Černobil: trideset godina kasnije

Portal za samostalna putovanja i backpacking

Černobil: trideset godina kasnije

tekst: Peter Polić

nuklearni reaktor 4, Černobil (wikivoyage)

Bilo je to lijepo i sunčano jutro, razmjerno toplo za ovo doba godine. Ravnice su se zelenile na jutarnjem suncu, još mokre od ranojutarnje rose. Pokrivalo ih je mlado, svježe zelenilo, unatoč tome što je travanj bio pri kraju. Duge istočne zime uvijek odgode dolazak proljeća, no kada ono napokon dođe, sve pršti od života: ptice pjevaju, mlade se stabljike zazelene pa se još krhke njišu na povjetarcu, a košute i veprovi trčkaraju poljima, konačno uživajući u obilju ispaše. Dolina rijeke Pripjat te ušće Pripjata u Dnjepar šumovito je i močvarno područje koje proizvodi najviše kisika u Europi, stoga se i naziva plućima Europe. Pluća su to kojima kontinent diše tisućama godina, te se upravo priroda spremala za jedan duboki izdah zdravoga kisika, kada je čovječja ruka naprasno narušila prirodni proces, te poput karcinoma koji razdire pluća, razorila prirodnu ravnotežu i regiji koja je sa pravom nazvana europskim plućima. Time je mjestu gdje bi se trebali diviti ljepoti prirode ljudska ruka podarila epitet regije sa najvećom ekološkom katastrofom u povijesti.

napušteni zabavni park u Pripjatu (flickr)

U 01:23 sata ujutro, 26. travnja 1986. godine tijekom rutinske kontrole reaktora u nuklearnoj elektrani, ljudskom pogreškom ali i zbog nesigurnog dizajna, na koji je upozoravala Lyubov Kovalevska točno mjesec dana ranije, događa se eksplozija u reaktoru 4 nuklearne elektrane Černobil. Uslijedilo je curenje radioaktivnog materijala i veliki požar, pri čemu je neposredno izgubilo živote trideset radnika nuklearne elektrane. Ipak ono što je ponajviše poražavajuće kod ove katastrofe jest činjenica kako danas svaki stanovnik južne Bjelorusije i sjeverne Ukrajine, uz rijeku Dnjepar zna jako dobro točno gdje je bio 27. travnja. Poražavajuće stoga što je prošlo više od 24 sata od same eksplozije do početka evakuacije stanovništva. Kao i mnogo puta prije toga, a nažalost i mnogo puta nakon toga, vlastima su političke igre bile važnije od sigurnosti vlastitih građana, pa su stoga najprije htjeli zataškati cijeli događaj. Tužna je to praksa koja ne poznaje razlike u ideologijama i nacionalnostima.

Pročitajte i izvanredan putopis Slobodana Tomića iz Černobila

Nakon što su zapanjeni građani Pripjata i sljedeće večeri gledali šarena svjetla gorućeg reaktora te nakon što su stigla preliminarna izvješća o radijaciji, postalo je jasno kako su stvari izmakle kontroli. Tijekom noći pripremljeni su autobusi, no evakuacija još uvijek nije krenula. To se dogodilo tek u 14. sati, 27. travnja 1986. godine, kada je postalo jasno kako svi napori oko hitne sanacije reaktora neće uspjeti. Stanovnici su dobili dva sata za pokupiti sve svoje stvari i pripremiti se za evakuaciju. Naprasno su napušteni uredi, škole, trgovine i domovi. Uzimalo se samo najvažnije. Većina ih nije ni sanjala kako se više nikada neće vratiti u svoj grad. Tri i pol sata kasnije, Pripjat je zjapio prazan. Lijepi i sunčani dan obasjavao je grad u kojem se sve činilo kako treba, samo su nedostajali ljudi. A nedostaju i danas. Svi stanovnici napustili su grad u ukupno 1200 autobusa, zajedno sa osnovnim stvarima. Onakav kakav je napušten, takav je ostao sve do danas.

Kao što to obično biva, svaka tragedija nakon nekoliko decenija postaje unosna turistička atrakcija. Naravno, sve pod sloganom "da se ne zaboravi", "upozorenje za budućnost" i slično. Zloglasni koncentracijski logori danas privlače tisuće turista, kao i poprišta najkrvavijih bitki, tragedija i katastrofa. Černobil nije iznimka, pa je tako od 2010. godine postao turistička zanimljivost Ukrajine. Posebne turističke agencije uz dopuštenje vlade vode turističke obilaske Pripjata, ljude oduševljava napušteni grad kojeg polako ali sigurno guta priroda: ulice zarastaju u korov, kuće se polagano urušavaju, a nekadašnje domove naselili su najprije glodavci, a potom i veće zvijeri. Pripjat je tako bizaran nijemi svjedok posljedica katastrofe koju je uzrokovala ljudska nepažnja.

središnji gradski trg u Pripjatu (wikivoyage)

Ipak prazne ulice Pripjata koje polako nagriza korov i zaborav nisu jedini svjedoci katastrofe: područje veličine poluotoka Istre potpuno je evakuirano u danima nakon katastrofe, a posljedice se osjećaju mnogo šire. Gomel, drugi najveći grad u Bjelorusiji nalazi se samo pedesetak kilometara od zone izolacije te unatoč tome što nije bio u zoni najgoreg utjecaja radijacije, černobilska katastrofa ostavila je značajne posljedice na grad i njegove stanovnike. Katarina, profesorica engleskog i talijanskog jezika u Gomelu rođena je te iste 1986. godine. Vršnjaci smo, iako za nas pojam "černobilska generacija" ima sasvim drugačije značenje. Dok je za moju generaciju to bio samo podsjetnik na događaj koji se zbio tamo negdje daleko iste godine kada smo rođeni, za Katarinu i njezine vršnjake iz Gomela posljedice ove katastrofe prate ih cijeli život. "Kao djeca, svake smo godine provodili ljeta u Italiji. Još i sada posjećujem svoju drugu obitelj, talijansku obitelj iz Genove koja se volonterski prijavila za udomljavanje černobilske djece tijekom ljeta, a kod kojih sam odlazila na tri mjeseca svake godine" - priča mi Katarina. "Iako smo kao djeca uvijek htjeli ostati i igrati se svi zajedno u gradu, ići na kupanje uz rijeku i trčati kroz naše šume, ti boravci u Italiji imali su mnoge prednosti: kao sovjetsko dijete, teško bi inače imala prilike upoznati Mediteran, naučiti strani jezik i upoznati sasvim drugu kulturu." Iako Katarina u prvi mah naglašava pozitivnu stranu odrastanja u sjeni černobilske katastrofe, Černobil je ostavio uglavnom negativne posljedice, posebice na zdravlje. Iako ukrajinske i bjeloruske vlasti i dalje ne daju otvoreno podatke o posljedicama radijacije na zdravlje ljudi, mještani govore o sve više slučaja kancerogenih bolesti. Nažalost, kad malo razmislim, sve je više kancerogenih bolesti i kod nas u Hrvatskoj, čovjeku ne treba Černobil, jer naš okoliš svaki dan uništavamo sa nekim malim Černobilom, gdje god to stignemo.

gradski park u Gomelu

Majka od Katarine radi u državnom uredu nadzora radijacije u Gomelu. Kaže kako je razina radijacije iz godine u godinu sve manja, u zraku je već odavno na uobičajenim razinama i tvrdi kako je već dugo vremena život u Gomelu siguran. Ipak problem jest taloženje radioaktivnih tvari u tlu. Ponajviše stoga što ne postoji pravilo kolika je razina radijacije u zemlji i kakva je raspoređenost. "Sve poljoprivredne proizvode testira se na radijaciju. I rezultati su veoma zanimljivi: primjerice jedne godine su jagode sa vrta u predgrađu grada pokazivale znatno niže vrijednosti od rizičnih. U istome vrtu, godinu dana kasnije, radijacija je bila čak dvjesto puta veća od dopuštene." - priča mi Katarina jednu od zanimljivosti sa radnog mjesta svoje majke. "Stoga teško će biti odrediti kada će se dogoditi trenutak kada će se moći sa sigurnošću reći kako je tlo sigurno za stalno."

Pavel, muž od Katarine priča mi o zoni izolacije, koja se proteže prema jugu Bjelorusije i dalje sjevernom Ukrajinom. "Izgleda kao scene iz nekog filma apokalipse, kao zona sumraka. Priroda tamo normalno dalje živi, sve je zeleno i puno života. A onda dođeš u nekadašnja sela i sve što vidiš su krovovi na podu. Zidova jednostavno nema." - prepričava mi svoja iskustva iz zone izolacije. Nekoliko puta je automobilom otišao sa prijateljima tamo. Na ulazu stoje barikade, ali su ih razmaknuli i prošli automobilom. Ipak nisu daleko došli, zub vremena je gotovo u potpunosti uništio ceste pa je prolazak moguć gotovo isključivo off-road vozilima. Kako su kuće građene od drveta, pod zubom vremena popustili su zidovi i urušili se, dok su krovovi ostali ležati na zemlji.

priroda vlada u zoni izolacije

Tamo gdje čovjek otiđe, priroda zavlada, trideset godina nakon černobilske katastrofe još se jednom to pokazalo kao istina. Najprije korov i trava a potom drveća, polako su preuzeli teren na kojem su nekada bila sela i gradovi. Zahvaljujući katastrofi stvorio se golemi prirodni rezervat u kojem vlada divljina. I upravo divljina najviše fascinira, jer se pokazalo kako radijacija nema gotovo nikakav negativan utjecaj na biljni i životinjski svijet. Znanstvenici i dalje nemaju sasvim jasan odgovor kako to da biljke i životinje razvijaju normalan život usprkos radijaciji na tome području, bez očekivanih deformacija i oštećenja. Procjenjuje se kako će oko 2065. godine Pripjat opet biti dovoljno siguran za naseljavanje ljudi. Što to znači? Još pedeset godina, a ukupno čak osamdeset godina od same katastrofe do normalizacije situacije. Drugim riječima, cijela jedna generacija proživjeti će bez Pripjata. Upravo to je epilog još jednog pokušaja čovjeka u ovladavanju energetikom i pobijedi nad prirodom. Dvadeseto stoljeće puno je primjera u kojima je čovjek nastojao nadmašiti prirodu. Naposljetku, pred kraj toga stoljeća u Černobilu je jedino uspio poraziti samoga sebe.

Kako doći:

Ukoliko želite posjetiti područje černobilske katastrofe, potrebno je prethodno planiranje. Putovanje u u grad Pripjat nije jednostavno, jer se dopušta samo ograničenom broju ljudi pristup i to isključivo putem ovlaštenih agencija. Cijena putovanja kreće se oko 150 eura, svi polasci su iz 150 kilometara udaljenog Kijeva. Potrebno je najaviti se barem tjedan dana unaprijed kako bi se pribavila sva potrebna dokumentacija.

Neke od agencija:

Amazing chernobyl tour

ChNPP tour

Chernobyl tour

Chornobyl tourists

Do Kijeva se može doći vlakom iz Zagreba po cijeni već od 860 kuna za povratno putovanje. Kako kupiti najpovoljnije željezničke karte za putovanje u Kijev pročitajte u našem vodiču za jeftina putovanja vlakom.

Također, do Ukrajine se može povoljno zrakoplovom. Wizzair povezuje Budimpeštu sa Kijevom te često nudi povoljne karte. Pretražite cijene letove iz Budimpešte do Kijeva.

Pretražite i najpovoljniji smještaj u Kijevu.