Albanija - II. dio

Portal za samostalna putovanja i backpacking

Albanija - II. dio

tekst i slike: Igor Linardić

Igor u Skadru

Igor Linardić već je pisao za nas putopise izIndije i Nepala, a sada nam donosi putopis iz Albanije, u kojoj je proveo gotovo dva mjeseca i istražio sve najvažnije zanimljivosti u zemlji, ali isto tako iskusio život u toj pomalo egzotičnoj zemlji u našem susjedstvu o kojoj i dalje imamo dosta predrasuda, a koja svakog posjetitelja iznenađuje svojim osobitostima i različitostima te veoma često razbija ustaljene predrasude nastale prije svega temeljem dugogodišnje izolacije te zemlje u dvadesetom stoljeću. U nastavku donosimo drugi dio putopisa iz Albanije u kojem nas Igor vodi kroz sve najzanimljivije dijelove zemlje izvan glavnog grada Tirane.

Skadar (Skhodër)

Ovaj grad na obali Skadarskog jezera nama je, naravno, poznatiji kao Skadar i u njemu živi oko 80 tisuća stanovnika. Još u 3. stoljeću pr.n.e. postao je glavni grad prvog ilirskog kraljevstva, a i danas se smatra kulturnom prijestolnicom Albanije zbog brojnih višejezičnih obrazovnih institucija koja su tijekom povijesti osnivane u ovom gradu.

Pogled na Skadar i Skadarsko jezero s dvorca Rozafa

Budući da sam bio stacioniran u Tirani, koja je smještena gotovo u središtu Albanije, svaki grad je praktički moguće posjetiti u jednom danu. Do Skadra busevi voze svakih sat vremena, vožnja traje dva sata i košta samo 300 leka (17 kuna). Možete uzeti i minibus koji je nešto brži i skuplji. Vožnja je vrlo ugodna, budući da je cesta u odličnom stanju. Ulazak u grad je impresivan - s desne strane vidjeti ćete brdo s dvorcem Rozafa, dok je s lijeve strane most preko rijeke Bune koji vodi prema Ulcinju u Crnoj Gori. Zamolio sam vozača da mi stane u podnožju dvorca pa sam se zaputio uzbrdo do samog ulaza. Kako piše na info-ploči ispred dvorca, Rozafa je površinom najveći dvorac na Balkanu, no u to biste se ionako ubrzo sami uvjerili. Ostaci povijesnih građevina i masivne zidine sagrađene su od strane Mlečana, iako je još prije Krista ovdje postojalo uporište Ilira. Pogled sa 130 metara visokog brda je nevjerojatan! Prostrano Skadarsko jezero, grad Skadar sa susjednim selima, njive i oranice, rijeke i manja jezera i impresivne Albanske alpe - sve se to pruža kao na dlanu.

Nastavio sam šetnju uz obalu Skadarskog jezera, također najvećeg na Balkanu, do nekoliko kilometara udaljenog mjesta Shiroka. Popločena šetnica uz jezero idealna je za uživanje na suncu i svježem zraku, a brojne patke i labudovi, u kombinaciji s jezerom i planinama u pozadini, idealan su motiv za ljubitelje fotografije. Sami centar grada, udaljen oko četiri kilometra od jezera, jednim je dijelom pretvoren u pješačku zonu, ispresijecanu uskim popločenim ulicama i omeđenu prekrasnim starim zgradama raznobojnih fasada. Glavnu šetnicu domaći zovi Pjaca.

Pješačka zona u centru grada

U centru se nalazi nekoliko muzeja i galerija, mnoštvo restorana i kafića, ali i pokoja renovirana, iako stoljećima stara crkva i džamija. Skadar je poznat i po prvom sportskom klubu osnovanom u Albaniji pod nazivom Vllaznia (hrv. bratstvo).

Ukoliko ostajete u Skadru duže od jednog dana, mogli biste posjetiti popularno ljetovalište Velipojë s dugom pješčanom plažom na obali Jadranskog mora ili, još bolje, već spomenute Albanske alpe. Tu se, naime, nalazi NP Valbona, koji zajedno s crnogorskim NP Prokletije, tvori prekogranično zaštićeno planinsko područje bogate flore i faune, s mnoštvom vodenih resursa, kanjona, gustih šuma, živopisnih dolina i impresivnih planinskih vrhova.

Kruja (Krujë)

Skenderbegov dvorac iznad Kruje

Iako udaljen tek dvadesetak kilometara od Tirane, do gradića Krujë, smještenog na obroncima istoimene planine na visini od 600 metara, linijskim se busom stiže tek za sat vremena. Razlog tome su, naravno, brojne serpentine koje omogućavaju takav uspon.

Krujë je od davnina nastanjivalo ilirsko pleme Albani, da bi 1190. godine postalo glavnim gradom prve autonomne albanske države u srednjem vijeku. Ipak, u Krujë se dolazi prije svega da bi se posjetio dvorac iz kojeg je tijekom 15. stoljeća albanski nacionalni heroj Skenderbeg zapovijedao vojskom u dugotrajnoj borbi protiv Turaka. Obrambene zidine ojačane su s devet tornjeva/osmatračnica, dok se na najvišem dijelu terena nalazi toranj sa satom s kojeg su se u davna vremena odašiljali signali vatrom da bi se alarmirala vojska u dvorca Petrela, južno od današnje Tirane. Unutar zidina nalazi se i muzej posvećen Skenderbegu, ali i cijeli niz malih kamenih tradicionalnih kućica od kojih su neke još uvijek nastanjene. U kutu zidina, na samom rubu litice, nalazi se prekrasna minijaturna džamija s još manjim grobljem i ogromnom višestoljetnom maslinom, za koju mi je čuvar džamije rekao da je tu stajala i u vrijeme Skenderbega. Budući da sam Albaniju posjetio izvan glavne turističke sezone, bio sam jedan od rijetkih posjetitelja ovog dvorca pa me čuvar džamije ponudio šalicom crne kave i, kako se kaže, čašicom razgovora na talijanskom jeziku jer, kako sam već spomenuo, većina starije populacije zna ponešto talijanskog, ali vrlo rijetko engleski jezik.

Put od dvorca do centra gradića prolazi kroz stari bazar - prekrasnu popločenu uličicu omeđenu malim drvenim prodavaonicama tradicionalnih albanskih suvenira, a sami gradić je dobar izbor ako želite pobjeći od gužve u susjednoj Tirani, ali i uživati u svježem zraku i prekrasnom pogledu na okolno područje. Ono što mi je privuklo pažnju tijekom tri sata provedena u Kruji su povremena lagana podrhtavanja tla koja izaziva tektonska ploča na kojoj je smješten gradić. Potrese, iskreno rečeno, ne bi bilo lako osjetiti da ih ne prati karakteristična buka koja stvara nelagodu, a koju izaziva preslagivanje kamene mase u dubini stjenovite planine koja se uzdiže ponad Krujë.

Drač (Durrës)

Mletačka obrambena kula i neboder u kojem se nalazi odličan vidikovac Fly bar

Početkom 21. stoljeća Durrës je, usporedo s Tiranom, doživio veliko preuređenje centra grada i sada je on vrlo atraktivan, s mnogo popločenih ulica, lijepih drvoreda i fontana, obnovljenih fasada i povijesnih spomenika i dugom šetnicom uz more. Južno od centra proteže se desetak kilometara dugačka pješčana plaža koja tijekom ljeta privlači brojne turiste iz cijele Albanije, ali i Kosova i Makedonije. Što se tiče turista iz Kosova, čuo sam zanimljivu priču da su im domaćini često zaračunavali više cijene od uobičajenih, budući da su se tek počeli privikavati na svoju novu službenu valutu (euro) i kada bi ih zamijenili u leke imali su osjećaj da su se naglo obogatili (1 euro = 140 leka), odnosno izgubili bi osjećaj koliko što košta. Istu priču čuo sam i za Kosovare koji dolaze u Skadar. Još jedan od načina da se privuku turisti s Kosova su brojni hoteli uz plažu koji su nazvani po kosovskim gradovima. Što se same plaže tiče, teško je ostati ravnodušan - ili je obožavate ili vam je odvratna. Zamislite deset kilometara dugačku ravnu plažu, bez uvalica ili stijena, hotel do hotela, apartman do apartmana, restoran do restorana... No dobro, o ukusima se ne raspravlja.

Plaža uz hotele u Durresu

Ovaj grad, u kojem danas živi oko 120 tisuća stanovnika, osnovan je još u 7. stoljeću pr.n.e. kao Epidamnos, ali je procvat doživio nakon što je prešao u ruke Rimljana koji su od njega učinili veliku vojnu i pomorsku bazu. Diljem centra i dalje možete vidjeti brojne ostatke iz tog vremena, poput rimskog amfiteatra, gradskih zidina ili obrambene kule. Zanimljiva epizoda dogodila se netom nakon pada komunizma, kada su brojni Albanci pohitali u Durrës s namjerom da brodovima otplove do 200 kilometara udaljene Italije. Bilo je i slučaja oružanih otmica brodova, a kada je stvar izmakla kontroli, Italija je poslala ratnu mornaricu i blokirala promet u luci.

Inače, u Durrësu sam išao posjetiti i prijatelja Cleona koji tamo radi za jedno neprofitnu organizaciju. On je porijeklom iz Gvajane (Južna Amerika) i što je najvažnije - crnac je. Budući da Albanija nije pretjerano popularna među potencijalnim useljenicima ili izbjeglicama iz Afrike ili Bliskog istoka, u cijeloj ćete zemlji susresti taman toliko tamnoputih ljudi da ih možete izbrojati na prste obje ruke. Kaže mi Cleon da svaki odlazak u grad za njega znači nekoliko zajedničkih fotografija s iznenađenim Albancima i stalne poglede usmjerene prema njemu, a jedini crnci koje je u zadnjih godinu dana sreo diljem Albanije svi su redom bili nogometaši u lokalnim klubovima.

U svakom slučaju, nećete pogriješiti ako odlučite posjetiti Durrës. Možete provesti ugodan dan šetajući centrom grada ili ispijajući kave u nekom od brojnih kafića uz obalnu šetnicu. Posebno bih vam preporučio da posjetit Fly bar koji se nalazi na vrhu staklenog nebodera u samom centru grada i s kojeg se pruža prekrasan pogled u svim smjerovima. Terase su otvorene pa slobodno možete svratiti i ako nemate namjeru ništa konzumirati.

Glavna šetnica uz more u centru grada

Elbasan

Šetnica u Ebasanu i zidine dvorca

Iako je četverotračna autocesta od Tirane do Elbasana svečano otvorena još 2013. godine, ista još uvijek nije dovršena, tako da se do grada udaljenog tek četrdesetak kilometara od Tirane stiže busom za oko sat vremena (karta 150 leka - 8 kuna). Više puta sam prolazio ovom dionicom i ona me podsjeća na godine kada su se kod nas gradile autoceste - rokovi se redovno probijaju, nedovršene ceste svečano "otvaraju", a u stvarnosti se vozi dijelom po autocesti, dijelom po staroj cesti pa opet po autocesti pa opet po staroj cesti. Jednom kada se ta dionica stvarno dovrši, bit će dugačka 26 kilometara i put između ta dva grada skratit će se na samo dvadesetak minuta vožnje.

Elbasan je grad od 80 tisuća stanovnika. Ovdje treba napomenuti da, kao i kod svih drugih gradova, navodim broj stanovnika prema staroj teritorijalnoj podjeli koja je vrijedila do 2015. godine, kada je Albanija višestruko smanjila broj općina, tj. grupirala ih u veće teritorijalne jedinice. Drugim riječima, napravila je ono o čemu naši političari filozofiraju već godinama, ali nemaju muda riječi provesti u djelo.

Grad sam posjetio prije svega zbog njegove blizine Tirani, iako na internetu zaista nisam našao ništa vrijedno spomena što bi me ciljano privuklo da ga posjetim. U samom centru grada nalazi se dugačka i široka ravna ulica koja jednim dijelom prati liniju zidina Elbasanskog dvorca iz 15. stoljeća. Iako me dvorci privlače, budući da se najčešće nalaze na uzvisinama, ovdje to nije slučaj. Ostale su očuvane zidine, stara turska kupelj i dio starih tradicionalnih kućica unutar zidina, međutim, teško je to smatrati dvorcem. U nastavku ulice nalazi se lijepa šetnica s drvoredom agruma, okružena raznobojnim fasadama i mnoštvom kafića, dok se na samom kraju nalazi moderni stadion Elbasan Arena, sagrađen 2014. godine, jedini u Albaniji koji zadovoljava sve FIFA kriterije pa je stoga i domaći stadion albanske nogometne reprezentacije, ali i kluba Skenderbeu iz grada Korce koji je na ovom stadionu igrao skupinu Europske lige, a prethodno ispao od Dinama u kvalifikacijama za Ligu prvaka.

Šetao sam gradom još oko sat vremena, tražio nešto što bi mi privuklo pažnju, međutim, bez uspjeha. Ovaj grad mi je praktički bio jedino razočarenje na mom proputovanju kroz Albaniju i rekao bih da se Elbasan uopće ne isplati posjetiti, osim ako stvarno imate višak vremena ili kojim slučajem presjedate u ovom gradu za neku drugu destinaciju u Albaniji.

Pogradec

Glavna šetnica uz jezero

Ovaj simpatičan gradić u kojem živi oko 20 tisuća stanovnika nalazi se na južnoj obali Ohridskog jezera, kojeg dijele Makedonija i Albanija. Do njega se iz 139 kilometara udaljene Tirane stiže čestim (mini)busevima za oko tri sata (400-500 leka), uz obavezno polusatno zaustavljanje tijekom puta. Vrijedi obratiti pozornost na krajolik kojim se prolazi, budući da se cijelim putem izmjenjuju brda i doline, rijeke i potoci, kanjoni, željeznički mostovi i tuneli. Pogradec je bio i omiljeno ljetovalište Envera Hoxhe, zbog čega se duž cijele obale mogu vidjeti prepoznatljivi betonski bunkeri.

Teško je reći da Pogradec sam po sebi ima nešto za ponuditi, osim samog smještaja na obali jezera okruženog planinama, što ga čini popularnim izletištem i odličnim mjestom za relaksaciju i duge šetnje po pješčanoj plaži. Duž obale su, naravno, nanizani hoteli i restorani, međutim, u vrijeme moje posjete (veljača) rijetko je koji bio otvoren, što govori da se tu još uvijek ne radi o cjelogodišnjem turizmu, kao što je slučaj sa susjednim gradom Ohridom u Makedoniji. U centru se nalazi jedna lijepa crkvica, par uređenih ulica s drvoredima, nekoliko lijepih zgrada i to je to - u Pogradec se dolazi prije svega zbog jezera i pet kilometara udaljenog Drilona.

Terasa jednog od restorana u Drilonu

Drilon je mjesto gdje rijeka Drin ulazi u jezero, pri čemu tvori cijeli niz kanala, rukavaca i jezeraca koja su "opremljena" lijepim drvenim mostićima i terasama malih kafića, dok labudovi i patke slobodno (p)lutaju oko vas. Možete iznajmiti i malene drvene barčice kako bi doživljaj bio potpun. Zaista prekrasno mjesto za opuštanje i uživanje u prirodnom okruženju. Samo kilometar dalje nalazi se slikovito staro selo Tushemisht koje je ispresijecano kanalima i koje ima znatno čišću plažu od one u Pogradecu pa lokalno stanovništvo često dolazi ovdje da bi pobjeglo od gužve na gradskoj plaži.

Dvadesetak kilometara sjeverno od Pogradeca, na mjestu gdje se cesta iz Tirane spušta do obala Ohridskog jezera, nalazi se Lin, staro selo s kamenim kućicama na malenom poluotoku bogate povijesti, na čijem se vrhu nalaze brojni povijesni ostaci poput temelja bizantske bazilike i pripadajućih mozaika iz 6. stoljeća, ali i još uvijek neistraženih (zakopanih) ostataka koji čekaju neka bolja vremena da bi se predstavila znatiželjnim turistima.

Korca

Crkva Kristovog uskrsnuća

Pola sata vožnje od Pogradeca, u blizini grčke granice, nalazi se grad Korca u kojem se puni istoimena piva, daleko najpopularnija u Albaniji. U Korci živi oko 50 tisuća stanovnika, a grad je smješten u podnožju planine, na visini od 850 metara, što ga čini popularnom destinacijom tijekom vrućih ljetnih mjeseci. Kao i mnogi gradovi na jugu Albanije, Korca je također imala burnu prošlost, posebno početkom 20. stoljeća, kada je gotovo na godišnjoj bazi mijenjala vlasst pa je tako bila pod upravom Turske, Grčke, Italije, Francuske, Njemačke i Albanije, a neko je vrijeme bila i autonomna država. Utjecaj Grčke je i dalje primjetan po broju dvojezičnih škola i velikom broju pripadnika grčke pravoslavne crkve. U Korci je krajem 19. stoljeća otvorena prva škola na albanskom jeziku. Tu i danas djeluju brojne obrazovne institucije, a zbog mnoštva muzeja ovaj se grad često naziva i albanskom prijestolnicom kulture (zanimljivo da isti pridjev ima i Skadar).

panorama grada Korca

Neke od okolnih ulica pretvorene su u pješačke zone, ali pravi dragulj skriva se iza lijepih fasada koje omeđuju Bulevard Republike - stare ulice popločene onim okruglim kamenjem karakterističnim za naše priobalne gradiće. Ako pridodate tome još uvijek očuvane kamene tradicionalne kućice, lako možete zamisliti da se nalazite negdje na jadranskoj obali. Jedino što nedostaje je - more. Na kraju spomenutog bulevarda nalazi se park Rinia, prekrasna zelena površina opremljena klupama, spravama za vježbanje, dječjim igralištem, čak i stazom za trčanje od tartana, sve to ukrašeno brojnim umjetničkim instalacijama. Na brdašcu iznad parka nalazi se mala crkvica, a samo dvadesetak metara dalje, na padini s pogledom na grad, dva siva betonska bunkera. Ostavština komunizma još je uvijek vidljiva diljem Albanije, pogotovo na njenom južnom dijelu. Nastavio sam cestom koja vodi po obronku istočno od grada do ogromnog memorijalnog spomenika palim borcima (partizanima) tijekom 2. svjetskog rada, sagrađenog na terasama kako bi pratio konfiguraciju terena. Pogled na centar grada i crvene krovove prije spomenutih tradicionalnih kućica je kao što možete vidjeti, fascinantan.

Vrativši se u centar, šetao sam ulicama grada i praktički slučajno dospio do lijepog starog bazara, za kojeg sam kasnije saznao da je nedavno obnovljen novcem iz fondova Europske unije. Čekajući bus za Tiranu, svratio sam nešto prigristi u lokalnu zalogajnicu i popiti domaću pivu Korca koju su mi naplatili samo 7 kuna. Nije ni čudo da mi je Korca ostala u lijepom sjećanju.

Berat

pogled sa vrha dvorca

Dokaz koliko je cestogradnja uzela maha u Albaniji je grad Berat (35 tisuća stanovnika). Udaljen oko 120 kilometara od Tirane, do prije nekoliko godina do njega se putovalo busom oko 4 sata (tako bar govore svjedočanstva putnika na internetu), dok se danas do Berata stiže za dva i pol sata. Ovaj je grad jedna od najpopularnijih destinacija za turiste, ponajviše zbog starog dijela grada koji je uvršten u UNESCO-vu kulturnu baštinu i dvorca koji se uzdiže iznad njega. Ime Berat potječe iz starobugarskog jezika i znači Bijeli grad, a njegova glavna karakteristika su nizovi prozora na bijelim fasadama kuća u starogradskoj jezgri, zbog čega ga se često naziva i "gradom s tisuću prozora".

Nakon što sam stigao u Berat, odmah mi je nešto zapelo za oko. Berat je, naime, jedini grad koji sam posjetio koji ima pravi autobusni kolodvor - zgradu s čekaonicom i šalterima, čak i s voznim redom! Nadam se da će i drugi gradovi slijediti njegov primjer.

Budući da sam u Beratu prespavao jednu noć, prije nastavka puta dalje prema jugu, imao sam dosta vremena za lutanje ulicama grada i zanimljivim dvorcem. Utvrda je na tom mjestu postojala još prije nove ere, a današnji izgled je dobila tijekom 13. stoljeća. Zbog velike površine koju okružuju obrambene zidine, cijela je populacija Berata svojevremeno živjela unutar zidina. Tu se i dalje mogu vidjeti brojne tradicionalne kamene kuće, mnoge od njih još uvijek nastanjene, ali i veliki broj crkvi, kao i ostaci srušenih građevina. Pogled s vrha dvorca na okolne planine, stari i novi dio grada i rijeku Osum je prekrasan.

"Grad s tisuću prozora" - starogradska jezgra i dvorac iznad nje

Stari grad se nalazi neposredno ispod dvorca, a prije spomenuta rijeka ga dijeli na dva dijela - Mangalem i Goricu, koje pak spaja nedavno obnovljeni most od bijelog kamena, čijih je sedam lukova dugačko punih 130 metara. Tradicionalne kuće u starom gradu su jedna od najčešće prikazivanih atrakcija Albanije koje ćete vidjeti u svim prospektima i vodičima kroz ovu nedovoljno istraženu mediteransku zemlju. Zbog konfiguracije terena, kuće su tijekom 18. i 19. stoljeća građene jedna iznad druge, dok se između njih nalaze uske kamene uličice koje podsjećaju na stare gradiće na našoj obali.

U jednoj takvoj kući sam prenoćio za samo devet eura (s uključenim doručkom), tako da sam se i sam uvjerio u jedinstvenu ljepotu interijera od drva i pravi labirint hodnika u samoj kući. U starogradskoj jezgri nalazi se još nekoliko manjih crkvi i nešto većih džamija, građenih tijekom 15. i 16. stoljeća, dok se u neposrednoj blizini, uz obalu rijeke, nalazi lijepa šetnica s kafićima i direktnim pogledom na impozantnu planinu Tomorr (2416 metara). Na moju sreću, poklopilo se da Berat posjetim za vrijeme punog mjeseca koji se uzdizao iznad planine prekrivene snijegom, a kada tome pridodate mjesečev odsjaj u rijeci, osvijetljene mostove, dvorac i starogradsku jezgru te mračne planine oko grada, jasno je da će mi taj prizor dugo ostati u sjećanju. Ako ostajete u Albaniji samo nekoliko dana, moja preporuka je da nikako ne propustite posjetiti ovaj prekrasan grad.

Gjirokaster

Tradicionalni stil gradnje u Gjirokasteru

Povijesni centar ovog gradića od nekih 20 tisuća stanovnika je također, poput nešto sjevernijeg Berata, pod zaštitom UNESCO-a. Budući da sam kao poklon dobrodošlice od svojih domaćina dobio knjigu međunarodno poznatog albanskog pisca Ismaila Kadarea "Kronika u kamenu" koja opisuje događaje u ovom gradu tijekom 2. svjetskog rata i svojevrsnu transformaciju tradicionalne Albanije u jednu moderniju zemlju, jedva sam čekao da posjetim Gjirokaster i uvjerim se u jedan od najpoznatijih citata iz te knjige koji kaže "Vrh jedne kuće mogao bi biti temelj za drugu. Ovo je sigurno bilo jedino mjesto na svijetu gdje si, ukoliko bi se poskliznuo na ulici, mogao pasti na krov kuće - nešto s čim su posebno upoznati pijanci".

Stigao sam u Gjirokaster iz Berata. Autobus je stao na glavnoj cesti, u dolini ispod starog grada. Odmah sam se zaputio uzbrdo, prema hostelu Babameto koji je smješten u nedavno renoviranoj tradicionalnoj kući na tri kata i gdje sam proveo jednu noć sam samcat, nakon što sam dobio ključ od dežurne osobe. Nigdje gostiju jer nije sezona, čak niti recepcionera koji bi tamo (nepotrebno) sjedio, tek jedna mačka koja je zanimanje za mene pokazivala jedino kada sam nešto jeo. Zaista zanimljivo iskustvo.

Strme ulice starogradske jezgre i dvorac na brdu iznad grada

Iako je Kadareov opis malo preuveličan, istina je da su ulice i kuće građene na strmim padinama i da je visinska razlika između dvije susjedne ulice ponekad nevjerojatna. Kao i same ulice, kuće su također uglavnom građene od sivog kamena, a da priča bude potpuna, umjesto klasičnih crjepova na krovovima se nalaze tanke kamene ploče, tako da posvuda vidite sivu boju kamena (uostalom, starogrčki naziv grada je Argyrokastron, što znači Srebrni dvorac).

Tu je, naravno, i dvorac (ulaznica 200 leka) na samom vrhu 336 metara visokog brda. Masivne zidine okružuju ovaj povelik kompleks koji u raznim oblicima na ovom mjestu postoji još od 12. stoljeća, a u kojem se danas nalaze ratni muzej s mnoštvom ratne opreme, pa čak i zarobljenim američkim ratnim avionom iz 2. svjetskog rata, zatim zatvor za političke zarobljenike koji se koristio tijekom komunizma, ali i jedna stara crkva, toranj sa satom, fontana, konjušnice ili pak manja grobnica s posmrtnim ostacima dvaju sljedbenika sekte Bektaša koji su bili pobornici islamskog misticizma. Jedno jako lijepo i zanimljivo zdanje gdje možete provesti nekoliko sati, među ostalim i uživajući u pogledu na sive krovove u starogradskoj jezgri, novi dio grada u dolini i planinski lanac u daljini.

Saranda

Šetnica uz more u Sarandi

Na samom jugu Albanije, sat vremena vožnje od Gjirokastera, nalazi se ovaj simpatičan gradić (20 tisuća stanovnika) koji leži na obali Jonskog mora, samo četrnaest kilometara udaljen od poznatog grčkog otoka Krfa (Kerkira). Saranda ima velik turistički potencijal zbog svoje pozicije, tople klime, bogate kulturno-povijesne baštine u susjedstvu i, za Albaniju, neobične arhitekture koja je pod velikim utjecajem susjedne Grčke. Stoga je nedavno proširena putnička luka da bi se omogućio prihvat većih kruzera, ali je razvoj turizma potaknuo i nekontroliranu gradnju, što bi moglo negativno utjecati na izgled ovog gradića koji je 1912. godine imao tek 110 stanovnika!

Saranda sama po sebi nije toliko zanimljiva, ukoliko niste ljubitelj kupanja i sunčanja, kao i neizostavnog uživanja na brojnim terasama kafića i restorana duž morske obale. Šetnica je puna raznovrsnih palmi, većina fasada u centru je obnovljeno i krase ih vesele šarene boje, a pokraj glavnog raskršća koje služi kao autobusna stanica nalaze se ostaci stare sinagoge. Na brdašcu južno od grada nalazi se dvorac Lekursi u kojem se danas nalazi restoran s prekrasnim pogledom na cijeli grad, zaljev i susjedni otok Krf, a dvorac je posebno posjećen tijekom večernjih sati zbog romantičnih zalazaka sunca.

Nautička lučica u Sarandi

Ipak, Saranda je još uvijek prije svega baza za posjet antičkom Butrintu, još jednoj lokaciji na popisu UNESCO-ve kulturne baštine. Radi se o ostacima jednog od najljepših klasičnih gradova na Mediteranu koji je bio nastanjen prije punih 3000 godina, još u vrijeme antičke Grčke, Rima i Bizanta, a napušten je tijekom srednjeg vijeka. Iako se u njemu mogu vidjeti rimski amfiteatar, druga najveća bizantska bazilika (nakon Aja Sofije u Istanbulu), antički hramovi s mozaicima i mnoge druge prekrasne građevine, Butrint je i dalje uglavnom nepoznat širim masama, vjerojatno i stoga što se nalazi upravo u Albaniji, a ne u nekoliko kilometara udaljenoj Grčkoj. Godine 2000. proglašen je i Nacionalnim parkom kako bi se dodatno zaštitilo cijelo područje, budući da se u okolici još uvijek nalazi mnogo neistraženog terena ispod kojeg bi se moglo skrivati veliko bogatstvo. Iz Sarande česti busevi voze do dvadesetak kilometara udaljenog Butrinta, za čiju ulaznicu morate izdvojiti 700 leka (38 kuna).

Inače, zbog obnove starih i izgradnje novih prometnica diljem Albanije, povezanost Sarande s ostatkom zemlje, prije svega Tiranom, postala je mnogo bolja i ta se relacija više ne prolazi za 10-12 sati, već za otprilike šest sati (karta za bus 1300 leka). Ako pogledate kartu, puno logičnija i kraća dionica bila bi ona uz more do Vlore, međutim, radi se o vrlo uskoj cesti s mnogo zavoja, nešto kao što je bila jadranska magistrala između Senja i Starigrada (Paklenice) prije njene obnove. Umjesto toga, autobusi prvo voze preko planine u unutrašnjost, do Gjirokastera, i onda prate brzu nizinsku cestu sve do Tirane. Iako smo već spominjali napredak koji je Albanija postigla zadnjih godina u izgradnji infrastrukture, razlika u pričama od prije desetak godina i danas je upravo nevjerojatna i stoga bi bilo zanimljivo posjetiti ovu zemlju za nekih desetak godina da se sami uvjerimo do kuda su stigli u toj transformaciji iz jedne zatvorene, izolirane i ekonomski zaostale zemlje u modernu i prosperitetnu proeuropsku državu.

Kako doći

Do Albanije je najjednostavnije doći izravnom autobusnom linijom iz Varaždina, Zagreba, Splita i Dubrovnika prema Ulcinju u Crnoj Gori, te potom kombi-prijevozom ili lokalnim autobusom do Skadra. Također je relativno povoljna i jednostavna mogućnost noćni autobus na relaciji Zagreb - Priština te potom autobus Priština - Tirana.

Za mogućnosti letova prema Albaniji preporučujemo tražilicu Skyscanner.

Tijekom boravka u Albaniji dobra ideja jest iznajmiti automobil. Provjerite ponudu i cijene rent-a-car u Albaniji.