Albanija

tekst i slike: Igor Linardić

Autor putopisa u Skadru

Igor Linardić već je pisao za nas putopise iz Indije i Nepala, a sada nam donosi putopis iz Albanije, u kojoj je proveo gotovo dva mjeseca i istražio sve najvažnije zanimljivosti u zemlji, ali isto tako iskusio život u toj pomalo egzotičnoj zemlji u našem susjedstvu o kojoj i dalje imamo dosta predrasuda, a koja svakog posjetitelja iznenađuje svojim osobitostima i različitostima te veoma često razbija ustaljene predrasude nastale prije svega temeljem dugogodišnje izolacije te zemlje u dvadesetom stoljeću. U nastavku donosimo prvi dio putopisa iz Albanije u kojem Igor uglavnom govori o glavnom gradu Tirani, ali nastoji i približiti državu u najvažnijim crtama čitatelju, bez predrasuda i bez uveličavanja.

Iako je od pada komunističkog režima prošlo već 25 godina, predrasude o Albaniji još su uvijek duboko ukorijenjene u našoj zemlji. Albanija je danas moderna, sekularna i otvorena država u koju Hrvati mogu ući i s osobnom iskaznicom.

karta Albanije sa najvažnijim gradovima

Albanija ima oko 3 milijuna stanovnika, a površinom je točno dvostruko manja od Hrvatske. Njezino ime na albanskom jeziku (Shqipëria) znači Zemlja orlova, a orao se nalazi i na državnoj zastavi. Područje današnje Albanije su kroz povijest nastanjivala brojna ilirska plemena, koja su nakon višegodišnjeg otpora pod vodstvom nacionalnog heroja Skenderbega, potkraj 15. stoljeća potpala pod vlast Osmanlijskog carstva. Nakon 1. svjetskog rata (Pariška mirovna konferencija 1920. godine), Albanija postaje neovisna republika, dok nama najpoznatija epizoda dolazi krajem 1944. kada komunisti, pod vodstvom Envera Hoxhe, pretvaraju Albaniju u jednu od najzatvorenijih zemalja svijeta s izuzetno represivnim režimom. Nakon raspada Istočnog bloka bilo je jasno da promjene neće zaobići niti Albaniju, tako da je zemlja od 1990. godine više orijentirana prema Zapadu. Zajedno s Hrvatskom je 2009. postala članicom NATO saveza.

No, vratimo se u sadašnjost. Putujući po Albaniji dulje od mjesec dana, nemoguće je ne primijetiti neke specifičnosti života u toj balkanskoj zemlji. Umjesto klasičnog uvoda, ovdje su navedena moja osnovna zapažanja koja bi vam trebala pomoći u razumijevanju ove zanimljive zemlje:

moderni neboder u Durresu

1. Ubrzana modernizacija u svim područjima - brze ceste i auto-putovi grade se diljem Albanije, dok je većina gradova, s posebnim naglaskom na Tiranu, pretvoreno u velika gradilišta novih stambenih blokova i poslovnih centara. Bilo bi zanimljivo posjetiti Albaniju za desetak godina jer ako se gradnja nastavi ovakvim tempom zemlja će doživjeti potpunu transformaciju.

2. Neobičan javni prijevoz - željeznica postoji, ali diljem zemlje vozi tek nekoliko vlakova na dan. Budući da su pruge u lošem stanju, putovanja traju 2-3 puta dulje od putovanja autobusima te su stoga vrlo nepraktična. Autobusi su, pak, priča za sebe. Iako su ekstremno jeftini (relacija Tirana-Skadar, duga oko 100 km, košta tek 17 kuna), autobusni kolodvori ne postoje, nego busevi kreću s velikih neuređenih parkirnih površina ili u blizini neke znamenitosti (npr. stadiona, muzeja, fontane itd.), a čak se i te pozicije neprestano mijenjaju. Govore mi moji domaćini da osim za relaciju koju često koriste, niti oni ne znaju od kuda u ovom trenutku idu busevi za neki njima nevažan grad. Vozni redovi se neprestano mijenjaju, tako da podatke koje nađete na internetu trebate u startu smatrati neispravnima (osobno iskustvo). Da stvar bude gora, budući da se karte ne mogu kupiti unaprijed, autobus će krenuti čim se napuni, čak i ako na njemu piše da kreće tek za npr. 40 minuta. Sada zamislite da ste planirali ići negdje sa zadnjim međugradskim busom i kada dođete do mjesta od kuda kreće, pola sata prije polaska, njega više nema! Napunio se i otišao! Isto tako, večernji međugradski busevi su jako rijetki i u pravilu se ukidaju oko 17-18 sati. Treba napomenuti i da je udio za nas uobičajenih autobusa tek 20-30%, dok se u većini slučajeva radi o mini-busevima za 10 do 20 putnika. Ako ništa drugo, gradski prijevoz je u sva tri grada gdje sam ga koristio funkcionirao bez problema i na njega se turisti lako priviknu - linije su jasno označene, busevi voze često, moderni su i čisti, a prije svega jeftini (2-3 kune vožnja).

albansko pivo Birra Tirana

3. Način života karakterističan za sve zemlje u okruženju - na svakom koraku nailazite na krcate kafiće, kladionice koje u nekim slučajevima rade 0-24 i pekare. Zaista se možete osjećati kao kod kuće. Budući da su moji domaćini stalno spominjali problem besparice i nezaposlenosti, pitao sam ih kako to da toliko ljudi zalazi u kafiće i kladionice? Kažu mi da je albanska dijaspora jedna od najvećih na svijetu (u odnosu na broj stanovnika Albanije) i da gotovo svaka obitelj ima nekoga tko radi u inozemstvu tko šalje novac natrag u Albaniju. S druge strane, cijena macchiata je 4-5 kuna u Tirani, odnosno 3-4 kune u ostalim gradovima i rečeno mi je da mnogi mladi znaju provesti satima družeći se u kafiću i ispijajući taj jedan macchiato.

. 4. Opsesija njemačkim autima - ovo odmah upadne u oči, čak i onima kojima auti ne predstavljaju ništa u životu. Po mojoj procjeni, 8 od 10 automobila su njemačke proizvodnje, a prednjače Mercedes i BMW. Vozni park je, barem u Tirani, daleko moderniji nego u Hrvatskoj. Gotovo svaka ulica ima bar jednu praonicu (lavazh - taj se natpis jako brzo upamti zbog njegove učestalosti) i gotovo sve one imaju posla jer je čistoća auta, izgleda, na prvom mjestu.

5. Brojnost benzinskih stanica - ovo je bilo moje prvo zapažanje koje sam primijetio već na putu od Prizrena do Tirane. Rekao bih da nema dionice ceste duže od 2-3 km bez benzinske stanice. U gradovima ih ima svaka druga ulica. Posebno mi je u sjećanju ostao kružni tok na ulazu u grad Elbasan gdje su sva tri pravca imala benzinske stanice tek par desetaka metara nakon kružnog toka, dakle tri benzinske na 100 metara udaljenosti. I opet ista priča - sve su bile krcate! Nekoliko je većih kompanija koje imaju puno benzinskih diljem zemlje, ali je mnogo više lokalnih, dok se cijene derivata drastično razlikuju - i do 30% za istu vrstu goriva. Pitao sam domaćine kako je to moguće, a oni mi kažu da je negdje gorivo jako loše kvalitete i dolazi iz nepoznatih izvora pa je vrlo riskantno kupovati to najjeftinije gorivo od lokalnih benzinskih stanica.

6. Neuobičajeno mali broj vjerskih objekata - iako službeni popis stanovništva iz 2011. navodi da je u Albaniji 58% Muslimana, 10% Katolika i 6% Pravoslavaca, vjerski objekti su vrlo rijetki. To se prije svega treba pripisati zabrani prakticiranja vjere koje su nametnuli komunisti (Albanija je bila prva zemlja na svijetu koja je po Ustavu bila ateistička), međutim, vidljivo je da nakon pada komunizma nije došlo do masovne izgradnje vjerskih objekata. Rekao bih da je podjednak udio novih i starih bogomolja, ali i da razlika između službenog broja Muslimana i Kršćana nije toliko velika ukoliko se usporedi broj džamija i crkvi, kojih ima otprilike podjednako. Nakon mjesec dana provedenih diljem Albanije, mogu zaključiti da religija ne igra veliku ulogu u životu Albanaca, što je potvrdilo i jedno istraživanje iz 2008. koje kaže da takav stav o religiji ima 63% Albanaca.

ukusno i povoljno

7. Cijene u kafićima i pekarama su niže nego kod nas, dok su one u trgovinama često i više - budući da sam bio stacioniran u stanu u Tirani, često sam odlazio u obližnje trgovine i supermarkete kako bih napunio zalihe hrane i zaista sam se iznenadio s nekim cijenama. Tako se npr. mlijeko ne može naći za manje od 100 leka (oko 5,50 kn), eventualno za 90 leka, ako je na akciji. Voće i povrće je 10-20% jeftinije nego kod nas, ali je većina drugih stvari na otprilike istoj razini, što me navelo da se zapitam kako si prosječna obitelj to može priuštiti, ako znamo da je statistički prosječna neto plaća u 2015. godini bila 357 eura, dok je za usporedbu u Hrvatskoj ona iznosila 742 eura. S druge strane, pekare sam posjećivao svakodnevno, jer nude odlične i izuzetno jeftine proizvode - burek oko 5 kuna (80-100 leka), trokuti sa sirom manje od 2 kune (30 leka), dok je prosječni kruh koštao 4-5 kuna. Cijenu macchiata u kafićima smo već spomenuli, a za domaću pivu od pola litre, od kojih su najpopularnije Korca i Tirana, platit ćete između 8 i 10 kuna (150-180 leka). To se, dakako, odnosi na kvartovske kafiće, budući da su cijene mnogo više na elitnim lokacijama, kao što je slučaj u Tiranskoj četvrti Blloku.

8. Albanski i hrvatski jezik imaju mnogo zajedničkih riječi - većina su, naravno, turskog porijekla, međutim, njihova brojnost iznenađuje. Tijekom samo jedne večeri sa svojim domaćinima sam ''skenirao'' riječi i nakon što smo ih stavili na papir uspjeli smo ih izbrojati ravno 110. Ima tu primjera odjevnih predmeta (čizma, kaput, torba, čarapa), voća i povrća (špinat, borovnica, patlidžan, višnja), alata i materijala (kacavida, čekić, lopata, boja, beton), životinja (papagaj, fazan, kokoška, mačak) i mnogih drugih, a među njima i psovki koje, naravno, nećemo spominjati. Treba spomenuti i da engleski jezik ne priča mnogo ljudi, a među starijom generacijom to se podrazumijeva. Oni će, međutim, gotovo uvijek znati talijanski jezik zbog povijesne povezanosti tih dviju zemalja, a veliki dio starije populacije je tijekom života i radio u Italiji. Jednom prilikom sam u Tirani otišao do pošte kupiti poštanske markice za razglednice. Nigdje natpisa na engleskom (nisam ih niti očekivao) pa sam otišao do prvog šaltera. Pitam zaposlenicu srednjih godina "Can I get four post stamps for Croatia?", a ona me bez riječi uputi do susjednog šaltera. Tamo pričekam da dođem na red i ponovo postavim isto pitanje. Druga zaposlenica, također srednjih godina, ne kaže ništa, već se digne i otiđe u stražnji ured. S njom odmah dolazi i jedna starija gospođa, rekao bih šefica smjene, priđe mi i kaže na grubom neizvježbanom engleskom "Vot du ju vont?". Ponovim isto pitanje i treći put, a ona opet "Vot du ju vont?". Shvatio sam da od ovoga nema koristi i u tom trenutku nam priđe jedan mlađi dečko i dvadeset sekundi kasnije imao sam svoje poštanske markice u ruci.

Nakon ovih zapažanja postaje vam jasnije što možete očekivati od ove zemlje, a u nastavku ćemo proputovati sjeverom i jugom Albanije. Počinjemo, naravno, iz njenog središta Tirane.

panorama Tirane

Glavni grad Albanije ima oko 600,000 stanovnika, iako je prije stotinjak godina praktički bio veće selo s tek desetak tisuća stanovnika. Sve se promijenilo 1920. godine kada je proglašen glavnim gradom, nakon čega je uslijedio ubrzani razvoj, izgradnja infrastrukture i doseljavanje. To je posebno bilo izraženo nakon pada komunizma kada je došlo do masovnog doseljavanja ruralnog stanovništva i posljedičnog nekontroliranog širenja grada. Divlja urbanizacija je uhvatila maha pa je 2000. godine bivši gradonačelnik Edi Rama pokrenuo inicijativu za uređenjem centra grada te su tom prilikom srušene mnoge ilegalne građevine sa željom da se centar grada vrati u stanje prije 1990-ih. Obnovljene su glavne gradske prometnice, uređene zelene površine, a tada je nastao i vjerojatno najprepoznatljiviji simbol grada - njegove šarene fasade, što je gradu dalo moderniji "zapadnjački" izgled.

Središnji gradski trg, posvećen albanskom heroju Skenderbegu, epicentar je svih događanja. Tu se nalaze, osim centralnog spomenika konjanika Skenderbega, brojni muzeji i galerije, povijesni spomenici (stara Et'hem Bey džamija i gradski toranj sa satom), luksuzni hoteli, turističke agencije, restorani i kafići, a cesta koja omeđuje trg je i glavno čvorište javnog gradskog prijevoza. U pravcu sjever-jug trg presijeca više kilometara duga avenija Dëshmorët e Kombit, duž koje su se smjestile sve važnije državne institucije, sveučilišta i sjedišta internacionalnih kompanija. Južnije od potoka Lanë nalazi se kvart Blloku (hrv. blok), koji je doživio pravi procvat raspadom komunizma, budući da je u to doba kvart služio za smještaj svih državnih dužnosnika i činovnika pa je ulaz u taj kvart bio strogo kontroliran. Sada je to najomiljenije mjesto za izlaske i shopping, puno elitnih kafića i restorana s terasama u sjeni drvoreda. Tu se nalazi i nekadašnja vila samog Envera Hoxhe koja se sada slobodno može razgledati, ali i moderni Sky tower na čijem se vrhu nalazi rotirajući restoran s veličanstvenim pogledom na grad i planine koje ga okružuju. Još južnije nalazi se veliki park s umjetnim jezerom koje je postalo omiljeno izletište žitelja Tirane.

Skenderbegov spomenik

Lijepo popločene šetnice i uređene zelene površine, kao i labudovi i patke koje slobodno plivaju jezerom, pravi su mamac za uživanje u sunčanim danima. U blizini se nalazi minijaturni zoološki vrt koji je vrijedan posjete (ulaznica 100 leka, 5,50 kn) isključivo da biste vidjeli u kakvim očajnim uvjetima žive malobrojne životinje i da biste svojom ulaznicom pripomogli njihovoj prehrani. Ovo je jedna od rijetkih loših uspomena koje nosim iz Tirane. Iako ćete u turističkim prospektima moći pročitati o ostalim atrakcijama, poput Tiranskog dvorca (od kojega je ostao samo jedan zid), starog otomanskog mosta (Tanner's bridge) ili mozaika, slobodno ih možete i propustiti jer nisu ni po čemu karakteristični pa je vrijeme bolje provesti u šetnji ulicama grada ili u nekom od gradskih parkova. Istočni dio grada djeluje starije, s mnogo manjih kuća, dok je zapadni dio poznat pod nazivom Tirana e re, odnosno nova Tirana i samim time puna je velikih stambenih blokova i širokih avenija. Spomenute šareno-obojane fasade i dalje se mogu naći diljem grada, ali prevladavaju na području oko potoka Lanë.

Što se tiče okolice, na raspolaganju imate nekoliko mogućnosti za jednodnevne izlete:

gradski park u Tirani

1. Planina Dajti - ova planina, čije je šire područje proglašeno nacionalnim parkom 1966. godine, nalazi se 26 km istočno od grada i do njega je najpraktičnije doći žičarom (povratna karta 800 leka, jedan smjer 500 leka) koja vas ostavi na platou na visini od 1050 metara. Najviši vrh je na 1613 metara iznad mora, međutim, uspon do vrha je ionako zabranjen, budući da ga koristi vojska. Nepotrebno je i spominjati da osim uživanja u čistom zraku možete uživati i u prekrasnoj panorami grada i cijele doline. U blizini se nalazi i nekoliko zanimljivih spilja i vodopada, tako da bez problema možete izgubiti cijeli dan šetajući po planinskim šetnicama.


2. Dvorac Petrela - smješten na litici, 329 metara iznad istoimenog sela, ovaj dvorac pruža prekrasan pogled na dolinu Erzen. Smješten je samo 15 kilometara južno od Tirane, a potječe iz 6. stoljeća, iako je današnji izgled dobio tijekom 15. stoljeća. Tijekom borbe s Osmanlijama, ovaj je dvorac vodila Skenderbegova sestra. Danas se u njemu nalazi restoran.

3. Dvorac Preza - smješten na brežuljku sjeverno od Tirane, u blizini međunarodne zračne luke, ovaj dvorac se sastoji od četiri osmatračke kule, a sagrađen je u 15. stoljeću. Kao i u Petreli, i ovdje se u unutrašnjosti nalazi restoran s prekrasnim pogledom na dolinu.

Iako se mnogi vjerojatno neće složiti s time, rekao bih da s povijesnog gledišta Tirana nema mnogo za ponuditi. Unatoč tome, život u glavnom gradu je vrlo ugodan i na raspolaganju je mnogo mjesta gdje se mogu provesti ugodni trenuci. U gradu se svakodnevno mogu vidjeti radovi na uređenju novih šetališta, prometnica ili parkova, a ako vam nije do šetnje ili bicikliranja (naime, 2011. godine grad je uveo tzv. Bicycle sharing system sa šest stanica i cijenu dnevnog korištenja bicikle od jednog dolara za strance) jednostavno sjednite u neki od mnogobrojnih kafića i upijajte atmosferu ovog energičnog grada.

Pretraži najpovoljniji smještaj u Tirani

Kako doći

Do Albanije je najjednostavnije doći izravnom autobusnom linijom iz Varaždina, Zagreba, Splita i Dubrovnika prema Ulcinju u Crnoj Gori, te potom kombi-prijevozom ili lokalnim autobusom do Skadra. Također je relativno povoljna i jednostavna mogućnost noćni autobus na relaciji Zagreb - Priština te potom autobus Priština - Tirana. Za mogućnosti letova prema Albaniji preporučujemo tražilicu Skyscanner.

objavljeno: 2016-10-16

Pratite nas:

Aktualno:

Povezano:

Pogledajte još:

Video:

Putopisni film: Jordan

Mali trikovi:

Destinacije za zimsko sunce