

ribarske brodice na plaži Sao Pedro

Iako se uglavnom hvale kao najljepše plaže oko gradića Calhau, meni se najviše svidjela plaža kraj gradića Sao Pedro na južnoj strani otoka. Prekrasna plaža od bijelog pijeska razvučena je u lijepom zaljevu pri čemu osim nekoliko tradicionalnih drvenih ribarskih čamaca i tek pokojeg turista na plaži nema nikoga. Uz toliko plaža, na Zelenortskom otočju možete pronaći cijelu rivijeru samo za sebe. Odmah u zaleđu plaže nalazi se zračna luka Cesara Evora pa je doživljaj slijetanja zrakoplova sličan onome s otoka St. Martin u Karipskom moru. Upravo smo s te zračne luke sljedeći dan poletjeli lokalnom linijom natrag prema Salu. Dok smo čekali na avion, predali smo prtljagu i otišli opet do plaže, umjesto da čekamo na sjedalicama u hodniku zračne luke.

Sal

Ono što je trajalo gotovo dvanaest sati brodom, zrakoplovom je manje od sat vremena. S otoka Sao Vicente prijevoznikom Binter došli do natrag na Sal, otok s kojeg smo i krenuli. U pravilu se kaže kako na Sal dolaze tri vrste turista: resort "all inclusive" turisti, zaljubljenici u surfanje i kitesurfing te oni koji su tu samo dok čekaju odlazak na neki drugi, zanimljiviji otok. Mi smo bili oni koji su se došli malo okupati i prošetati prije povratka u hladnu Europu.

pogled na Espargos s vidikovca Monte Curral

Umjesto prema Santa Mariji, turističkom gradiću oko kojeg se nalazi većina resorta i plaža te u kojem odsjeda većina turista, otišli smo do glavnog grada Espargos. Kako je samo dva kilometra udaljen od zračne luke otišli smo pješice. Espargos nije grad koji blista od ljepote ali barem donekle se doima lokalno na izrazito komercijaliziranom otoku Sal. Lijepi gradski trg sa simpatičnom crkvom Igreja Nazarena te vidikovac Monte Curral iznad grada gdje je smješten radarski sustav za zračnu luku jedino je što se isplati vidjeti u Espargosu, ali ovo je mjesto gdje ćete upoznati i brojne simpatične domaćine, pojesti ukusan a izuzetno jeftin ručak te najbolje mjesto za obaviti bilo kakve administrativne poslove (promijeniti novac, nabaviti sim karticu itd.). Grad je nastao 1939. godine radi izgradnje zračne luke, no svoj pravi razvoj doživio je tek početkom ovog stoljeća. Broj stanovnika povećao se od 2000. do 2010. godine s pet tisuća na sedamnaest tisuća! Zanimljivo, grad ima dva nogometna stadiona koji su jedine zelene površine u gradu i okolici (naravno umjetna trava). Inače Zelenortski otoci imaju zanimljiv format natjecanja u klupskom nogometu. Svaki otok ima svoju regionalnu ligu (Santo Antao i Santiago kao najveći otoci imaju sjevernu i južnu regionalnu otočnu ligu). Prvak lige ulazi u nacionalno natjecanje od dvanaest klubova u tri skupine koje daje državnog prvaka.

crkva Casa de Esperanca u Pedra do Lume

Nešto zapadnije od Espargosa nalazi se lučki grad Palmeira iz kojeg polaze trajekti i brojni teretni brodovi koji dolaze na otok. Ovo malo ribarsko i lučko mjesto odličan je izbor za pronaći jeftinu i ukusnu ribu u jednom od lokalnih restorana. Krenete li od Espargosa prema istoku, doći ćete do najstarijeg kolonijalnog naselja u tropskom području i prvog naselja na Zelenortskom otočju uopće: Pedra do Lume. Kada su Portugalci započeli kolonizaciju otočja i doveli prve stanovnike, upravo su u ovoj uvalici napravili svoju prvu luku i naselje, o čemu svjedoči lijepa crkvica Casa de Esperanca te stari lukobran koji i danas štiti ribarske čamce od nemirnog oceana. Nedaleko lučice Pedra de Lume nalazi se nekadašnja solana koja je sve do 1988. godine kada je zatvorena bila glavni izvor prihoda za stanovnike Sala. Smještena u slikovitom krateru odavno ugaslog vulkana, najčešće je fotografirana lokacija u unutrašnjosti otoka Sal.

pogled na Salinas

Mi smo odlučili krenuti pješice iz Espargosa prema Pedra de Lume. Pustinjski krajolik i pogledi na obližnja pravilna piramidalna brda činili su nam se kao zanimljivo iskustvo upoznavanja otoka. Iako sam htio otići do najvišeg vrha otoka Monte Grande (408 metara n. m. v.), zbog slabe vidljivosti odlučio sam ipak odustati jer bi bila prava šteta popesti se na takav vidikovac i ne vidjeti ništa. S druge strane Pedra de Lume me ugodno iznenadila. Spoj modernih domova malobrojnih stanovnika, prekrasno uređene stare crkvice i pristanište sa slikovitim drvenim čamcima samo su uvod u zanimljiv krater Salinas. Iako većina turista odlučuje ući u krater a neki i okupati se u slanom jezeru koje podsjeća na Mrtvo more, mi smo odlučili popesti se na rub kratera i uživati u pogledu. S vrha, slano jezero i krater doimaju se poput divovske posude od terakote u kojoj se lagano kuha slankasta juha. Čak i ako vas više zanima iskustvo kupanja u toploj slanoj vodi, izdvojite desetak minuta i popnite se na vidikovac. Dovoljno je tek skrenuti desno pored kućice za naplatu karata kraj ulaza i nakon par minuta uživati ćete u prekrasnom pogledu.

Ponta do Sino, najjužnija točka otoka Sal

Podmorje otoka Sal potpuna je suprotnost pustom kopnenom dijelu otoka. Prepuno je života, od malih algi i šarenih tropskih riba do kornjača, delfina, morskih pasa i raznih drugih velikih stanovnika oceana. Kako su tijekom našeg boravka bili poprilično visoki valovi, morao sam odustati od snorkelinga, ali smo zato odlučili otići do zaljeva morskih pasa, oko pet kilometara južnije od Pedra do Lume. Na dubini od tek pola metra možete promatrati nekoliko vrsta bezopasnih morskih pasa koji će doslovno plivati vam među nogama. Naravno, oni ovdje dolaze jer ih brojni turistički vodiči privlače hranom, no unatoč tome zanimljivo je iskustvo kada ste do koljena u moru a tek nekoliko centimetara od vas prođe morski pas. Svakako uzmite papuče za more jer je na ovom dijelu itekako oštro dno (inače ćete ih morati iznajmiti za 2 eura).

gradska plaža u Santa Maria

Santa Maria na samom jugu otoka Sal raj je za ljubitelje pješčanih plaža i zaljubljenike u kitesurfinga i surfinga. Gotovo stalno prisutan vjetar osigurava idealne uvjete za kitesurfing, a kako se pješčane plaže nalaze s tri strane otoka, gotovo je sigurno da će se naći mjesto gdje je dovoljno vjetra i valova za aktivnosti na moru. S druge strane, ovisno o smjeru vjetra i valova možete birati i plaže za kupanje jer najčešće dok na jednoj divljaju valovi na drugoj su sasvim pristojni uvjeti za kupanje. Mi smo odlučili proći sve plaže, od rta Preta na sjeverozapadu od grada pa preko najjužnijeg pješčanog poluotoka Ponta do Sino sve do gradske plaže i dalje do Praia de Igrejihna na istočnoj obali od Santa Maria. Hodati bosi po sitnom žutom pijesku dok se valovi Atlantika urušavaju uz vas te kad god poželite ušetati u more i okupati se idealan je bio završetak našeg putovanja. Dok gledam na vijestima kako bura divlja Jadranom te slušam Vakulu dok najavljuje snijeg, toplo more mi ispire pijesak sa stopala i podsjeća me kako su Zelenortski otoci arhipelag na kojem ljeto nikad ne prolazi.

Booking.com

objavljeno: 2020-04-05

Pratite nas: