Nepal: zemlja Bude i Himalaje
tekst i slike: Igor Linardić
Autor članka tijekom putovanja
Igor Linardić proveo je oko tri mjeseca u istraživanju Indije i Nepala te je redovito bilježio svoje dogodovštine koje je ujedinio u stotinjak stranica e-knjizi o kojoj više možete pročitati na kraju samoga članka. U nastavku slijedi dio Igorovog putovanja kroz Nepal, zemlju Himalaje i mjesta rođenja Bude.
Izvadak iz Igorovog putovanja kroz Indiju možete pronaći OVDJE
Lumbini - rodno mjesto Bude
Noćni vlak iz Varanasija prema Gorakhpuru kasnio je punih sat i pol, ali vrijeme je brzo prolazilo jer sam bio u društvu dva para iz Danske i Poljske. U vlaku smo upoznali i dva Nepalca koji su nam predložili da za zadnju etapu od Gorakhpura do granice unajmimo džip koji bi nas koštao više (250 rs, umjesto 100 rs koliko košta karta za bus), ali bi nas i dovezao puno brže. Tako je i bilo, umjesto 4 sata tramakanja u lokalnom busu, mi smo na granici bili za samo dva i pol sata. Mjesto Sunauli u kojem se nalazi granica je najprašnjivije mjesto koje sam do sada vidio i jedno od najzakrčenijih. Svi zajedno smo brzo otišli do indijskog imigracijskog ureda, popunili potrebne formulare, pričekali desetak minuta i s izlaznim pečatom nastavili do nepalskog imigracijskog ureda. Formulari su se udvostručili, trebalo je priložiti i sliku te platiti 25 dolara za vizu u trajanju 15 dana (u mojem slučaju), ali je i ovdje sve bilo gotovo za dvadesetak minuta. Nepalska viza je u putovnici i mogu bezbrižno nastaviti put prema prvom odredištu - Lumbiniju.
Ulazak u Nepal neću pamtiti po dobrome jer sam izgubio protuvrijednost od desetak eura zbog očajnog tečaja u mjenjačnici. U početku sam bio ugodno iznenađen s dobivenom iznosom, ali sam se prilikom plaćanja karte za lokalni bus do susjedne Bhairawe sjetio da je omjer indijske nasuprot nepalske rupije 1:1,6. Ja sam, nažalost, još uvijek sve računao u indijskim rupijama i to mi se osvetilo već nakon par minuta provedenih u toj zemlji. Povratka nema pa sam odlučio biti rastrošan i, umjesto još jednog lokalnog busa do 23 km udaljenog Lumbinija, uzeti rikšu koju sam na kraju platio samo 100 nepalskih rupija (dalje u tekstu: npr), tj. oko 6 kuna. S obzirom da je bilo već 14 sati, uletio sam u prvi guesthouse u Lumbini bazaru, dobio sobu za 350 npr i odmah otišao pogledati ogroman budistički kompleks koji je izgrađen oko mjesta gdje je u svibnju 563. godine pr.n.e. rođen Siddhartha Gautama - Buda (u prijevodu: prosvjetljeni).
Priča o malom Budi je vjerojatno svima poznata: Siddhartha Gautama sin je vladara Suddhodana i princeze Maye Devi. Proročanstvo je govorilo da će on biti ili veliki učitelj ili veliki kralj. Da bi osigurao potonje, vladar Suddhodana ga je zaštitio od svih vanjskih utjecaja. Sa 29 godina, Buda se prvi put iskrao iz palače i na tom izletu u nepoznato vidio starca, bolesnika, gubavca i mrtvaca. To je šokiralo Budu, koji je shvatio svu patnju vanjskog svijeta. Odrekao se lagodnog života u palači i otišao živjeti kao isposnik, meditirajući i izgladnjivajući se, međutim, nije osjetio nikakvo olakšanje. To ga je nagnalo da krene "srednjim putem". Nakon što je 49 dana meditirao ispod jednog stabla u današnjoj Bodhgayi, doživio je prosvjetljenje - temeljnu predodžbu o prirodi ljudskog postojanja. Otišao je do Sarnatha, u blizini današnjeg Varanasija, gdje je održao prvu propovijed. Sljedećih 46 godina propovijedao je o "srednjem putu" - putu umjerenosti i samospoznaje, pomoću kojih bi ljudi mogli izbjeći ciklus ponovnog rađanja u svijetu punom patnje. I umjesto da njegova priča bude početak nekog novog poimanja života, ljudi su ponovo napravili istu (povijesnu) pogrešku, jer se unatoč protivljenju materijalizmu i idolopoklonstvu sva mjesta povezana s Budom danas štuju kao sveta mjesta, gdje se dižu bezbrojni spomenici optočeni zlatom u čast njegovom liku i djelu - upravo ono što Buda nikako nije htio da se dogodi. Ljudska glupost je stvarno beskonačna.
Lumbini, iako jedno od najznačajnijih hodočasničkih mjesta na svijetu, djeluje izuzetno spokojno. U ograđenom kompleksu veličine 10 kvadratnih kilometara izgrađeno je preko 30 budističkih hramova, tamo se nalazi i nekoliko jezera, kanali ispresjecani mostićima, uređeni putevi i mnoge šetnice kroz gustu šumu i livade. Može se unutar kompleksa provesti i mnogo više vremena od 2-3 sata, koliko je meni ostalo na raspolaganju zbog zalaska sunca. Hram Maya Devi označava točno mjesto rođenja malog Siddharthe, a nalazi se unutar nimalo atraktivne bijele zgrade čija je jedina uloga da sačuva vrijedne povijesne iskopine od vanjskih utjecaja. Nažalost, slikanje tih iskopina je zabranjeno, ali ionako biste na slici vidjeli samo temelje starog hrama od glinenih opeka i kamen koji označava mjesto Budinog rođenja. Unatoč tome, tišina unutar same zgrade i saznanje da se tamo nalazite djeluju umirujuće.
Autobusom kroz Himalaju
planinski krajolik Himalaja
Slijedilo je putovanje prema Pokhari. Moja nadanja da će se nakon izbora sve vratiti u normalu su se na sreću ostvarila. Nikakvih naznaka štrajka autobusera nije bilo, a čak sam imao i sreću što sam, pričajući s konobarom za vrijeme večere u Lumbiniju, saznao da postoji privatni autobuser koji vozi iz Lumbinija za Pokharu, uz kratko presjedanje u Bhairawi. Cijena je 700 npr, tek stotinjak rupija više od zastarjelih i prenakrcanih autobusa državne kompanije. Bus je kretao u 6 ujutro, a u Pokharu smo stigli oko 15:30 - naporna vožnja po očajnoj cesti, ali uz prekrasan krajolik, lijepši čak i od onog između Shimle i McLeod Ganja. Pokušavao sam slikati prizore uz kanjone nekoliko rijeka na potezu između Narayangarha i Muglinga, ali se mnoge slike nisu stigle izoštriti (fokusirati) zbog stalnog poskakivanja i upadanja u rupe na cesti.
Oko autobusnog kolodvora u Pokhari održavalo se slavlje pobjednika izbora, uz ogromno prisutstvo vojske, a jedino što o tome mogu reći je da stranka ima zastavu kao Austrija, s 4 crvene zvijezde u sredini. Proguglao sam i našao ime stranke - Nepali congress (pripada lijevom centru).
Pokhara
pogled na Pokharu iz World Peace Pagode
Kukurikuuuuu... Malo mi je bilo neobično da me u samom centru drugog najvećeg grada u Nepalu u ranu zoru probudi pijetao, ali sam se u polusnu samo nasmijao, okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati. Bio sam smješten u Gauri Shankar guesthouseu, a samo prvu noć sam spavao u dvokrevetnoj sobi, čiju sam cijenu spustio na 500 npr, što je odlično s obzirom da se radilo o najurednijoj sobi u dosadašnjih 40 dana. Druge dvije noći sam se preselio u trokrevetni dormitory (200 npr), ali samo zato što sam upoznao jednu Francuskinju i Španjolca, koji su oboje bili upravo u toj sobi i s kojima sam proveo većinu vremena u Pokhari.
Pokhara ima oko 250 tisuća stanovnika, nalazi se na 884 metra nadmorske visine, a turistički je atraktivna prije svega zbog svog opuštajućeg ugođaja uz obale planinskog jezera Phewa Tal i fascinantnog pogleda na sljedeće vrhove moćnih Himalaja - Hiunchuli (6441 m), Annapurna I (8091 m), Machhapuchhare (6997 m), Annapurna III (7555 m), Annapurna IV (7525 m) i Annapurna II (7037 m). Glavna ulica uz jezero, tzv. Lakeside, krcata je smještajnih objekata, restorana i barova, mjenjačnica, suvenirnica, turističkih agencija specijaliziranih za treking oko Annapurne, rafting ili paraglajding, dućana s alpinističkom opremom i brdskim biciklama itd. I sve izgleda puno urednije, modernije i opremljenije nego u bilo kojem indijskom gradu (izuzetak: Shimla). Za one najhrabrije tu je i najbrži (do 160 km/h) i najduži (1,8 km) zipline na svijetu koji polazi s vrha Sarangkota. Isto tako, odmah sam primjetio da se na svakom koraku nalaze dućani s alkoholnim pićima, koji su se u Indiji mogli nabrojati na prste jedne ruke. Ljudi se po crtama lica dosta razlikuju od Indijaca, nešto su svijetlije puti i oči su im "nakošenije", ali ono najvažnije - ljudi su ljubazniji, nasmijaniji, a trgovci manje napasni. Zbog svega toga, Pokhara mi se svidjela već na prvi pogled.
Drugi dan smo Španjolac (cimer) i ja iskoristili za odlazak do World Peace Pagode, hrama posvećenog Budi kojeg su Japanci sagradili kao simbol mira i prijateljstva među narodima, a koji je smješten na vrhu obližnjeg brda s kojeg se odlično vide vrhovi Himalaje. Uspon od Lakesidea traje oko sat i pol i nije zahtjevan, većim djelom prolazi kroz šumu, a mali problem predstavlja slaba markacija staze. Pogled s vrha je bio solidan, ali je lagana naoblaka kvarila ugođaj, iako će se na kraju ispostaviti da je to bio najvedriji od tri dana provedena u Pokhari.
Sljedećeg dana sam krenuo do vidikovca Sarangkot, nasuprot World Peace Pagode, čiji se vrh nalazi oko 700 metara iznad razine jezera. Dan nije bio obećavajući, jutarnja magla se pretvorila u oblake koji su zaklanjali vrhove Himalaje. S obzirom da do vrha ima oko dva i pol sata hoda, nadao sam se da će se do tada vrijeme popraviti. Nakon sat vremena hoda do podnožja brda, uslijedio je lagani uspon, gdje sam se malo pogubio u silnim neobilježenim puteljcima pa sam pitao jednog dečka da me usmjeri. On je rekao da mogu s njim, jer ionako ide prema jednom selu na pola puta do vrha, pritom koristeći brojne sporedne puteve kao prečice. Do vrha sam došao neočekivano brzo, ali je vrijeme bilo sve gore i nije bilo naznake da ću vidjeti planine. Otišao sam zato na ručak u susjedno selo, pio čaj i uživao u pogledu na Pokharu i jezero i još se jednom vratio do vidikovca. Na toj suprotnoj, planinskoj strani, oblaci su bili još gušći, ali je sada zapuhao i hladan vjetar pa mi je postalo jasno da od planina neću vidjeti ni p. Šteta, jer na razglednicama sam vidio kako atraktivno izgledaju. Sada sam već bio izgubio i volju za pješačenjem do hotela pa me veselilo kada sam u selu vidio krcat autobus koji se spremao za polazak. Pitao sam vozača da li ide do kolodvora Baglung u podnožju Sarangota, odmahnuo je glavom, ali se odmah čulo komešanje u autobusu. Vozač je razmjenio par rečenica s putnicima i pozvao me da uđem. Krenuo sam unutra, razmišljajući što se upravo dogodilo, kad unutra pedesetak žena svih godišta, od djece koja jedva hodaju, do starica koje, ono, jedva hodaju. Radilo se o ženskoj ekskurziji i na njihovo inzistiranje su me poveli do spomenutog kolodvora. Unutra su me nudili svom mogućom hranom, morao sam pljeskati na taktove njihovih pjesama i cijelo se vrijeme smješkati. Ali dobro, dvadesetak minuta kasnije bio sam u gradu i tako uštedio oko sat i pol hoda.
Pokhara i paraglajderi u letu
Zadnje jutro trebalo je krenuti za Kathmandu, nepalsku prijestolnicu. Dan ranije sam kupio kartu za turistički autobus koji u 7:30 kreće s turističke autobusne stanice. I stvarno, autobus je bio "turističkiji" od onih za obične smrtnike, a i autobusna stanica je bila krcata Zapadnjaka koji su čekali jedan od tridesetak autobusa koji svi u isto vrijeme kreću prema indijskoj granici, Nacionalnom parku Chitwan ili u većini slučajeva Kathmandu. Put do glavnog grada trebao je trajati 7-8 sati, ali se pretvorio u pravu noćnu moru i to samo petnaestak kilometara prije odredišta. Zbog nepoznatog razloga, na uskoj planinskoj cesti punoj rupa, koju oni ironično zovu highway (eng. autoput), stvorio se prometni čep koji je sve putnike izluđivao jer se vozilo po principu "kreni-stani". Zadnjih 15 km smo tako prepuzali za nevjerojatna četiri sata. Tako blizu, a tako daleko.
I jedna zanimljivost za kraj: na periferiji Pokhare nalazi se vojni regrutacijski centar kojeg vode Britanci, a koji traži najbolje kandidate koji će postati cijenjeni Gurkha ratnici. Pred kandidate se stavljaju najteži fizički izazovi, npr. trčanje 5 km uz brdo, noseći košaru s 25 kg kamenja na leđima. Bilo je slučajeva kada su regruti nastavili trčati sa slomljenim kostima, sve ne bi li bili izabrani. Razlog je - novac. Prosječna dnevnica u Nepalu je dvadesetak kuna, a pripadnici Gurkhi imaju početnu plaću od 1000 britanskih funti (oko 9 tisuća kuna) i zagarantiranu britansku mirovinu. Gurkha ratnici prepoznaljivi su po svojim vijugavim khukuri noževima, a smatraju se jednim od najsnažnijih vojnih postrojbi na svijetu. Britanske Gurkhe sudjelovale su u mirovnim misijama u Afganistanu, Bosni i Sierra Leoneu, a elitna su jedinica i u indijskoj vojsci, singapurskoj policiji i osobnoj straži sultana od Bruneja.
Kathmandu
Kathmandu je glavni grad Nepala, ima oko milijun stanovnika (još ih toliko živi na periferiji), a nalazi se 1337 metara iznad razine mora. Utemeljen je u 12. stoljeću podizanjem hodočasničkih odmarališta duž trgovačke rute prema Tibetu, a ime je dobio prema jednom od tih naselja - Kashtamandapu, čiji se dio i danas može vidjeti na trgu Durbar.
Kathmandu je postao turistička meka 1960-ih, kada su pripadnici hipi subkulture nahrlili u taj grad u potrazi za prosvjetljenjem, dobrim provodom, lako dostupnom marihuanom i općenito jeftinim životom. Iako se službeno drukčije zove, najpopularnija ulica iz tog vremena i dalje je poznatija kao "freak street" (ulica frikova). Posjetio sam tu ulicu i mogu reći da ni po čemu ne odudara od ostalih ulica u centru grada, dakle dućani, dućani i samo dućani. Sumnjam da je tako iskomercijalizirana bila u to vrijeme. Snalaženje za početnike nije jednostavno jer ulice, osim onih najvažnijih, nemaju imena, već se imenuju prema distriktima (na nepalskom: tole), a imena trgova, hramova ili drugih dominantnih građevina označavaju najbliži disktikt nekoj adresi. Npr. adresa svih koji žive u radijusu od 100 metara od Thahiti tole je - Thahiti tole. Začuđujuće je da pošta, koliko god spora bila, uvijek bude pravilno dostavljena.
No, vratimo se mojoj priči. Smjestio sam se u Shree Lal hotelu na Thamelu, turističkom djelu Kathmandua. Zbog pozitivnog iskustva s dormitorijem u Pokhari, tražio sam isti tip smještaja i u ovom gradu, međutim ispalo je da ću cijelo vrijeme biti sam u četverokrevetnoj sobi. Ako ništa drugo, cijena je i više nego pristupačna: 300 npr/noć, što je oko 18 kuna. Zbog neplaniranog kasnog dolaska u Kathmandu, prvi dan sam proveo u hotelu i odmarao se za ono što me čeka idućih par dana.
A sljedeći dan je na rasporedu bio odlazak do trga Durbar i posjet Swayambhunath stupi na brdašcu zapadno od centra grada. Punu priču o trgu Durbar mi se ne da prepričavati jer bi oduzelo previše vremena. Ukratko, radi se o grupi budističkih i hinduističkih hramova, svetišta i statua razbacanih uokolo desetak manjih trgova, a prema dobivenoj karti koju se dobije prilikom kupovine ulaznice, tih povijesnih građevina ima točno 43. Ne pripadaju istom vremenskom razdoblju (od 12. do 18. stoljeća), nisu posvećeni istim božanstvima niti građeni od istog materijala (drvo, kamen i opeka), ali ih je na okupu stvarno prekrasno vidjeti. Ulaznica za Durbar square je dosta skupa, čak 750 npr (oko 45 kn), i plaćaju je isključivo stranci. U Europi bi to zvali diskriminacijom. Cijena je do prošle godine bila 300 npr, a podignuta je uz obrazloženje da treba ubrzati sanaciju spomenika. Upoznao sam jednog Nepalca koji radi u administraciji tog lokaliteta uvrštenog u svjetsku kulturnu baštinu i on kaže da se ne vidi nikakav veći priljev novca niti se obujam konzervatorskih radova povećao. Višak novca se, prema njemu, slio u nečije džepove. Jako žalosno, ali znamo mi u Hrvatskoj kako to ide. Ako ništa drugo, možete (i trebate) napraviti propusnicu koja vam omogućava da posjećujete trg svakodnevno, a platite samo jednom.
Osim veličanstvenih hramova još je jedna zanimljivost vezana za trg Durbar. U njegovom rubnom dijelu nalazi se Kumari bahal - dom božice Kumari Devi, inkarnacije strašne Durge. Radi se, međutim, o živoj djevojčici, koja bude odabrana na temelju točno definirane 32 fizičke karakteristike. Djevojčica mora biti starija od 4 godine, ali ne preblizu puberteta. Običaj je to koji potječe iz 18. stoljeća, ali se ne zna njegov točan razlog. Kada se nađe kandidatkinja, stave je u mračnu prostoriju i straše na razne načine. Ako ne pokaže strah, a inkarnacija božice Durge to nikako ne bi smjela, odabrana je te se s obitelji seli u Kumari bahal, gdje je dvorjani paze i štuju kao pravu božicu. Njezino "božanstvo" nestaje s prvom mjesečnicom ili bilo kojim ozbiljnijim gubitkom krvi, budući da na taj način Durga izlazi iz njezina tijela te ona ponovo postaje obična smrtnica. Ženidba za bivšu božicu smatra se nesretnom, iako je realniji problem u siromašnim uvjetima uzdržavati razmaženu ženu, koja je navikla na raskoš, lagodan život i povlađivanje. Imao sam tu privilegiju biti u unutarnjem dvorištu kada je Kumari Devi došla do prozora vidjeti što se vani događa, ali me njezin uzvišeni stav i gledanje u okupljene ljude bez i najmanjeg smiješka nisu nimalo oduševili. Fotografiranje božice je najstrože zabranjeno, ali možete vidjeti kako izgleda na nekoj od njezinih službenih slika.
Poslijepodne je bilo rezervirano za laganu šetnju do 2 kilometra udaljenog brda, na čijem je vrhu izgrađena prekrasna budistička stupa Swayambhunath (ponovite ovo par puta da lakše zapamtite). Najraniji zapisi potvrđuju postojanje stupe već u 5. stoljeću, dok su je u 14. stoljeću mughalski osvajači djelomično srušili u potrazi za zlatom. Danas je ona dom stotinama majmuna pa se često zove i hram majmuna. Do vrha vodi strmo stepenište omeđeno prikazima životinja, a na samom brdu nalaze se, osim centralne stupe, i mnogi drugi religijski objekti, kao i mali muzej, svi ukrašenih raznobojnim molitvenim zastavicama. Ono što je mene najviše privuklo jest pogled na grad:
Drugi dan put me odveo u susjedni Patan - nekada posebni grad, udaljen oko 5 kilometara od centra Kathmandua, a danas tek dio metropole južno od rijeke Bagmati. Jedan veliki plus kod vodiča od Lonely Planeta jesu opisi pješačkih tura kroz uličice starog grada pa sam na putu do Patana vidio toliko hramova da mi ih je već bilo dosta kada sam nakon dva sata pješačenja napokon stigao na trg Durbar (durbar znači palača, tako da skoro svi stariji gradovi u Nepalu imaju trg tog imena). Ulaznica za ovaj kompleks košta 500 npr (do nedavno je bila 200 npr) i nakon što sam ga razgledao sa svih strana i vidio da se gotovo uopće ne razlikuje od istoimenog trga u Kathmanduu, odlučio sam otići na ručak u restoran s pogledom na trg, a ne na sami trg, čije su palače i hramovi većim djelom izgrađeni između 16. i 18. stoljeća.
Dhulikhel
Pogled na vrhove Himalaja
Treći dan otišao sam na jednodnevni izlet u Dhulikhel, gradić udaljen oko 30 km od Kathmandua, koji je poznat po odličnom pogledu na Himalaju. Bojao sam se malo tog izleta zbog jednog razloga: minibus do Dhulikhela kreće s autobusnog kolodvora Ratna park gdje se nalazi dvjestotinjak parkiranih kombija i autobusa, uz desetak onih koji upravo dolaze ili odlaze, a nigdje ni traga peronima ili tablama na engleskom jeziku. Kaotično mjesto. Ipak, kao što sam već napomenuo, samo treba pitati i u roku od dvije minute bio sam u minibusu koji je krenuo tek par trenutaka kasnije. Put od 30 kilometara traje puna dva sata (karta je 60 npr), a nakon dolaska u mjesto odmah sam krenuo do vidikovca, do kojeg vodi dugi niz stepenica. Sav taj trud se isplati kada vidite snijegom prekrivene planine u daljini. Ostao sam u Dhulikhelu par sati, ali su oblaci počeli zakrivati vrhove pa sam shvatio da je vrijeme za povratak u ludilo velegrada.
Dhulikhel je osim po veličanstvenim vidikom na vrhove Himalaja poznat i kao mjesto sa autentičnom arhitekturom budističkih hramova i poznat je kao polazište za veliki broj trekinga. Ipak najveći broj posjetitelja dolazi radi pogleda na krov svijeta - Mt. Everest.
 |
|
Kathmandu - drugi dio
Grandiozna Boudhanath stupa
Četvrti dan imao sam u planu posjetiti toranj Dharahara, Boudhanath stupu i Pashupati. Toranj Dharahara nalazi se u samom centru grada, izgrađen je 1824. godine, ali ga je potres iz 1934. u potpunosti uništio. Dvije godine kasnije ponovo je podignut, iako je sada par metara niži (62 m). Svrha mu je bila okupiti ljude zbog nekog važnog događaja tako što bi se trubilo s vrha tornja. Sada on služi kao vidikovac.
Kasnije sam otišao s minibusom do Boudhanath stupe, jednog od najvažnijih hodočasničkih odredišta za Budiste i najveće azijske stupe. Prvi puta se spominje još u 7. stoljeću, ali je današnja stupa novijeg vijeka, budući da su staru srušili mogulski osvajači u 14. stoljeću. Radi se o kružnom hramu savršenih linija i simetrije, ukrašenom molitvenim zastavicama, a arhitektonski stil krije i mnogo simbolike. Tisuće hodočasnika svaki dan dolazi do stupe i kruži oko nje u smjeru kazaljke na satu, vrteći pritom preko pet stotina molitvenih kotača. Posebno atraktivno bude u sumrak kada se pale stotine svijeća, a malenim trgom odjekuje pjesma budističkih redovnika. Ako se želite maknuti od buke i prašine Kathmandua, ovo je mjesto za vas.
Dva kilometra južnije, na obalama rijeke Bagmati, nalazi se kompleks hinduističkih hramova Pashupati (Pashupatinath). Rijeka Bagmati također se, kao pritoka Gangesa, smatra svetom rijekom te se koristi za kremiranje preminulih i ritualno pranje. Odmah uz gatove za spaljivanje nalazi se i hram iz 6. stoljeća s prikazima tantričkog seksa, što je zaista zanimljiva kombinacija. Iako su gatovi slični onima u Varanasiju, htio sam ih vidjeti jer je ova rijeka, za razliku od Gangesa, jako uska pa se spaljivanje može promatrati i s uzvišenja na suprotnoj strani. I onda je uslijedio šok: na velikim tablama na prilazima kompleksu pisalo je da cijena ulaznice za strance, počevši od travnja ove godine, iznosi tisuću rupija! Mislim da su se malo precijenili jer je to tek par kuna jeftinije od Taj Mahala. Prošetao sam oko kompleksa, nisam vidio puno pa sam krenuo natrag prema Thamelu. Da, ovdje se radi i o škrtosti, ali i o činjenici da sam već vidio gatove za kremaciju, no prije svega o principu, jer opet ulaznicu plaćaju isključivo stranci. Ali tisuću rupija? Što je previše, previše je!
kružni trg oko Boudhanath stupe
To je trebao biti zadnji dan u nepalskoj prijestolnici, budući da sam ujutro imao namjeru ići do sela Daman i vidjeti, kako kažu, najbolji pogled na Himalaje u Nepalu. I onda se sve zakompliciralo. Ispalo je da postoji samo jedan bus dnevno, i to u 7 ujutro, koji kreće iz neke sporedne uličice na periferiji Kathmandua. Može se doći i s presjedanjem, ali bi to trajalo oko 5-6 sati. Da stvar bude gora, saznao sam i da je u tijeku rekontrukcija nekoliko dionica na toj cesti pa bi se putovalo još duže. I onda sam zaključio da mi se jednostavno ne da gnjaviti s time, posebno nakon što sam imao lijepo vrijeme u Dhulikhelu. Zato sam ostao jednu noć duže u Kathmanduu, šetao naokolo i uživao, a sutra ujutro krećem direktno prema graničnom prijelazu Birganj-Raxaul, put koji bi trebao trajati oko 8 sati.
Par zapažanja iz Nepala
zaštitna maska na licu stanovnika Kathmandua
1. Kvaliteta zraka je u Pokhari bila odlična, vjerojatno zahvaljujući dosta slabom prometu na ulicama oko jezera. Kathmandu je, nažalost, druga priča. Slobodno mogu reći da je kvaliteta zraka gora nego u bilo kojem indijskom gradu. Razlog treba tražiti i u geografiji, jer se grad nalazi u tzv. Katmandskoj dolini, dakle okružen je planinama i onečišćeni zrak nema gdje otići. Naravno da stari automobili, ali prije svega autobusi i kamioni, nimalo ne pomažu u tome. Osim toga, tu je problem i slabog održavanja prometnica koje su velikim djelom ostale bez asfalta pa se tampon ispod njega s vremenom pretvori u prašinu koju svojim prolaskom vozila dižu u zrak. Otprilike svaki deseti čovjek ima na licu zaštitnu masku, a ostali pljuju (izvlačeći ono zeleno iz sinusa) više nego u Indiji, što sam prije mislio da je nemoguće. Vjerujem da je to povezano s onečišćenjem zraka. I ono na što se nisam uspio naviknuti niti nakon 6 dana u tom gradu je situacija kada navečer u nekoj slabo osvjetljenoj uličici naletiš na dva tipa u crnoj robi i crnim maskama na licu. Srce mi je svaki put preskočilo u takvim situacijama.
2. Već sam rekao da je Nepal krcat dućana s alkoholnim pićima. Međutim, oni ih ne zovu liquer store, nego cold store, što god im to značilo. Cijela zemlja je prekrivena reklamama za pive Carlsberg, Tuborg Gold i San Miguel, dok se reklame domaćih piva Everesta i Gorkhe ne mogu naći nigdje. Cijene piva nisu ni najmanje privlačne: u dućanima one koštaju oko 150 npr (domaće) pa sve do 220 npr (Carlsberg). To je, dakle, 10 do 15 kuna za bocu od 0.65 litara. Najjeftiniju pivu u nekom restoranu našao sam u Pokhari i iznosila je 200 npr (Everest), ali samo u sklopu "happy hour" promocije. Život je tamo jeftin, ali opijanje definitivno nije.
3. Kad sam došao navečer nakon dugog puta u Kathmandu, išao sam prošetati kroz stari grad i naletio na uličicu krcatu mesnica otvorenog tipa. Tu mislim na to da se manje životinje čak i kolju u prostoriji s otvorenim vratima, utrobe ponekad stoje vani, a meso leži na drvenoj dasci krcatoj prašine i muha i čeka kupce. Bila je večer pa sam mislio svratiti tijekom dana i uslikati, ali sam se toga sjetio tek zadnji dan. Tražio sam i tražio, ali tu uličicu više nisam mogao naći. Jedino sam naletio na dvije slične mesnice i ribarnicu, ali daske nisu bile pune pa ni slike nisu atraktivne, ali vam barem pokazuju o kakvim higijenskim uvjetima se tu radi.
4. Nepal ima nepalske rupije, a Indija indijske rupije. Nepalske rupije se mogu koristiti samo neposredno uz indijsku granicu, ali su zato indijske rupije prihvaćene u cijelom Nepalu. Trgovci će računati deset indijskih kao šesnaest nepalskih rupija, a taj omjer nikada nećete dobiti u mjenjačnici, tako da je čak i dobro imati indijske rupije kod sebe. I onda dolazi jedan problem: prihvaćaju se samo novčanice od 50 i 100 indijskih rupija. One više vrijednosti se ne primaju zbog velike količine krivotvorenih novčanica tih apoena, a one niže vrijednosti zbog svoje istrošenosti.
5. Kathmandu je popularno odredište za backpackere još od kada ga je otkrila hipi subkultura. Popularne su bile sve droge, a ubrzo mi je postalo jasno da je ponuda i dalje velika. Svaki izlazak iz hotela u večernjim satima značio je i bar 5 ponuda za najbolji, najjeftiniji ili najjači hašiš. Zadnji dan su mi počeli prilaziti i po danu. A to "prilaženje" znači da vi hodate, oni vas ugledaju i krenu za vama, a kada dođu uz vas pitaju vas potiho da li trebate hašiš. Ostave vas već nakon prvog "ne", što je stvarno pohvalno :-)
6. U Kathmanduu i Pokhari se mogu naći i marketi sa samoposlugom, što je velika stvar za zapadnjake, pogotovo ako ne znaju ni riječ njihovog jezika. Međutim, cijene su za past u nesvijest! Čokolade od 100 grama su 180 npr (10 kn) na više, paketić keksa 80 npr na više, paketić žvakaćih guma je isto oko 80 npr, čokoladica Snickers je 120 npr, pive su od 220 npr na više... Poanta je da su sve to proizvodi iz Europe ili Amerike, ali se u malim količinama mogu naći i pojedini proizvodi indijskih proizvođača koji budu barem 3-4 puta jeftiniji. Ti marketi su krcati turista, ali ih Nepalci zaobilaze u širokom luku. Ako zamislite da je prosječna plaća nekog niže kvalificiranog radnika u Nepalu oko 7000 npr (to sam saznao od Nepalca pa podaci vjerojatno nisu "statistički"), onda znate koliko ga privlači čokolada vrijedna 250 npr (više od njegove dnevnice).
|
Naručite izravno od Igora e-knjigu o njegovom putovanju Indijom i Nepalom sa ukupno 166 stranica teksta i ilustracija.
Knjiga se dostavlja na vašu adresu elektroničke pošte ili prema dogovoru nakon uplate donacije od 10 kuna. Za plaćanje i više informacije kontaktirajte izravno Igora.
e-mail: il051[a]yahoo.com |
Iz Europe više zrakoplovnih tvrtki leti prema Nepalu, no za sada ne postoje niskotarifni letovi. Ipak cijene variraju, pa se mogu pronaći i relativno povoljne cijene letova prema Nepalu. Preporučujemo tražiti letove pomoću Skyscannera, a upute za pretragu jeftinih letova na Skyscanneru potražite OVDJE. Za smještaj na vašem putovanju preporučujemo vam pretragu sa tražilicom:
objavljeno: 2015-04-27
|
Pratite nas:
 
 
Aktualno:
Palma de Mallorca iz Zagreba za 35 eura
New York iz Trsta od 282 eura povratno
Malaga iz zagreba od 54 eura povratno
Pariz iz Zagreba za 30 eura povratno
Oslo iz Hrvatske od 29 eura povratno
Povezano:
Nepal iz Milana za 349 eura povratno
Do Nepala iz Beča za 400 eura
Malaga
Najljepši gradići Sicilije
Kastav
Cinque Terre
Rastoke
Pogledajte još:
Yucatan (Meksiko): sve što trebate znati
Madeira: sve što trebate znati
Destinacije za zimsko sunce
Malaga
Najljepši gradići Sicilije

Video:
Mali trikovi:
|