Maroko (II. dio)

Portal za samostalna putovanja i backpacking

Maroko (2. dio)

tekst i slike: Peter Polić

U Maroku sa svojim ljepoticama

Drugi dio putopisa nastavlja naše putovanje kroz Maroko i donosi dojmove iz najpopularnijeg i turistički najprivlačnijeg grada, Marrakecha. Nakon toga avantura se nastavlja "s onu stranu Atlasa" te putujemo prema prekrasnom klancu Todra, pustinjskim dinama i oazi Merouga te napokon završavamo svoje putovanje u kraljevskom gradu Fesu, koji itekako ima svoj šarm iako je često u sjeni Marrakecha. Naravno ni jednu državu ne čine samo građevine i prirodne znamenitosti, već je čini njezina kultura i ljudi, a ni jedno putovanje ne čini samo razgledavanje već i razne male dogodovštine kroz koje nastojim prikazati Maroko onakvim kakvim smo ga mi doživjeli.

Ne propustite i prvi dio putopisa kroz Maroko

Marrakech

Marrakech... ta gotovo mitska destinacija u Maroku, grad koji se redovito pojavljuje na listama najvažnijih odredišta koja bi svaki putnik trebao posjetiti, od legendarne džamije Koutoubia koja više podsjeća na neku katedralu svojim četverokutnim tornjem kremaste boje nego na uobičajenu džamiju (iako nas zapravo time podsjeća kako su posebno na području Maroka redovito se isprepletale berberska, kršćanska i maorska kultura), uskih, poput labirinta razvučenih prašnjavih ulica medine kroz koju podjednako jure prodavači, turisti, razni samozvani vodiči i ostali oportunisti do zanimljivih palača, madrasa i vrtova. Posjeta Marrakechu najčešće je usmjerena prema Medini i glavnome trgu Jemal El'Fna. Unatoč tome što su ulice medine uske, one su pune prometa i aktivnosti, njima jure motoristi na laganim ali brzim motorima kojima poput kamikaza vrludaju ulicama među prolaznicima, konjima i magarcima, razna improvizirana vozila na životinjski pogon te rijetki biciklisti, na uglavnom hrđavim, rasklimanim biciklima. Ipak ovaj nered koliko god je stresan u isto vrijeme je i privlačan te daje Marrakechu upravo onaj duh po kojem je poznat.

Kotoubia džamija u Marrakechu

To bi ukratko bio Marrakech kakvog turisti doživljavaju i kakvog uglavnom vide. Prava priča o ovom gradu je nešto dublja: razvojem turizma polako se razvijao i novi dio grada koji daleko više podsjeća na prosječan europski grad nego na prašnjavu Medinu zaglavljenu u prošlosti. Većina stanovnika nekadašnje Medine razvojem turizma prodala je sve domove u tome području i preselila se u daleko luksuzniji noviji dio grada, dok su Medinu naselili oni koji u turistima vide profit. Upravo radi toga će gotovo svaki stanovnik Medine imati zamisao nešto pokušati vam prodati, nagovoriti vas da odete baš to jednog odličnog dućana kojeg drži njegov rođak, ponuditi se da vam bude besplatni vodič po gradu koji će kasnije, gle čuda, za to tražiti naknadu ili će jednostavno vam pokazati smjer i to naplatiti. Nimalo pri tome ne čudi što će odjednom sve biti zatvoreno osim sajmova i dućana, kojima je baš danas zadnji dan da rade i ukoliko ne požurite s njime, propustiti ćete priliku života. Naravno, nećete. Ipak bilo bi nepošteno zaključiti kako su baš svi stanovnici Marrakecha oportunisti koji u gostima vide hodajuće vreće novca. Dapače, izvan Medine, tamo gdje žive Marokanci koji nemaju baš puno koristi od turista, uglavnom će jako rijetko sami uopće započeti razgovor sa turistima domaćini, a ukoliko već i uđete u neki razgovor, biti će itekako susretljivi, prijateljski i neće ni pomišljati od vas tražiti naknadu. Često su sasvim svjesni kako njihovi sunarodnjaci ostavljaju jako loš dojam i u pravilu će se sramiti svih onih koji rade od turista. Vidio sam više situacija kada su posebice stariji stanovnici sa nimalo prikrivenim gnušanjem tjerali mlađe oportuniste vidjevši kako nastoje nasamariti turiste. S druge strane, frustrirani raznim lažnim vodičima, prevarantima i oportunistima, i turisti će često biti itekako bahati i bezobrazni prema domaćinima. Nažalost problem je to modernog turizma u manje razvijenim zemljama sa kojim se turističko tržište u budućnosti mora suočiti ukoliko želi spriječiti trend antagonizma između turista i domaćina.

Jemal El'Fna

Jedna od najvažnijih znamenitosti Marrakecha jest veliki, gotovo nepregledni bazaar, koji se prostire sjeverno od glavnog trga te koji će progutati gotovo svakog turista svojim mirisima, bojama i slatkorječivim prodavačima koji njeguju tisućama godina dugu tradiciju uvjeravanja posjetitelja da mu treba baš ono što oni prodaju iako to nikada zapravo nije planirao kupiti. Bazaar počinje tamo gdje se većina turista okuplja: na velikom trgu Jemal El'Fna, ispunjenom zabavljačima, žonglerima, uličnim prodavačima ručno istisnutih sokova, sviračima i raznim drugim atrakcijama kojima se neprekidno odvija život i aktivnost na tom velikom trgu te tako neprekidno nudi zabavu oku i sluhu posjetitelja željnoga egzotičnog arapskog iskustva. Mene osobno nimalo nije zanimao bazaar, dok je mojim suputnicima to bila gotovo najvažnija atrakcija Maroka. Upravo smo stoga ostali pet dana u Marrakechu. S obzirom da sam već prvi dan vidio većinu toga što me zanimalo, a lutanje šarenim bazaarima me pretjerano nije zanimalo, jer nekoliko začina koje sam htio kupio sam već u prvih pola sata, imao sam dovoljno vremena istražiti i dušu grada, ali i planirati jednodnevne izlete iz Marrakecha.

Ali ben Youssef madrasa

Zbog vremena, odustali smo od odlaska u primorski grad Essouariju, ali sam rado dodao u itinerar odlazak u podnožje visokog Atlasa, do Ourike. U Marrakechu tražio sam povijesne lokalitete: madrase, povijesne muzeje i mauzoleje koji su otvoreni za turiste. Nažalost, za razliku od Egipta, u džamije nevjernicima u Maroku nije dopušten ulaz (osim u glavnu džamiju u Casablanci), pa tako vjerska mjesta nisu bila opcija. Posebno me se dojmila Ali ben Youssef madrasa. Pravo je remek-djelo islamske minijaturne umjetnosti, sa prekrasnim rezbarijama po zidovima cijeloga objekta, od glavne hale do nekadašnjih soba studenata. Madrasa je zapravo svojevrsna islamska škola ili ako baš hoćete sveučilište, gdje se u duhu islama i K'urana uče i druge znanosti. Ova medersa, koja potječe iz četrnaestog stoljeća, iako je bila puno manja nego sam očekivao zaista me iznenadila kombinacijom arapsko-španjolskih stilova drvoreza i petobojnih zelija odnosno mozaika, zatim srednjovjekovnog iračkog stila pisanih stihova K'urana ukrašenih u obliku listova i čvorova te drugim tipičnim srednjovjekovnim minijaturama. S obzirom da Islam ne dozvoljava ikonopoklonstvo, sva vještina stvaralaštva usmjerena je prema dekoriranju stihova i bezličnim ornamentima koji reflektiraju toliko imaginacije, ljepote i umjetničke vještine a zapravo ne predstavljaju ništa. Ali ben Youssef medersa osim zanimljivog interijera ima i zanimljivu povijest: ova je medersa osnovana u četrnaestom stoljeću dugi niz stoljeća bila vodeća islamska škola u Sjevernoj Africi i kao takva ostala je spomenik razvoja islama na ovim prostorima sve do danas. U sklopu madrase je i zanimljiv etnografski muzej.

Badi palača

Iako mi nije bio dopušten ulaz kao nevjerniku (odnosno točnije rečeno, iz perspektive muslimana, sljedbenik starih objava) u Kontoubia džamiju, rado sam razgledao toranj džamije izgrađen u dvanaestom stoljeću koji se diže sedamdeset metara u zrak te sa čijeg vrha redovito pet puta dnevno pozivaju se vjernici na molitvu i tako otvorenoj pozornici uličnih glazbenika, prodavača i improvizatora na obližnjem Jemal El'Fna trgu daju ambijentalni pozadinski zvuk orijenta. Nimalo ne čudi što toranj ove džamije podsjeća na katedralu, jer je upravo i izgrađen u istom stilu kao i La Giralda u Španjolskoj, a čiji je sličan dizajn gradnje bio uobičajen u kršćanskom srednjovjekovlju. Nekada se pod tornjem ove džamije održavala otvorena prodaja knjiga, odakle potječe i ime džamije, koje zapravo znači "prodavalište knjiga". Danas se osim vjernika uredno okupljaju pred džamijom već opjevani oportunisti koji vrebaju na turiste.

Zaljubljenici u arhitekturu svakako će htjeti posjetiti i Bahia palaču, nastalu tijekom devetnaestog stoljeća pri čemu palača sadrži čak 150 soba i prostorija. Iako je samo dio palače dostupan turistima, jer marokanski kralj i dalje povremeno boravi ovdje, vrijedna je posjeta. Mene nije previše zanimao interijer, pa sam radije prošetao oko palače i njezinih zidina, što je zapravo poprilično duga šetnja s obzirom na dimenzije iste. Veliki broj policije i vojske oko palače nema drugoga posla nego panično brinuti da ih slučajno netko od turista nije fotografirao, tako da se pripremite na redovito pokazivanje fotografija i objašnjavanje kako vam je cilj arhitektura a ne njihove nimalo živopisne uniforme.

visoki Atlas iznad krovova Marrakecha

Često se dogodi da najzanimljiviji trenutak na putovanju bude onaj trenutak u kojem se najmanje očekuje, a samo splet okolnosti u djelić sekunde sasvim sporednu situaciju pretvori u najupečatljiviji doživljaj cijelog putovanja. Upravo se to dogodilo i ovaj puta. Kako smo dan ranije bili u Ourika dolini na lakšem planinarenju kanjonom istoimene rijeke, precijenio sam svoje mogućnosti doskoka i u jednom preskakivanju pukotine među stijenama loše se dočekao i ozlijedio se. Ne znam što je točno bilo, jer nije bilo toliko ozbiljno da bi trebao hitno doktora, a do povratka doma već je noga bila kao nova, no sljedećih par dana moja su kretanja bila veoma bolna i ograničena. Stoga sam zadnji dan proveo prilično statično. Ujutro sam krenuo kroz Medinu, dok većina turista još spava, zajedljivi prevaranti koji su me uvjeravali kako je baš danas zadnji dan tisućljetnog berberskog sajma i da trebam sve obveze odgoditi jer je to životna prilika da vidim taj sajam i naravno potrošim goleme količine novca na sajmu još nisu izašli na ulice, a prodavači još nisu otvorili svoje trgovine. Prodaja se i ujutro naravno ovdje odvija, ali uglavnom se prodaju jaja, ribe, meso i razne druge namirnice za domaće stanovništvo. Nebo je bilo oblačno te iako je bilo rano jutro nije obećavalo neke lijepe poglede. Stoga sam otišao na kavu na terasu jednog kafića iznad malog trga u kojem se polako pripremala velika prodaja kada turisti izađu na ulice. Žene su revno pripremale začine, muškarci istovarivali prenakrcane magarce dok su se mnogobrojne mačke, bolje uhranjene nego većina ljudi, lijeno izležavale po tepisima, raznobojnim maramama i drugom odjećom za koju će se uskoro turisti i prodavači vješto cjenkati. Pogled sa terase pružao mi je zanimljivu perspektivu zbivanja, pa sam napravio i nekoliko fotografija bez uobičajenih očekivanja da ako sam ih slikao moram nešto i kupiti ili dati napojnicu. Čak i ako primjerice slikam susjedovu mačku koja je slučajno naslonila se na zid prodavaonice. Tada, u jednom trenutku kojeg većina oko mene nije ni primijetila, ali koji se meni učinio poput mitskog trenutka otkrivenja, srednji sloj oblaka se razmaknuo te je u daljini iznad krovova Marrakecha provirio visoki Atlas zajedno sa najvišim vrhom, Toubkalom. Bijeli planinski vrhovi doimali su se bajkovito, kao da lebde između oblaka i krovova, a zahvaljujući čistini zraka činili su se nadohvat ruke. Stvarali su dojam kao da već sa posljednjim redom smeđih Marakeških krovova počinje jedan drugi, bijeli planinski svijet. Nije dugo potrajalo dok novi sloj oblaka nije prekrio planine poput zastora koji se spušta nad pozornicom nakon finala kakve vrhunske predstave, koja ostavlja gledatelja pod tolikim dojmom da nastavlja promatrati bezličan zastor i dalje u svojoj glavi ponavljajući scene kojima je upravo svjedočio. Tih nekoliko minuta "ukazanja" Visokog Atlasa iznad Marrakecha onaj je trenutak kojega se redovito prvog sjećam kada se spomene Maroko. Nedvojbeno to je bio moj mali, subjektivni vrhunac cijeloga putovanja. Iako je još dosta avantura ostalo pred nama.

Ourika dolina

Setti Fatma na obroncima Atlasa

Iako smo planirali posjetiti i planinski gradić Imlil nakon Marrakecha te tamo se susresti sa prijateljem Marekom koji je upravo u to vrijeme savladavao zimski uspon na Toubkal, najviši vrh sjeverne Afrike, jedan krivi korak u dolini Ourika usmjerio je ostatak putovanja za mene daleko od planina. No i to je dio putovanja. Iz Marrakecha smo uzeli "grand taxi" do doline Ourika. Više manje smo unaprijed saznali kolike su cijene i nismo htjeli previše popustiti pa je potrajalo cjenkanje, no na kraju smo ipak, sa malo kašnjenja krenuli sa jednim srednjovječnim vozačem Berberom nalik pomalo na Clinta Eastwooda u djelabi prema malom planinskom selu Setti Fatma koje je glavno polazište za istraživanje kanjona rijeke Ourike. Ovo selo je popularno turističko odredište ne samo za strance na jednodnevnom putovanju iz Marrakecha već i za značajan broj domaćih, pa smo tako prvi dio "planinarenja" uglavnom provodili u gužvi raznih domaćih posjetitelja koji su došli uživati u lijepom vremenu i zanimljivim slapovima do kojih uglavnom staze i vode. Nije to ni približno neko zahtjevno planinarenje, više šetnica sa nekoliko ozbiljnijih uspona pri kojima je zapravo glavna prepreka slabo uređena staza. Vodopadi izgledaju zanimljivo, kao i pogledi po okolnim vrhovima Atlasa. Posebno su dojmljiva mala planinska sela koja se vide u daljini smještena pod planinskim vrhovima, a koja se ističu svojom fotogeničnošću iz poprilično jednobojnih obronaka planina bez previše vegetacije. Vodopada ima nekoliko te je lijepo vidjeti vodu kako se probija i spušta niz negostoljubive stijene, no unatoč tome što su takve prirodne znamenitosti uvijek lijepe slapovi su neusporedivi sa našim Plitvicama, Rastokama ili slapovima Krke. Ipak vidjeti snagu vode kako prodire kroz nimalo goleme stijene i tvori svoja mala jezerca unoseći život u ovu dolinu svakako je vrijedno tih četrdeset i pet minuta vožnje iz Marrakecha i najmanje pola sata planinarenja, koliko je otprilike potrebno do prvog slapa.

magarac je glavno prijevozno sredstvo dolini Ourika

Samo selo Setti Fatma itekako je fotogenično, dok se redovi pomalo rustičnih kafića, restorana i obrta nizaju na strmim padinama planine uz rijeku. Glavno prijevozno sredstvo ovdje su magarci, koji često pretovareni moraju hodati jedinim prohodnim i donekle ravnim putem: kroz rijeku. Nekoliko visećih mostova u živim bojama povezuje dvije strane rijeke te su česti motivi na fotografijama, a na jednom riječnom sprudu, dakle malom otočiću usred rijeke jedan kafić ima i svoju terasu kojoj nismo mogli odoljeti a da i sami ne popijemo kavu "usred rijeke". Na povratku natrag vidno nezadovoljni "Clint Eastwood" nije pokazivao nimalo volje za pričanje, razočaran što nismo pokazali ni najmanji interes za kupovinu berberskih tepiha, marama i raznih drugih nama potpuno nepotrebnih odjevnih i dekorativnih predmeta u jednom selu po putu u kojem je navodno tradicionalna proizvodnja istih a za koju jamačno dobiva dobru proviziju. Nije htio čak ni stati kada smo to zatražili radi naših "fizioloških potreba", sve dok pomalo ljutito nisam odlučio povisiti ton i odlučno zatražiti pet minuta pauze. Nažalost, pomalo neugodna vožnja natrag do Marrakecha pokvarila je donekle cijeli utisak i pokazala kako je često ljubaznost uvjetovana financijskim oportunizmom. Srećom, kasnije ćemo tijekom putovanja upoznati i "drugu stranu" Marokanaca, onih koji nemaju nikakve koristi od turizma i onih čiji osmjeh, lijepa riječ, usluga i dobra volja nisu uvjetovani šuškajućim novčanicama već isključivo nesebičnom željom i voljom da pomognu drugome i ostave dobar dojam o sebi i svojoj zemlji.

Tinghir i klanac Todra

kanjon rijeke Todra

Napokon smo krenuli iz Marrakecha dalje, preko Visokog Atlasa noćnim autobusom prema Tinghiru, gradiću "s onu stranu planina", koji se nalazi na ulazu u Saharu i gdje se već može primjetiti sub-pustinjska klima. Iako većina turista dolazi u Tinghir isključivo radi klanca Todra, meni osobno se svidio i stari dio grada, koji zaista izgleda poput sablasnog, pustinjskog gradića. Sa kućama od blata na uzvisini, doima se poput pravog malog putovanja u daleku prošlost dok su još karavane prolazile ovim putem na svojim putovanjima preko Sahare.

Klanac Todra prirodni je fenomen nastao djelovanjem rijeke Todre (ponekad se i naziva Todgha, pretpostavljam kako je riječ o uobičajenom problemu prevođenja arapskih izraza na europske jezike pri čemu se teško može točno prepisati nazivlje pa se za iste nazive i toponime koriste različiti europeizirani natpisi). Vjerojatno je nekada tok ove rijeke bio daleko snažniji nego danas, uslijed čega je izdubio kroz oštro stijenje duboki, gotovo sasvim vertikalni kanjon na čijim se stijenama mogu tokom cijele godine vidjeti zaljubljenici u slobodno penjanje. Mi smo radije krenuli kroz kanjon, slijedeći cestu koja ide uzvodno uz rijeku prema selu Tamtattouchte. Iako je izvorno bila ideja otići sve do toga sela, napravili smo tek dio puta jer moja noga još nije bila spremna za duža hodanja, a osim Weronike ostatak društva ni nije vičan planinarenju ili dugim hodanjima. Stvarno šteta, jer ovaj kanjon pruža nevjerojatne poglede, dok se sunčeve zrake spuštaju niz zlatne litice prema unutrašnjosti kanjona kojim protječe rijeka u laganom toku, stvarajući brojna jezerca i male oaze zelenila među stjenovitim padinama u bordo bojama. Pretpostavljam kako je podjednako zanimljiv i drugi kanjon koji se nalazi u ovome području, a za kojega nismo imali vremena, Dades kanjon. Zajedno sa visokim Atlasom i planinskim masivom Rif, ova dva kanjona su mi glavni poticaj da se jednom vratim u Maroko.

Autostopom s onu stranu Atlasa

pogled na stari dio Tinghira

Kako su autobusi veoma rijetki u ovome području nismo htjeli ostati još cijeli jedan dan u Tinghiru već smo se odlučili okušati sreću autostopiranjem u nadi kako će se naći dobre duše voljne nas prevesti dalje na sjever prema Merzougi, maloj oazi smještenoj pored prekrasnih pješčanih dina kojima počinje prostranstvo Sahare. Kako ovim dijelom Maroka prolazi daleko manje turista nego glavnim rutama zapadno od gorja Atlas, nadali smo se izvornom berberskom gostoprimstvu, umjesto već dosadnom turističkom oportunizmu onih kojima se čine strani turisti kao naivne, hodajuće vreće novca koje mogu preveslati kako im se prohtje. Nismo morali dugo čekati da nas jedna vesela obitelj koja nije pričala ni slova engleskog povede dio puta u svojem improviziranom kamionetu prvenstveno namijenjenom za prijevoz poljoprivrednih proizvoda. Nismo previše shvatili što su nam govorili, ali shvatili smo da su se duboko ispričavali što ne idu istim putem, no ipak su nas odvezli dio puta dalje kako bi nas ostavili na pravoj cesti prema Merzougi. Slijedilo je još nekoliko kratkih ali ugodnih vožnji sa žandarom, profesorom kemije u osnovnoj školi te još jednim veselim sredovječnim gospodinom koji također nije znao engleski, sve dok se nismo našli u jednom veoma malom selu usred ničega sa veoma malo prometa.

Polako se već spuštala noć i postajali smo nervozni. Naravno, privlačili smo dosta pozornosti lokalnog stanovništva, koje svakako nije naviklo vidjeti četvoro mladih Europljana kako stopiraju u središtu sela. Uskoro nam pristupa jedan maleni, stariji gospodin sa mlađim, neuobičajeno za Marokance visokim muškarcem. Mlađi muškarac nam kaže kako je on žandar dok je stariji gospodin poglavar sela. Poželjeli su nam dobrodošlicu te nam dali izbor: nastaviti stopirati, pri čemu će on osobno voditi računa o tome koji automobil nas pokupi ili odustati za večeras i otići do seoske škole gdje će nam besplatno omogućiti spavanje i topli obrok. Uz to je nadodao: "Izbor je u potpunosti na vama. Bez obzira što odaberete, želimo da se u našem selu osjećate ugodno i da znate kako vam jamčimo da vam se ništa loše neće dogoditi." Ne trebam ni spominjati koliko je takva gesta popravila naš općeniti dojam o Marokancima i još jednom dokazala kako se dobri ljudi kriju posvuda, samo obično daleko od turista. U sljedećih sat vremena koliko smo još stopirali, dobili smo još nekoliko ponuda da budemo kućni gosti raznih seljana koji su se nadali jedinstvenoj prilici ugostiti mlade Europljane u svojem selu gdje gotovo nikada stranci ni ne zalaze. Mi smo ipak odlučili nastaviti dalje i uskoro se našli u automobilu još jednog žandara koji je žurio na noćnu smjenu u Erfoud. Prije nego nas je tamo iskrcao iz svojeg vozila, potražio je lokalnog taksista i zaprijetio mu svojom značkom da nas mora na pošten i siguran način dostaviti u Merzougu. Još iste večeri pili smo topli čaj sa našim Couchsurfing domaćinom Hasanom u predvorju Sahare.

Merzouga (Hassilabied)

Hassan sa devama na Erg Chebbi dinama

Tako smo se našli u Merzougi odnosno točnije rečeno malom selu Hassilabied pored Merzouge koje se nalazi u podnožju Erg Chebbi dina. Malo je to berbersko selo nastalo nakon inicijative marokanske vlade za stacioniranjem nomadskih pustinjskih berberskih plemena. Njima nije odgovaralo što su nomadski berberi slobodno lutali pustinjom te time nerijetko se uključivali i u razna švercanja preko granice sa obližnjim Alžirom. Posebno s obzirom da je granica već više desetljeća zatvorena. Hassan nam priča kako unatoč tome što je granica zatvorena još od 1994. godine, sve do pred nekoliko godina nije ometalo kretanje Berbera, te su redovito odlazili preko u alžirski dio pustinje. Kako kaže, značajan broj njegovih rođaka upravo i živi s onu stranu granice te su redovito se prije posjećivali, sve dok ih odluka vlade Maroka doslovno nije prerezala. Danas granicu čuva vojska te je gotovo nemoguće prijeći je. To je samo jedna od mnogih priča koje pokazuju apsurd granica u Africi i Bliskom Istoku, gdje su uglavnom granične crte povučene onako kako su postojali nekadašnji kolonijalni posjedi, u potpunosti zanemarivši etničke grupe i interese domaćeg stanovništva. Veliki broj sukoba i netrpeljivosti ima svoje korijene upravo u tome.

grupa turista na izletu devama u pustinju

Kod Hassana smo ostali kao Couchsurferi, dakle koristili smo besplatno gostoprimstvo domaćina. Kako sam kasnije saznao, i nije bilo baš tako besplatno, s obzirom da je naplatio nam "izlet u pustinju" nekih desetak eura više nego uobičajeno naplaćuju gostima. Naš domaćin je jedan od vodiča i čuvara deva na izletima u pustinju. Pokraj svoje kuće ima četiri deve, nazvane prema popularnim glazbenicima: Jimmy, Marlon, Bob i John. Nikada nije pohađao školu, čitati i pisati je naučio sam, kao i osnove stranih jezika, pa tako govori osim materinjeg berberskog, službenog arapskog i francuskog također i njemački te engleski. Zaista zavidno postignuće za nekoga tko je samoučen. Činilo mi se gotovo nevjerojatno kako ovaj momak ima dvadeset i šest godina, dok ozbiljno priča o svojem odrastanju u maloj i veoma konzervativnoj berberskoj zajednici sa ocem i mlađim bratom. Promatra nas svojim prodornim, crnim očima dok mu veći dio glave prekriva plava tradicionalna berberska marama rezza kojom se štite od sunca i pijeska. Tek kada je skinuo maramu otkrio se pred nama omaleni, veseli dječačić kojeg su životne okolnosti pogurale u daleko ozbiljniji pristup nego mu to godine nalažu. Pričao nam je kako je njegova obitelj među posljednjima odustala od nomadskog načina života i stoga nije na vrijeme uključila se u program dobivanja zemlje. Kada su se uključili, većina plodne zemlje oko sela bila je već razdijeljena, a oni su dobili neplodnu zemlju na kojoj su izgradili svoju kuću i nije im preostalo ništa drugo nego uzgajati deve koje jedine mogu preživjeti od nekoliko osušenih busena trave i polupustinjskog bilja ovoga područja. Nakon što su mu se roditelji razveli (u muslimanskom svijetu rastava je česta pojava) majka je otišla sa sestrama i danas ima novoga muža. Jako je rijetko viđa. On je ostao sa svojim mlađim bratom živjeti sa ocem i već kao dječak prepoznao je perspektivu u turizmu. Danas uglavnom njegove deve uzdržavaju cijelu obitelj. Kaže kako bi volio jednom otići u Europu, posebice u Francusku i Švicarsku, iako ne može zamisliti život bilo gdje drugdje. Sunce, pijesak i deve postale su dio njega i više od dva tjedna ne može ni zamisliti bez njih. Kod Hassana je boravio i jedan mladi backpacker iz Njemačke sa kojim smo ušli u razgovor i utvrdili kako je nekoliko mjeseci ranije proveo noć pod zvijezdama ni manje ni više nego na plaži ispred moje kuće u Hrvatskoj. Nevjerojatno koliko je svijet mali.

posljednji red palmi ispod dina

Drugoga dana planirali smo posjetu Erg Chebbi dinama koje se nalaze u blizini u sklopu izleta u pustinju. Nimalo nisam bio oduševljen idejom organiziranog izleta ali kako nisam putovao sam, morao sam se prilagoditi. Ukratko, izlet uključuje jahanje devama, oko sat vremena do nomadskog pustinjskog kampa, večera i noćenje u kampu, ujutro buđenje pred zoru i penjanje na vrh dina te promatranje izlaska sunca te potom povratak devama natrag u selo. Možda sam previše kritičan jer općenito nisam ljubitelj organiziranih izleta te ne volim kada netko sve pripremi za moj doživljaj, ali izlet mi se nimalo nije svidio. Jahanje devama iskustvo je nimalo ugodnog sjedenja na životinji kojoj se teret nespretnog čovjeka nimalo ne sviđa, ali nema izbora, pri čemu se prolazi uglavnom kroz selo te tek nekih petnaestak zadnjih minuta kroz pustinju. Deve su međusobno vezane toliko blizu da je deva koju sam ja jahao većim dijelom puta nastojala izbjeći groteskno približavanje vlastitog nosa pozadini deve ispred, uz stalno izbjegavanje udaraca zadnjim nogama te prednje deve koja nimalo nije bila oduševljena tuđom prisutnošću u toj zoni. Koliko god zvučalo pomalo neukusno, jednostavno imam potrebu opisati stvari upravo onako kako sam ih vidio. Na povratku jednostavno nisam više htio mučiti jadnu životinju te sam sišao sa deve, odvezao je i doveo sa sobom kao pratnju natrag sa družinom. Zvuči mi kao odlična ideja otići sa devama u pustinju, čak na višednevnu ekspediciju, ali bez potrebe da sjedim i jašem tu životinju. Radije hodam zajedno sa njom. Dovoljno bi mi bilo da nam nosi zalihe vode i osnovnu prtljagu. Čini mi se daleko humanije i prisnije tako putovati sa devom nego jahanje ovih jadnih životinja na uskoj uzici uz povremenu primjenu biča kako bi se smirile. Nikako ne mogu reći da Hassan muči svoje životinje. Dapače, on im posvećuje zaista mnogo pažnje i ljubavi. Tako je ozlijeđeni Marlon već mjesecima pošteđen svih napora te ga ne uzima na izlete a isto tako ne želi ni pomisliti da ga unatoč ozljedi koja je vjerojatno trajne prirode "skrati muka" i pretvori u slasni zalogaj. Odlučan je njegovati i paziti svoju životinju koliko god to bude potrebno. Unatoč tome, ovakav način izleta sa devama jednostavno nije za mene i ne vidim u tome ništa drugo nego nepotrebno maltretiranje životinja samo da bi se stranci mogli doma pohvaliti kako su jahali devu. Mogao sam i bez toga iskustva.

kamp u pustinji

Ni ostatak izleta u pustinju nije me pretjerano dojmio. Boravili smo u prilično dobro uređenom šatorskom naselju smještenog teoretski u pustinji a zapravo odmah iza prve dine od sela, pri čemu su uvjeti itekako prilagođeni zapadnim standardima. Kreveti u šatorima udobniji su od većine kreveta koje smo imali na putovanju, svi šatori su osvijetljeni, WC sa klasičnom školjkom (uglavnom se po Maroku u manje turističkim područjima nalaze čučavci) i dosta dobrim ispiračem, kupaonicom sa toplom vodom te prilagođena večera zapadnim standardima marokanske kuhinje pri čemu cijela armija Berbera brine da je sve idealno, a potom prisutne nastoji zabaviti nekom pop verzijom berberske glazbe koja bi trebala biti zabavna turistima. Na licima većine berberskih momaka koji se brinu o nama i zabavi vidim kako im se vrlo vjerojatno po glavi motaju misli: "koje ste vi budale". Jedini zanimljiv dio toga izleta u pustinju bio mi je razgovor sa dvojicom domaćina kada je većina drugih turista u našoj grupi već otišla spavati. Razgovor smo započeli tako što sam isprobao svoje skromno znanje arapskog i time ih izazvao da otvore dušu i požale se na sveopću "arapizaciju" društva. Govorili su kako ih smeta što se velika većina stanovništva izjašnjava kao Arapi i nastoje u potpunosti ugasiti berbersku kulturu i način života. S druge strane, kad se pojave turisti, odjednom su svi Berberi, svaki šal, tepih ili pokrivač rađen je prema tisućljetnog berberskoj tradiciji i svi su ponosni na berbersko porijeklo. Naravno, uz naknadu od nekoliko eura.

Četiri godine ranije, također sam otišao na izlet u pustinju. Bio sam sa suputnikom Igorom u Egiptu, u oazi Baharya. Nismo htjeli uzeti nikakav organizirani izlet, već smo na karti pronašli 15 kilometara udaljenu malenu oazicu i krenuli kroz pustinju, cestom. Ljepota krajobraza, od različitih stijena, veoma rijetkog, posušenog bilja, mineraliziranog kamenja u različitim bojama te nadasve ambijent pustinjske tišine ništa ne može nadmašiti. Iako tamo nije bilo prekrasnih dina koje se kao u bajci uzdižu iznad palmi oaze, daleko mi se snažnije urezalo u sjećanje to samostalno pustinjsko iskustvo od ovog organiziranog i lijepo pripremljenog ali za moje ukuse previše umjetnog izleta. Naravno, neke stvari treba reći: ukoliko volite organizirana putovanja i da netko drugi sve pripremi za vas, za relativno mali novac lokalni dečki će se stvarno potruditi. Hrana je dobra, smještaj je prihvatljiv, deve su dobro utrenirane a pogled sa vrha dine u praskozorje je stvarno nešto što ostaje u sjećanju. Prema tome, ići na izlet u pustinju ili ne ponajviše ovisi o osobnom izboru i očekivanjima. Ja osobno drugi puta idem sam, bez organiziranih izleta.

Zidine u Rissani

Kako smo već rano ujutro vratili se u selo, ostao nam je cijeli dan na raspolaganju. Odlučio sam otići do obližnjeg gradića Rissani, prvenstveno jer mi je trebao bankomat, ali isto tako i da doživim život u jednom sasvim običnom, turistički sasvim nezanimljivom gradiću unutrašnjeg Maroka. Gradić od dvadesetak tisuća stanovnika nekadašnje je karavansko stajalište na putu kroz Saharu, a danas je prvenstveno trgovačko središte za regiju i mjesto gdje se nomadski berberski život dotiče sa administrativno uređenijim životom izvan granica pustinje. U grad ulazim sa "grand taxi", starim Mercedesovim vozilom u koje se smješta šest putnika i vozač. Dijelim prednje sjedalo sa muškarcem u pedesetima koji žestoko raspravlja sa vozačem veći dio vožnje, dok ja promatram prašnjave ulice Rissanija. Osim nekoliko glavnih ulica, gotovo su sve ceste bez asfalta, a cestovne oznake poput prometnih linija, signalizacije ili rubnika nigdje nema. Stoga u prometu podjednako sudjeluju automobili, kamioni, motori, magareće zaprege, ovce i pješaci, improvizacijom izbjegavajući jedan drugoga uz nezaobilaznu upotrebu trube. Unatoč tome što je gradić malen, prometni kaos prisutan je na svakom koraku. Prošetao sam gradom i uvjerio se kako zapravo se nema previše za vidjeti: jednolične kuće građene od blata, tek je policijska stanica rađena od krutog materijala. Prodaje se sve i svašta, gdje god se stigne a ljudi se općenito čine dosta ljubazniji nego smo to navikli na ovom putovanju. Na izlazu iz grada pronalazim jedan od rijetkih kafića, sjedam na terasu i promatram okolinu. Osim mene nema nikoga, samo jedan mladić vježba svoje boksačke sposobnosti na obližnjem drvetu, jednom od rijetkih uopće. Ljubazni vlasnik kafića bio je taman u molitvi kada sam htio platiti i otići, pa sam ga pričekao, bez namjere da ga ometam. Na zidu je bila veoma lijepa slika obitelji na ljetovanju, a kako nisam upoznat sa vladajućom obitelji Maroka niti sam baš dobro vidio vlasnika za pomalo mračnim šankom, priupitao sam ga je li to njegova obitelj. Ugodno sam ga razveselio, jer je ispalo kako se radi o obitelji marokanskog kralja sa ljetovanja, a očito mu je bio veliki kompliment da sliči kralju. Iako više-manje znam kako kralj izgleda na uobičajenim portretima, stvarno ga nisam prepoznao na opuštenoj fotografiji gdje mu pogled nije usmjeren ravno u objektiv te u uštogljenoj pozi.

Fez

zidine oko grada Feza

Noćnim autobusom došli smo do Feza, u koji smo došli rano ujutro, pred svitanje. Moje društvo je odlučilo pričekati izlazak sunca dok sam ja odlučio iskoristiti rane jutarnje sate za obilazak i fotografiranje. Fez je treći od četiri kraljevskih gradova u Maroku koje smo planirali posjetiti i naša posljednja stanica. Ima jednu od najljepših medina uopće i često se uspoređuju zidine Fesa sa zidinama Jeruzalema. Također se smatra najstarijim sveučilištem na svijetu. Drugi je to najveći grad u Maroku, nakon Casablance. Rano ujutro, dok su gužve dosta manje, grad zaista izgleda veoma lijepo, smješten na brežuljcima preko kojih se rasprostiru zidine i zaklanjaju uske ulice medine. S druge strane, novi dio grada u koji smo otišli potražiti smještaj sasvim je drugačiji grad, nalik na bilo koji mediteranski grad sa razvijenom modernom infrastrukturom, modernim prometnicama, šetnicama i prekrasnim palminim alejama. Kada se prođe Bab Boujeloud, prekrasna ornamentima uređena gradska vrata koja predstavljaju ulaz u Medinu dolazi se u jedan sasvim drugačiji, kaotičan svijet uskih ulica na kojima se živo odvija cjenkanje između prodavača i brojnih turista, ali i gdje se kriju neke povijesno veoma zanimljive građevine, od Bou Inania Maderse, religijskog sveučilišta koje se upravo i smatra najstarijim sveučilištem na svijetu, zatim mauzoleja Moulay Idrissa II, osnivača grada do Al-Tijani džamije i Qaraouyine knjižnice sa prekrasno uređenim eksterijerom (nažalost u sve tri spomenute građevine ne-muslimanima nije dopušten ulaz).

prekrasni ornamenti Bou Inaina Madrase

Medina u Fesu je najveća na svijetu i najveće gradsko područje bez automobilskog prometa na svijetu. Osobno mi se svidjela posebno radi svoje neravne konfiguracije: lutanje uskim ulicama ukrašenim brojnim tepisima, maramama, začinima i drugim šarenim proizvodima koji se prodaju na svakom koraku daleko je zanimljivije kada se isprepliću uzbrdice i nizbrdice, stepenice, ravni izlizanim kamenom popločeni prolazi i nepravilno posložene poput labirinta ulice. S druge strane, kada usporedim prodavače u Fesu sa onima u primjerice Marrakechu ili Meknesu, upravo u ovom gradu su najmanje susretljivi i prijateljski raspoloženi. Možda imam takav dojam i zbog toga što sam zapravo u Fesu više se i uključio u "kupovinu", tražeći suvenire za prijatelje i rodbinu. Na pokušaje spuštanja cijene kroz cjenkanje nezadovoljno su odgovarali "Što vi turisti mislite da nama proizvodi rastu u dvorištu pa biste ih besplatno", a kada sam u sličnom tonu odgovorio "a što vi mislite kako nama novac sa neba pada umjesto kiše kad nas doživljavate kao hodajuće vreće novca" svađa je postala poprilično neugodna. I tako barem nekoliko puta. Ljutnju je dodatno produbilo kada bi jasno pokazao na određenim suvenirima kako su zapravo površno napravljeni, bojani običnim markerima ili imaju pukotine. Da ne govorimo o nezadovoljstvu kada bih uspio pronaći nevješto prikriven natpis "made in China" na navodno tradicionalnim proizvodima.

kaotični bazaar u medini Fesa

Jedna od zanimljivosti Fesa su Des tanneurs, tradicionalni obrti u kojima se više stoljeća starim metodama provodi bojenje kože, bilo za odjeću, torbe, pokrivače ili bilo koje druge proizvode. Bojanje se provodi tako da zaposlenici hodaju i umaču kožu u goleme posude sa bojom dok kraj njih prolaze, a vodeni kotači lupaju dok se koža ispire u boji. Zidovi koji okružuju ova "bojilišta" prekriveni su obojenim komadima kože koji se suše. Zanemarili smo preporuku za posjetu ovome mjestu rano ujutro i nažalost nismo izbjegli snažan smrad koji se širi dok sunčeve zrake počinju isušivati boju sa koža, no ipak je bilo zanimljivo vidjeti metodu manufakture koja se nije promijenila još od srednjeg vijeka.

Upravo u Fesu zatvorili smo naš krug putovanja kroz Maroko, prekrasnu zemlju punu kontrasta. Što smo više putovali kroz Maroko to smo više otkrivali koliko je zapravo još toga u ovoj zemlji što bi bilo vrijedno vidjeti a što smo propustili. Iako površinom ne pretjerano velika država, svojom kulturnom, povijesnom i prirodnom baštinom puna je znamenitosti, kao da je svojevrsni kontinent za sebe. Od planinskih vrhova Rifa i Atlasa, dramatičnih obala Atlantika i nešto mirnijih obala Mediterana, pustinje u unutrašnjosti do povijesnih bisera kraljevskih gradova, Maroko je s pravom među najpopularnijim turističkim destinacijama na svijetu. Pristupačne cijene i relativna sigurnost u zemlji dodatni su poticaj za posjetu. Osim toga, berbersko gostoprimstvo i dalje se očuvalo, usprkos negativnim utjecajima masovnog turizma i antagonizmu do kojeg dolazi pri susretima pomalo ignorantnih turista i raznih profitera, oportunista i prevaranata koji se nalaze na prvoj liniji doticaja turista sa domaćinima. Samo za upoznati pravi marokanski duh potrebno je barem malo skrenuti sa uobičajenih turističkih ruta i zagrepsti malo ispod površine...