Bjelorusija

Portal za samostalna putovanja i backpacking

Bjelorusija

tekst i slike: Peter Polić

U odori bjeloruskog vojnika

Često se naziva posljednja diktatura u Europi, ostatak SSSR-a, mali brat velike Rusije, no zapravo se veoma malo govori i zna o Bejlorusiji, državi smještenoj između Poljske i Rusije u kojoj je još od 1994. godine na vlasti kontroverzni predsjednik Lukašenko. Upravo stoga kada mi se pružila mogućnost putovati u tu državu veoma rado sam je prihvatio. Nakon više od dva tjedna provedenih u ovoj državi mogu je prvenstveno prikazati kao zemlju kontrasta i zemlju iznenađenja. Uglavnom pozitivnih.

Granica između Bjelorusije i Poljske jedna je od najčuvanijih granica u Europi. S jedne strane granice kod Poljaka javlja se strah prema odanom ruskom savezniku, s obzirom na činjenicu kako je Rusija predstavljala redovito najveću prijetnju poljskoj samostalnosti, a s druge strane Bjelorusija gleda sa nepovjerenjem prema svojem zapadnom susjedu, koji otvoreno financira oporbu vladajućem režimu i potiče na promjene. Rano ujutro krenuo sam iz Bialystoka u Poljskoj sa vlakom prema Bjelorusiji. Ranojutarnja vožnja kroz nepregledne ravnice koje se pružaju prema granici pomalo je budila neizvjesnost kako će proći granična kontrola, s obzirom na ozloglašenost te zemlje u europskim okvirima.

Željeznički kolodvor Grodno

Od Kuznice Bialystocne gdje su obavljene granične formalnosti sa Poljske strane prema Grodnome, gradu u Bjelorusiji koji je bio moje prvo odredište vlak se vozi dvadesetak minuta kroz prekrasan šumski krajolik ograđen visokom bodljikavom žicom na koju su svakih stotinjak metara postavljene nadzorne kamere. Točnu točku razgraničenja veoma je lagano primjetiti: žica odjednom mijenja boju u nešto tamniju, pomalo hrđavu dok se visina ograde i koncentracija bodlji naglo povećava. Već trenutak kasnije mogu se vidjeti vojnici sa puškama kako patroliraju uzduž granice. Kako sam kasnije saznao od zaposlenika u graničnoj vojsci (Bjelorusiji granicu ne čuva granična policija kao u većini država svijeta, već posebne vojne postrojbe), ilegalni prijelaz granice je gotovo nemoguć. Čitava linija razgraničenja pokrivena je kamerama i toplinskim senzorima koji upozoravaju na bilo koje živo biće i njegovo kretanje, nakon čega nadzornik provjerava na kameri radi li se o čovjeku ili životinji. Također je svedena na minimum i korupcija, pa tako zaposlenici u graničnoj postrojbi sve do početka svojeg radnog dana ne znaju na kojoj poziciji će biti smješteni. Raspored se određuje nasumično. Zanimljivo, upravo su veliki broj divljih svinja, srna i zečeva koji panično bježe poljima dok se vlak približava bili ono što mi je prvo upalo u oko tijekom vožnje prema granici. Pretpostavljam kako im se senzori aktiviraju svakih nekoliko minuta.

Grodno - od vlaka u kavezu do starog grada

park u Grodnom

Moja prva destinacija je Grodno, jedan od rijetkih bjeloruskih gradova koji tijekom drugog svjetskog rata nije sravnjen sa zemljom pa je stoga i jedini zadržao staru gradsku jezgru. Stare tipične sjevernjačke kontinentalne zgrade i vile nastale tijekom devetnaestog i u prvim godinama dvadesetog stoljeća čine glavninu arhitekture središta Grodna, raspoređene oko lijepog šetališta kroz centar. Svojim izgledom grad uvelike podsjeća na istočne poljske gradove, Bialystok, Lublin ili Zamošć. U gradu se također nalazi moderna sovjetska opera koja svojim paukolikim izgledom čini raritet u arhitekturi. Postavljena uz stari dvorac u Grodnom na maloj uzvisini iznad rijeke Njemen dominira nad gradom. Tenk na nekoliko metara visokom postolju predstavlja spomenik žrtvama drugog svjetskog rata i naravno okrenut je sa svojom cijevi prijeteći prema zapadu.

Dolazak u Grodno iz smjera Poljske je obilježen strogim nadzorom. Vlak ulazi u svojevrsni "kavez";, iz kojega je isključivo moguće izaći u ured za migracije. Procedura ulaska kao i provjera viza te dokumenata je stroga ali relativno jednostavna i brza. Granični policajci su neočekivano susretljivi i voljni pomoći, unatoč tome što prolaze kroz set uobičajenih pitanja za jednu zatvorenu državu, oko dužine ostanka, razloga posjete, planiranih mjesta koja će se posjećivati itd.

Opera paukovog izgleda u Grodnom

Nakon graničnih formalnosti, jedan sasvim drugačiji svijet od očekivanoga. Kvaliteta i uređenje kolodvora mogu se mjeriti sa bilo kojim zapadnoeuropskim kolodvorem, uz napomenu kako je mnogo čišći i sigurniji. U Bjelorusiji ne postoje beskućnici ni ulični kriminal. Osim što je stopa nezaposlenosti nevjerojatnih 0.8%, veliki broj policajaca na ulicama posebno je zadužen za uklanjanje alkoholičara i osoba sumnjivih namjera. S naše perspektive to možda zvuči čudno, no ukoliko se uzme u obzir koliki problem imaju sa kroničnim alkoholičarima-beskućnicima okolne države, poput Poljske, Rusije i Ukrajine, mora se odati priznanje na kvalitetnom poslu očuvanja reda i mira na ulicama. Pitao sam istog onog graničnog policajca što se događa sa uhićenim osobama pod utjecajem alkohola, te mi je rekla kako ih se smješta u poseban dio zatvora namijenjen za odvikavanje. Imao sam sreću na jednom od mnogih putovanja vlakom (inače vlakovi su u Bjelorusiji vjerojatno najjeftiniji u Europi te veoma udobni) kroz zemlju upoznati jednog gospodina u tridesetim godinama koji je za razliku od većine drugih suputnika koje sam susretao govorio veoma tečno engleski. Ispričao mi je kako je završio fakultet engleskog jezika, ali nakon odrađene dvije godine u školi (što je prema njihovim zakonima obvezni rok koji mora odratiti svaki student nakon što diplomira ukoliko studira besplatno) zaključio je kako to nije za njega te se zaposlio u graničnoj policiji. Zanima se za geopolitiku i povijest, a s obzirom da je to moje područje, brzo smo pronašli zajedničke teme i postali prijatelji. Zahvaljujući tome novom prijateljstvu saznao sam veoma zanimljive informacije o ustroju graničnog nadzora ali i o svakodnevnim pitanjima koja se tiču vojske i policije, uključujući i pitanje ";sudbine"; alkoholičara.

gradsko središte Minska

Umjesto priča o kršenju ljudskih prava, torture i sličnih natpisa kakve zapadni mediji vole prenositi o stanju u Bjelorusiji, moj novi prijatelj mi je ispričao daleko humaniju priču. Osobe koje policija zateče u vidno alkoholiziranom stanju policija dakle odvodi u poseban dio zatvora namijenjen za odvikavanje od alkohola. Tamo ostaju od jednog do nekoliko dana, nakon čega ih se pušta na slobodu, ali im se zabranjuje rad u raznim državnim službama što značajno onemogućuje kvalitetno zapošljavanje. Ipak nije mi znao odgovoriti da li se zabrana izriče odmah nakon prvog uhićenja, nakon određenog broja ponavljanja istog čina te ima li zabrana vremensko ograničenje. Kako kaže, ipak nije pravnik već samo vojnik sa diplomom engleskog jezika. Maksim, simpatični vojni časnik kojeg sam upoznao u vlaku prema Minsku, kamo je putovao na odmor kući, te koji je također znao osnove engleskog jezika, potvrdio mi je istu priču, uz napomenu kako se takva metoda pokazala veoma uspješnom za suzbijanje alkoholizma, tradicionalno velikog problema sjevernih zemalja. Posljedica toga je vidljiva na kolodvorima ali i na ulicama svih gradova u Bjelorusiji. U koje god doba dana se nađete na ulici ili kolodvoru, možete se osjećati u potpunosti sigurno, a uz to zadiviti će vas čistoća i organiziranost.

Minsk - Najuređeniji grad u Europi

palača republike, Minsk

Upravo se radi toga često navodi glavni grad Minsk kao najuređeniji glavni grad u Europi. Sa svoja dva milijuna stanovnika, što je nešto manje od jedne četvrtine cijele Bjelorusije, Minsk je reprezentativni primjer svega što bi Bjelorusija htjela biti. Ulice grada jedinstveni su slučaj gdje se na modernim staklenim neboderima može vidjeti odraz lenjinovog kipa smještenog u podnožju, ili gdje se i dalje nalazi srp i čekić u gornjem dijelu zgrade čije je podnožje zauzeo prepoznatljivi žuti svjetlucavi znak McDonaldsa. Iako se često navodi kako je Bjelorusija posljednja europska diktatura te ostatak Sovjetskog Saveza, Minsk pokazuje kako je ova država ipak određeni politički raritet u kojem su se zadržali socijalistički temelji SSSR-a te se dopustio ograničeni ulazak kapitalizma. Vizija vlade je kroz čvrstu vlast zadržati pozitivne elemente socijalizma te kontrolirati kapitalizam kako se ne bi oteo kontroli. Iako se i dalje ulice nazivaju po Lenjinu a simboli SSSR-a vidljivi su na svakom koraku, mora se priznati kako moderna Bjelorusija ipak predstavlja drugačije državno uređenje od SSSR-a, pri čemu je prioritet države osigurati socijalnu ravnotežu ali uz dopuštanje razvoja privatnog vlasništva i poduzetništva. Ipak državni organi reda koje se stalno proziva sa zapada zbog kršenja ljudskih prava i dalje privode članove opozicije i vrše strogu kontrolu nad društvom. Osim stalno prisutnih policijskih uniformi na ulici, kontrola se može primjetiti i pri nadzoru interneta. Ukoliko tražite wi-fi, njega ćete relativno jednostavno i pronaći, no za prijavu morati ćete ovjeriti svoju putovnicu jer se sva aktivnost na internetu nadzire. Ipak za razliku od primjerice Kine, nekih arapskih država pa čak i Turske, u Bjelorusiji ne postoje zabranjene stranice.

Vitebsk - tamo gdje pušu ruski vjetrovi

obnovljene pravoslavne crkve u Vitebsku

Za razliku od moderne metropole Minska u kojoj se socijalizam i kapitalizam natječu u oprečnoj megalomanskoj arhitekturi, Vitebsk, grad na sjeveroistoku Bjelorusije izraziti je ostatak polustoljetnog boljševističkog socijalizma. Većina stanovnika govori isključivo ruski, bjeloruski znaju tek površno koliko su uspjeli naučiti u školama. Nepostojanje granice sa Rusijom omogućilo je mnogima odlazak na školovanje i rad u Rusiju, što je još više učvrstilo prorusko raspoloženje. Mihail, mladić na pragu dvadesetih i strastveni street-art umjetnik pokazuje mi seriju grafita kojima nastoji unijeti novi impuls života u jednolične socijalističke zgrade diljem grada. Njegov je san jedna drugačija, europska Bjelorusija no kako i sam kaže, većina stanovnika Vitebska se neće s njime složiti.

Iako je među najstarijim gradovima u Bjelorusiji, Vitebsk prije SSSR-a ne postoji. Nestao je u vihoru drugog svjetskog rata. Prije rata, u Vitebsku je živjelo oko 150 tisuća stanovnika. Na kraju rata ostalo ih je živo tek 181. Strahovita razaranja i žrtve užasavajući su epilog ";Domovinskog rata"; u cijeloj Bjelorusiji, pri čemu je Vitebsk podnio najveće žrtve. Mihail kaže kako se vjerojatno u još uvijek snažnom sjećanju na ratna stradanja treba tražiti uzroke Bjeloruske nepovjerljivosti prema zapadnoj Europi. Svake se godine 9 svibnja sa posebnim oduševljenjem slavi dan pobjede nad fašizmom. Diljem Bjelorusije održavaju se manifestacije koje su se pretvorile u prave festivale staroslavenske narodne glazbe i folklora te koji okupljaju cijele obitelji pred pozornicama. Za razliku od moskovske parade, Bjelorusi slave pobjedu bez politikanstva i demonstracije vojne sile. Oni slave radost i mir, umjesto zveckanja oružjem. Možda i mi možemo ponešto naučiti od njih oko slavljenja dana pobjede.

središte Vitebska

Vitebsk je svojevrsno kulturno središte Bjelorusije, ili bi to barem htio biti. U gradu se posljednjih desetak godina obnavlja veliki broj pravoslavnih crkava koje su srušene tijekom komunističkog razdoblja, ili jednostavno nisu obnovljene nakon drugog svjetskog rata. Također se tijekom ljeta održava veliki slavenski sajam u Vitebsku koji je kulturno-folklorna manifestacija koja privlači veliki broj gostiju iz sih slavenskih zemalja, pa i šire. Također tu je i veoma zanimljiv muzej koji svjedoči o strahotama drugog svjetskog rata te koji sadrži bogatu zbirku oružja iz toga razdoblja te muzej posvećen najpoznatijem stanovniku Vitebska, Marcu Chagallu, modernističkom slikaru rusko-francuskog porijekla. Nešto manje poznati no po meni izuzetno važan stanovnik ovoga grada jest Zhores Alferov, dobitnik nobelove nagrade za fiziku. Njegova obitelj je jedna od rijetkih preživjelih u drugom svjetskom ratu.

Gomel i apsurd Černobila

palača Paškeviča, Gomel

Nakon Vitebska noćnim vlakom odlazim prema jugu Bjelorusije i grada Gomela, drugog najvećeg bjeloruskog grada smještenog na željezničkom pravcu prema Kijevu. Grad je to u kojemu svi znaju gdje su bili 26. travnja 1986. godine, kada je nešto južnije u Ukrajini dogodila se nuklearna eksplozija u Černobilu čije se posljedice osjećaju sve do danas. Stotinjak kilometara južno od Gomela nalaze se napuštena sela u zoni izolacije radi utjecaja radijacije. Gdje više nema ljudi tamo priroda buja pa sve više znanstvenika odlazi u ovo i dalje radijacijom zahvaćeno područje oko ušća riječe Sož u Dnjepar pri čemu proučavaju izostanak učinka radijacije na pridodni svijet, dok je ta ista radijacija smrtonosna za ljude.

No upravo je Černobil otvorio Gomelu vrata Europe. Katarina je veliki dio svojeg djetinjstva, kao i mnoga druga djeca iz Gomela provela u Italiji, u sklopu humanitarne razmjene djece iz područja zahvaćenih Černobilskom katastrofom. Zahvaljujući tome danas je učiteljica talijanskog i engleskog jezika, a o situaciji u Bjelorusiji danas gleda drugačije nego većina njezinih sunarodnjaka. "Život u Bjelorusiji ima svoje prednosti i nedostatke. Primjerice, cijene režija su simbolične, čak do te mjere da smo preko zime redovito u kratkim rukavima u stanovima, a toplinu reguliramo otvaranjem prozora. Čak i kada je vani temperatura debelo ispod ništice. S druge strane, Bjelorusija ima zaostali obrazovni sustav. Posebice je loše znanje stranih jezika. Zbog toga naši ljudi ne vide dalje od Rusije. Druge jednostavno ne razumiju";. Sergej, internet developer iz Gomela govori mi kako je Bjelorusija odlična ukoliko imaš primanja iz inozemstva. Njegova tvrtka surađuje na projektima sa američkim i dalekoistočnim tvrtkama u proizvodnji mobilnih aplikacija pa nije ovisan o domaćem sustavu plaća. Kako kaže, raditi u Bjelorusiji gotovo sigurno znači raditi za malu plaću. Ipak ima i to prednosti. U ovoj zemlji nitko nije gladan, dok jaz između bogatih i siromašnih gotovo da i ne postoji.

glavni gradski park, Gomel

Iako se Gomel ne spominje u turističkim vodičima kao destinacija koja ima nešto za ponuditi, grad je lijep. Protkan parkovima i skulpturama uzduž glavnih avenija, koje se spajaju pokraj palače Paškeviča i veoma lijepog botaničkog vrta smještenog na uzvisini iznad rijeke Sož. U Gomelu mi se potvrdilo ono što sam primjetio već ranije u Vitebsku: bjeloruske vlasti ulažu mnogo u obnovu starih crkava, dvoraca i palača koje su tijekom SSSR-a bile zapostavljene. Osim toga, moram primjetiti kako nigdje nisam vidio toliko novih i savršeno obnovljenih dječjih igrališta, uređenih parkova te Nakon dvadeset godina nove vlasti polako se formira nova kulturna i povijesna dimenzija Bjelorusije koju je drugi svjetski rat izbrisao sa lica zemlje.

Pluća Europe

Žubr, europski bizon u Bialowieškoj šumi

Bjelorusija nisu samo gradovi. Pretežito nizinska zemlja isprepletena je mrežom rijeka istodobno crnomorskog i baltičkog sliva. Posebno prirodno bogatstvo zemlje su brojne šume i raznovrsna šumska fauna, koja je u ostatku Europe uglavnom nestala zbog izlova. Bjelorusi se ponose svojim šumama i nazivaju ih "plućima Europe";. Apsurd našeg doba jest kako se veliki broj šuma nalazi uz južnu Bjelorusku granicu, gdje je posebno izraženo djelovanje Černobila. Eto kako se odnosimo prema prirodi: ona nam daje pluća kontinenta, a mi ih kontaminiramo radijacijom.

Svakako najpoznatija šuma je Bialowieskaja koju Bjelorusija dijeli sa Poljskom te koja predstavlja ostatak europske prašume. Iako mnogo veći broj turista privlači dio šume u Poljskoj, glavnina se nalazi u Bjelorusiji te je pri tome ova šuma jedino prirodno stanište europskog bizona, Žubra. Šuma je isprepletena biciklističkim stazama i upravo je bicikl najbolji način za obići čitavo područje šume. Osim Bialowieskaje Bjelorusija ima još tri nacionalna parka. Jezera Braslav i Naračanski park koji pokrivaju područje na sjeveru države gdje se nalazi veliki broj prirodnih jezera okruženih šumom i livadama te nacionalni park Pripjatsk, uz istoimenu rijeku koji pokriva posebno divljači bogato područje uz granicu sa Ukrajinom.

jedan od stanovnika bjeloruskih šuma

Nažalost žubra nisam susreo ni i u Bialowieskaji ni u Pripjatsku. Doduše, susreo sam ga, u svojevrsnom rezervatu za životinje koji se nalazi u sklopu parka u Bialowieskaji, no to ne računam. No zato sam tijekom vožnje biciklom kroz Bialowieskaju (moguće ih je unajmiti za dvadesetak kuna pri ulazu u nacionalni park) susreo veliki broj divljih svinja, srna, ptica i ostalih šumskih životinja. Iste sam susreo i u Pripjatsku, iako je dojam bio daleko slabiji, jer sam umjesto bicikla putovao organiziranim prijevozom za posjetitelje, vlakićem zajedno sa prilično bučnom grupom gostiju iz Minska koji su bili na radničkoj ekskurziji (ona radnička putovanja preko sindikata kojih se ja sjećam iz priča mojih roditelja, a dok će se neki stariji sjetiti iz svoje mladosti u Jugoslaviji).

Brest - pogled prema zapadu

spomenik palim vojnicima, utvrda Brest

Ako je Bialovieskaja šuma najprepoznatljiviji prirodni simbol Bjelorusije, onda je svakako najprepoznatljiviji kulturni spomenik golema skulptura vojnika na području tvrđave Brest. U drugom svjetskom ratu, na početku napada na SSSR, njemačke su snage prodirale bez značajnijeg otpora kroz nepregledna polja Bjelorusije i Ukrajine prema unutrašnjosti Rusije. Jedino mjesto gdje su naišli na žestok otpor koji je trajao tjednima bio je Brest, gradić danas poznat kao željezničko čvorište na putu iz Poljske prema Rusiji. Utvrda Brest smještena je tek nekoliko stotina metara od granice sa Poljskom a golema skulptura poprsja bijesnog sovjetskog vojnika podignuta je u čast žestokom otporu nacistima ali isto tako i simbolizira žestinu otpora zapadu. Na istome ovome mjestu je potpisan i mirovni sporazum u Brest-litovsku kojime je završio sukob na istočnom frontu između Rusije i Njemačke.

Upravo ovaj golemi bijesni vojnik koji gleda prema Poljskoj simbolizira ono što je Bjelorusija danas, zemlja iznimno prijateljski raspoloženih ljudi koji ipak odbijaju prodor utjecaja zapada u njihovu zemlju te baš kao i taj kameni vojnik, prijeteći gledaju preko granice. Ne zbog toga što vjeruju u izvrsnost svoje politike i sustava, već više zbog toga što u prošlosti prodori sa zapada nisu nikada donijeli ništa dobro običnome čovjeku na ovim mirnim ravnicama europskog istoka.

Kako doći

Najlakše i najbrže je do Bjelorusije doći preko Poljske. Nekoliko vlakova svakodnevno povezuje Brest sa Terespolom u Poljskoj i dalje sa Varšavom te Grodno i Bialystok. Cijena putovanja ovisi o vrsti vlaka (od pograničkih putničkih do međunarodnih vlakova na relaciji Moskva - Berlin) te se kreće od sto do dvjesto kuna (relacija Varšava - Brest) odnosno oko 50 kuna na relaciji Bialystok - Grodno. Također je moguće autobusnom i željezničkom linijom preko Ukrajine te preko Vilniusa. S obzirom da se od nove godine vraća izravna linija Zagreb - Varšava, sa letovima već od 600 kuna povratno, opcija preko Poljske je daleko najjednostavnija.

Viza

Za Bjelorusiju je potrebna viza. Cijena turističke vize je 60 eura plus obvezno zdravstveno osiguranje koje pokriva razdoblje boravka u državi. Prilikom zahtjeva za vizu potrebno je priložiti pozivno pismo, koje se može dobiti od strane hotela koje rezervirate u Bjelorusiji ili od strane turističkih agencija. Ipak preporučujem pokušati nabaviti privatnu "pozivnicu". Naime, bilo koji građanin Bjelorusije može Vas pozvati i dati svoje podatke (ime, prezime, adresu stanovanja, broj putovnice). Ukoliko ne poznajete nekoga iz Bjelorusije, preporučujem pokušati putem couchsurfinga pronaći "domaćina" za vizu. Vrlo vjerojatno će to biti veoma jednostavan zadatak.

Za dobivanje vize potrebno je priložiti:

- ispunjeni formular
- fotografiju dimenzija kao u putovnici
- pozivno pismo
- putovnicu čija valjanost prelazi 90 dana od kraja predviđene valjanosti vize

Ukoliko namjeravate ostati tek tri dana, moguće je dobiti tranzitnu vizu po cijeni od 30 eura, pri čemu nije potrebno pozivno pismo ili osiguranje. Pri tome morate ući i izaći u različitim državama u Bjelorusiju (primjerice iz Poljske u Ukrajinu ili iz Poljske u Rusiju).

Za boravke od pet i više dana potrebno se registrirati u uredu za imigracije (ili bilo kojoj policijskoj stanici u Bjelorusiji. Ukoliko boravite u hotelu ili hostelu, osoblje će rezervaciju obaviti automatski za vas i ne morate o tome tada brinuti.