Egipat (III. dio) - Sinaj, Sueski kanal i Aleksandrija
tekst i slike: Peter Polić
Jedna od mnogih kontrolnih točaka
Autobusom kroz Egipat
Nakon boravka na krajnjem jugu Egipta, autobusom smo krenuli prema sjeveru, odnosno prema Sinajskom poluotoku. Slijedilo je putovanje kroz cijeli Egipat, više od trideset sati u autobusu dok nismo napokon došli do Dahaba, na obali crvenoga mora. Neočekivano, imali smo problema u putovanju, pretpostavljam radi blagdana koji su trenutno trajali u islamskim zemljama, pa su svi autobusi bili prepuni, nismo uspjeli dobiti karte za noćni bus iz Ismailije za Dahab, već smo morali uzeti autobus sa presjedanjem u Sharm El Sheiku preko dana. Vožnja u autobusu je oduzela nam dobar dio jedne noći i cijeli dan i sljedeću noć, tek smo drugi dan navečer stigli, te pri tome promijenili tri autobusa. Veoma su naporne kontrole na checkpointovima, jer se dosta dugo čeka, po dvadesetak minuta da se pregledaju svi dokumenti, i tako gotovo desetak puta. Zbog toga su i svi autobusi kasnili između pola sata i četiri sata od predviđenog vremena. Više sam puta pokazivao putovnicu na ovome putovanju kroz Egipat nego da sam prošao Europu od Urala do Portugala. Poslije ovoga, tko god se bude žalio na kontrole na granici sa Slovenijom, mogu mu samo preporučiti otići u Egipat i malo se provozati okolo.
Zahvaljujući mjesečini, imali smo barem što vidjeti tijekom cijeloga puta, od životopisnih sela uz dolinu Nila od Asuana do Quene, gdje bus skreće prema Crvenome moru i bezličnoj luci Safagi, kroz pustinjske planine, pa uz obalu sve do Sueza, jednog od najprljavijih gradova koje sam ikada vidio, preko Ismailije do podvožnjaka pod Sueskim kanalom, koji je izuzetno dobro opskrbljen oružanim snagama, niz Sinajski poluotok do Sharm El Sheika, gdje smo popili kavu i uhvatili bus za naše odrediste Dahab. Busevi u Egiptu su nevjerojatni. Dok se bus za Dahab iz Sharma činio sasvim pristojno, onaj za Ismailiju je izgledao kao da ce svakoga trena cijela jedna strana busa otpasti, imao je nekoliko rupa i činio veliki propuh jer jednoga prozora doslovno nije bilo. Zadnja vrata su svezana remenom, da ne otpadnu, a ljudi ima u njemu vise nego pčela u kosnici. Sva sreća da je ta vožnja trajala samo dva sata (iako bi trebala jedan sat).
Sve u svemu, kada se stane na obalu Crvenoga Mora, sve ostalo prestaje biti važno... Stigli smo u Dahab!
Plaža u Dahabu
Dahab
Napokon u Dahabu, nakon napornih putovanja pustinjom, razgledavanja predivnih hramova, kompleksa i odredišta, došao je trenutak za posve drugu vrstu aktivnosti, kupanje, ronjenje i uživanje u ovome ljetovalištu uvjetno rečeno za backpackere i ronioce.
Dahab je veoma lijepi gradić na istočnoj strani Sinajskog poluotoka, samo tridesetak kilometara odvojen morem od Saudijske Arabije, te koji je godinama odredište za backpackere, hipije i ljude željne ronjenja i uživanja u divotama podmorja i koraljnih grebena. Za razliku od Sharm El Sheika i Hurgade, koji su postali centri za elitni turizam i charter posjete turističkih agencija, Dahab je zadržao svoj početni šarm i ljepotu, te je veoma lijepo i ugodno mjesto za boraviti, atmosfera je opuštena, ugodna, ljudi susretljivi, te sve izgleda kao sredinom ljeta negdje kod nas na Jadranu, unatoč tome sto je gotovo kraj studenoga.
podvodni svijet Crvenog mora, Dahab
Osobno, najviše me privukao upravo ljepotama podmorja, i posjeta Egiptu bez razgledavanja predivnog podmorskog svijeta crvenoga mora za mene ne bi bila potpuna. Čim sam stavio masku na glavu i zaronio, već skoro u plićaku oduševile su me prekrasne raznobojne ribe, koje zahvaljujući potpunoj zabrani ribolova ne osjećaju nikakav strah od ljudi, gotovo da su na dohvat ruke, te gotovo potpuno ignoriraju postojanje ronioca, te se čini kao da se nalazim u golemom akvariju. Zatim zaron uz koraljni greben, divota boja, oblika, raznolikosti podvodne flore i faune, nevjerojatna suprotnost jednobojnosti pustinje koja prevladava Sinajem iznad razine mora. Fotografije govore više od tisuće riječi. Koraljni grebeni se nalaze na manje od dva metra, pa su vidljivi itekako dobro i s površine, a kada se uzme u obzir da je crveno more jedno od najsigurnijih sto se tiče morskih pasa i sličnih nemani, ronjenje ovdje je naprosto fantastično.
Inače, Dahab je veoma zanimljivo odredište i ako se samo traži bijeg od zime u jedan opušteni gradić na moru, sjedenje na obali i ispijanje kave ili nekog drugog napitka, odlazak na plažu, kupanje itd. Naprosto pravi mali kutak za odmor i bijeg od prohladne europske svakodnevice...
Kafić na obali Crvenog mora, Dahab
Ronioci u proučavanju koraljnog grebena, Dahab
Sinaj i Sv. Katarina
Samostan Sv. Katarine, Sinaj
Nakon kupanja i ronjenja u prekrasnome i toplome crvenome moru, punome koralja i podvodnog svijeta, otišli smo u planine Sinaja, točnije prema samostanu svete Katarine, koji se nalazi podno planine Sinaj, na kojoj je Mojsije dobio deset zapovjedi. Samostan se nalazi u malenoj dolini između visokih planina, koje su gotovo gole stijene bez imalo vegetacije, te kao takve djeluju zaista impresivno. Izgrađen je pred više od tisuću godina, te je i danas veoma važno religijsko odredište za hodočasnike pravoslavne vjeroispovijesti, a posebno je važna posjeta grmu u kojem se Mojsiju ukazao Bog, a koji se nalazi unutar samostanskog kompleksa. Cijeli samostan je opasan zidinama, te osim par crkava sadrži i džamiju, što je posebno zanimljivo, no nije i tako čudno, s obzirom da je zahvaljujući toj džamiji si osigurao opstanak usred muslimanskog svijeta. Prvo svetište izgrađeno je još 381. godine na ovome mjestu, a ono sto ga čini posebnim jest činjenica da od tada do danas samostan je redovito aktivan i u funkciji. On pripada grčkoj pravoslavnoj crkvi, pa su stoga i redovnici u njemu uglavnom iz Grčke.
Odmah iznad samostana diže se visoka planina Sinaj, odnosno Mojsijeva planina, na kojoj je navodno Mojsije dobio deset zapovjedi. Uspon do vrha moguć je preko tri tisuće stepenica koje je izradio jedan jedini redovnik, ili preko planinske staze, kako je lokalni beduini zovu, devine staze. Ona je dosta lakša , no unatoč tome potrebno je gotovo tri sata za uspon normalnim hodom. Vrh se nalazi na 2275 metara, te se sa njega pruža veličanstveni pogled na planinski pejsaž Sinaja, kao i na još veću planinu Sv. Katarina, čiji je vrh najveći u Egiptu. Na vrhu se nalazi i mala kapelica, te nekoliko beduinskih skloništa, koja su pretvorena u kafiće u osebujnom planinskom stilu, i mogu reći da je zaista poseban doživljaj popiti kavu na vrhu svete planine za cak tri monoteističke religije, islam, kršćanstvo i judaizam.
kava na vrhu planine, Sinaj
Sačekali smo nekoliko sati da dođe zalazak sunca, kojime su planine dobivale posebne oblike u igri svjetlosti i sjene te impresivne tonove zlatne boje, dok je sunce polako zalazilo za vrhovima na zapadu. Spust je stoga bio dosta težak, jer nismo imali dovoljno svjetla, a i temperatura je dosta niza na visinama, očekivano, no unatoč tome, sa pogledom na prekrasno zvjezdano nebo, obrise planina u mraku i svježi planinski zrak, ništa nije bilo teško. Mnogi se ljudi odlučuju na uspon po noći, zbog spektakularnog izlaska sunca, sto je također jedna od opcija, iako samo pogled na visoke surove vrhove čije se stijene zlate na suncu ostavlja bez daha.
Port Said
brod u žitu, Sueski kanal
Nakon Sinaja, naša je sljedeća destinacija bio Port Said. Iako smo planirali posjetiti Sueski kanal još ranije, uslijed problema sa autobusnim kartama i rezervacijama promijenili smo taj plan, te je tako kanal došao na red tek sada. Nakon noćne vožnje od Dahaba do Kaira, uhvatili smo autobus za Port Said te za tri sata se našli u gradu stvorenom samo za potrebe kanala i njegove izgradnje. Danas je to za egipatske pojmove lijep gradić, zajedno sa sestrinskim gradom, Port Fuadom, koji se nalazi sa druge strane kanala, te koji je povezan sa Port Saidom trajektom koji vozi svakih desetak minuta, te tako omogućuje prijelaz preko slavnog sueskog kanala.
U Port Saidu se može naći sjedište gotovo svake veće pomorske tvrtke, a grad je specifičan i po tome sto je bescarinska zona, sto na veliko koriste pomorci pri kupovini raznih stvari. Mene se posebno dojmilo još na putu za Port Said, dok smo se vozili uz kanal, vidjeti polja i ravnice, te iz njih kako izviru vrhovi brodova, koji plove kanalom. Zaista impresivna slika. Čini se kao da brod plovi kopnom. Na sjevernom dijelu grada nalaze se velike i relativno lijepe pješčane plaze, koje su navodno ljeti prepune kupaca, a sada se tu i tamo nađe neki lokalni par kako gleda spore i trome valove kako se lome na pješčanoj i veoma plitkoj obali.
uništeni tenk ispred muzeja, Port Said
Osim sueskog kanala, jedino važnije za izdvojiti u Port Saidu jest vojni muzej, koji je posvećen ratovima sa Izraelom i kanalskom krizom, koje Egipćani slave kao svoje pobjede i nacionalne ponose, iako je upitno realno gledajući koliko su oni sami imali u tim ratovima uspjeha. Ipak, artefakti u muzeju su zanimljivi, a svidjele su mi se lijepe slike realistično napravljene prikaza iz sukoba, sa zanimljivo napravljenom dubinom slike, tako da su ispred slike napravljeni slični objekti u stilu božićnih jaslica. Naša posjeta Port Saidu svedena je tek na nekoliko sati, te smo stoga polako dok se mračilo uhvatili autobus za Aleksandriju, naše posljednje odredište na ovome putovanju...
dvorac Quatibay, Aleksandrija
Aleksandrija
Aleksandrija nosi neslavnu titulu kao najslavniji povijesno gledano grad koji nema ništa za pokazati. Iako nije to sasvim točno, nažalost, nije daleko od istine. Slavna aleksandrijska knjižnica odavno je spaljena, svjetionik sa Pharosa, koji je bio jedan od sedam svjetskih čuda urušio se još u srednjem vijeku u potresu, a od Aleksandra velikoga, osnivača grada, nisu ostali ama baš nikakvi tragovi.
Ipak, ovo je jedan moderni egipatski grad, koji polako gradi svoj identitet. Prvo što se primjećuje, veća sloboda među ljudima, posebice mladima, utjecaj Europe barem na glavno gradsko središte, način života i funckcioniranje ljudi. Stigli smo u kasnim večernjim satima u Aleksandriju, u vrijeme kada su gradske ulice pune raznih prodavača, sve bliješti u bojama i gužva je gotovo kao i u Cairu.
knjižnica, Aleksandrija
Grad je to od čak četiri milijuna stanovnika, što znači gotovo koliko i cijela Hrvatska, te koji osim za afričke pojmove modernog izgleda i lijepog pogleda sa obale prema panorami grada, nudi i ostatke Separeuma, hrama iz rimskog doba, koji je doduše jako lose očuvan, katakombe te dvorac Quatibay, nasljednik spomenutoga svjetionika, koji je uglavnom i izgrađen iz ostataka legendarne građevine. Dvorac je posebno zanimljiv i lijep, naročito izvana, gdje se dominantno postavio na ulazu u luku, te sa kojega se pruža lijepi pogled na Mediteran. Zanimljive su i unutrašnje prostorije dvorca, iako osim par topova i otvora sa pogledima na more zapravo se tu i nema što vidjeti.
Osim spomenutoga, Aleksandrija pokušava stvoriti novi imidž sa novom Aleksandrijskom knjižnicom, modernim zdanjem u istočnoj strani luke, koje svojim izgledom se čini kao svemirski brod, te koje je pokusaj kretanja Aleksandrije ka modernizaciji, i bijeg iz sivila, prašine i prljavštine koja, mora se ipak priznati, dominira današnjim Egiptom.
