Igor u Indokini: Malezija

Portal za samostalna putovanja i backpacking

Igor u Indokini: Malezija

tekst i slike: Peter Polić

Igor u Maleziji

Naš suradnik i dragi prijatelj Igor krenuo je u još jednu avanturu: četiri mjeseca Indokine. Krenuo je iz Singapura prema sjeveru. Pri tome planira posjetiti Tajland gdje planira ostati 30-35 dana. Na sjeveru Tajlanda prelazi u Laos, tamo će vjerojatno biti 20-25 dana pa na jugu Laosa ulazi u Kambodžu. Oko tri tjedna kasnije će biti u Vijetnamu i onda skroz na sjever do Hanoija, od kuda bi se avionom trebao vratiti u Singapur pa nakon par dana natrag u Berlin. Kada će taj povratak točno biti još nije definirano, sve ovisi kako će mu se svidjeti i kako brzo će potrošiti planirani budžet za ovo putovanje, ali vjeruje da je natrag krajem veljače ili početkom ožujka. Njegovo putovanje možete pratiti live na blogu Igor u Indokini, a ovdje vam donosimo putopis iz prve zemlje sa ovoga putovanja: Malezije.

Malezijska granična kontrola

Nakon duge vožnje busom do Berlina i 12 sati dugog leta od Berlina do Singapura, a toliko dug let stvarno loše djeluje na psihu i fizičko stanje ako imaš problema sa spavanjem, ipak je stiglo olakšanje. Stigao sam u 4:30 ujutro (21:30 po vašem vremenu) u Singapur. Pista je bila mokra, a i kiša je bila najavljena za sljedećih desetak dana za Singapur i cijelu Maleziju, ali već oko 7 sati, kada sam napokon izašao na užasno vruć i sparan zrak, cesta je bila suha i pokazalo se sunce. U 8:15 sam uhvatio bus do granice s Malezijom. Singapur je grad/država na otoku (njega ću posjetiti prije povratka natrag u Europu), a skoro sav prekogranični promet se odvija preko jednog mosta. To manje-više znači strašnu gužvu, a da stvar bude gora, moraš izaći iz busa prije granice, s ostalim ljudima koji su izašli iz pedesetak autobusa kreneš riješiti imigraciju, nakon čega slijedi povratak u buseve (ako uspiješ naći svoj u toj ludnici), prelazak preko mosta i opet izlazak i rješavanje imigracije na malezijskoj strani. Nama ne trebaju vize za te zemlje, ali za Singapur treba popuniti imigracijski upitnik (za Maleziju ne), a na obje granice treba ostaviti i otiske prstiju. Tlaka. Malezijski pogranični grad zove se Johor Bahru i ugodno me iznenadio. Poprilično moderan i lijepo uređen grad, s velikim autobusnim kolodvorom krcatim dućana i mjesta za pojest i popit nešto. U 13 sati sam uzeo bus za moje prvo odredište, Melaku, i tamo se iskrcao oko 16 sati, umoran do boli. Ono što sam prvo primjetio u Maleziji jest da imaju zanimljiv način pisanja. Pišu latinicom, skoro svi govore engleski, valjda zato što je zemlja bila i pod britanskom upravom, ali riječi koje su pokupili iz engleskog jezika pišu "po Vuku", onako kako ih izgovaraju, tako npr. pišu "sentral bas", "teksi", " tiket kaunter" itd.

Melaka

Centralni trg u Melaki

Melaka (900 tisuća stanovnika) me oduševila na prvu! Stvarno fora grad, neki miks starog i novog, a s obzirom na povijest grada, nije ni čudo. Većina je čula za Malajski tjesnac/prolaz (engleski: Strait of Malacca), najvažniji pomorski prolaz između istoka i zapada, recimo da je to isto što i Put svile na kopnu, dakle sva trgovina između Europe i Kine je morskim putem prolazila kroz taj tjesnac između Malajskog poluotoka i indonezijske Sumatre. Znam da sam rekao da neću puno pisat, ali vidim da se neke stvari ipak trebaju objasniti, a i nisam još umoran od pisanja, iako mi iskustvo kaže da će to nastupiti za nekih mjesec dana. :-) Da nastavim, grad je oduvijek bio važna, ako ne i najvažnija luka u ovom dijelu svijeta.

portugalska crkva sv. Pavla iz 16. st.

Do dolaska Portugalaca 1511. godine, Melakom i lukom je vladao Malajski sultanat i trgovina je cvijetala jer su oni vjerovali u slobodnu trgovinu i svi su azijski narodi bili dobrodošli. Portugalci su preuzeli kontrolu i eto sranja - uvode se visoke carine za sve ostale, osim Portugalaca. Nizozemci su došli nakon njih, Britanci nešto kasnije, a Melaka je postajala sve manje i manje važna. Zbog takve povijesti arhitektura grada ima elemente svih nacija koje su njom vladale, a i danas je tu jako puno Kineza i Indijaca, ne ovih modernih, nego starosjedioca koji su tu došli prije više stoljeća, što se vidi i po njihovim starim religijskim hramovima. Dakle, jedan veliki miks svega i svačega (i svakoga).

rijeka Malaka prolazi kroz centar grada

Što se tiče hrane, za sada je to uglavnom pržena riža s piletinom, ribom ili povrćem ili nešto slično tome (treba malo vremena da se pohvataju nazivi pa neću uzimati ništa na blef), a jedan takav obrok se može dobiti za 8-12 kuna, ako slijedite ono važno pravilo - jedite tamo gdje je puno lokalnih ljudi (znači, bez turista) jer to u pravilu znači da je hrana dobra i jeftina. Hostel plaćam 15 ringgita, tj. 24 kune/noć s uključenim doručkom. Nalazi se u Jonker walk zoni (vidjet ćete kasnije na slikama o čemu se radi i kako to izgleda) i stvarno nije ništa posebno, stara kuća kojoj bi dobro došlo malo uređenja i popravaka, ali od njih ionako trebam samo krevet koji je dovoljno udoban, što sve drugo čini manje važnim.

šetnica sa crkvom Sv. Francisa Xaviera iz 1849. god.

U hostelu sam odmah vidio tipa, nešto starijeg od mene, s majicom Gdansk pa sam mu iz zezancije rekao da mislim da znam od kuda je. Počeli smo pričati pa je rekao da putuje oko svijeta već 11 mjeseci i da će biti na putu do kraja godine kada se vraća kući svojoj ženi i sinu od 14 godina! Malo neobično, ali tip je stvarno super, pravi backpacker, često stopira, štedi gdje god može i kaže da mu nitko od prijatelja ne vjeruje da je jeftinije putovati mjesec dana po ovakvim zemljama, nego provesti mjesec dana godišnjeg kod kuće (ako računaš režije, hranu, povremene izlaske itd.). Temperatura se kreće oko 30 C po danu i pada tek na oko 25 C po noći, ali problem predstavlja visoka razina vlage s obzirom da se radi o zadnjim trzajima kišnog (monsunskog) razdoblja, zbog čega se čovjek nenavikao na to dosta znoji. Ipak, u tri dana koliko sam ovdje još nije pala ni kap kiše, iako se teški sivi oblaci često naglo pojave i isto tako nestanu. Kaže mi Poljak da je dva tjedna prije nego je došao u Melaku doslovno svaki dan počeo sa suncem da bi se poslijepodne, oko 15-16 naglo naoblačilo i spustio se strašan pljusak koji bi trajao sat-dva i onda se opet sve smirilo do sljedećeg dana, kada kreće sve ispočetka. Ako ništa drugo, bar si mogao dobro isplanirat dan da pljusak dočekaš spreman.

Kuala Lumpur

fontane u središtu Kuala Lumpura

Jutro prije polaska za Kuala Lumpur napokon je pala i ta kiša. Pljusak je stvarno na momente bio strašan, ali se brzo smirilo pa sam krenuo prema autobusnom kolodvoru i kupio kartu (10 ringgita, 15 kuna za 150 km) do malezijske prijestolnice u kojoj živi oko 2 milijuna stanovnika, ali s okolicom ih ima čak 8 milijuna! Autoput je trotračni, na nekim dionicama i četverotračni, u svakom smjeru, naravno, a definitivno treba napomenuti da se vozi "krivom" stranom ceste, što je podsjetnik na britanski kolonijalizam.

tornjevi Petronas

Svako toliko bi na autoputu vidio tablu na kojoj su nacrtani kišobran i motor s oznakom koliko je metara do tog mjesta. Očekivao sam neku nadstrešnicu ili kućicu gdje se motoristi mogu skloniti za vrijeme najvećeg pljuska, ali je ispalo da je to samo rupa u ogradi koja im omogućava da se sklone ispod nadvožnjaka koji prolazi iznad autoputa. Busevi su moderni, prekrasni i udobni, ali kao i u svakoj toploj zemlji, klima radi toliko jako da se smrzavaš ako ne staviš duge rukave. Cijelu dionicu autoputa između Johor Bahrua i Kuala Lumpura prate nasadi visokih lijepih palmi, a na ulicama Melake sam na više mjesta vidio štandove s velikim zelenim palminim plodovima koji se zasijeku na vrhu da se stavi slamka pa lijepo uživate u prirodnom osvježavajućem napitku, sasvim sigurno bez umjetnih bojila i konzervansa. Smjestio sam se u Step Inn guest house (30 kn/noć s doručkom) zbog njegove odlične lokacije, između starog dijela grada i dva kilometra udaljenog poslovnog centra, gdje se nalazi i najpoznatija zgrada cijele Malezije - Petronas twin towers.

neboderi u Kuala Lumpuru

Iako je bilo pretežno sunčano kad sam došao u grad, polako se počelo naoblačivati pa sam brzo otišao podzemnom željeznicom do tog dijela grada, ali izaći nisam mogao jer je vani već bio opći potop. Srećom pa je ta stanica podzemne direktno spojena s trgovačkim centrom u samom podnožju Petronasovih nebodera pa sam izgubio sat vremena šetajući naokolo sve dok kiša nije stala. Krenuo sam u akciju, razgledavanje središnjeg dijela grada. Isto sam nastavio i sljedećeg dana jer je grad naprosto ogroman a vrijeme se smirilo pa je bilo moguće šetati bez kiše.

hram unutar spilje Batu

Uz Kuala Lumpur nalazi se i spiljski kompleks Batu. Radi se o hinduističkom svetištu izgrađenom 1891. godine unutar ogromnog kompleksa spilja koje se nalaze na jednom brdašcu na periferiji grada. Većina vas zna da sam imao dosta loših iskustava s posjetama njihovim mjestima hodočašća tijekom putovanja Indijom. Na slici je ovo izgledalo prilično atraktivno pa sam ipak odlučio skoknuti do tamo, ali ovo čudo u stvarnosti izgleda veličanstveno! Podsjetilo me na ono najbolje što Indija ima za ponuditi pa sam čak odlučio u tamošnjem indijskom restoranu opet probati Masala dosu, jedno od jela koje mi se tamo najviše sviđalo (iako ga je malo teško jesti s rukama) i to je bio pun pogodak, stvarno mi je dobro sjelo.

ulaz u spilju	panorama Kuala Lumpura sa vrha stepeništa

središte Kuala Lumpura

Za zadnji dan boravka u Kuala Lumpuru ostavio sam šetnju centrom grada, koji počinje praktički baš tu gdje se nalazi hostel. Šetnja je bila lagana, nisam imao nikakav plan nego sam samo lutao ulicama, onako cik-cak da pokrijem što je moguće veću površinu i da na taj način upijem lokalnu atmosferu. Ima tu par lijepih kolonijalnih zgrada, prekrasna džamija na spoju dviju malih rijeka, nekoliko uličnih bazara i puno puno ljudi i prometa.

Hostel je daleko bolji od onog u Melaki, a isto takva je i ekipa u njemu. I zaposlenici i gosti. Dvije večeri smo igrali stolni nogomet, a zadnju večer sam se nakon dugo vremena okušao u igranju karata Uno. Nije se bilo lako prisjetiti svih pravila, ali kad je krenulo bacanje karata za promjenu smjera ili boje, preskakanje sljedećeg igrača ili višestruko dupliranje kaznenih karata, sjećanja se brzo vrate pa su sljedeća četiri sata proletjela začas.

bazaar u Kuala Lumpuru

Moram reći i da je Hrvatska sada puno poznatija u svijetu, kako zbog uspjeha na SP u nogometu, tako i zbog serije Igra prijestolja. Dvojici mladih Indijaca i lokalnim ljudima smo uglavnom poznati zbog nogometa, a jednom Indijcu i zbog toga što je kod nas sniman neki popularan Bollywoodski film. Mladim Europljanima smo već odavno poznati i skoro svi su već bili kod nas, a jedna Španjolka je ovog lipnja bila ciljano u Splitu i Dubrovniku kako bi posjetila lokacije sa snimanja Igre prijestolja. U svakom slučaju je lijepo znati da je jedna tako mala zemlja kao Hrvatska postala toliko popularna/poznata diljem svijeta.

Georgetown (Penang)

panorama Georgetowna

Trebalo je dobrih pet sati da iz Kuala Lumpura dođem do Butterwortha, grada na kopnu od kuda mali trajekti non-stop voze do otoka Penang, gdje se nalazi moje sljedeće odredište - grad Georgetown. Put nije bio naporan jer su busevi stvarno odlični. Ovaj je bio od kompanije KKKL i imao je 30 sjedala, odnosno 10 redova, s tim da su na jednoj strani po dva sjedala, a na drugoj strani prolaza još jedno sjedalo, a da stvar bude još bolja, prilikom kupovine karte na ultra-modernom TBS kolodvoru u Kuala Lumpuru mogao sam i birati na zaslonu koje točno sjedalo želim rezervirati pa sam naravno uzeo to "privatno". Ovaj put čak ni klima nije bila postavljena na maksimum.

kolonijalne zgrade Georgetowna

Inače, do otoka se može doći i preko dva mosta, ali većina putnika ipak bira odlazak do Butterworha pa prijelaz trajektom direktno u centar Georgetowna, jer je u samom Georgetownu uvijek krkljanac u prometu, a i kolodvor se nalazi na periferiji pa se gubi dosta vremena da bi došli u sami centar. Grad ima nešto manje od milijun stanovnika, a popularan je među turistima zbog istog razloga kao i Melaka - velikog miksa različitih kultura, religija i stilova gradnje. Zbog toga su oba grada 2008. godine uvrštena u Unescov popis svjetske kulturne baštine.

potopljena ulica pod monsunskim pljuskom

Znate li štogod o tome kako to izgleda kada krene monsunska kiša? Iskreno, nisam znao ni ja kako izgleda dok je nisam doživio tijekom svog prvog jutra u Georgetownu (otok Penang). Oko 9:20 sam se spustio na doručak u prizemlju hostela. Vani je bilo sunčano pa sam polako počeo jesti i gledati na karti otoka šta bi se u ovih par dana moglo ići pogledati. Napravio sam si kavu i prilično sam siguran da je već prošlo 10 sati kad sam primjetio da se naoblačilo. Uskoro je cijeli grad se pretvorio u ovo što možete vidjeti na slici. I sada bi ljudi očekivali (kao što sam i ja mislio) da je dan gotov po pitanju razgledavanja i da mi ne preostaje ništa drugo nego ostatak dana provesti u hostelu. Međutim, kiša se polako smirila, ubrzo i stala, a kanali uz rub ceste uspješno su gutali kišnicu. Samo sat vremena kasnije sve je izgledalo kao da nikada ništa nije ni bilo.

indijska četvrt Georgetowna

Nakon one iznenadne poplave otišao sam posjetiti budistički hram Kek Lok Si i umjetno jezero s branom koje se nalazi par kilometara dalje, međutim to se pokazalo toliko lijepim da zaslužuje poseban izvještaj. Zato ćete sada vidjeti što sam sve zabilježio tijekom duge šetnje širim centrom grada sljedećeg dana. Tu se nalaze kineska i indijska četvrt s pripadajućom ponudom hrane i njihovom muzikom koja se čuje iz dućana, glavna ulica za izlaske (50 metara dalje, u sporednoj ulici, nalazi se i moj hostel) koja je krcata kafićima, barovima, restoranima i uličnim štandovima s brzom hranom i, iako se neki od njih trude biti moderni, većina je ipak zadržala taj neki egzotični štih, obalni pojas je pun kolonijalnih zgrada koje prizivaju neka davna vremena, a kao vanjska granica centralnog dijela grada stoji najviša zgrada na otoku - neboder Komtar s vidikovcem i velikim trgovačkim centrom u podnožju (onaj neboder koji dominira gradom na slici panorame Georgetowna).

Kek Lo Si hram (Penang)

Kek Lo Si hram

Dakle, nakon onog proloma oblaka stiglo je sunce i još veća sparina nego je bila prije toga. Pričekao sam bus broj 201 koji staje odmah do hostela i krenuo na sat vremena dugu vožnju kroz zakrčene ulice Georgetowna. Kada sam prvi put ugledao hram Kek Lok Si na brdašcu iznad ceste, nisam mislio da će mi se baš toliko svidjeti. Radi se o kineskom budističkom hramu, čija je izgradnja počela 1890. godine, ali je polako dovršavan i nadograđivan sljedećih 40 godina pa se trenutno smatra najvećim u Maleziji. Ulaz u kompleks je slobodan, a naplaćuju se samo dvije stvari i to samo nekoliko kuna. Na samom ulazu nalazi se jezerce s malih milijun kornjača, svih veličina, koje turisti slobodno mogu hraniti. Čitao sam da po budističkom vjerovanju oslobađanje zatočenih kornjača vodi i oslobođenju ljudskog duha, budući da kornjače simboliziraju dugovječnost, izdržljivost i otpornost.

vrtovi na putu do centralne pagode

Nastavljamo se penjati prema vrhu gdje se nalaze 36 metara visoka statua božice milosti i sedmerokatna pagoda Rame IV. Da bi došli do toga, morate proći kroz više hramova i prekrasno uređenih vrtova, koji vas zovu da malo predahnete u njima i uživate u neobičnoj tišini koju remeti samo ultra-lagana i smirujuća kineska tradicionalna glazba koji dopire iz skrivenih zvučnika. Ono što je mene najviše zanimalo je pogled s vrha same pagode, jer sam odlučio da ako pogled na grad bude dobar, neću se penjati na najviše brdo iznad grada, ali to bi, kasnije se pokazalo, bila gotovo nemoguća misija. Naime, taman kad sam došao na vrh pagode počela je lagana kišica koja nije trajala više od deset minuta, ali koja je podigla razinu vlage na maksimum i to su bili trenuci kada sam najteže dolazio do zraka tijekom ovih desetak dana u Maleziji. Teško je opisati kako je teško udisati takav zrak, kao da u njemu jednostavno nema kisika.

pogled na hram i grad sa vrha pagode

Nakon što sam se spustio s pagode, krenuo sam polako do akumulacijskog jezera udaljenog 2-3 kilometra od ovog kompleksa. Na karti nije izgledalo zahtjevno, ali radi se strašno strmoj cestici koja vodi kroz gustu šumu koja je još uvijek isparavala od nedavne kratke kiše. Nakon jednog kilometra sam počeo razmišljati da možda ne bi bilo loše da se vratim jer neću izdržati ako se takvi uvjeti nastave. Vidio sam par starijih ljudi u trenirkama i štapovima za planinarenje kako se spuštaju niz put pa sam zaključio da ako mogu oni, onda mogu i ja. To se ne može reći za bar desetak skutera koji su prošli uzbrdo i koje su vozili isključivo mladi dečki. Oni očito ne mogu hodati, a sve sam ih vidio na malom parkingu prije jezera kako sjede na klupama i odmaraju. Ne znam od čega. Kad sam se popeo do vrha brane, odmah sam osjetio lagani vjetar koji me vratio u život. Sjeo sam na prvu klupu, otvorio vrećicu kikirikija i uživao u pogledu.

akumulacijsko jezero	pogled na Georgetown sa brane akumulacijskog jezera

otok Langkawi

kip orla ispred pristaništa u gradu Kuah

Iako postoji direktna brodska linija od Georgetowna do luke Kuah na otoku Langkawiju (3 sata vožnje), radije sam otišao trajektom natrag u Butterworth, uzeo bus do Kuala Perlisa i od tamo na katamaran za Langkawi (sat vremena vožnje). Ne samo da sam uštedio pedesetak kuna, nego sam i vidio lijepa zelena polja riže koja su se protezala skoro cijelim putem, uz neizostavne nasade palmi. Katamaran do otoka je bio kao naš za kvarnerske otoke, dakle sjedite unutra u klimatiziranom prostoru, bez mogućnosti izlaska na palubu i to mi je stvarno žao jer je ono što sam vidio kroz previše zatamnjeni prozor izgledalo prekrasno!

Rainbow lodge hostel

Mali strmi otočići razasuti naokolo, more one karakteristične svijetle tirkizne boje, šarene drvene barke plove oko nas, a najviši vrh glavnog otoka zavijen maglom. Raj! Budući da na Langkawiju ne postoji javni prijevoz, a taksi je po običaju skup, preporuke turista koje sam vidio na internetu su bile da se koristi Grab (konkurent Uberu), kako bi od pristaništa u gradiću Kuah došao do svog hostela (noćenje 28 kuna), dvadesetak kilometara dalje na zapadu, uz plažu Cenang. Instalirao sam Grabovu aplikaciju i kada sam izašao na pristaništu, malo sam prošetao naokolo da poslikam tu ljepotu i onda uključio GPS da me njihovi vozači znaju locirati i naručio vožnju do hostela. U roku pola minute stigao je jedan od njihovih vozača i odveo me ravno do ulaza u hostel, koji sam prilikom narudžbe vožnje morao obilježiti na karti kako bi znali izračunati kilometražu i cijenu koja je bila 25 ringgita, što je skoro 40 kuna, ali su mi u hostelu odmah dali do znanja da taksi do pristaništa košta 30 ringgita, dakle 20% više. Ok, sad znam i kako te kompanije (Uber, Grab, Taxify...) funkcioniraju.

plaža rano ujutro

Drugo jutro otišao sam razgledati mjesto i nekoliko kilometara dugačku plažu. U glavnoj ulici koja prati plažu nalazi se sve šta turist može poželjeti, od restorana, kafića, dućana, suvenirnica, hotela, turističkih agencija, iznajmljivanja bicikala i skutera, trgovačkih centara, velikog akvarija i još čuda stvari kojima je cilj izvući što više love od turista, iako se mora reći da ima dovoljno izbora i za one najskromnije i za one najzahtijevnije turiste. I onda se provučete između dvije zgrade, a ti prolazi su u pravilu neugledni i puni smeća, i odjednom izbijete na plažu i ostanete u čudu - par kilometara svijetlo sivog pijeska, prekrasno more, otočići na pučini, one najljepše palme i kafići u drvu prate rub plaže... Raj! Doduše, moram priznati da je tako izgledalo prijepodne, ali kada sam se vratio na plažu poslijepodne bilo je daleko više ljudi, puno iznajmljivača jet-skijeva koji su iste dovozili i odvozili s plaže s džipovima, a i razina mora je bila niža pa je dio plaže bio nešto tamnije sive boje. Plaža bi me i ovako oduševila, ali ne nakon što sam je vidio u puno ljepšem jutarnjem izdanju. Zapadni dio plaže je rezerviran za nekoliko luksuznijih hotela čiji okoliš izgleda božanstveno, a vi mi recite da li pretjerujem.

Ostatak plaže ipak nije toliko detaljno uređen, ali daleko od toga da ćete biti razočarani. Naprotiv, evo kako izgleda taj, oko dva kilometra dugačak potez za obične smrtnike:

plaža Cenang	uređeni dio plaže

još jedan pogled na plažu Cenang

Langkawi (65 tisuća stanovnika) ima još puno zanimljivih stvari za razgledati i, iako izgleda mali, otok je zapravo prilično velik, posebno ako se uzme u obzir da se razne atrakcije nalaze razasute po cijelom otoku. Nažalost, za razliku od Tajlanda, ovdje stvarno ne žele iznajmiti skuter turistima koji nemaju međunarodnu vozačku dozvolu. Ja sam sa sobom uzeo našu, ali ona ovdje nije dovoljna, dok ih u Tajlandu zanima samo vaš novac, nikakvi dokumenti. Zato ću probati iskoristiti najam solidnih mountain bike bicikli koje nude u mom hostelu, a naplaćuju ih samo 20-ak kuna na dan, kako bi posjetio dvije meni najzanimljivije atrakcije udaljene dvadesetak kilometara od plaže Cenang.

Island hopping

plovilo za island hopping

"Razem z kolegą z Chorwacji (Igorem) szukaliśmy kawiarni z Internetem. Tam gdzie był internet to kawa 2-3 razy droższa niż normalnie." To je u svom blogu napisao onaj Poljak kojeg sam upoznao u Melaki, a koji je sad na Filipinima. Kaže da me spomenuo pa da pogledam ako želim, ali da ću vjerojatno morat koristiti prevoditelj jer piše na poljskom. S obzirom da je sve jasno, idemo dalje na tipa iz Engleske koji se pokazao odličnim i stvarno mi je drago da sam ga upoznao, ali sam nakon još nekoliko tura prošle večeri shvatio da ga ipak nisam dobro razumio dan ranije. On, naime, ne zarađuje preko interneta, nego je već nekoliko godina u penziji, a radio je kao IT stručnjak po cijeloj Europi (programiranje i implementacija softverskih rješenja). Pričao mi je o svom najboljem prijatelju koji je bio na visokoj poziciji u Siemensu i zarađivao masnu lovu, ali je istu i trošio na skupe provode, brendiranu robu i ono što ja i taj Englez smatramo preseravanjem. Englez mu je više puta govorio da bi za promjenu mogao otputovati u jugoistočnu Aziju, da vidi kako bi mu se svidjela, a ne stalno na ista trendovska odredišta u Europi, na šta mu je ovaj uputio uobičajen odgovor da šta će tamo, tamo je prljavo i ljudi su drukčiji! Onda se sudbina poigrala s njim i upoznao je curu iz Perua čiji brat zbog posla živi na Filipinima. Govori mu Englez da ode s njom na Filipine, barem sada kad ima razloga za to. Otišao je i cijeli svijet mu se izokrenuo, bila je to ljubav na prvi pogled i, naravno, nakon dvije godine dao je otkaz (u tom je trenutku imao 45 godina) i s masom love otišao na Filipine i od onda tamo živi na jednom od brojnih rajskih otočića.

bar na plaži (Englez je u crnoj majici za šankom)

Vratimo se na Engleza. Kaže da ima sina točno mojih godina i da mu je to zadnja veza s Engleskom, budući da su mu i roditelji i žena preminuli. On sam ima 56 godina, a s obzirom da smo se očito dobro skompali (ili je to govorio alkohol) rekao mi je onako u povjerenju i da u mirovinskom fondu ima oko 250 tisuća eura, a da se s financijskim savjetnikom iz Mirovinskog dogovorio da mu se svaki mjesec isplati po tisuću eura što mu je sasvim dovoljno za pristojan život u Tajlandu. Međutim, to znači da ima dovoljno za dvadesetak godina života, a nakon toga ostaje bez ikakvih primanja. Iako sada samo želi uživati u životu, a napričao mi je čuda o svojim ludim putovanjima, iskustvima s kurvama i svim vrstama opijata, kaže da je došao do ideje šta da napravi ako doživi 76 godina i ostane bez love - postat će budistički redovnik! Sve to većini vjerojatno zvuči pomalo ludo i neozbiljno, ali morate vidjeti tu mješavinu smirenosti i energije s kojom priča o svom životu da shvatite jednu stvar - on je jednostavno sretan! Koliko nas to zaista može reći?

pristanište za turiste

Prvo smo išli do susjednog otoka na kojem se nalazi zaštićeni rezervat koji se svodi na slatkovodno jezero koje bude krcato ljudi i gdje možeš iznajmiti jet-ski ili kajak, a za eventualno kupanje u njemu obavezno moraš imati pojas za spašavanje! Bezveze, ali mi se zato svidjelo pristanište gdje su barke iskrcavale turiste (slika). Nastavili smo juriti zaljevom, utrkujući se s ostalim barkama (zapravo, više gliserima) da bi što prije došli do jedne šume gdje se gnijezde orlovi. Tada smo se zaustavili, naš vodič je pobacao nešto kruha u more i za par sekundi se vidjelo kako iz šume izlijeću orlovi i krenu se otimati za plijen. S ovog mjesta nažalost nemam dobrih slika jer sam bio s krive strane barke, ali ionako nismo bili toliko blizu njima da bi vidjeli išta drugo osim nekih ptica. Uživo je ipak bilo dosta atraktivno.

prekrasna plaža na otoku

Nastavili smo dalje da bi došli do jedne prekrasne plaže na kojoj mi se samo jedna stvar nije svidjela - ljudi. Stvarno je žalosno koliku količinu smeća su oni u stanju napraviti u samo deset minuta. Ipak, uspio sam uloviti par prekrasnih kadrova jer ih ova plaža u svakom slučaju ima na bacanje, a ostatak vremena sam proveo ležeći na udobnom mekanom pijesku. Sve u svemu, lijepo, iako ništa posebno. Kad sam se vratio natrag, otišao sam na plažu koja je udaljena neke 3-4 minute od hostela i odlučio se nabrzinu baciti u more, da ne ispadne da se nisam niti okupao na ovom rajskom otoku. Iznenadila me toplina mora, a tek sam drugi dan saznao da je ona, pazite sada, 29.4 C! Znam da će mnogi od vas reći da se u tome ne možeš niti osviježiti, ali meni nije do osvježenja, nego do uživanja, a to mi ovdje definitivno uspijeva.

P.S. Dok sam bio na plaži, vidio sam čovjeka kako vozi biciklu s malim zamrzivačem u kojem se nalaze sladoledi koje prodaje turistima, a na zamrzivaču natpis "aiskrim". Ja sam krepao od smijeha!

Skuterom po otoku... Ipak se može!

Gunung Raya

Odlučio sam produžiti boravak za dva dodatna dana jer stvarno uživam na ovom otoku. S obzirom da sam vam pričao o problemu sa iznajmljivanjem skutera u Maleziji ako nemate međunarodnu vozačku dozvolu, planirao sam iznajmiti jednu od njihovih "montica" koje su naizgled bile sasvim dobre. To jutro sam platio dvadesetak kuna za jednu od njih i kad sam ih krenuo provjeravati da vidim koju ću uzeti i da li je sve u redu.... Pa, ono, recimo da ništa nije bilo u redu. Jednoj ne mogu dovoljno podignuti sic, jednoj ne mogu prebaciti lanac na gornji zupčanik, jednoj su kočnice u banani, jedna ima neki neobično nizak volan... Ostao sam u čudu. Rekao sam na recepciji da bi ih zamolio da mi vrate novac, na što je žena rekla da zašto ne bi uzeo skuter? Rekao sam joj da nemam međunarodnu vozačku dozvolu, nego samo nacionalnu, a one me pita "čiju nacionalnu?". Kažem joj da imam hrvatsku vozačku, da je Hrvatska članica EU, na što ona kaže da mora pitati šefa, ali da bi to moglo proći. I zaista je dobila odobrenje da mi iznajmi skuter, na vlastitu odgovornost kaže, samo zato što se radi o EU vozačkoj. Cijena je bila ista kao za biciklu, ali je najam skraćen na šest, umjesto dvanaest sati. Pokazala mi je sve što trebam znati, dala kacigu, rekla da odmah idem napuniti rezervar za 5 ringgita (8 kuna) i da je nazovem ako bude kakvih problema.

pogled na arhipelag s Gunung Raya

Mislim u sebi, ovo bi moglo biti zanimljivo jer, vjerovali ili ne, nikad još nisam vozio skuter. Ali onda mi je sinulo još nešto! Neću pedalirati, nego sjesti i voziti se, a to znači da mogu ići puno dalje nego sam mislio! Pogledao sam kartu, kalkulirao, nasmijao se i krenuo! Umjesto da plaćam stotinjak kuna za žičaru do jednog vidikovca, a tamo sam mislio ići s biciklom, ja sam odmah krenuo prema najvišem vrhu otoka - 881 metar visokom brdu Gunung Raya. Prvih kilometar-dva je bilo dosta krivudavo, ne toliko zbog ceste, koliko zbog navikavanja na novi način putovanja. Posebno me mučilo naginjanje u zavojima, ali brzo sam i to pohvatao i dodatno usavršio kada je krenuo uspon pun serpentina na cesti bez prometa. Sama činjenica da se zovi lijevom stranom ceste nije mi predstavljalo nikakav problem. Zrak je postajao sve svježiji i onda se, neposredno prije samo vrha brda, ukazao vidikovac s prekrasnim pogledom na arhipelag.

pristanište za izlete prema šumi mangrova

Dakle, u daljini sam vidio nekakve rukavce koji presjecaju sjeverni dio otoka. Povećao sam kartu da vidim da li je tamo ucrtano nešto zanimljivo i vidio da bi moglo biti pametno skoknuti do tamo - izgledalo je kao močvarno područje s pristaništem od kuda kreću ture dugorepim barkama po okolnim mangrovim šumama koje se reklamiraju duž cijele glavne ulice uz plažu Cenang. Tamo sam naletio na ovo prekrasno pristanište. Sa toga pristaništa kreću izleti malim barkama kroz mangrove šume u močvarnom terenu.

prekrasna plaža Tanjung Rhu

Samo par stotina metara dalje, ali na drugoj strani gdje nema više močvare, nalazi se plaža Tanjung Rhu. Baš mi je drago da sam svratio do nje jer je apsolutno prekrasna. Samo nekoliko desetaka ljudi je bilo tamo, prazne ležaljke sa šarenim suncobranima poredane su duž plaže, na pučini strše tri mala otočića karakteristična za ove krajeve, a zbog nekog se razloga uz rub plaže vijori desetak zastava, među njima i hrvatska. Tamo sam na malenom štandu kupio nešto za prigristi. Izgledalo je kao nekakve okruglice od tijesta pržene u dubokom ulju, ali se ispostavilo da su to kozice i bile su za prste polizat!

pogled sa parka prema okolnim otočićima

Vidio sam na karti da do vodopada i žičare ima još par sitnica koje bi se putem isplatilo posjetiti pa sam svakih par kilometara napravio mali predah. Tu su bili jedan lijepi mali park uz more, plaža s nešto tamnijim pijeskom i zanimljivim formacijama stijena, par lijepih zgrada s izložbenim prostorom lokalnih obrtnika koji izrađuju rukotvorine i nekakva planski posađena šuma koja nije ucrtana na karti niti znam o kojoj se vrsti stabla radi, ali mi je izgledalo zanimljivo. Pogled sa parka prema otočićima možete vidjeti na slici.

sedam zdenaca

Stigao sam i do dijela gdje se nalaze poznati vodopad i tzv. Sedam zdenaca, mjesto gdje je bistra voda s okolnog brda izdubila rupe u stijenovitom koritu i napravila seriju malenih bazena u kojima se ljudi slobodno mogu okupati. Žao mi je da nisam uzeo kupaće jer je voda bila prilično topla, rekao bih 23-24 C, iako je na internetu većina posjetitelja upozoravala na izrazito hladnu vodu, a još sam više žalio zbog toga jer do bazena vodi serija od nekih 400-450 stepenica koje poprilično umore i preznoje posjetitelje. Za utjehu sam nekoliko minuta namakao noge pa se spustio nešto niže do atraktivnog vodopada koji se zapravo nalazi u nastavku tih bazena. Uživao sam u pogledu neko vrijeme, ali je sat pokazivao da bi za pedesetak minuta trebao vratiti skuter pa sam se polako spustio do parkinga i krenuo natrag do kuće. Usput sam bacio brzi pogled na vrh brda do kojeg vodi žičara i mogu reći da ni malo više ne žalim što nisam išao gore. Ovaj dan je ionako bio prekrasan!

Igorovo putovanje kroz Maleziju

Kako doći

Malezija se nalazi na dalekom istoku te su prema tome letovi do Malezije u pravilu relativno skupi. Ipak često se pojavljuju povoljne akcije za letove iz našeg dijela Europe pa se mogu pronaći povratni letovi već za 350 eura na dalje.

Letovi iz Zagreba do Kuala Lumpura kreću se od 500 eura na dalje.

Pretraži najpovoljnije letove iz Hrvatske do Malezije

Građanima Republike Hrvatske za putovanje u Maleziju i boravak do tri mjeseca nije potrebna viza.