Novi lokaliteti na UNESCO listi baštine
UNESCO svake godine ažurira svoju listu svjetske baštine. U pravilu se dodaju nove znamenitosti, ali ponekad se neke i uklanjaju. Novi UNESCO-ovi upisi za 2025. godinu slave ljudsku kreativnost i moć prirode te se po običaju prostiru na svim kontinentima. Dvadeset i šest novih odredišta pridružilo se ove godine prestižnom Popisu svjetske baštine, svako prepoznato zbog svoje iznimne kulturne, povijesne ili prirodne vrijednosti.
Objava je stigla u srpnju tijekom konferencije Odbora za svjetsku baštinu u Parizu, čime je ukupan broj upisanih lokaliteta porastao na 1.248. Da bi neko mjesto bilo uvršteno, mora zadovoljiti barem jedan od deset UNESCO-ovih kriterija, istih onih koji štite globalne ikone poput Angkor Wata u Kambodži ili geotermalnih čuda Nacionalnog parka Yellowstone.
Iako uvrštenje može privući turiste i ojačati nacionalni ponos, ono ponekad donosi i izazove poput prekomjernog turizma ili pritiska na okoliš. Ipak, u većini slučajeva koristi nadmašuju rizike, jer status svjetske baštine otvara mogućnosti za očuvanje i međunarodno priznanje. Ponekad je takvo priznanje i svojevrsni spas. Kada je 2024. godine UNESCO proglasio palestinski samostan svetog Hilariona ugroženim lokalitetom, to je omogućilo tehničku i financijsku pomoć tijekom sukoba u Pojasu Gaze.
Ovogodišnji noviteti obuhvaćaju više od milijun godina ljudske i prirodne povijesti, ističući i svjetski poznate spomenike i manje poznata čuda koja zaslužuju pažnju. Donosimo osam najzanimljivijih lokaliteta s UNESCO-ova popisa za 2025. godinu.
U Europi su se našli raskošni dvorci bavarskog kralja Ludwiga II., uključujući Neuschwanstein i Herrenchiemsee, kao simboli romantičarske arhitekture i monarhijske mašte. Grčka je dobila priznanje za minojske palače i svetište Atene Pronaie, dok je Francuska upisana zbog drevnih megalita u Carnacu i Morbihanu. Italija je uvrstila čudesne "kuće vila" - domus de janas na Sardiniji, kamene grobnice iz prapovijesnog razdoblja.
U Aziji su se istaknuli sjevernokorejski planinski pejzaži planine Kumgang, drevni grad Khuttal u Tadžikistanu, te arheološki krajolik Faya u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji svjedoči o najstarijim tragovima ljudskog života na Arapskom poluotoku. Kina je dodala carske grobnice dinastije Xixia, važno povijesno nasljeđe iz razdoblja između dinastija Song i Yuan.
Afrika i obje Amerike također su dale iznimne doprinose. U Malaviju je kulturni krajolik planine Mulanje upisan zbog stoljetne povezanosti prirode i tradicije, dok su u Sijera Leoneu i Kamerunu prepoznati složeni kulturni sustavi: Gola-Tiwai kompleks i krajolik Diy-Gid-Biy u planinama Mandara. U Latinskoj Americi, kanjon rijeke Peruacu u Brazilu koji oduševljava spojem krških formacija i prapovijesnih crteža, dok Meksiko čuva duhovni put Wixarika naroda prema svetom Wirikuti. Kolumbijske kuće ceremonija Bora svjedoče o još živim tradicijama amazonskih plemena. U Oceaniji, Australija je proširila svoj popis mjesta na UNESCO baštini sa Murujuga Cultural Landscape, jedno od najvažnijih svjetskih nalazišta petroglifa, koje povezuje desetke tisuća godina aboridžinske povijesti i umjetnosti.
Pozitivna vijest je i da su tri lokaliteta, Kišne šume Atsinanane u Madagaskaru, Abu Mena u Egiptu i stari grad Ghadames u Libiji i službeno uklonjeni s Popisa svjetske baštine u opasnosti. Ova odluka predstavlja rezultat dugogodišnjih napora nacionalnih vlasti, lokalnih zajednica i UNESCO-a u obnovi i zaštiti ugroženih kulturnih i prirodnih vrijednosti. U Madagaskaru su pojačani nadzor, satelitsko praćenje i zabrana ilegalne sječe doveli do obnove 63 % izgubljenog šumskog pokrova i značajnog smanjenja krivolova lemura. Egipatski lokalitet Abu Mena, važan ranokršćanski hodočasnički centar, stabiliziran je zahvaljujući modernom sustavu odvodnje koji je snizio razinu podzemnih voda i spriječio daljnje urušavanje arheoloških struktura. U Libiji su, unatoč teškim godinama sukoba, provedeni opsežni restauratorski radovi u povijesnoj jezgri Ghadamesa, uključujući obnovu tradicionalnih zgrada i infrastrukture, uz edukaciju lokalnog stanovništva i izradu plana upravljanja rizicima. Ovi uspjesi označavaju prekretnicu u UNESCO-ovim naporima da se afrički lokaliteti ne samo zaštite, nego i trajno očuvaju kao dio zajedničke svjetske baštine.
