230 kilometara pješice obalom Portugala
Rota Vicentina: staza ribara
tekst i slike: Peter Polić
"Vrhove se ne osvaja, oni osvajaju nas" Često nailazim na tu krilaticu u planinarskim krugovima i teško da mogu pronaći neku tako jednostavnu a ispravnu izreku. Postoji li bolji način da se prikaže prava srž te izreke nego da se ide planinariti tamo gdje vrhovi zapravo niti ne postoje? Stazom na kojoj se usponi rade samo da bi se došlo do sljedećeg silaska, uživalo u pogledima bez da uopće se zamaramo nadmorskim visinama, a umjesto toga na prvo mjesto dođu pejsaži koji mogu biti jednako očaravajući na razini mora baš kao i u visokim planinama. Ovaj put doslovno na razini mora, jer Rota Vicentina u svojoj verziji Trilho dos Pescadores odnosno Stazi ribara većinu vremena prati obalnu liniju jedne od najspektakularnijih obala Europe, portugalske Vicentine koja se prostire kroz pokrajine Alentejo i Algarve i čini prekrasnu, liticama, hridima i pješčanim plažama isprepletenu obalu sve do točke u kojoj prema tradiciji Portugal završava, svjetioniku na rtu Sv. Vincenta.
zalazak sunca u Porto Covo, na kraju prve dionice staze
Kada sam posljednji put bio u Portugalu pred desetak godina Rota Vicentina bila je tek u povojima. Sramežljivo se razvijala staza koja će se protezati jednom od najmanje razvijenih pokrajina Portugala a koja itekako ima što za ponuditi ljubiteljima aktivnog odmora. Postoje dvije varijante staze: povijesna koja se proteže od gradića Santiago de Cacem do rta Cabo de Sao Vicente u dužini od 263 km i nešto kraća ali spektakularnija ribarska staza koja prati obalnu liniju od Sinesa do spomenutog rta i dalje do Lagosa u dužini od 230 km. Izvorno, staza se protezala od Porto Covo do rta Sao Vicente, gdje je završavala zajedno sa povijesnom stazom. Moje skromno mišljenje je da je to bilo bolje rješenje i često srećem planinare koji i dalje hodaju samo taj dio. Iako je produženje za pedesetak kilometara staze prema Lagosu i proširivanje na obalu Algarvea dodalo zaista spektakularne poglede, nekako je prirodnije bilo završiti kod rta Sao Vicente.
Porto Covo je prekrasan mali gradić kojeg mnogi i dalje koriste kao početak staze iako je nedavno proširena za dodatnih desetak kilometara na sjever do plaže St. Tropez pored Sinesa
U zlatno doba Portugala i vrijeme velikih otkrića nekad točka na karti zemlje koja je označavala kraj poznatog svijeta odjednom je dobila veliki simbolički značaj. Brojni moreplovci odlazili su na višegodišnja putovanja u otkrivanje novog svijeta pri čemu je bilo uobičajeno da ih se više od polovice ne vrati. Svjetionik na rtu Cabo de Sao Vicente postao je posljednje što su vidjeli od svoje domovine i zato je ostao u svijesti portugalskih moreplovaca mistično mjesto, svjetlo u noći koje je često bilo posljednji trag njihove domovine. Ja sam došao do svjetionika sedmog dana na stazi, iako bi prema uobičajenoj podjeli etapa to trebalo biti tek desetog dana.
svjetionik Sao Vicente dominira krajolikom tijekom dionice iz Vila do Bispo do Sagresa
Prekrasan sunčan dan gotovo bez vjetra unikat je za rano proljeće u južnom Portugalu, iako su temperature značajno više nego kod nas pa sam taj dan odlučio spojiti dvije relativno zahtjevne dionice, od mjestašca Carrapateire do Vila do Bispo i drugu dionicu dalje do Sagresa, sa vrhuncem upravo kod spomenutog svjetionika. Preko otvorenih polja zanimljive, travom i bezbrojnim poljskim cvijećem obraslom visoravni sa koje se cijelo vrijeme pružao pogled prema svjetioniku, okolnim liticama i nadasve spektakularnoj obali oko gradića Sagresa prolazio sam pastirskim putevima dok je svjetionik na rubu horizonta bivao sve veći, sve bliže. Dolazim do svjetionika malo nakon zalaska sunca, svjetla je još bilo dovoljno da uživam u pogledima na zlatnim bojama okupan Atlantik i magične stijene izmučene stalnim djelovanjem valova a opet dovoljno kasno da izbjegnem ogromne gužve turista koji dolaze ovdje promatrati zalazak i čim se sunce utopi u oceanu vraćaju se prema civilizaciji. Meni ona nije nedostajala. Uostalom, hodajući Rota Vicentinom svakodnevno se prolazi kroz barem nekoliko manjih naselja i gradića, a popularnost staze osigurala je i redovite susrete s planinarima na stazi. Unatoč divljini, ovdje nećete biti usamljeni. Osim ako to sami ne želite.
<
Cabo do Sao Vicente iz zraka
Bio je to najljepši dan na cijeloj stazi. Ne samo zato jer sam došao do ključne točke koja bi po meni trebala biti i kraj staze već i zato jer sam imao najbolje vremenske uvjete, neobičnu raznolikost na stazi (od slikovitih litica sa vrhunskim pogledima, brežuljkaste unutrašnjosti s prekrasnim poljskim cvijećem do pješčanih plaža zbog kojih sam imao dojam da sam teleportiran negdje na Karibe) te gdjegod bi okrenuo glavu pogled mi je bio zaokupljen ljepotama koje su ispunjavale obzor.
Praia do Telheiro jedna je od mnogih predivnih plaža na obali Vicentina (u blizini Vila do Bispo)
Prethodni dani ali i oni koji su slijedili bili su zahtjevniji, posebice zbog meteoroloških prilika. Čak i tijekom relativno sunčanih dana nisam izbjegao kišu, a crni, tmurni oblaci redovito su se nadvijali sa svih strana, stalno prijeteći olujom, jer na dodiru Atlanskog oceana i europskog kopna kruženje i skretanje oblaka i neočekivane promjene vremena prije su pravilo nego iznimka. Jutra su bila hladna, tek nekoliko stupnjeva iznad nule, ali dani ugodni i topli, posebice dok je bilo sunčano, tako da sam ipak većinu staze prošao u kratkim rukavima.
A onda je počeo vjetar.
Nakon kiše dolazi sunce, a ponekad i duga. Prekrasan krajolik sa vidikovca Ponta da Atalaia dodatno je začinila ova prekrasna atmosferska pojava.
Šume su prava rijetkost na ovoj stazi, ali kad ih susretnete prvo što ćete primijetit je čudnovat rast stabala, savijenih gotovo pod pravim kutom. Slično kao i kod nas u Primorju, gdje bura ostavlja svoj pečat na svakoj biljci koja izraste više od razine koljena. Uz zlokobnu tutnjavu valova u daljini i huk vjetra u krošnjama već dok sam slagao šator u zavjetrini kampa u Sagresu znao sam da će posljednja dva dana biti drugačija i da me nakon prekrasnog dana kod rta Cabo de Sao Vicente čeka izazovna završnica staze. Snažan vjetar zapuhao je s pučine otežavajući svaki korak na stazi. Pljuskovi i sunčana razdoblja izmjenjivali su se u pravilnim intervalima, tjerajući te da naučiš cijeniti svaku zraku sunca i svaki komadić zavjetrine dok se probijaš strmim i skliskim liticama i korak po korak smanjuješ udaljenost do konačnog završetka staze u Lagosu. Dionica od Sagresa do Saleme često se navodi kao najteži dio staze, prvenstveno zbog brojnih uspona i spuštanja po veoma strmom terenu. Najkraće se taj dio staze može opisati ovako: prekrasna pješčana plaža, strmi uspon, još ljepši pogled sa vrha litica, strmi spust i opet plaža. Koliko puta se taj scenarij ponavlja, nisam brojio. Ali u dvadesetak kilometara skupilo se više od osamsto metara uspona, unatoč tome što je najviša točka bila samo 85 metara nad morem. Silina vjetra, huk valova i pogled na stijene o koje se isti razbijaju u velikom oblaku morske pjene podsjeća koliko je priroda moćna a u isto vrijeme predivna.
posljednje litice na stazi prije Lagosa
Često sam tokom puta dobivao dva ista pitanja. Od onih koji su tek počeli planinariti ili se spremaju koji je dio bio najteži te od onih koji su tu bili samo turistički i ne žele se odvažiti na tako dugo pješačenje koji je dio najljepši. Niti na jedno od tih pitanja nemam jednoznačan odgovor. Prvih nekoliko dionica staze ima dosta blage uspone ali često prolazi kroz dubok pijesak, ponekad toliko dubok da se gležanj izgubi u zlatnom, sitnom prahu koji je uzaludno istresati iz cipela jer će se doslovno na sljedećem koraku vratiti. Što se više odmičemo prema jugu pijeska je manje ali su usponi sve ozbiljniji i izazovniji. Posebice od Carrapateire do Vila do Bispo te već spomenuti dio od Sagresa do Saleme. Rekao bih čak i dalje, do Burgaua, malog ali simpatičnog mjestašca između Saleme i Praia de Luz. Meni osobno pijesak je bio veći problem. Dojam je kao da se hoda po dubokom snijegu.
Uvijek nemiran ocean vječni je arhitekt fascinantnih a surovih obalnih pejsaža.
A kako da odlučim koji je dio najljepši kad se doslovno stotinama kilometara protežu prekrasni obalni pejsaži, plaže i litice, hridi i prirodni lukovi stvarani kroz tisućljeća stalnog sukoba kamena i mora, zatim brojna niska priobalna vegetacija koja je početkom ožujka bila na vrhuncu cvata, razlijevajući proljetnu lepezu boja od litica do polja u unutrašnjosti, zatim nevjerojatna gnijezda bijelih roda koje su odabrale neke od najnepristupačnijih litica za svoj zimski dom, sasvim drugačiji od pitomih krovova uspavanih sela u kojima smo navikli viđati ih tijekom toplijih mjeseci ili galebova koji niskim letom oblijeću obalu u stalnoj borbi sa vjetrom i valovima u potrazi za morskim organizmima koji su borbu sa surovom prirodom izgubili i našli se nasukani na obali ili razbijeni o stijene.
Bijele rode uglavnom se gnijezde na posebno nepristupačnim liticama.
U ukupno 230 kilometara sakupilo se oko četiri tisuće metara uspona, posebice u posljednje dvije dionice koje su bile i do osamsto metara uspona na dvadesetak kilometara. Za stazu kojoj je najviši vrh 157 m. n. v. uopće nije loše. Ali ovo ionako nije staza za rušenje rekorda već za uživanje u svakom trenutku, svakom koraku i svakom pogledu. Zato se pitam, nisam li možda trebao još više usporiti i uživati u hodanju, bez opterećivanja pitanjem "koliko još". Da parafraziram poljskog planinara na duge staze i vlasnika impresivnih rekorda u thru-hike kategorijama Lukasza Supergana, veoma duge planinarske rute su poput života. Cilj je živjeti svakim korakom i uživati i uživati u svakom pogledu, a ne što prije doći do kraja.
Dionice i gpx tragovi:
Kada doći
Iako se u teoriji može hodati stazom tijekom cijele godine, ljetni mjeseci su teško izdrživi radi velikih vrućina pa nikako ne bih preporučio od druge polovice svibnja do kraja rujna hodati ovom stazom. S druge strane, kasna jesen i zima često obiluju padalinama, pa je idealno vrijeme listopad i studeni te posebice travanj i početak svibnja. Dok se tijekom jeseni priroda tek oporavlja od ljetnih vrućina i suše, tijekom zime i ranog proljeća sve cvjeta i budi se pa je po meni najbolje vrijeme od druge polovice ožujka do kraja travnja. Kasnije već postaje pretoplo.
Imajte na umu da će od ukršnjih praznika nadalje biti i izazov pronaći smještaj u zadnji čas, pa morate planirati i rezervirati unaprijed.
Preporučena oprema
Iako staza ne prolazi kroz visoka gorja, topla preporuka su kvalitetne cipele s dobrim gripom, jer teren zna biti sklizak, a podloga se neprestano mijenja, od kamenja i pijeska do blata i zemlje. Bez obzira na doba godine, vjetrovka i vodootporan sloj odjeće su nezaobilazni, jer su snažan vjetar i povremeni pljuskovi vjerni pratitelji uz ocean. No, kad sunce proviri iza oblaka, sunce donosi osjetnu toplinu tijekom cijele godine, pa je najbolje odabrati laganu i prozračnu odjeću, čak ni zimi temperature nisu preniske.
