Mcheta: duhovno srce drevne Gruzije
Tek dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Tbilisija rijeke Aragvi i Mtvari sastaju se u duboko usječenom brežuljkastom krajoliku središnje Gruzije, gdje izgledaju poput dviju arterija koje se stapaju u jednu. Ne čudi stoga što je upravo ovo mjesto najvažnije od svih za povijest Gruzije te mjesto gdje je prema legendi ova zemlja prihvatila kršćanstvo te održavala tradiciju kroz svoje samostane sve do danas. Tu se nalazi Mcheta, mali gradić sa čak tri vjerska objekta zaštićena UNESCO svjetskom baštinom, među kojima dominira Jvari samostan, visoko na vrhu brda koje nadgleda spajanje rijeka, kao da sa neba bdije i nad cijelom Gruzijom, jednako kao što je to činio i u 6. stoljeću, kad se Gruzija tek učila što znači biti država, vjera i identitet.
Već dok prilazim gradu maršrutkom (2 GEL - 0,63 eur), koja je unatoč gužvi na periferiji Tbilisija već za dvadesetak minuta prelazila rijeku Mtvari na ulazu u grad uživam u prekrasnim pogledima na Jvari samostan visoko gore nad rijekom ali i na prekrasnu Svetitskhoveli katedralu u središtu grada koja dominira njegovom panoramom, izgrađena u klasičnom srednjovjekovnom gruzijskom stilu 11. stoljeća, kada je Gruzija proživljavala zlatno doba svoje klasične države. Zbog vjerskog i kulturnog značaja ovog mjesta, gruzijska autokefalna crkva proglasila je Mchetu svetim gradom 2014. godine.
Nastala je na mjestu ranokršćanske bazilike iz 4. stoljeća kao remek-djelo majstora Arsukisdzea i predstavlja vrhunac gruzijskog srednjovjekovnog stila koji spaja bizantske i lokalne tradicije u skladnu cjelinu. U rano jutro očarala me zidovima od svijetlog pješčara, s visokim tamburom i stožastom kupolom koja dominira panoramom, a pod kojom se sve doima tako malo. Prije razgledavanja sjeo sam na kavu i promatrao ne samo katedralu, već i cijelu okolicu, mjesto gdje se surove planine stapaju s iznenađujuće mirnim rijekama i dolinom koja se polako budi.
Dok su živahne ulice oko katedrale kojima se razlijevala cijela paleta toplih boja brojnih suvenira i vjerske bižuterije isprepletena kafićima i restoranima u podjednako živim dekoracijama bujale životom domaćina i turista, u samoj katedrali vladao je očaravajući mir, baš kao što i priliči jednom svetom mjestu. Gotovo ste mogli čuti zvuk izgaranja svijeća čiji titraji obasjavaju prekrasne freske i mozaike na zidovima, kao i grobnice gruzijskih srednjovjekovnih vladara, uključujući i kralja Vahatanga I. Gorgasalija, osnivača Tbilisija.
Pročitajte naš vodič kroz Sve što morate znati prije putovanja u Gruziju
Iako se do samostana Jvari može stići taksijem iz središta Mchete, vožnja u oba smjera stoji između 15 i 20 lari (4,75 do 6,25 eur) po vozilu, ja sam ipak odlučio krenuti pješice. Put vodi ne pretjerano utabanom pješačko-planinarskom stazom koja najprije prati obalu rijeka i njihovo ušće, zatim prelazi preko malog drvenog mosta, prolazi kroz polja te ispod autoceste pomalo nepraktičnim, ali sigurnim tunelom. Odande se nastavlja lijepa, kratka planinarska staza s obiljem pogleda na dolinu i grad. Pogled mi je stalno bježao prema samom ušću, gdje su se miješale različite nijanse vodenih boja, kao da je neki magični slikar razlio paletu čije boje polako teku ispod stijena. Ukupna duljina staze od Mchete do samostana Jvari iznosi oko 4,5 km i prilično je lagana, iako nakon jačih kiša treba pripaziti jer se pojedini dijelovi pretvaraju u blatnjava polja.
Kada sam napokon stigao do samostana Jvari, odmah sam osjetio da sam došao na posebno mjesto. Ne samo da je pogled postao veličanstven, nego i sam samostan zrači posebnom energijom. Kao da su stoljeća stalne izloženosti vjetrovima i kišama utisnula u njegove stijene ozbiljnost kakvom se mogu pohvaliti tek antički spomenici. Iako unutrašnjost samostana ne ostavlja bez daha, jer je zub vremena odavno izblijedio ranosrednjovjekovne freske, izuzetno skladne proporcije njegova eksterijera svjedoče o veličini u jednostavnosti.
Iako je najjednostavnije vratiti se u Mchetu, a potom vlakom ili maršrutkom natrag u Tbilisi, mi smo odlučili nastaviti gotovo napuštenom, ali iznimno slikovitom cestom koja vodi prema Zahesiju, predgrađu Tbilisija, odakle se može uzeti gradski autobus do središta. Imajte na umu da cesta ima nekoliko serpentina te, iako se čini da postoji pješačka kratica kroz malu udolinu, staza zapravo ne vodi nikamo. Morat ćete se vraćati. Do najbliže autobusne stanice treba nešto više od sat hoda (oko 5 km).
Za treći vjerski objekt u sklopu UNESCO-a, Samtavro samostan, nismo imali vremena. Vidjeli smo ga tek izdaleka. Iako je itekako vrijedan posjeta te je relativno blizu (samo desetak minuta hoda od katedrale), prekrasan sunčan dan previše me vukao prema rijeci i prirodi. Ponekad se ipak treba voditi srcem i prepustiti spontanosti. A Samtavro će me čekati na nekom drugom putovanju... Ili na vašim fotografijama.
